Jan van Eyck

Jan van Eyck (Maaseick ili Maastricht, o. 1390. – Brugge, prije 9. rujna 1441.) je flamanski rano-renesansni slikar. S bratom Hubertom oslikao čuveni gentski oltar. Zapravo Hubert je započeo ovo djelo, ali ga je 1432. završio njegov brat Jan, 10 godina nakon Hubertove smrti. Njemu prepisuju i popularizaciju tehnike uljanog slikarstva, te njeno širenje u Italiji i Europi. Uz brata Huberta, Jan je prvi slikar na europskom sjeveru koji je prevladao srednjovjekovne sheme i stvorio je novi likovni izraz realističnih tendencija.Rođen vjerojatno u flamanskom gradu Maastrichtu, a o njegovom djetinjstvu i školovanju zna se veoma malo. Od 1420. sa svojim starijim bratom Hubertom slika Gentski oltar. To je spektakularni oltar-poliptih koji se nalazi u crkvi sv. Bavona u Gentu. Na ovom djelu, u okviru nizozemskog slikarstva i njegove srednjovjekovne sakralne sheme, javlja se po prvi put niz novih suvremenih motiva i tema. Čitav apokaliptički prizor kao kompozicija smješten je u prirodni ambijent, u slobodan pejzaž, koji je dat minuciozno, gotovo pendantno veristički (realistično). Likovi svojim rasporedom masa, osobnim karakteriziranjem i snažnim živim bojama (koje do dan danas nisu trebale nikakvog popravka) označavaju početak nove epohe umjetnosti – renesanse. Od 1422. Jan van Eyck je u službi nizozemskog vojvode Johanna Bavarskog u Den Haagu i kasnije Filipa Dobrog od Burgundije koji ga, posve u stilu talijanskih umjetnika renesanse, šalje u inozemstvo s posebnim misijama. Od 1431. do smrti boravio je u Bruggeu. Tamo radi portrete nedostiživo istančane karakterizacije. To su uglavnom figure u interijerima; likovi su ocrtani izvanredno precizno, oštro, a intimna atmosfera prostorije pokreće umjetnost niz slikara interijera i genre-motiva u 17. st. Jan van Eyck, Portret Arnolfinijevih, 1434., ulje na drvu, 81,9 x 59,7 cm, Nacionalna galerija, London.Takva slika je i Giovanni Arnolfini sa ženom (1434.), najveće remek-djelo svoga doba. Ovo ulje na platnu je zapravo dokument vjenčanja s potpisom slikara kao svjedoka (Johanes de Eyck fuit hic 1434). Kompozicija je statična, sve je pregledno, stvari postoje kao plastični samostalni oblici, razmješteni u zatvorenom praznom prostoru. Važno je obratiti pažnju na ogledalo u stražnjem dijelu prostorije čime je prostor zaokružen i dobiva novu dimenziju. Oblici su viđeni s druge strane i tako je umjetnik potpuno ovladao prostorom jer se i položaj s kojeg gledalac gleda sliku vidi upravo u tom ogledalu. Eyck tako sjedinjava sve oblike kao što perspektiva sjedinjava sve elemente u djelima Piero della Francesca. Sve je detaljno reproducirano sa bogatim koloritom, harmoničnim i profinjenim prijelazima u tonovima. No to nije puki “isječak iz života”, već svakodnevica uzdignuta do misterija. To je postignuto u raščlanjivanju onoga što već postoji, što je isto tako vrijedno kao i talijanska sinteza stvarnog i idealnog. Van Eyck, kao i Majstor iz Flémallea, prikazuje predmete kao simbole: postelja kao simbol bračne vjernosti, pas – simbol povjerenja, jedna jedina svijeća koja gori u pol bijela dana kao simbol Kristov, izuveni bračni par zato što stoji na svetom tlu braka … Ovo nije “stvarnost” nego uzdizanje onoga što je vidljivo do slike vječnosti, do umjetnosti. Među ostalim Janovim remekdjelima ističu se: Madona kancelara Rolina; Madona kanonika van der Paele i portreti Muškarac s karanfilom; Zlatar Jan van Leuw. Uporaba uljene boje omogućila mu je profinjene prijelaze u tonovima i bogata i harmonična kolorita, te bolje dočaravanje dubine prostora. Direktno je utjecao na slikarstvo 15. st. na sjeveru Europe i slikare Hugo van der Goesa, Pietera Christusa, Daniel Boutsa i dr. Njegov realizam dao je znatne pobude talijanskom slikarstvu.

Portret Arnolfinijevih

Madona kancelara Rolina

La Madone au Chanoine Van der Paele

Ghent Altarpiece

Portret čovjeka iz Garofana

Gentski oltar – detalj

Portret Jana de Leva

“Učeni glupan gluplji je od glupana neznalice.” (Jean-Baptiste Poquelin Molière)