Wiliam Shakespeare

Gotovo ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564. godine, u grofoviji Warwickshire (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. travnja 1964. godine, pa se smatra da je rođen 23. travnja 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sanz droict (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare 1571. godine izabran je za gradonačelnika Stratford-on-Avona. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija. Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 18. rujna 1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci – kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnik kazališta Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog lječnika Johna Halla. Tragičan niz nastavlja se naredne godine (1608.) kada mu umire majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad. Povremeno ipak dolazi u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Niz tragičnih događaj nastavlja se te 1612. kada umire Williamov brat Gilbert, a sljedeće (1613.) i posljednji brat Richard, a iste godine u Londonu je izgorjelo kazalište Globe. Godine 1616. udaje se kćerka Judith, a 23. travnja iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života u Stratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je (1623.)e spomen bista s latinskim natpisom: Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i Johna Halla umrla je 1670. godine i loza Shakespearovih se ugasila.

 
 

Gde pčela siše
Hamlet /odlomak/
Ja tražim novi dom
Madrigal
O,Gospo moja
Odlazi sad, smrti
Sonet 1
Sonet 2
Sonet 3
Sonet 4
Sonet 5
Sonet 6
Sonet 7
Sonet 8
Sonet 18
Sonet 20
Sonet 23
Sonet 29
Sonet 43
Sonet 51
Sonet 62
Sonet 75
Sonet 90
Sonet 107
Sonet 110
Sonet 113
Sonet 129
Sonet 139
Sonet 147
Sonet 149
Ti se ne boj više

 
________________________________

Gde pčela siše

Gde pčela siše, tu sišem ja –
Cvet jaglike mi postelja;
Kad sova huče, snim u njemu ja,
I na slepog miša letim krilima
U nova leta vesela.
Radosni i raskošni biće moji dani
U cvetu behara što visi na grani.
________________________________ 

Hamlet /odlomak/

O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti pračke i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?

Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo proželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjti možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer ko bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nipodaštavane ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da obezbijedi golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?

Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše bolešljivo čili
Kad na nju padne taj blijedi prisenak misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

________________________________ 

Ja tražim novi dom

Kad su se zaglušujući krici nad zavičajem razlegli,
svejedno što me ubjeđivaše da je sad proljeće tu,
izdade sunce istinu, iz srca su tragovi spokoja nestali.
Grohot smijeha jeseni hladne, te beštije, u sebi čuh.

Počeo je lov. Lordovi i lakeji omamljeni mirisom krvi,
a pred gonjenim bespuće, koraku svakom neznane staze,
kad konjanici prodju i kad hrti prolaju, ostaju nijeme strvi.
Vlasnici života i smrti, cokulom po procvalim lalama gaze.

Stižu me. Čujem štropot konja bijesnih Avara kako buči,
a ja ni korak dalje ne mogu, provalija predamnom zjapi,
iznad naših zapaljenih krovova hrapavi glas vjetra huči.
Ja danas novi dom tražim, na suncu svijetlom ili u trapi.

________________________________ 

Madrigal

O, skloni, te tvoje usne skloni
Što su na vernost ljupko se klele;
Te oči – tu zoru dana ukloni,
Te svetle što jutro bi zavele,

Al’ poljupce moje te usne nek vrate,
neka mi vrate.
Pečate ljubavi uzalud date,
uzalud date.

________________________________

O,Gospo moja

O, gospo moja, kud žuriš sve?
Zastani, čuj, ja volim te;
Veselo i tužno ja pjevat’ znam.
Ne idi dalje, zastani rađe:
Putu je kraj kad se ljubav nađe –
To svaki pametan čovjek zna.

Šta je ljubav? I ona ima kraj.
Dok srce voli, oduška mu daj –
Budućnost ne znač, čta kome sprema.
Ne odgadjaj zato čas sreće sad,
Poljubac tvoj sam dobiti rad,
Jer duga vijeka mladost nam nema.

