William Blake

William Blake rodio se 20. studenog 1757. godine u Londonu, u obitelji siromašnog trgovca čarapama i pleteninom. Zbog toga se nije redovito školovao. U 14. godini počeo je učiti tada vrlo raširen zanat gravera u jednoj graverskoj školi u Londonu, razvivši tako svoju urođenu slikarsku darovitost i imaginativnost koja, osim mističnih poriva, stoji u podlozi njegovih pjesničkih vizija od kojih su gotovo sve njegovom rukom dobile i svoj vizualni prikaz. U 26. godini Blake je oženio Catherine Boucher, kćer tržnog vrtlara, lijepu nepismenu djevojku, s prirođenim darom za crtanje. Unatoč njenim privremenim prigovorima da je “gospodin Blake vrlo rijetko u društvu s njom, zato što je neprestano u Raju”, bio je to vrlo skladan brak srodnih sukladnih duša koje su u poslu jedna drugu ispomagale (Blake ju je naučio čitati, pisati i gravirati), a u svojim vizionarskim zanosima često znale i sablažnjavati svoju konzervativnu sredinu. Jedina Blakeova kod izdavača objavljena zbirka pjesama Pjesničke skice (Poetical Sketches) izišla je 1783. godine. Sve ostale svoje knjige Blake je sam ilustrirao i objavio u vlastitoj nakladi u vrlo malom broju primjeraka. Pjesme nevinosti (Songs of Innocence) pojavile su se 1789. Slijedi zatim niz tzv. proročkih knjiga: Knjiga o Teli (Book of Thel, 1789.), Vjenčanje Neba i Pakla (Marriage of Heaven and Hell, 1790.), Francuska revolucija (French Revolution, 1791.), Amerika (1793.), Vizije kćeri Albionovih (Visions of Daughters of Albion, 1793.). Oslanjajući se na Bibliju, Shakespearea i Miltona, a prije svega na Jespera Swedenborga (1688.-1772.), švedskog filozofa, znanstvenika i mističara, osnivača tzv. Nove Crkve (koje je i Blake bio član), on je u tim djelima razvio poseban pjesnički jezik, mitologiju i sim-boliku (“Moram stvoriti sustav ili biti zarobljen sustavom kojeg drugog čovjeka”, kaže Blakeov Los). Bez njih je (ako se to uopće i može do kraja) gotovo nemoguće shvatiti cjelinu Blakeova djela nastalog iz težnje da se korjenito promijeni svijet. To se, prema Blakeu, može postići novim čitanjem Biblije, posebno Novog zavjeta, prevrednovanjem njenih postavki, prije svega odnosa novozavjetnog Krista prema starozavjetnom Jehovi. Godine 1794. izlaze Pjesme iskustva (Songs of Experience) u kojima se, zrcalnim principom, redaju i odražavaju pjesme i teme zastupljene u Pjesmama nevinosti. Slijedi ponovo novi niz proročkih pjesničkih knjiga i spjevova: Knjiga o Urizenu (The Book of Urizen, 1794.), Europa (1794.), Pjesma o Losu (The Song of Los, 1795.), Knjiga o Ahaniji (The Book of Ahania, 1795.), Knjiga o Losu (The Book of Los,1795.), Vala, odnosno kasnije Četiri Zoa (Vala; Four Zoas, 1797-1804.), zatim spjev Milton (1804-1808.), Jeruzalem (1804.-1820.). Vječno Evandelje (The Everlasting Gospel), koje je Blake počeo pisati 1810., ostalo je nedovršeno.Vizionar William Blake u osnovi je buntovnik i revolucionar-mistik koji u vrijeme dominacije klasicističkog racionalizma svojim pogledima, ali i svojim pjesničko-likovnim izrazom otvara prozor novom dobu, dobu romantizma, te preko njega i njegovih suvremenih nam neoinačica ulazi i u ovo naše, za gotovo sva blakeovska pitanja podjednako zainteresirano vrijeme, koje u mnogim Blakeovim krilaticama i izrekama može prepoznati i svoje teze i grafite, pogotovo u onim vizionarski intuitivno okupljenim oko postavke da je “svaka živa stvar sveta”. Blake je umro 12. kolovoza 1827. godine u Londonu. Neshvaćen u svom vremenu on nam svojim djelom i danas nudi množinu trajno važećih pitanja i odgovora kao ključ za shvaćanje ovoga našeg stoljeća, i njegova kraja.

 

Bolesna ruža
Bojah se
Božanski lik
Čovečja bit
Janje
Jeseni
Ljetu
Ljubavna tajna
Ljubavni vrt
Otrovno stablo
Osmijeh
Proljeću
San
Tigar
Uspavanka
Zemlja i kamen
Zimi

 

_______________________________

Ah, Suncokret!

