Tin Ujević se rodio 1891. u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih su dvoje umrli još u djetinjstvu. S očeve strane je mogao naslijediti određen književni talent, pošto je on kao učitelj bio sklon književnosti te i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst „Voda“ koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 1909. godine Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet „Za novim vidicima“ u časopisu „Mlada Hrvatska“. U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? „Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević.“ Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju („Ponore! more povrh moje glave“), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u „Savremeniku“ 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju. Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom („Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko „contrarie“, oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici…“, pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.
Autoportret
Agni
Blaženo jutro
Beznadni povratak
Cjelovit cjelov i ti
Čari žene
Čin sputanih ruku
Događaji sa mnom
Dobrina zvona
Fis-harmonika
Ganutljive opaske
Hektor za Astijanakta
Hymonodia to mou somati
Igračka vjetrova
Kolajna
Misao na nju
Miris ljepote
Meni bez mene
Molitva za koru kruha i zdjelu leće
Notturno
Noću
Na povratku
Nešto i za mene
Nostalgija svjetlosti
Odlazak
Orfika
Ove su riječi crne od dubine
Pobratimstvo lica u svemiru
Romar
Svakidašnja jadikovka
Slaboća
Sanjarija
Suvišni epitaf
Sutrusni tramvaji
Svetkovina ruža
Slava prolaznosti
Trideset godina putovanja
Tajanstva
Uhapšen u svojoj magli
Uspavanka iz Krivodola
Vječni prsten
Visoki jablanovi
Vremena
Vedrina
Vasionac
Zvijezde u visini
Zapis na pragu
Zelenu granu
Žene medju kraljicama
Žedan kamen na studencu
___________________________
Autoportret
Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.
No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj…
Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme….
Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo–
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta….
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica –
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.
Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje –
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.
___________________________
Agni
Moje je tijelo lomača koju je upalila moja duša. Dani su moji izbrojeni; satovi će moji brzo proći; meso se troši, živci se izjedaju, vatra mojih misli prelazi u pepeo. Ja ću izgorjeti! Ja ću izdahnuti mlad: jednoga ranog jutra, ne dočekavši podneva. Minut ću kao kratki požar, kao žižak ulja, sjaj munje, let meteora. Ali ću biti radostan da plamsam i da buktim kao krijes nad gorama, kao sunce usred neba: Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati.
___________________________
Blaženo jutro
Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici – i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
___________________________
Beznadni povratak
Ja nisam božji oblik; bog je dio mene,
a drugi dio sve ono ostalo
što se razvija čak iza koprene
i gdje je staklo i najbolje stalo
i samog neba oči zamagljene.
U meni vode šume, oblaci putuju,
od čudnog smijeha pucaju ludaci,
za maglama se propinju čudaci,
na mramor vodoskoci tuguju.
U meni ključa izvora, plamsa zvijezda,
i tužnih šuma diše, cvjetnih livada.
O, u meni je naslada od jada,
u meni grožđa; oh! u meni mijeha
s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda.
U meni nema jednog: nema grijeha !
i ja sam star za eone stvorenja,
za neizmjernost čvorasta korijenja.
Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne,
i u prasnuću i eter izgori,
i kada dah svijeta posljednji umukne,
sić ću iz smrti u toj prvoj Zori;
u Zori što je sakrita u lijesu
danom od sila što ni žive nijesu;
jer moj je život tek u pravoj crti
-život u danu poslije svake smrti.
Ako se niko sa mnom ne probudi
U raskuženom grobu vaseljena,
o blago nikom ! neće da ga čudi
nevinost bića na kraju vremena…
___________________________
Cjelovit cjelov i ti
U maštama ću tebe loviti
trače sunca s ružičastom niti.
U etere će srce ploviti,
otvorene čaške nebo piti,
jer bez tebe biti
znači mene prepoloviti.
Moju nagu dušu neću kriti,
da bi javan bio žmarak skroviti.
Ja ću tebe blagosloviti
i molitvenom riječju osloviti.
Ja ću tebe suzom liti
i sebe smiješkom obnoviti.
Vidjeti ćeš krvav grč strahoviti.
Tvojom rosom ti ćeš mene miti.
Moje srce tvojoj biti
hiti,
ni do groba nismo siti.
Svojim dahom ti si svijet jezgroviti
kamo će se sloge boja sliti.
Ja ću tebi vijence viti,
draganjima oviti,
i tada će opet biti
u potpunoj kiti
cjeloviti
– Cjelov i Ti.
___________________________
Čari žene
Ona voli lutke, djecu, pse i mačke,
voli lijepo cvijeće i svih vrsta laske;
u pretincu tajnom, slobodna od paske,
za samoću čuva djetinje igračke.
Bijeli puder treba, a na nj crne tačke,
njeno lice, tašta sfinga ispod maske;
miris, svilu, biser, sjaj đavolje Paske,
i na čelu zvijezdu nosi, poput značke.
Pjesniče, što znadeš koliko su blaga
čednost bijeli lijera i dah p’janih ruža
klečke se pomoli besmrtnoj Ljepoti!
Pa će da ti kažu čar stvorenja draga,
što do tvoje grudi divne nokte pruža,
rane na tvom srcu, modrice na ploti.
___________________________
Čin sputanih ruku
U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,
sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,
odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.
Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,
sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,
i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,
eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.
Svi oni obaraju bore čela ponižena,
svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.
Oni slušaju žarko pjevanje peći,
i kajiše remena, i previranje kotla.
Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.
Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;
onda se bude: na šini željeznica hukti,
otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.
Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!
Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,
petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.
Rastu, u prostor vrcane, pi lane i talione!
Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne
u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.
Bruje u šire protege užurbanosti snaga.
Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca
sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;
sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.
Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,
bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!
Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
puca šum rabota nja poput prebogata zvukovna cvijeta.
Grme i gromore potmule oblasti suterena
u žustro razgorenje i čak u raspraskanje.
Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,
sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!