________________________________

Odlazi sad, smrti

Odlazi sad, smrti; sad odlazi, smrti,
Pusti da u crni kovčeg stave mene;
Odleti, zadnji dahu, odleti mi i ti
Zbog surovog srca jedne lepe žene.
Moj pokrov beli s tisom po sebi,
O, pripremi ga!
U smrti niko veran mi ne bi
Da sa mnom deli ga.

Nemoj mi ni cvetak stavit’ da miriše
Na kovčegu crnom u znak samilosti;
Ni prijatelj koji nemoj da uzdiše
Iznad rake gde će spustit’ moje kosti.
Da je spasem bola i mnogih tegoba,
Polož’te me samo
Gde mi verna ljubav neće naći groba
I plakati tamo.

________________________________

Sonet 1

Od najljepših bi’ bića porod htjeli
Stog da ljepote ne svene nam ruža,
Da baštiniku mladom, jer nam zreli
Izmiču dani, na nju spomen pruža;
Al ti, što ljubiš sjajne svoje oči,
Gorivom bića svog svoj hraniš plam,
Glad šireć tu gdje obilje se toči,
Dušman si sebi, svirep sebi sam;
Ti što svjež ukras tom si svijetu sad,
Jedini glasnik proljeća i cvijeća,
U pupoljak svoj pokapaš plod mlad
I stog mu, škrče, škrtost sve je veća;
Smiluj se svijetu gladnom jer će grobom
Pojest tvoj dug, i pojest će ga tobom.

________________________________ 

Sonet 2

Kad četrdeset zima počnu čelo
Opsjedat ti, ljepoti dubuć polje,
Mladosti tvoje, gordo sad, odijelo,
Bezvrijedan korov bit će, svinut dolje;
Na upit gdje ljepota ti je cijela,
Gdje se sva raskoš bludnih dana skrila,
Reć’ da u tvojim očima je svela,
To sram i hvala bezvrijedna bi bila.
Više bi hvale čar tvoj vrijedan bio,
Da možeš reć’: »To lijepo čedo moje
Plaća moj dug, moj izgovor je cio«,
Ljepoti dajuć nasljeđe mu svoje!
To s nova bit je rođen kad si star,
I gledat vrelu krv kad mre joj žar.

________________________________ 

Sonet 3

U zrcalo se pogledaj i kaži
Tom licu: Sad je čas da novo stvaraš,
Jer ako sebe ne obnoviš, draži
Njegovom svijet, i neku ženu, varaš.
Gdje je ta, tako lijeka, da tvom plugu
U utrobu neuzoranu ne da?
Il taj što sam svom samoljublju drugu
Grobnicu gradi, da tu porod preda?
Zrcalo ti si majci u kom lako
Mladosti svoje Travanj gleda cvatno;
Kroz okna starih ljeta i ti tako
Gledat ćeš ovo svoje doba zlatno.
Al ako spomen želiš zatrt grobom,
Umrijet sam ćeš, ti, i lik tvoj s tobom…..

________________________________ 

Sonet 4

Rasipna draži, zašto trošiš tamo
Na se ljepotu naslijeđenu, sama?
Ne daje dar nam, posuđuje samo
Slobodna Narav slobodnim ga nama:
Prelijepi škrče, što zlorabiš stoga
Raskošni dar svoj, dan ti da ga dadeš?
Lihvaru slabi, što trošiš od svoga
Blaga toliko, a živjet ne znadeš?
Jer sam sa sobom razmjenjujuć robu
Svoj slatki ja sam sebi kradeš mlad;
Kakav ćeš dakle, kad te vrijeme grobu
Pozove, račun ostaviti tad?
Nekorišten će u grob čar tvoj cio,
Iskorišten, tvoj zastupnik bi bio.