Ah, Suncokret! od vremena je taj
Umoran, on, što želi saznat broj
Sunčevih stopa, traži zlatni kraj
Onaj gdje putnik završi put svoj;

Gdje Mladić, što od žudnje skonča vrele,
I Djeva, koju pokri snijeg, u noći
Iz svoga groba dižu se i žele
Tamo gdje i taj Suncokret moj poći.
_______________________________

Bolesna ruža

O, ružo, bolesna si!
Nevidljivi crv jak,
Koji uz huk oluje
Leti kroz noćni mrak,

Pronašao je rujne
Radosti tvoje log,
Tamna mu tajna Ijubav
Uništava te stog.

_______________________________

Bojah se

Bojah se, moja besna će oluja
zatrti krasno istinito cveće;
Ali mi pod suncem ono buja, buja,
Nikad ga ona otpuhnuti neće.

I ne bi krasnog istinitog cveća
ni na kom drvetu da se koči
Cvetali su oni na mnogo drveća
Besplodni, lažni, mada lepi za oči.

_______________________________ 

Božanski lik

Okrutnost ima ljudsko srce
a ljubomora ljudsko lice
užas, čoveka božansko obličje
a usamljenost ljudske odore.

Odore ljudske od gvožđa su skovane
obličje ljudsko od vatre je,
lice ljudsko peć je ognjena zapečaćena
a srce ljudsko klisura je gladna.

_______________________________

Čovečja bit

Ne bi bilo Samilosti
bez nečije Ubogosti;
sažaljenja biti neće
Kad svi budu naše sreće

Iz straha se mir razvija,
Dok sebična ljubav klija:
tad Okrutnost omču spleće,
pomno svoje mamce meće.

U svetome sedi strahu,
Lije suze po svem prahu:
Poniznost se ukorijeni
Ispod samih nogu njeni’

Troma sjena tajne tada
Po glavi joj brzo pada;
Gusjenica, Muha stane
Tajnu jesti poput hrane.

Plodom Himbe ona rodi,
Rumenim, da jest, da godi;
Gavran gnijezdo onda zdjene
Sred najdublje njene sjene.

Bozi zemlje i iz vode
Traze Drvo sred Prirode.
Zaludu im sve to bit ce,
Jer u Mozgu Drvo niče.

_______________________________

Izreke pakla

(izbor)

Vozi svoju zapregu i svoj plug preko kostiju mrtvih.
Put preteranosti vodi u zamak mudrosti.
Oprezna pamet je bogata, ružna, stara devojka kojoj se udvara Nemoć.
Onaj ko priželjkuje a ne čini, hrani kugu.
Presečeni crv prašta plugu.
Utopi u reku onoga koji voli vodu.
Luda ne vidi isto drvo koje vidi mudrac.
Čije lice ne zrači svetlošću, nikada neće postati zvezda.
Večnost je zaljubljena u proizvode vremena.
Zaposlena pčela nema vremena za tugu.
Nijedna ptica ne leti suviše visoko ako leti sopstvenim krilima.
Mrtvo telo ne sveti svoje rane.
Najuzvišeniji čin je staviti nekog drugog ispred sebe.
Kad bi luda bila uporna u svojoj ludosti, postala bi mudra.
Tamnice se grade opekama Zakona, javne kuće opekama religije.
Golotinja žene je božje delo.
Preterana tuga se smeje, preterana radost plače.
Lisica kune klopku, ne samu sebe.
Radost te ostavlja da stojiš na mestu, nesreća vodi dalje.
Što je danas dokazano, bilo je nekad samo zamišljeno.
Jedna misao ispunjava beskraj.
Budi uvek spreman da kažeš šta misliš, nitkovi će te izbegavati.
Orao nikad nije izgubio tako mnogo vremena, kao kad je hteo da uči od gavrana.
Tigrovi besa mudriji su od konja pouke.
Očekuj otrov iz stajaće vode.
Nikada ne znate šta je dosta, dok ne znate šta je suviše.
Slušaj prekor budale! To je kraljevska pohvala.
Ako drugi nisu bili ludi, mi treba da budemo.

_______________________________ 

Janje

Janje, tko to stvori tebe?
Znaš li tko to stvori tebe,
Da živiš, i hranu dade
Uz potok ti, sred livade;
Tko ti dade to odijelo,
Ruho meko, sjajno, bijelo,
I glas takav, nježan tako
Da veseli polje svako?
Janje, tko to stvori tebe?
Znaš li tko to stvori tebe?