U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobov i
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
„O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!“
U labirintu panike, duž acetilena,
nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,
pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena,
mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.
I tako, po oproštaju od vreve radione,
na brodovima teškim od večernjega rada,
spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione,
klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;
A da im tamo barem, pored zdjel e supe,
daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
I da se kućne nade za prisne sinije skupe
za ljubav i za snagu umornog Hefesta!
___________________________
Događaji sa mnom
Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.
Ja sam grana sa kobi da raste,
da se lomi, da vene, da lišće stresa,
da bude nova i da je klice časte.
Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.
Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.
Glagol riječi što steže u dahu.
Trijesak munje što u krošnju lupi.
Ja sam misao mučena u zraku.
Trzaj nogu što se trude svijesti.
Kret nogu što bude misli u koraku;
teglilac sam što nema kud sjesti.
U prostoru ja sam više slika.
Čekrci i lepet rubca o konopcu.
Munjovod sam i zvono sa zvonika,
strašni polud razasut u škropcu.
Događaji sa mnom traže slične:
dobri hlad po žezi što se krugom širi,
vjetar što se među vrat’ma stvara i piri,
ja sam slika lica iz vode nepomične –
više vrata što se na odmor otvara,
mraz što lice bije iz hladna bunara,
crven šipak što u gnjev zrna praska,
iz žive šume jedna kućna daska.
Ja sam najzad stvaralačka ruka.
Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom
ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom
što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka.
___________________________
Dobrina zvona
Zvuk poznatih zvona cio grad razume
i svak shvata čežnju, što bi reći htjela,
pa kad tanko jekne bronza nevesela,
zamrače se starci i sve dobre kume.
Duše mrtvih koje preklinju i kume
muzičkim vjetrićem ljube živa čela:
smrt ljepota prošlih žali varoš cijela
i ta žalost časa ulazi i u me.
Ulijeće u srce na krilima zvuka
i donosi pjesme i varave duge
što sjahu u oku umrloga puka.
Dobra zvona nose olakšanje tuge
i sa uspomenom tuđih bilih muka
sjećaju me: sine, misli i na druge.
___________________________
Fis-harmonika
Slika moje duše nema kronike.
Krajolik misli, to je zvuk harmonike.
Šišmiš je u kraju ko mrena na očima.
Gdje se sanja počinje? Gdje se dočima?
Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija
s neke razglednice stare što me opija.
Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.
Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa.
Divlji kesten cvjeta i miriše lipa.
U nama plamen skitni strasnika.
Noć nam šalje ćuka, svoga glasnika.
I sve noću biva puno svete strave.
Šešir nam se diže sam vrh budne glave.
Nas će obuzeti gorostasna šuma,
izrasti će lišće čak i povrh uma.
Je li usna zbori ili nebo svira?
Gostiona usput središte je mira.
Istinskomu biću mi smo prešli među.
Žarki pelud s cvijeta pao nam na vjeđu.
Noćas će se jasno složiti zvonici:
Aleluja, srećo, ustaju bonici.
Nama opet služe neumorne noge
do nade na zemlji i svjetlosti mnoge.
Tim krajem sutona što sanja o zori
šiknuti će noćas blijedi reflektori.
Kriknuti će ptice: gori šuma, gori.
A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme,
probudit će lugom pozaspale česme
I presahla vrela i umorne rijeke
kojima vjetar nosi sve jeke daleke.
Eto, zbori zemlja; eto šuma plače:
Kad šuma na drumu dočeka svirače.
I ta svirka naše razgovore priječi
I ti sneni zvuci jesu naše riječi.
Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.
___________________________
Ganutljive opaske
Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje
Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.
Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.
Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.
Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.
Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvaćam kad se prijateljski živi.
Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo !
___________________________
Hektor za Astijanakta
Zemljina Snago, moj budući Sine,
u te da bacim sve što ne smjeh reći
od svoga oca ti ćeš biti veći
za čitav polet uskiptale tmine.
I, kad god uzdah grudima se vine,
žeže me plodno sjeme što će teći;
i trpim što će preko mene prijeći
budući patnik strašne veličine.
Tajna života svoju klicu skriva
u našem boku i u duši mesa;
al težak san je što ga Muško sniva,
dok svojem stegnu pridaje nebesa;
jer svaka ljubav carstvo vila biva,
a draga žena, svaka, Prinčipesa.
___________________________
Hymonodia to mou somati
Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu
ni tužbu ni plač na rugobu.
Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu
promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu.
Dijete, ne bijah jak, ali sam pregorio suze.
Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge.
Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze,
plač i bahtanje ja ostavih za druge.
Znamenit je život ovoga važnoga crva,
no on se odrekao toliko slaboća.
Očaj i ludilo sebe to je mana prva,
a bolja vrlina sočnost i dodir mesa voća.
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.
To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
te pseće gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi,
i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.
Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu,
gdje u polusnu tiho šapuću prelesni pantuni,
i kiparevi prsti mijese po mekom vosku;
taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni.
Pa ovi živci po kojima svemir svira;
pa ova pluća kojima bahato boštvo diše;
sve što bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira,
ja jesam prah i život, i cijelost, i ništa više.
Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo grešan,
čovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti;
svih pogleda i opipa i osjećaja ješan,
sa živom trajnom čežnjom: u svijet strasti rasti
i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora,
prešao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo,
i da bih tada, od leša bez kretnje i bez zbora,
od mene ništa, a ipak nešto dično bilo.
Ne veličam tu ljepotu ni sve strasti vrele
ni sve vode žive što krkljaju u vrelu,
nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele
što su našle jesen u mom duhu zrelu.
Kad je tvoje djelo bilo svladati sve patnje,
sve zločine protiv tebe kroz godine duge,
ustrajati, žrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje,
i opet se uzvinuti na obzore druge.
Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
Istovetno tijelo, svjesno, blistaj božanskoga ruha.
Prolazan i treptav, no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.
Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva.