________________________________

Sonet 5

Sati što skladnim stvorili su radom
Taj ljupki lik što motre sve ga zjene,
Njemu će istom tirani bit, kradom
Učinit će da sva mu ljepost svene:
Jer neumorno vrijeme ljeto gna
K okrutnoj zimi i tad smrt mu zada,
Smrzne sok cvijeću, stabla zguli sva,
Ljepotu skrije snijeg, i pustoš vlada;
Kad ne bi se u zidove od stakla
Ljeto, na žitkog sužnja nalik, skrilo,
Studen ljepotu i čar njen bi smakla,
Ni nje, ni traga njena ne bi bilo.
Izažet cvijet se s mrazom sreće glatko,
Gubi tek lik, al bit mu živi slatko.

________________________________

Sonet 6

Ne daj da grubi dlan ti zime, prije
Neg iscijediš se u sok, ljeto svlada,
Zasladi neku zdjelu, nek se slije
U nju sva slast, dok sebi smrt ne zada;
Izrabljen lihvom nije onaj koji
Kamate svoje plaća drage volje -
Stog sebi jednog sebe još odgoji,
Ili za jednog deset, što je bolje;
Sretniji ti bi bio deset puta,
Da se u deset tvojih lik tvoj skriva;
Što bi, da umreš, mogla smrt ti kruta
U potomstvu te ostavljajuć živa?
Ne budi tašt, jer prelijep si da strv
Budeš i da ti nasljednik je crv.

________________________________

Sonet 7

Gle, kad s istoka digne sunce mlado
Plamenu glavu, svako zemno oko
Novom mu svjetlu daje počast rado,
Pogledom dična štujuć ga duboko;
I dok uz strmi nebeski brijeg kroči,
Nalik mladiću kog već zrelost hvata,
Još mu ljepotu smrtne štuju oči,
Prateć ga putem sjajnim poput zlata;
Al umornim kad kolima, s visine,
Napušta dan, ko čovjek koji stari,
Poslušno dotad oko pogled skine
S niske mu staze, motreć druge stvari:
Nezapažen ćeš, kad te svlada tmina,
I ti zać’ tako, ako ne daš sina.

________________________________ 

Sonet 8

Kad slušaš glazbu zašto slušaš sjetan?
Slast se sa slašću slaže, čar čar voli;
Što ljubiš ono što ne primaš sretan,
Il primaš rado ono što te boli?
Ako ti struna ugođenih sklad,
Nalik na brak im, vrijeđa sluh dok poju,
One te slatko kore tek, jer mlad,
A samac, kvariš dionicu svoju:
Gle kako žica slatko drugu prati,
Na supruga joj nalik u tom času,
Kao da otac, čedo su, i mati,
Što pjevaju u jednom skladnom glasu:
Taj trostruk pjev im, složan kao jedan,
Nijemo ti poje: »Sam si malo vrijedan.«
________________________________ 

Sonet 18

Kad poredim tebe s lepim danom leta –
Ti si mnogo lepša, više ljupka, nežna;
Pupoljak se smrzne u maju kad cveta,
Lepota je leta vrlo kratkosežna.

Katkad sunce s neba odveć vrelo sine,
Njemu lice zlatno oblak često skriva,
Sva lepota žene sa vremenom mine –
Priroda il’ udes čari joj razriva.

Al’ tvog leta sunce nikad neće zaći –
Ti ostat’ nikad nećeš bez sadašnjeg sjaja;
Van života ti se nikad nećeš naći
Dok u pesmi ovoj večnost te osvaja.

Sve dok ljudi vide i dok život traje
Ova pesma tebi život će da daje.

________________________________ 

Sonet 20

O Gospodaru – gospo moje žudi,
Imaš lik slikan rukama prirode
I žensko, nežno srce, al’ bez ćudi
Žena, koje se na varljivost svode;
I sjajno oko od ženskog vernije
Koje pozlati sve što takne žena;
Muškog si tela, al pun carolije,
Te ti se dive i čovek i žena.
Najpre si stvaran da si nalik ženi,
Al priroda je s željom da te slije
Zadremala i otela se meni,
Davši ti nešto što za mene nije.
Za uživanje stvorila te ženi,
Daj njoj grljenje, ali ljubav meni.