Janje, čuj tko stvori tebe,
Janje, čuj tko stvori tebe:
On što ima tvoje ime,
Jer On Sebe zove Janje.
On je krotak, blag, Njem’ stalo
Bješe postat’ dijete malo.
Ja sam dijete, a ti janje,
Njegovo nas resi ime,
Janje, Bog nek’ čuva tebe.
Janje, Bog nek’ čuva tebe.

_______________________________ 

Jeseni

Jeseni teškog voća, puna mrlja
Od krvi grožđa, nemoj proć’ već sjedni
Pod naš sjenovit krov; tu počinut ćeš
I zapjevat uz moju novu frulu;
Najljepše tebi plesat djevojke će!
Voća i cvijeća zapoj strašni pjev.

“Pupoljak suncu otvara Ijepote
Svoje i Ijubav prožima mu vene;
Cvjetovi vise oko čela jutra,
Cvatu niz blistav obraz čedne noći
Dok bujno Ljeto pjevuši a laki
Oblaci cvijećem posiplju mu glavu.

Duhove zraka hrani osmijeh voća,
A radost lebdi oko vrta, krila
Lakih, il’ sjedeć’ na stablima pjeva.”
Tako je Jesen pjevala kad sjede;
Diže se tad i ode preko tmurnih
Brda, al’ zlatni ostavi nam teret.

_______________________________

Ljetu

Ti, što kroz naše prolaziš doline,
Obuzdaj svoje bijesne konje, smiri
Iz nozdrva im plamen! ti, o Ljeto,
Dizalo tu si često zlatni šator
I spavalo pod hrašćem, dok ti uda
Gledasmo žarka mi i cvjetnu kosu.

U najdubljem smo hladu slušat znali
Tvoj glas, dok podne vozi svoja kola
Ognjena preko nebesa; uz vrela
Sjedni, u vlažne doline nam, pokraj
Obale bistre rijeke, baci svoje
Svilene halje i potrči u nju:
Doline naše vole žarko Ljeto.

Slavan je naših barda strune zvon,
Mladići su nam jači od južnjaka,
Djevojke Ijepše u svom čilom plesu;
Imamo vedra glazbala i pjesme,
Jeke i vode čiste kao nebo,
I lovor-vijence protiv sparne žege.

_______________________________ 

Ljubavna tajna

Nikad ne otkrij Ijubav svoju,
Za nju znat’ nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.

Ja otkrih, otkrih svoju Ijubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!

Čim sam joj Ijubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.

_______________________________

Ljubavni vrt

U Ljubavni ja uđoh Vrt,
Vidjeh što nikad ne vidjeh prije:
Crkvicu usred vrta, gdje uvijek
Igrat se drago bilo mi je.

Zatvorena joj bijahu vrata,
“Ne smiješ”, tu se pročitat dalo;
U Ljubavni se Vrt ja vratih,
Gdje tako mnogo cvijeća je cvalo;

I vidjeh da je u njemu groblje
I grobne ploče svud; svećenici
U ruhu crnom hodahu trnom
Sputavajuć’ mi čežnje i težnje.

_______________________________

Otrovno stablo

Na svog druga Ijut bjeh, smjesta
Bijes iskalih – Ijutnje nesta.
Na dušmana Ijut bjeh, reći
Ne htjeh to – gnjev posta veći.

Zalijevah ga ja u zloći
Suzom danju i po noći
I sunčah na smijehu svom,
Mameći ga mišlju zlom.

Jabuku on u svom granju
Rodi, rastuć’ noću, danju;
Dušman vidje gdje sred hvoja
Blista, znajuć’ da je moja

Drznu mi se u vrt doći,
Ušulja se usred noći:
Ujutro ga u dan svježi
Vidjeh gdje pod stablom leži.

_______________________________ 

Osmijeh

Postoji ljubavi osmijeh,
Te lažno kad usne se kreću,
U osmijehu nad svim osmjesima
Oba se ova sreću;

U mžznji se obrve mrste,
I prezir grči ih lud,
Od grimase, pak, nad grimasom
Ti bježiš uzalud,

U srce ta bode duboko,
I kralješke drobi kad sjeda,
A od osmijeha sviju
Postoji samo jedan.

Izmedju zipke i groba
Jedini osmijeh je taj,
A kad ti on se osmjehne
Svoj patnji tada je kraj.

_______________________________ 

Proljeću

O ti, što rosnih uvojaka gledaš
Dolje kroz jasna okna jutra, baci
Svoj anđeoski pogled na naš otok
Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!

Brijeg jedan drugom šapće, a doline
To čuju; oči s čežnjom nam se dižu
K blistavom stanu tvom: iziđi, svete
Neka ti noge posjete naš kraj.

Istočnim dođi gorjem, naši vjetri
Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam
Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi
Bisere zemljom što te strasno žudi.