O moje tijelo! Ti silno još na grobnom pragu,
pa što si nego savjest i moćna duša živa ?
Pa što si nego izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih česti
što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?
O moje tijelo! Koliko smaknutih radosti,
koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
nerođeno da se kaje i da posti,
pa ipak, tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila;
gordo protiv titana, razapeto i sveto,
izopćeno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje,
o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto,
slavim tvoje vječno i raspojasano zdravlje.
Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi
koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi
___________________________
Igračka vjetrova
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
___________________________
Kolajna
I
Stupaj sa svojim mrakom
kroz prepast horizonta;
sa tajnom i oblakom,
od fronta pa do fronta.
Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje.
***
Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može:
tek ljubav žene, vidik neba.
I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i — čisto ravan put do sreće.
II
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.
I kada nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
III
Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.
Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;
vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.
No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.
IV
Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.
— Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —
— Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;
— božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —
V
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke,
— One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
— No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
VI
Je l‘ ikad čovjek omamljenim vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?
Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.
Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.
Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.
VII
Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.
I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.
Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?
Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi.
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.
VIII
Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.
Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i huđe praska ova krvca vruća.
Kakav su bezdan ova dva-tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.
Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!
IX
Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
Zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.
Od tvojih čari i od blijeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna Beata.
Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.
I preklinjem te: Nepoznata reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? —
X
Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.
Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.
Živjeti vrijedi zbog blijeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja
okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.
XI
Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
___________________________
Misao na nju
Po kakvim oštrim prođoh stazama,
pokakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?
Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova
I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,
i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,
za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,
i čistim srebrom naših rodnih arija.
___________________________
Miris ljepote
Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.
– Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi.
– Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;
– božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim.
___________________________
Meni bez mene
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
___________________________
Molitva za koru kruha i zdjelu leće
I
Daj nam da jedemo svoju zdjelu,
pa makar leće, boba i pasulja.
Glad oblizuje siti prst od ulja,
a žig žalosti na našem je čelu
kad u tanjuru ogledamo ćelu.
Podaj nam svakog dana vruću zdjelu,
da ne trijebimo rakove sred mulja,
da siromašni ne budemo rulja,
da odahnemo, vedri, ko na selu.
I makar pili vodu tek na vrelu,
-potok je gori, i mutne vode strana-
i makar pili rosicu iz dlana,
nije ni crven pehar duši hrana:
daj našem srcu do ognjenog dana,
daj svakom od nas bolnu dušu zrelu.
Ubodi mudrost kao svetu strijelu.
II
Daj da nam, dok drače noge bodu,
veselje cvate ko ruža u hodu,
i našim znojem da se cvijeće kvasi,
a časnim žuljem da se snaga krasi.
I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki,
toplinom srca da je savladamo,
i borbu s gadom i s rđom dan svaki,
netom smo kadri da im zavladamo.
Daj nam kažiput i moć da spomenemo
na sav glas sve dobro što u nama ruje,
da sebe i sve druge već opomenemo:
da se krepče čini što silnije se čuje.
A sami ćemo tada ostvariti
srce za ljubav kao kovčeg zgodni.
I za ljepotu srce će mariti,
ljubav za lijepo i za život plodni.
Jer svijet i mi po tebi smo srodni.
III
Daj nama svakog dana našu zdjelu,
pa makar jeli pasulj, puru, rižu,
i makar pili vodu tek na vrelu,
brojeći kapi što se k usni skližu
na međi šumskog puta slična križu.
Daj nam uvredu, da cio svijet vidi
da smo za pedalj viši, jer smo gordi,
a poniženje da nas jedva stidi,
kad blisne pravda slična britkoj ćordi.
I saspi tlapnje maglovitoj hordi
da raspršamo u većoj jasnoći
Dana te sjene uplašene Noći,
i daj nam i zlo, no samo radi dobra,
ukloni smrt, u bašti klizaj kobra.
Oprosti našem luku i krompiru,
ako nas hrane idealnom hranom,
jer za nas nebo blista na tanjiru
i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom.
Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi:
na kraju srdžbe kada nam se smiješi,
i kad mrzimo neprijatelja svoga
znaj da nas spaja muških ljudi sloga,
ne biti zao, no uman u snazi
i isporaviti pravicu na vazi.
I daj nam oštro oko što slog pazi.
Daj pravdu nama i neprijatelju,
dvije mrlje ulja u istomu zelju.
___________________________
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći
___________________________
Noću
Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;
zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.
– Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!
___________________________
Na povratku
Gore nego taj što vidje domom pustim
križe uspomena svojih zora nježnih,
okamenjen,zblenut, ne znam da izustim
grč zlih svojih misli i uda betežnih.
Po kakovim evo padoh garištima?
Gdje se prosu mojih zubalja svih pepo?
Što bi s ognjištima, s mojim žarištima?
Kuda li se vastrg moj i gnjev rastepo?
– Ćute mrtve stijene. Dišu mraz duvari.
Prag doma se ruši stravom i prazninom.
Avaj! avaj! Gdje ste, rodbinski čuvari?
(Pad. Udar u tjeme krvničkim mašklinom.)
Nema mojih milih. Oni sniju negdje
u grumenu mokrom primorskih kadulja.
Nad njima ni laste. Tekar magle lebde
nad humom što ne sja topli dašak ulja.
– Nemam ove moći u stegnu i boku
da posjetim njine oborene križe.
Jedva gasim svoju lomaču duboku.
Bol gre na bol, i grč na grč. Plamen liže.
Ko će meni vratit moje lijepe mašte,
i srce iskreno, i vjeru u sutra?
Bolesna sunašca povrh tije bašte,
i primorske noći, i zagorska jutra?
Ko će meni vratit sne neiskazane,
i plamen cjelova, i dašak nebesa?
bajčicu o kruni vile Glorijane,
i gospodstvu kosti, i plemenstvu mesa?
Plavu, vranu ko će meni vratit Mladost?
ure strasnih zora sjetom isplakane?
moju svijetlu srdžbu na današnju gadost
i u neizmjerje duge čežnje sane?