________________________________ 

Sonet 23

Ko nesiguran glumac na daskama,
Kog strah i smetnja baci iz uloge,
Il kome divlja jarost srca slama,
I jednim mahom ukine mu noge;

Tako i ja od straha premirem,
Nemoćan izreć poklonstva ljuvena,
I sav od snage ljubavne samirem,
Nadvladan moću srca zaljubljena.

Oh! Moje pjesme nek budu, dozvoli,
Nijem tumač moga raspjevanog srca,
Što zbori čežnjom i nagradu moli
Više no jezik može da progrca.

Znaj štit što nijema ljubav zapisuje,
Jer prava ljubav i očima čuje.

________________________________

Sonet 29

Odbačen kad se od srece i ljudi
Oplačem, ravan kukavelju sinjem.
Kad gluhom nebu, zalud tuže grudi,
Kad sebe gledam i sudbu proklinjem,

Kad želim da mi k’o i drugim sinu
Buducnost, nada, prijateljstva mila.
Da imam njinu zgodu i vještinu,
Što nemam, a što radost bi mi bila,

Tad me sretna mis’o na te grije.
I s crne zemlje, ja crna udesa.
Ko ševa što se zorom k suncu vije,
Pjevam ti himne na vratima nebesa:

Tvoja je ljubav nad svim bogatstvima,
- Odbijam da se mijenjam s kraljevima.

________________________________ 

Sonet 43

Što više žurim, oči bolje vide,
Jer čitav dan što vide, sveg se dure,
Ali kad spavam u snu te previde,
U mraku jasno, jasno kroz mrak zure.
Gde ne bi ti, kom sena sen ozari,
Obrisom svojim crto sliku sene
Na jasnu danu, da jasnije žari,
Kad tvoj sen tako sja kroz slepe sene?
Koliko srece u tvojim očima
Kad te vide usred dana čiva!
Kad tvoj sen titra u gluvim noćima,
Dok slepa žena san mi dubok sniva!
Svi dani noć su – dok te ne ugledam ,
Sve noći dani – kad te u snu gledam.

________________________________ 

Sonet 51

Na sporost konja, kad me nosi amo
Od tebe, moja ljubav nek žmuri;
Što će mi žurba od tebe ovamo?
Dok ne vraćam se neka se ne žuri.

Al kako ljubav da kljusetu prost;
Onda , kad svaka žurba je prespora?
Tad vjetar jašuć ostrugam ću bosti,
Bit će mi spora i krila vihora.

Tad nema konja da čežnje prestigne!
Njiskat će čežnja, čista ljubav što je,
-Ne tupo meso- da u propnju stigne;
Shvatit će ljubav bijedno kljuse moje.

Moj konj od tebe ne htjede se žurit,
K tebi nek hoda, ja ću ga pojurit.
________________________________

Sonet 62

Grijeh sebeljublja opsjednu mi htijenja,
Oči i dušu, svaki trun u meni,
Od takvih grijeha nema otkupljenja,
U mom su srcu tako usađeni.

Mnim , ko ja lice nema nježni nitko,
Čašćenu vjernost , ni biće iskreno,
Nit cijeni svoje dostajanstvo itko
Tako nad svima u svemu uzvišeno.

Al u zrcalu kad se vidim pravo.
Bijen i skršen od mnogih godina,
Iz samoljublja pročitam upravo:
Takav se ljubit – to je opačina.

Ti moj si drugi ja, s tobom se dičim,
Mladišću tvojom svoju starost ličim.
________________________________

Sonet 66

Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramocjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,

Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrću ljubav napustio ne bih.

________________________________ 

Sonet 75

Mojoj si misli što životu jelo,
Što zemlji pljuska proljetnoga snaga,
Ja za tvoj mir se borim vrijeme cijelo,
Ko škrtac oko žuđenoga blaga.

Čas se ko škrtac veselim, čas bojim,
Lupeško doba pokrast će mi blago,
Tren s tobom biti na samu nastojim,
Tren sretan da svijet vidi moje drago.

