Valerij Brjusov

Valerij Brjusov (1873-1924) ruski je liričar, predstavnik i teoretičar ruskog simbolizma i prvi vođa tog pokreta. Eksperimentator i istraživač na području ruskog stiha, intelektualac velike erudicije i kulture, upoznavao je rusku publiku s tekovinama zapadnoevropske poezije i pokušavao ih prenijeti na rusko tlo. Nezadovoljan s građanskim “učmalim, sivim svijetom”, tražio je snagu i patos u povijesnim motivima i ličnostima (Asargadon, Aleksandar Veliki, Napoleon). Oblikovao je teme i motive velegrada, nagovještavajući propast njegove civilizacije: Tertia vigilia (1900), pjesma Konj blijedi (Kon’ bled, 1903—1904). Lirika mu obiluje najrazličitijim motivima od bodlerovske erotike (Baudelaire) preko apoteoze rada do opjevavanja perverzije (Vrbi et orbi, 1903), narkotika (Podzemni stan — Podzemnoe žilisče, 1910) i samoubojstva (Zrcalo sjena — Zerkalo tenej, 1912). Od 1919. član RKP/b, radi na organizaciji književnog obrazovanja, ali mu je lirika knjiška.

 

Kula ljubavi
Neizbježnost
U gluho ja odrastoh vrijeme
Vijanje smrti
Zidar

 

__________________________________

Kula ljubavi

 Očajavam, što smo nismo sami, danonoćno,
I što će mjesec, gost nebeski, k nama,
I što će grohot grada srušiti sve noćno,
I što će zora rasuti što donije tama.
Očajavam, što znam da sutra ćeš jednom
Sa drugima se sliti u jedan talas pjene,
I bit ćeš među njima, bit ćeš s njima jedno,
I tako ćeš bar načas zaboraviti mene.
O, da smo sami gdje u kuli, u visokoj,
Gdje vječno krvav kondir boji sjene svoda,
Gdje sutra vraća jučer, gdje je noć i spokoj,
I gdje se čuje kako šumi voda.
I otrgnuti od svih, izvan vaseljene,
Ja tvoj, a ti moja ,sami, tek nas dvoje,
Zavladali bismo vječnošću svakog trena,
I godine bi tekle kanda dani stoje. 

__________________________________

Neizbježnost

Je li to važno da’l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k’o žedna.
Trenutci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.

I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.

__________________________________

U gluho ja odrastoh vrijeme

U gluho ja odrastoh vrijeme,
Kad sav svijet bješe gluh i tih,
Ljudima život bješe breme,
Sluhu suvišan bješe stih.
No mutno tek iz bezdna načuh
Nejasnu huku, dalek grom,
kopita ja gvožđe zaČuh
I tisućljetnog leda lom.
Gonetah: đođe li mi bijednom
Vidjeti plavet novih struja,
Vjetrom slobode dahnut jednom
I smijehom proljetnih oluja.
Prođoše dani, desetljeća,
Vidjeh gdje pada ropstvo, plijen.
I, gle, izlaze rojno svijetleća
Gorja, Cušima i Mukden.
Godine pete šum daleki
Otkri slobode skriven žar.
I nakon bura ratnih teških
Oktobrom smijenjen Februar.
Kraj što daleko negdje sija,
Možda mi vidjet nije dan,
No sretan sam: doživjeh i ja
Najsvečaniji svijeta dan.
__________________________________ 

Vijanje smrti

Ni boja, ni zraka, ni aromata,
ni šaren-riba, ni mrtvosanih ruža,
čak ni snova bezbrižnoga razvrata.
Ni suza!

Potok sazvučja sve riječi odnese,
za noćna viđenja to je naplata!
Čudno je nježna ta magla tužna,
bez suza!

Poslednji zrak u nagovještaju zalaska
Blijedi… Noć je tu…Tamni se litica uska…
Meni svejedno. Ne treba – ni povratka,
ni suza!

__________________________________

Zidar

Zidaru, zidaru, s pregačom bijelom,
Što li to zidaš mi ti?
- Ne smetaj, momče, puni smo posla,
Tamnicu gradimo mi.
- Zidani, zidani, s lopatom vjernom,
Čiji će trunut tu sni?
- Tvoji ni tvojih, gavane, neće.
Čemu da kradete vi?
- Zidaru, zidani, tko li će u njoj
Noćima čamit? Da l’ znaš?
- Možda i sinak moj, radnik ko i ja.
Takav je udes već naš.
- Zidaru, zidaru, da I’ svih će se sjetit,
Što vukoše opeke te?
- Čuvaj se, kani se maze pod skelom .
Šuti, mi znademo sve.

__________________________________

Младшим

Они Ее видят! они Ее слышат!
С невестой жених в озаренном дворце!
Светильники тихое пламя колышат,
И отсветы радостно блещут в венце.

A я безнадежно бреду за оградой
И слушаю говор за длинной стеной.
Голодное море безумствовать радо,
Кидаясь на камни, внизу, подо мной.

За окнами свет, непонятный и желтый,
Но в небе напрасно ищу я звезду…
Дойдя до ворот, на железные болты
Горячим лицом приникаю – и жду.

Там, там, за дверьми – ликование свадьбы,
В дворце озаренном с невестой жених!
Железные болты сломать бы, сорвать бы!..
Но пальцы бессильны, и голос мой тих.

“Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće.” (Samuel Beckett)