Kad bih imo suza, sad bih isplakao
u trenutku groze cijelu svoju dušu;
kad bih imo daha, svu bih sapu dao
(i gnjev riječi) drumu gdje orkani dušu.
No ja nemam suza. No ja nemam riječi.
Zdesna me nalijevo ludi vjetri kreću
kao bolesnika, kad se ognja liječi,
na ludu krevetu, u maštinu cvijeću.
Što je Enoch Arden i mrak Orestija
prema ovom ovdje polomljenu stubu?
Cijelo tijelo posta jedna tragedija,
rana mojeg srca žeže me u zubu.
– Ona dakle spava uz umorna oca,
moja sveta Majka, krvavi mučenik!
Za životom sebra nađe smrt taoca,
dok za drugim frontom bijah i sam pljenik!
One dakle sniju, moje sestre dobre,
dvije sestrinske Muze, mala i velika,
s dušom što ih, voće, rujna žetva pobre,
krte ploti, ali kova od čelika.
I on dakle usnu, brat mog osjećaja
za dobrotu svoje tihe veličine;
a sunce je jošte puno hladna sjaja;
plavet Dalmacije nebeske modrine.
Oni dakle sniju. Ja ne znam mališa
da na drumu, deran, prstom samilosti,
dušin skromni lelek ljubazno usliša
i pokaže busen gdje im trunu kosti.
Treba dakle ići, samac, sami, sami,
cestom kuda kišni potočići deru,
na varavu suncu ili zbiljskoj tami,
svojem većem Bogu i vrućem Homeru;
ali nigdje — nigdje — da se duša nađe
bez koje su tašta sva ljubljena djela,
brze željeznice, i bojovne lađe,
i crvena krila grešnih Arhanđela.
Kada danas, srušen, nemam porodice,
kad ne sreh na valu istinite Ijube;
preklinjem te, reci, o Bogorodice,
čemu tvojem Sinu sve tragičke trube?
Vidiš li da evo, pedepsan, trabunjam
u nemilost svojih crnih perspektiva;
izranjen, sa mačem u zlom srcu, lunjam
raskršcem gdje nikog moga, nikog živa!
Te mi onda, katkad, lude slovke vrisnu
iz odsutna bola njenih molitava:
čemu patnje javi? čemu patnje i snu?
Tina nije mrtva; ona samo spava.
– Sad sni u svom hladu podno kiparisa,
djevičanska žrtvo razbojničke ruke!
– Ja ti neću platit zalog svetih misa,
a odocnih evo stići u hajduke;
ali evo, katkad, pišući za stolom,
kad zatvorim oči u vizije prisne,
kao neki sanak dahnut alkoholom
tvoja svijetla glava ćutke mi se prisne;
te u premiranju svoga srca budna
opet kušam tvoje dlane ovlažene,
zlopatnički gutam znanja uzaludna:
da ću morat voljet i voljeti žene;
a da za to vrijeme dok se na mom pragu
u orlovsko gnijezdo dješe kukavice,
srljati ću tuđi na tuđem topragu,
i na širu zemlje iskat slično lice.
– No njega će tekar da dočara noću
Mjesečina koja blagorodno ospe
zlatne i srebrne trakove po voću,
a u tihe sobe fantastične gospe.
___________________________
Nešto i za mene
Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za mene.
Neka se braća ogriju na mome žaru, tajnih suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je neću kratiti.
Ali ne stravičnome drumu što vodi u ponore ja hoću da ostanem sam.
___________________________
Nostalgija svjetlosti
Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.
Da l‘ sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.
A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena sv a od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,
A sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,
Dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: „Srcu ranjenom od strijela“.
Kinji me briga: kakva li će ruka,
Kakva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)
Za krotku djecu izmišljena gatka?
Sô suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,
A kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sunca kojim ne znam ime
pre da me zgrabe u svoje visine,
No što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.
___________________________
Odlazak
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I bljesak slavna šesitopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
___________________________
Orfika
Boju mojeg osmijeha ne poznaju
plava neba, vrpca na kraju vida;
mis’o moju pokojnu ne dostižu
slane pučine.
Znaš da ruže plamsaju od topline
cvijeta, boje, mirisa? U radosti
mojoj plamsa jednako od ljepote
bezbrižna mladost.
Milje, prava Milosti vasione!
Sanjo, zar zlatokosa jesi ili nisi?
Meni sveta je tuga, ali
svetija radost.
Sveta meni na vijeke je vedrina,
kako danom ljubavi, isto tako
obasjanim noćima kada Sapfo
raspliće kose.
Ljubičaste s obale povrh vala,
u dnu motri nejasnu sliku tajne
što je zovu dvostrukim nazivima:
Srećna sudbina.
Dušu svoju osmijeh imade,
da se čuje danas, pupoljak usne rujan.
On je svjetlo, prostoto mojeg vijeka,
i veličanstvo.
Miris suza tamjanu žarkih travanj
ravan nije, ali tu ljubav basne
u veselju i u pijanstvu bića
darivam zemlji.
___________________________
Ove su riječi crne od dubine
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke
– one su, tako, siknule iz tmine,
i sada streme k’o pružene ruke.
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
___________________________
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
___________________________
Romar
I
Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.
Ako sam često plakao
svijetu sam grč sakrivao,
i nisam duše takao.
Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.
Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.
I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima.
ja nisam rane kazao.
II
U kazni mesa, dugom hodočašću,
dok snatrim bijelu vječnost slavna zida,
– s krivom il s pravom – ridam: past ću, past ću,
od jedne hijene što mi grudi kida,
od jedne žene s dušom i sa strašću.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je žudim slašću ili čašću,
i ljubav nema koprene ni stida.
– Jer šta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
čista je ljubav majka ideala,
i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.
___________________________
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !
I biti slab, i nemoćan
sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !
___________________________
Slaboća
Po ovoj magli,ovoj kiši-
o pjano srce, ne uzdiši.
Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,
i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.
-Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,
na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom , bijelom žalu;
i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,
plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine.
___________________________
Sanjarija
Na livade ljudskim okom negledane
i na zlatna polja što se tekar slute
s prepasti zle svile strijeljaš zjene sane
u turobne ure i strasne minute,
zlatna dušo sestre! Koso Vivijane!
Oči Moje Zemlje, sve, vrcaju u te,
sve ti ljube ruke još neokaljane,
ruke djevičanstva, njih, Te netaknute.
Ti još možda zuriš mističkome Gradu
u sutonu boje što se u zvuk sliva
Ili sanjaš neku grobišnu arkadu;
a dotle se prelest srebrna i siva,
kao prah cigare na pokojnu nadu,
na gole dlanove ljubavnički riva.
II
Oh, u tvoje strasti, u razorne slutnje
bacio sam pogled sa buntovna krsta.
Sada znadem kamo moje želje tutnje,
dokle jezde noću (tobož na vrh prsta).
Vasmir ti nam otkri. Požare i slutnje,
šapat pada vode, ponos kipa čvrsta,
i na kraju, kroz sve kresove i lutnje,
kroz rumen vremena, novog Isukrsta.
Što si? Zagonetka. No tvoj osmijeh jasni
svjetlosne bjeline dana što se pruža
u ružičnoj stijeni i ljubičnoj basni;
cvijeće što je vrsno da udobri muža,
te mi čusmo, kada mašta riječ ti zasni,
tvoje slovke kano pljusak žutih ruža.
III
Ja te tako motrim kraj smeđih portala
kao neko biće iz Višega Svijeta.
— Svijet je danas, Gospo, prepun loših šala
i otuda pokolj žarkih suncokreta.
Jakost našeg oka od juče je pala.
Svaka nam je šaka trostruko raspeta.
Pred dvorcima sanja čuvar crn i ala,
u sazviježđu misli nesta sunce Beta.
Žena na mom pragu. Druga je pred kućom.
Svuda, svuda žena, Marija i Eva,
avaj! bivam grešnik. A tom ploti vrućom
kao ljuti samun i ledena Neva
struji očaj te me stvori palikućom;
doznah da mahnitah, kada ljubav pjevah.
IV
Samo tebe ljubljah u dojednoj ženi,
i o Tebi buncah svijetu nemilosnom;
ko ždrijebe na polju, Crni i Crveni
svetkovaše suton Badnjem-danu posnom.
I opet se vratih, sebar pobijeđeni!
Pogladi me, blaga, svojom rukom rosnom,
pa ću da ti dadem prvi cvijet rumeni
što ga ubrat mogu stazom inokosnom.
Svemir mijenja lice. Bukte Astorije,
vrcaju kreševa našem boljem vidu,
ti tek čuvaš sveti lik — Melanholije,
te dok zvučnim drumom zli konjici idu,
ja u strepnji izbe slutim gdje me bije
oganj tvoje slike na golome zidu.
___________________________
Suvišni epitaf
Blaženi koji sa radosnom dušom
motrite sunca i žute poljane!
Ja prisluškivah kako noćnom tmušom
šušte borici i umorne grane;
ali sa tuđim srcem, jecajući,
vrnuh se žalu naših mladih ljeta;
srce na dlanu ja donesoh kući,
raskošni poklon iz prostrana svijeta.
Ne rekoh ženi slovke koje plamte,
niti se vezah prstenom i žarom;
i neće — mislim — da me Sveti pamte
ko druga dnige vjerno pred oltarom,
ne cvilim dakle oči zaklopljene,
niti se lažem srećom drugog svijeta,
moj brate, za te ponižene zjene
i za to srce što tašto ocvjeta.
Pričest sam snio u nevinoj grudi,
slatki i sveti ti si za me bio
i smjerno drugi nego bučni Ijudi,
dok sada ćutke strepim — tio, tio —
na čelo (bijelo kao kam oltara)
polažem vosak moje žute vjere,
plamičak zadnji što uz plamen zgara
i taman oblak nad vjeđama stere.
Uzalud dakle bijah vjerujući!
Al sad ću barem da na grešnom pragu
u danu strave, u metežnoj kući,
da Čovjek budem na tom sarkofagu.
Jer ni s te strane ne čuh Spasitelja
i bistro derem podlu laž nebesa.
No avaj meni bratstvom mojih želja!
No avaj meni bolnim krstom mesa!
Neću ti slovkat bablje očenaše
ni dosađivat mutnim oremusom;
no za čistoću Zemlje, majke naše,
ćutati, zgnječen lagumom i trusom.
Drugi su, slava prekaljenoj fronti,
zašli u ja zajedničke tame;
dok dnevnu zemlju tlače horizonti
što ih ne spasi zvijezda dobre mame;
a ti si mirom i kraljevstvom geste
sa prašna druma gdje građanin hoda
prešo na plave i sunčane ceste
protega drugih zlatnijih sloboda;
pa ipak sada, na tom starom trnu,
ja neću klicat Duhu Kakav Nije,
niti ću slavit opću grudu crnu
što misli bune maglom tupom krije;
ta ništa ne znam o tajanstvu boga,
osim božanstva savjesti i tvari;
a bujnim mlijekom vrela sakritoga
ne napih usne što groznicom žari.
Sjeto za onim koga dolje nema!
ne grle ruke, ne vide ga oči,
a isprazna je daleka poema
natpisa smrtna na kamenoj ploči;
ni našom psovkom niti molitvama
neće se tresti podmitljivo nebo;
neću te kumit usred pjana hrama
šećernom riječju, Gospo, rajska bebo;
ja volim tugu i svetinju smrti
od mržnje sunca i jasnoće dneva:
spavaj! o snivaj! kad si Zreli (strti)
ne slušaj kletve niti hvalospjeva;
em tako, samac, momački, na splavi
spasoh se tuđim crnim brodolomom;
snij, brate! čekam u krijesu i lavi,
kad hora kucne, javit ću se gromom!