Čas pogled na te gozba je obilja,
Čas bez pogleda tvog od gladi stradam,
Ja drugog nemam i ne želim milja,
Osim što uzet od tebe se nadam.

Dnevice tako ginem i uživam,
Od gladi stradam, u obilju plivam

________________________________ 

Sonet 90

Želiš li me mrzit’, ti me mrzi sada,
Sad, kad svijet rad je da mi djela ruši,
Skrši me skupa sa zlosrećom jada,
Da tvoj me udar k’o zadnji ne sruši.

Nemoj, kad srce svlada bol mi, doći
Naknadno iza tuge savladane,
I kišno jutro dodat burnoj noći,
Vrijedjajuć rane svjesno mi zadane.

Napustit’ li me želiš, nemoj tada
U čas poslednji, kad već me izmore
Sve sitne boli; prvi udri sada,
Da od zle sreće kušam najgore.

Sve druge boli, sad na izgled jake,
Izgubim li te – bit će vrlo lake.

________________________________ 

Sonet 107

Ne reci, da mi srce izda tebe,
Prem ko da gasne, čim te ovdje nije;
Ja bih se lakše dijelio od sebe,
No od svog srca, što u tebi bije:

Tu ljubav; mi dom: i ako kuda
Odlutam, ja se opet natrag vratim
Točno u vrijeme, uvijek isti svuda.
I sam operem ono što zablatim.

Ne vjeruj nikad, makar sa mnom vlada
Slabost, što svaku ljudsku put opsjeda,
Da bi me mogla nastranost da svlada,
Te dam za ništa blago što mi preda.

Svijet, osim tebe, ništavan je u svemu.
Ti si mi, ružo moja, sve na njemu.

________________________________ 

Sonet 110

Ah, istina je, svuda sam lutao,
I lakardijaš bio, na smijeh svima,
Gazio čuvstva – jeftino ih dao,
I vrijeđo stare novim ljubavima.

Jest, vjernost mi je čudovita bila,
Prezira vrijedna, al tako mi Boga!
Novu mi mladost nevjera otkrila,
A kušnja goreg vrijednost srca tvoga.

Sad kraj je tome; beskrajno ti davam:
Nov glad me neće više golicati,
Da prijatelja starog okušavam,
Ljubljenog boga, kom ću sav se dati.

Primi me, draži od nebesa, žudim
za tvojim čistim i ljubljenim grudim.

________________________________ 

Sonet 113

Oči te duše-odkad te ostavih-
Posvuda vide, al vid sto me vodi
Na pola slijep je bez funkcija pravih,
On tobož vidi, al ko slijepac hodi:

U mojoj duši vid ne oblikuje
Ni pticu ni cvijet, nit prikuplja slike,
U pogledu mi um ne sudjeluje,
Tome što gleda ne čuva oblike.

Gleda li pitom vidik il divljinu,
Prekrasno biće il neku grdobu,
Gavrana-grle, more il planinu,
Dan-noć od sveg ti gradi prispodobu.

Ne može duša, da mi drugo stvara.
Vec ljubeć tebe-moje oči vara.

________________________________

Sonet 117

Okrivi me da sam sasvim propustio
Da nagradim tvoju veliku dobrotu,
A za ljubav tvoju zaboravan bio
Za koju me vežu konci u životu;
S ništacima da sam sklapo družbe duge
I davao svetu ono što je tvoje;
Da sam dizo jedro za vetrove duge
Ne bi l me od tebe uzeli pod svoje.
Stavi mi na teret sve te moje greške,
Dokazima dodaj i sve sumnje same;
Dovedi me pred sud tvoga oka, al teške
Kazne ne izrekni – od mržnje i tame.
Prastaj, to je samo moja kriva duša
Htela vernost tvoje ljubavi da kuša.

________________________________

Sonet 129

Rasap je duha u sramu požude,
Dok žudnja traje kruta je, bez mjere,
Krvava, divlja i puna pokude,
Naprasna, žučna, ubojna, bez vjere;

Užitak kratak – smjesta prezirana;
Suluda hlepnja, al čim stvorena
-Suluda mržnja;meka progutana,
Da sludi žrtvu navlaš postavljena:

U težnji luda-luda u imanju;
U kušnji sreća- okušana muka;
Bila, jest, bit će divlja u traganju;
U nadi radost, zatim sanja puka.

