William Butler Yeats

William Butler Yeats irski je pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.   Yeats je rođen 13. lipnja 1865. u Sandymountu, današnjem dijelu Dublina. Njegov otac bio je slikar, a majka potomkinja vrlo tradicionalne irske obitelji sa sjeverozapadne obale. Kao Irac i protestant bio je, kako se to u nas lijepo veli, “ni vrit ni mimo”. Prema vlastitim riječima za Irce je kao protestant bio nedovoljno Irac, a za Engleze svojim naglaskom nedovoljno Englez. No irski ponos je očito bilo lakše slomiti nego engleski: s vremenom su ga njegovi zemljaci zavoljeli kao hodajući spomenik i legendu, dok se Englezi i danas žderu što najveći pjesnik njihova jezika nije bio Englez kao i oni. U mladosti (a i u zrelijoj dobi) bio je ženama vrlo ugodne vanjštine, no iznutra plah i osjetljiv. Koliko sam čula – a nije da nas posebno zanima – razdjevičio se tek u tridesetoj godini, no jednom kada je počeo valjda se pitao što je sve ove godine propuštao, pa izgubljeno vrijeme dobrano nadoknadio. U sedamdesetoj godini podvrgao se vazektomiji za koju se u to doba smatralo da vraća izgubljenu potenciju (ej, sad sam ja kao odvratna, ali u ono doba je za to znao čitav Dublin!), no o rezultatima zahvata nikoga nije bio izvijestio. Yeatsov život bio bi vjerojatno mnogo zanimljiviji da nije bio rastegnut na čitave 74 godine. A tko bi mu na tome zamjerao: bio je jedan od rijetkih pjesnika kojem su financijske i društvene prilike omogućavale život pravog umjetnika. Oni koji su ga osobno poznavali doživljavali su ga kao smušenog sanjara koji je uspješno izbjegavao sudjelovanje u stvarnosti. Nerijetko su mu prolaznici morali objasniti kako se vratiti kući nakon višesatne šetnje u polusvjesnom stanju, a pod stare dane dublinskim vozačima je poseban oprez zbog slavnog senilnog starca koji tumara ulicama grada već bio prešao u rutinu. Većina njegovih pjesama odražava ova putovanja kroz poljane mašte, no tim više iznenađuju djela u kojima otkriva itekako dobru političku i društvenu obavještenost i svijest. Politika je ipak označila velik dio njegovog života, koliko god protiv njegove volje to bilo. Na kraju krajeva, 1922. izabran je za jednog od senatora Slobodne Irske Republike. No i to je bilo, tipično za njega, sve zbog jedne žene…

 

Bele ptice
Brižnost ljubavi
Kad budeš stara
Ljubavnik priča o ruži u svom srcu
Ljubavnik tuguje zbog izgubljene ljubavi
Nebeske tkanine
Pesnik svojoj ljubljenoj
Pesma zu kolevku
Srcu, da se ne plaši
Tuga ljubavi
Tu, dole, kraj vrbaka
Zora
Žensko srce

 

________________________________ 

Bele ptice

Kad bismo mogli biti, moja draga,
dve ptice bele povrh pene mora!
Još pre no što se meteor ugasi
nas pogađaju plami meteora;
A plamen plave zvezde Večernjače,
što nisko visi sa nebeskog kraja,
U srcu našem uvek budi, draga,
bol tuge što se od nas ne odvaja.

Tek zamor struji od krina i ruža,
tih sanjalica što ih rosa mije;
o tom ne snevaj, nit’ o meteoru
što trošni sjaj mu noćna tama pije,
nit’ o plamenu niske zvezde plave
što uz rub neba ranom zorom vene,
jer želeo bih da budemo, draga,
dve ptice bele povrh morske pene.

Jer privlači me ostrvlje bezbrojno
i uz njeg’ čari danajskoga žala
gde vreme ne bi na nas ni mislilo,
gde tuga do nas ne bi ni navraćala;
I bili bismo daleko od ruža
i pržile nas ne bi plama strele
kad bismo mogli bdeti, moja draga,
vrh morske pene k’o dve ptice bele.

________________________________ 

Brižnost ljubavi

Neizreciva samilost živi
U srcu ljubavi: ulično vrenje
Kupaca i trgovaca, nezaustavljivi
Oblaci-putnici, zahlađenje
Koje vetar s kišom donosi njivi,
Tamni kestenjari, zlatno klenje
Potok koji juri kao miševi sivi -
Sve to ugrožava milo stvorenje.

________________________________ 

Kad budeš stara

Kad budeš stara, seda, pred spavanje snena
Dremala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, čitaj i sanjaj kako si bila mlada,
Očiju toplog sjaja i dubokih sjena.

I kako mnogi u lepotu tvoju zaljubljeni biše
I kraj tebe iskreni i lažni znaše da se sjate
Dok je samo jedan voleo ti dušu i mislio na te
Kad lepotu tvog lica brige osenčiše.

Pa dok se svijaš kraj toplog vatrinog gnezda
Promrmori setno kako ljubav brzonoga minu,
Preko visokih gora kako se ka nebu vinu
I sakri svoje lice u roju od zvezda.