___________________________
Sutrusni tramvaji
Moji me tramvaji voze u beskonačnost.
Jednim naporom peta skočit ću u božanstvo.
Kroz obruč nužda ravno vrcam u vječnost
i, s prezirom cipela skačući, usput kličem:
Zemljo, hasta luego!
Dugo drndaju kola koj a mene voze,
a likovi mojih saputnika pretvaraju se u tajne maske,
putovanje biva dugo i dugo,
a moje rane gube svijest i srce sjećanje
Zamak na Zapadu! – Varke bengalskih vatara,
žene koje muči ljubav i najteže strasti,
glas Aksela i Fausta, sumpor Mefistofela;
lomače ploti i teške udare zločinstava,
grobare u Welsu i kopače u Šanblu,
i avione nad Helsingörom,
sve, sve sluša me kroz drndanje kolesa:
proživljujem patnju karijatida
i maštovito lutanje Site iz Ramayane.
Priviđa se glatki profil Musageta,
i ž ivot sa himničkim bilom orfičkih ritama,
gaženje cvijeća uz kvašenje suzama.
O ljudi, koliko sam ukrao vaših riječi!
Meni je žao
duboke muzike Wagnera i bure Beethovena
što mi služe za moju žarku pratnju.
Ja imam dvorac u Španiji i do Jalte Potemkina,
prima m depeše sa Marsa i najdaljih sazviježđa,
na svodu neba čitam horoskope,
imam tajne ortake u kolu svetih učitelja,
prosjak, a gospodar neba i zemlje i pakla.
Bodisatve i mahatme nude mi vrela mudrosti,
žene za me iznose svoje najljepše halje
i posipaju se draguljima, –
fakiri izvode vježbe kao čili gimnaste,
askete poste za moje grijehe;
a ja sam mračan i nepoznat
kao talas mora slomljen do Orkada
na nekim fingalskim spiljama.
Moji tramvaji ravno u beskonačnost jure,
u meni se biju Kosova krvava,
u krug se tope sve muzike sure,
bliješti oreol povrh trudnih glava,
i začuđeno brinu se figure
sfinga mojih suputnika: „Je li to san ili java?“
U meni se budi zvuk zgaženih prava.
oslobođeni Zakon novih Java.
Ja sam napokon stao na glavu zmiji i slomio sindžire.
No kraj svih slova i otrovnih svijesti
ja volim majsku dušu blagovijesti
i srce žene sa nevinim tijelom:
da uzme teški dopis usred ruku
i da nas plače u jednome kutu,
da nas prorida do rika moždine.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Tramvaji, tramvaji, tramvaji
po dosadnoj kiši i magli,
dok se meni u Benares nagli;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
mamni kao šampanjska pjena,
, , , , ;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
, , , , ;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
– pletite se u oblake, opijumi crnih sanja! –
U Zagrebu i u Beogradu,
u Münchenu, u Beču, Pešti, Versaillesu i Londonu;
tramvaji, tramvaji, tramvaji;
i jošte drugo: omnibusi, autobusi, kola,
kočije, fijakeri, metropoliteni, undergroundi,
male šumske željeznice i uspinjače,
liftovi i automobili;
tramvaji, t ramvaji, tramvaji
šašavi i oslobodilački
u vijeku bune i rada:
oni su ponekad zgazili poneko tijelo,
na njih je rijetko pala neka bomba
paklenskoga romba.
Tramvaji, moji tramvaji.
No danas, kako sve dobro biva,
ja slutim da ova prisutna Vika
(mondenka? švelja? il kino-diva)
bez rđavih misli mene dira:
ja slutim u njoj zvuk klavira
i znam da me samo zato dira
što srodnu notu u njoj svira
krv uzmućena kao slatko vino,
ofelijski glivaji.
Tramvaji, tramvaji novih doba
poremećenih Evropa:
u njima miris tankih ro ba
i uspomena toplih soba,
brzi, i pjani, i bez zloba;
tramvaji u život i smrt, nadu i zaborav,
sadašnjost i budućnost,
zanosni, sutrusni,
tram – tram – tram – tram –
vaji – vaji –
tramvaji.
___________________________
Svetkovina ruža
Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini
kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Neću da laskam strahu zarobljenika vaših
da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu
služile kao ures koji ih grobom plaši
usladostrasnom i crvenome vidu.
Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve !
One pomiruju krotke i naprasne, one
nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao žmarak romone.
Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.
Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini !
Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.
I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči
ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti
Sa cjelovom koji golica te se nečujno toči
kao dolazak kratke i prividne smrti.
Da panu kao pehar iz magla priviđenja,
da panu i da zgasnu, i da nečem služe.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže !
Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu
što je vrebao tajne mladosti i sunčeva boga:
one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.
Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,
o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.
Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,
past ću ko učaran i s tobom ću hvale reći
tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruža, tek jednom pobožno kleći.
Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
što treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
___________________________
Slava prolaznosti
Što je trajno i vječno , mrtvo je je i mlako
monotonom svojim stalnošću za mene;
duša voli slabi cvijet što vene i svene,
i sve što je lijepo, i što gine lako.
Krhka sanja je i prošla koja sama ne zna kako
došla je i prošla, i kratke laži njene
ostavljaju bolnu dragost svete sjene
a uspomenom sjetnom, da je bilo tako.
Najdraži nam sni su svileni metulji:
uspostavljeni rukom gube sjaj i krila,
zjenica je naša taj čas za njih slijepa.
Duginijih boja prolazni dragulji
tašti cvijeci ljudskih smrtnijeh aprila
zbore srcu da je lomna sanja lijepa.
___________________________
Trideset godina putovanja
Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.
Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.
Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.
Čemu se vraćati na stara mjesta?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.
Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.
Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva
Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.
___________________________
Tajanstva
Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.
Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.
– Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? –
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe.