To svijet znade, al ne zna kako
Izbjeći nebu, što vodi u pako.

________________________________ 

Sonet 139

Ne traži od mog srca da te brani
Od krivnje, dok ga biješ okrutnošću
Ne okom, nego jezikom me rani,
Udri me, al ne ubij himbenošću.

Reci da ljubiš druge, al kraj mene
Očima ne daj drugamo gledati;
Što slijediš himbom? Zar kraj ti slomljene
Obrane, moćnoj , otpor mogu dati?

Opravdat ću te – Ljubljena mi znade
Da oči njene – moji su dušmani,
Stog moje lice gledat im ne dade,
Da druge strijelom mogla bi da rani.

Ne čini tako! Mrtav sam napola,
Ubij me okom i riješi me bola.

________________________________ 

Sonet 147

Moja je ljubav groznica i žudi
Za onim što bolest joj produžuje;
Hrani se onim što bolestan budi
Apetit i tim bolest pogoduje.

Moj razbor , liječnik te moje ljubavi,
Srdit me, što se ne držim propisa,
Napusti: zdvojan sad znam razlog pravi,
Da moja želja smrti me zapisa.

Um presta brigom, a ja prestah njegom,
Ludost i nemir sve gore me more,
Misli i riječi mahnitom biljegom,
Za stvarnost slijepe, bulazneći zbore.

Snih da si bijela, zakleh se zamamna…..
Ko pako crna, ko noć si tamna.

________________________________ 

Sonet 149

Možeš li, kruta, reć da te ne ljubim,
Kada se s tobom borim protiv sebe?
I zar ne mislim na te, kad izgubim
Smisao za sebe, tiranko,rad tebe?

Ko tebe mrzi, zar mi dušman nije?
Zar sam mu prisan, kog ne gledaš rada?
Zar kad me tvoje poniženje bije
Ne izgrizam se od tuge i jada?

Zar ista vrijedna imade u meni
Što podvorenje voljko ti ne dava?
Moja je duša rob u tvojoj zjeni
Jer čak i tvoje mane obožava.

Mrzi me, znam ti misli, čežnjo lijepa
Ti ljubiš zdrave, a ne mene slijepa.

________________________________ 

Ti se ne boj više

Ti se ne boj više ni žege ni znoja
Niti razbesnele vejavice zimi –
Zemaljska si posla posvršav’o svoja
I otiš’o kući kad zaradu primi.
I sva mladež zlatna u neki će mah
K’o i dimničari dospeti u prah.

Ti se ne boj više silničke obesti –
Ne može ti ništa ni tiranska vlast –
Ne brini se šta ćeš obući i jesti –
Tebi su sad isti i trska i hrast.

Svi učeni i moćni u neki će mah
Krenuti za tobom i dospet’ u prah.

Ti se ne boj više munjinoga bleska,
Nit’ izdaje, laži, niti ljute psovke;
Ti se ne boj više ni gromovog treska;
Sve je za te prošlo – i smeh i jadikovke.

Sve ljubavi mlade u neki će mah
Krenuti za tobom i dospet’ u prah.
 

________________________________ 

From fairest creatures we desire increase,
That thereby beauty’s rose might never die,
But as the riper should by time decease,
His tender heir might bear his memory:
But thou, contracted to thine own bright eyes,
Feed’st thy light’st flame with self-substantial fuel,
Making a famine where abundance lies,
Thyself thy foe, to thy sweet self too cruel.
Thou that art now the world’s fresh ornament
And only herald to the gaudy spring,
Within thine own bud buriest thy content
And, tender churl, makest waste in niggarding.
Pity the world, or else this glutton be,
To eat the world’s due, by the grave and thee.

Wiliam Shakespeare

  Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek. (Wiliam Shakespeare)