________________________________ 

Ljubavnik priča o ruži u svom srcu

Sve slomljene, nezgrapne stvari, predmeti
trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta, ta škripa
kola što smeta,
i teški korak orača što gaca po zimskoj
bari,
tvoj lik mi vređaju koji k’o ruža sred
srca mog cveta.

Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova usred
leta,
da zemlja i nebo i voda – k’o zlatan
kovčeg se zari
za moj san o tvom liku koji k’o ruža sred
srca mog cveta.

________________________________ 

Ljubavnik tuguje zbog izgubljene ljubavi

Ja imao sam drugu; u nje kosa vrana
i mirne ruke behu i obrazi beli,
pa snevah da će jednom moja stara rana
u ljubavi toj novoj moći da zaceli;
al’ u srce mi zaviri ta divna žena
i u njem sliku tvoju vide jednog dana,
pa od mene ode suzama oblivena.
________________________________ 

Nebeske tkanine

Da imam nebeske tkanine vezene,
Zlatnim i srebrnim svetlom ispletene,
Tkanine plave i zagasite i tamne
Od noći i svetla i polutame,
Ja bih ih raširio pred tvoja stopala:
Ali siromašan sam, imam tek snove;
Raširio sam snove pred tvoja stopala;
Hodaj nežno jer hodaš po mojim snovima.

________________________________  

Pesnik svojoj ljubljenoj

Ja prinosim ti k’o na oltar živi
sve knjige moje nebrojenih snova,
o, bela ženo koju strast potresa
k’o plima pesak golubije sivi;
sa srcem, što je drevno k’o nebesa
gde vreme tinja al’ nikad ne gasne,
o, bela ženo nebrojenih snova,
ja prinosim ti svoje rime strasne.

________________________________ 

Pesma zu kolevku

To se anđelska stvorenja
Nadnela iznad tvog kreveca,
Umorna od bdenja
Samrtnika koji jeca.

Na Nebu smeje se Bog
Što ti je dobro, sve bolje;
A Vlašići su radosni zbog
Božije dobre volje.

Da te poljubim želim;
I već se mirim, rođeni
Da ćeš, u godinama zrelim,
Nedostajati meni.
________________________________

 Srcu, da se ne plaši

Smiri se, smiri srce, ti, drhtljivice tela;
Seti se mudrosti što nam je drevnost kaza:
Nek onog što se plaši vode i vatruštine
I vetra koji duva preko zvezdanih staza,
Vetar, voda i vatra preplave i učine
Nevidljivim, jer on nema udela
Sred usamljene, veličanstvene pučine.

________________________________  

Tuga ljubavi

Ta svađa vrabaca tamo ispod krova,
pun mesečev obruč, nebo zvezda noćno
i brujanje glasno veselih listova
prikrili su zemlje jecanje nemoćno.

I onda ti dođe, setnih usana rujnih,
i dođoše s tobom suze celog sveta,
i s njima svi jadi lađa mu olujnih,
i s njima svi jadi bezbrojnih mu leta.

Sad kroz rat vrabaca tamo ispod krova
i kroz bele zvezde, mlečno nebo noćno,
i pojanje glasno nemirnih listova,
Prolama se zemlje jecanje nemoćno.

________________________________  

Tu dole kraj vrbaka

Tu dole kraj vrbaka ja draganu sretoh
milu,
tu slušah je kraj vrbaka, belonogu i čilu,
kad reče: ljubav je prosta – k’o lišće
raste lako;
Al’ ja sam lud, zelen, bio, i sam ne mišljah
tako.

U poljani ja sam staj’o sa draganom nad
rekom
kad pleća mi obujmi ručicom belom i
mekom,
pa reče: ljubav je prosta – k’o trava
raste lako;
Al’ ja sam lud, zelen bio; sad tužan ja
bih plak’o.

***

On prigovara ptici škurku
O, škurku, ne kukaj sred zraka pusta
il’ nad vodom tamo gde se zapad sreće;
Od kukanja tvog meni na um pada
njen pogled strastveni, kosa duga gusta
što se povrh mojih nedara razleće;
Zar nije dosta jada što vetar kuka sada?

________________________________ 

Zora

Da sam neuk poput zore
Koja gleda sa visine
Tu kraljicu staru što meri dvore
Iglom broša sa haljine,
Uvele što gledaju
S besprekornog Vavilona
Bezbrižnih planeta putanju
I zvezde kad dođe luna,
Pa crtaju, računaju;
Da sam neuk poput zore
što samo stoji i ljulja karuce,
Stoji blistava nad oblačnim konjima;
Da sam – jer sav je nauk bezvredan –
Poput te zore neuk i obestan.

________________________________  

Žensko srce

O, šta će meni soba pusta
sto molitve je puna bila;
on pozva me sred mraka gusta;
na grudi sam mu grudi svila.

O, šta će meni dom moj sretni,
ni briga majke mi ne treba;
od mojih vlasi krov će cvetni
od olujnog nas skriti neba.

________________________________  

The Realist

Hope that you may understand!
What can books of men that wive
In a dragon-guarded land,
paintings of the dolphin-drawn
Sea-nymphs in their pearly wagons
Do, but awake a hope to live
That had gone
With the dragons?

 William Butler Yeats

“Najteža stvar u životu je znati koje mostove treba prijeći, a koje treba srušiti.”(David Russell)