Prstima lijepim odjeni je, grud joj
Poljubi nježnim cjelovom, i stavi
Zlatnu joj krunu na klonulu glavu
Što uvojke je čedne za te splela!

_______________________________ 

San

Ležaj anđela – čuvara
Nekog sna zaseni šara.
Ležah tu gde gusta trava
Sakri izgubljenog mrava.

Nevoljnog, od puta snena,
Noć ga ovi, izgubljena,
Tu gde mu se smetnu puti,
Slomljena ga mogah čuti:

“Deco, je l’ vam suze sjaje?
Čujte oca uzdisaje!
Zene tužne sad im zjape,
Vraćaju se, za mnom vape.”

Požalih ga “Šta ću?”, rekoh
No, kresnica, nedaleko,
Progovara: “Ko, sred jada,
Stražaru se noćnom nada?

Moje svetlo rasvetljuje,
Oko njega bube zuje.
Sad zuj sledi i ne pitaj;
Lutalico, kući hitaj!”

_______________________________ 

Tigar

Tigre, tigre, plame jak
Što sijevaš kroz šumski mrak,
Koji vječni dlan, i kad,
Stvori taj tvoj strašni sklad?

S kojeg neba, ili dna,
Žar zjenica tvojih sja?
Čiji polet i dlan sam
Smjede taj osvojit plam?

Koja snaga, pokret strog
Splete žice srca tvog?
Kada život bje mu dan;
Koje noge? koji dlan?

Lanac? čekić? koja peć
Um tvoj skova, tko će reć?
I nakovanj? koji hvat
Grozu će mu sputat znat?

Kad na nebo kao mač
Pade zvijezda sjaj i plač,
Da l’ to osmijeh onom gna
Što s tobom i Janje zda?

Tigre, tigre, plame jak
Što sijevaš kroz šumski mrak,
Koji vječni dlan, i kad,
Stvori taj tvoj strašni sklad?

_______________________________ 

Uspavanka

Snovi, tkajte sjene plave čedu mom iznad glave,
Slatki snovi kojim ovi mjesec ga što tiho plovi.
Čedu mom, sne, iznad čela pahuljica budi bijela.
S anđelom ga blagim i ti čuvaj, slatki sne, i štiti.

Slatki smiješci, noću zato bdijte, dok spi moje zlato;
Slatki smiješci, kakvim smije majka se što svunoć bdije.
Slatki uzdasi, u oči nek vam san se noćas toči,
Golubinji, koji čine da noć blago, brzo mine.

Spavaj, spavaj, dijete drago, svaki stvor sad spava blago;
Spavaj, spavaj, spavaj sretno, dok ti majka jeca sjetno.
Slatko dijete, u tvom liku vidim pravu svetu sliku.
I mene će stavit’ leći tvorac tvoj i suze teći

Za me će mu, za te, svete, za nas, ko kad bješe dijete.
Trajno gledat’ dano ti je njegov lik što ti se smije;
Smješka meni, nama, mio, on što je djetešce bio.
Dječjim smijehom on se smiješi, nebo, zemlju mirom tješi.

_______________________________ 

Zemlja i kamen

“Ljubav se ništa ne brine za se,
Niti je more takvi jadi,
Kao dar drugim radosno da se,
Unatoč Paklu Nebo gradi.”

To reče gruda zemlje koju
Smrvilo stado svu u prah je,
Kamen u potok skriven svoju
Odvratio joj u taj mah je.

“Ljubav tek samu sebe znade,
Strastveno druge hvata tog radi
I svima redom spokoj krade;
Unatoč Nebu Pako gradi.”

_______________________________

Zimi

Zimo, zaključaj dijamantna vrata:
Sjever je tvoj, na temelju duboku
Tu podigla si dom. Ne tresi krov svoj,
Ni stupove tim kolima od gvožđa.

Ne čuje me, već teška jaše preko
Bezdana; oslobodila u čelik
Okovane oluje je, i gledat
Bojim se, žezlom ona vitla svijetom.

Neman je to što koža joj se lijepi
Za jake kosti, gazi preko stijena
Što ječe, čini da sve vene, zemlji
Haljinu svlači, krhki život ledi.

Sjedne na hridi, zalud mornar vapi,
Taj jadnik što s olujama se bori,
Dok nebo smiješkom ne odagna tu
Neman u špilje ispod gore Hekla.

_______________________________ 

The garden of love

I went to the Garden of Love,
And saw what I never had seen;
A Chapel was built in the midst,
Where I used to play on the green.

And the gates of this Chapel were shut
And “Thou shalt not,” writ over the door;
So I turned to the Garden of Love
That so many sweet flowers bore.

“Ako bismo ljudima oduzeli njihove iluzije, koje zadovoljstvo bi im onda ostalo?”  (Voltaire)