___________________________
Uhapšen u svojoj magli
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
___________________________
Uspavanka iz Krivodola
Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te. Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka. Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše. Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema. Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac*. Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav. Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti.Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače. Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: – Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica… Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva.Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša. Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti. Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima.Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo. Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva. I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda. preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu; i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.
II
Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama, i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica. Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše – i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina.
Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove u smislu obećanja; najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave
ljubičice i plave, plave rasplinute – čupave ? – kaćune. Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja) ; jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota
III
Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist. Spavaj, spavaj, dijete. Sreće češ imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću. Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju. Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru. Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sud
___________________________
Vječni prsten
Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;
Jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.
Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;
Samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.
Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.
___________________________
Visoki jablanovi
Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku…
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde !
___________________________
Vremena
Kroz ova divska vremena
mnogi su moćni i jaki,
dok druge tlak bremena
tišti u njinoj raki,
i jedni teku lovor-vijence,
a drugi žude sjenke, zdence.
— A neki od nas, praznih šaka,
vrebaju zelen mir voćnjaka
i živopisne perivoje
sa sagom cvijetka ili hvoje,
znadu da nema ništa bolje
no zelen gaj i cvjetno polje;
i Ravijojla, bijela ljuba,
nad muškim mirom drevna duba
___________________________
Vedrina
Ko će mi reći ime moga cilja?
Krv moje vjere ili lijepa Buna,
il neke oči od sna i baršuna,
il neke ruke ljubavi i milja?
Ko će mi reći još koliko milja,
koliko suza usred sjetnih struna,
i što je bolje: duge usred kruna,
il zgažen miris kovilja i smilja?
Divno je ipak kada sam koracam
u čednoj slavi čudnih polumraka,
i zemlju vijenac, nebu pogled bacam.
Jer znadem sebe, i slaba i jaka,
jer slutim sebe, u svjetlu i sjeni,
i jao meni, dakle blago meni! –
II
O ženo, tvoje usne idealne
i tvoje lice okrenuto Gradu
lani su bili otrov mome jadu,
čavao mome lijesu – ili malne.
Hvala ti što si uzduž staze kalne
u obmana me zadržala hladu,
i mome žednom, mome žednom padu
pružila putir neke patnje stalne.
Jer čista suza biva vrelo zvuka,
i genij spasa lice Beatrice;
a tužna vila nije sjena puka.
Duboka rana biva tajno biće,
a što je duša, što je duša tanka?
– Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka?
III
Ne čuva zemlja traga moje stope,
a mrtva djela poniru bez znaka.
Dozrela ljubav biva blaga mlaka,
a suton čeka da se oči sklope.
Skoro je hora da se želje stope;
brišu se strasti, blijedi čežnja mlaka.
Pitanje prvog ili drugog vlaka,
a ta me varka u dječaštvu prope.
Ko li sam ja? O mliječna Luko Mira,
svaka je kletva od mene daleko,
od vriska mojeg, i mojeg vampira,
u slijepu sobu dopire tek eko;
nad rodnim selom (snatre Angelusi)
još dršću stari, vječni Sirijusi.
IV
Ako još išta bolnom ploti hripi,
Muziko, to je vapaj tvoga bezdna;
bezglavi jecaj što sam sebe ne zna,
jauk što plamsa i živac što kipi.
Plavet, ko rosa na đulistan, sipi
na zrelu savjest koja biva trijezna;
i vrlo skromna i vrlo oprezna;
i sasvim svjesna pređe nego đipi.
Pružite uho, čujte: misli zvuče,
sviraju mašte kao zvonke sfere,
a kolo zvijezda bijelo srce vuče
svemirom gdje se oblak jave stere.
Gluma je rajska, da sam čak i Titan:
svijet tako golem, a ja tako sitan.
___________________________
Vasionac
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.
Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.
Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.
Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.
Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog’o, Svijetlo, u hajduke.
Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.
Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! – krila, krila!
___________________________
Zvijezde u visini
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.
___________________________
Zapis na pragu
Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.
Jer ja zivim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja pustam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.
Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja.
Ja sam od sebe i manji i većci.
O, ja.
Moj drugi i moj treći.
Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.
___________________________
Zelenu granu
Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom splitskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;
al‘ čežnja dršće kao ptiče golo,
k’o plava pjesma naglo prekinuta,
k’o nebo blijedo i beznadno kolo,
k’o bosi prosjak na po‘ pusta puta.
Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.
Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek svoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.
___________________________
Žene medju kraljicama
Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.
I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.
Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?
Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?
Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.
Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.
___________________________
Žedan kamen na studencu
I
Okviri bunara jesu čvrsti spomenici
gradića i sela na starinskom žalu,
u zdencu se riše budućnost u slici,
cura snatri svoj lik kao zgodu malu.
Zdenac, studenac ima mraz da dijeli,
ali po vrućini i zadnja kap kopni.
Pločnici su mjesta zapaljeni, vreli,
a fatamorgane javljaju se opni.
Isparena voda ima vrijednost meda,
i po znojnoj žezi prednost sladoleda.
Pomorci žeđaju za svoju žeđ, a sve muči voda.
U pržinama plaze jezik Beduini,
a ovdje bijesan pas na suncu slini:
gristi u voćku što nudi vlagu ploda?
Čudo još da raste zimzelen i trava.
Hridine su gole kosti pustog krša.
Tuđa okolini prži se agava.
Noću se ne spava, danju klone glava,
na jadnom vjetriću rublje zaleprša.
I pretili domar pod silu mrša.
Čatrnja pred crkvom suha nebu zijeva,
nedjelje cijele nije palo kiše.
Sa glinenim vrčem pomalja se djeva,
vjedro o konopcu žalosno se njiše.
A romon česama samo u snu pjeva.
II
Da su ljudi žedni, u tom ni po muke,
ali sad je bunar iscrpen i žedan.
I dok vjerni dižu k vrelom nebu ruke,
voda bi za usta bila napoj medan.
Uzalud je tući grudu gvožđem kuke,
i rabdomant gubi cijeli pothvat vrijedan.
Od žeđi već često neko pomahnita,
bijele ruke lomi u bunilu, grču,
Žedna usna svoju mjeru vode pita,
sva je nada mjesta u glinenom vrču.
A nema ni mala čaša galalita
ni staklen tanjurić gdje krletke srču.
Velika je muka za žiteljstvo suša.
Spas i blagoslov je kiša suhom kraju.
Dok je kaplja vode oslađenje duša,
škrtu vodu dijele prema vodostaju.
I s mrtvim jezikom sapinje me guša:
bez octa i vode sapa je na kraju.
Na bunar pristižu puna pora vjedra,
uže se s bunara poteže i spušta;
pa se moči jezik, čelo, ruka, njedra,
voda je za život čežnja, žudnja sušta.
I bez nje malakšu mišice i bedra,
punokrvni dan je samo tma i tušta.
III
Putnici i momčad piju vino gromko,
a voda je rijetka pričest bolesnika.
Za kuhinjsko suđe milo vrijenje zvonko,
za krštenja nužna kupelj duhovnika.
(Ti, u starom dvoru presahnula konko,
snježan rub planine u mori se slika!)
S vinom su nekada na vjernost se kleli,
s bukarom u krugu oplakali mrtve.
Sa žmulom na gozbi vijenac mladoj pleli,
s kupom osvetnici zahtijevali žrtve;
nužna mi je samo kap da me iscijeli,
grozne tropske žeđi bubnjiće mi brtve…
Jer sad zadnji s reda, kad domaći odu,
prosjak s puta za se obrok vode moli.
On crpe iz drva bogodanu vodu,
i toči je preko rana nogu golih.
(A ja, ludi žeđač u mahnitom hodu,
ubih zlog prosjaka i svu vodu prolih.)
IV
Tako ako si me pustio k oazi,
da i moje biljke šiknu žaru neba,
vrati oči k meni i pomnjivo pazi,
da li cvjetan imam temelj što mi treba.
Pamti da ja trebam svježu tekućinu.
Da i žari sunca nježne vijence kose.
Pazi da bez njege lomne biljke ginu,
da i duh mi treba sok i hladovinu:
jedan šator sjene i dvije kaplje rose.
V
O kapi vode, soče biljna dana,
o roso duše razdružene s valom,
posljednja nado žednih karavana,
kapi, bez soli rasprskane žalom,
još naći ću se u istome klupku,
s tobom, i znojnom kožom krhka tijela,
kada iz loga uniđem u kupku,
i svježe ude oživi kap vrela.
Kap s površinskom crtom baš na pupku!
Nad suhim jazom prazno vjedro visi.
Tuguje prazni krčag, puca stijena:
za dažd se mole vjernici na misi,
a cijeli krš je golet nesmiljena.
Pod krutim suncem čeliči se kamen,
od trajne žeđi bujno lišće vene,
i tako vidiš pustinju mog duha:
na bedemima vlat je strašni znamen,
suši se vlaga usred magle sjene,
ni sveta mladež nema Hipokrene,
u svijesti mojoj samo vatra kuha.
I romon krvi groznica je sluha.
___________________________
Alle Tage Klage
Wie schwer ist es, allein zu sein,
allein zu sein und schwach zu sein
und alt zu sein und doch noch jung!
Und gänzlich ohne Kraft zu sein
und ohne irgenwen, allein,
und friedelos, verzweifelt sein,
dahinzutrotten durch den Staub
getreten werden in den Schmutz,
den Himmel sternlos über sich.
Und ohne Licht des Schicksal-Sterns,
der strahlend in die Wiege schien,
auch wenn er nur ein Irrlicht war.
O Gott, o Gott, erinn´re dich
der glänzenden Verheißungen
von einst für meinen Lebensweg.
O gott, o Gott, besinne dich:
von Liebe sprachst du, sprachst von Sieg
und Lorbeer, Gott, erinn´re dich!
Und siehe, Herr, dein Sohn durchirrt
das düstre Jammertal der Welt
in Dorngestrüpp, auf Steingeröll,
von Ort zu Ort und ohne Ziel
und Rast, die Füße bluten längst,
und das geqälte Herz ist wund.
Die Knochen: müde bis ins Mark.
Die Seele: traurig bis zum Grund.
Er ist verlassen, ist allein,
hat Schwester nicht und Bruder nicht,
ist mutterlos und vaterlos,
hat keine Liebste, keinen Freund,
und er hat niemand, niergendwo;
der Dorn, der ihm das Herz zersticht,
die Flammen auf der Haut sind sein.
Er geht in tiefer Einsamkeit,
den dunklen Himmel über sich,
und vor ihm, düster, wogt das Meer.
Wem aber soll er klagen, wem?
Es hört ihn niemand an, sogar
kein andrer Vagabund wie er.
O Gott, es glüht, es flammt dein Wort,
und in der Kehle ist ihm eng,
es will den Aufschrei, der befreit.
Ein glühendrotes Scheit: das Wort,
das ich nicht sprechen, schreien kann,
ein Wort das mich verbrennen wird.
Laß mich ein Feuerziechen sein,
vom Berge weithin leuchten, Herr,
da ich der Ruf vom First nicht bin!
O gott, o Gott, erlöse mich
von dieser tristen Wanderschaft,
vom Himmel ohne Mitgefühl.
Ich flehe nach dem starken Wort,
und eine Antwort brauche ich,
wenn nicht die Liebe, dann den Tod.
Wie bitter ist der wermutskranz,
wie düster, giftgefüllt der Kelch!
Ich rufe den Eliastag.
Den quälend ist es, schwach zu sein,
und quälend ist die Einsamkeit
(da ich doch stark sein kann, voll Kraft
und zärtlich sein kann, liebevoll),
das aber ist das Quälendste:
schon alt zu sein und doch noch jung!
Svakidašnja jadikovka, Tin Ujević
Nitko nije sretan bez svoje krivice (Tin Ujević)
AUDIO