Johannes Vermeer van Delft

Johannes Vermeer van Delft ili Jan Vermeer ili Johannes van der Meer (Delft, kršten 31. listopada 1632. – Delft, 15. prosinca 1675.) smatra se jednim od najboljih nizozemskih slikara koji se specijalizirao za interijere domaćinske atmosfere običnog građanskog života. Cijela jedna epoha 17. st. u nizozemskoj ostala je vjerno prikazana u njegovim slikama. Jako je malo toga poznato o Vermeerovom životu, jedini izvor informacija su neki registri, pokoji službeni dokument i komentari drugih umjetnika. Njegov otac Reynier Vermeer je bio tkalac i trgovac umjetninama te je zaslužan za sinovljevu umjetničku naobrazbu. Nije poznato gdje je Vermeer učio slikarstvo niti tko mu je bio učitelj, pretpostavlja se da je to bio Carel Fabritius (1622. – 1654.) ili Leonaert Bramer (1596 – 1674).[2] Nakon očeve smrti on nasljeđuje njegov posao. Vermeer, inače protestant, ženi se 1653. katolkinjom Catherinom Bolmes, preobraćuje se na katoličanstvo i ostvaruje brojnu obitelj od čak četrnaestero djece. Djevojka s čašom vina, ulje na platnu, 1660.Tijekom nizozemske tzv. “Zlatne ere” slikarstvo nije bilo smatrano umjetnošću već tek pukim obrtom. Skoro cijeli život je proveo u gradu Delftu gdje je bio član slikarskog ceha Sv. Luke. Vermeer je bio umjereno uspješan provincijalni slikar u svoje vrijeme i izgleda da se nikada nije obogatio za života; vjerojatno zato što je slikao relativno malo djela ostavivši svoju ženu i djecu u dugovima nakon svoje smrti. Zbog ekonomskih teškoća nastalih Francusko-Nizozemskim ratom 1672. g., seli se u Mechelen gdje je u dobi od tek 43 godine umro. Njegova obitelj je bila primorana prodati mnoge njegove ponajbolje slike koje je namijenio najvoljenijima. Doslovno zaboravljen skoro dvije stotine godina, 1866. kritičar umjetnosti Thoré Bürger objavljuje esej pripisavši mu 66 slika (tek 35 je danas sa sigurnošću potvrđeno kao njegove). Od tada, Vermeerova slava raste i priznat je kao jedan od najvećih nizozemskih slikara “Zlatne ere”. Djelomice to priznanje slijedi iz njegovog majstorskog služenja svjetlom u svojim slikama ostvarujući izvanrednu prostornost. Nijedan umjetnik 17. st. nije, poput njega, tako lakomo i slobodno koristio najskuplji pigment tog vremena – lapis lazuli, prirodni ultramarin. Koristio ju je i u predmetima koji nisu nužno morali biti plavi, kao ženske suknje ili traka na glavi Djevojke s bisernom naušnicom, pa čak i podslikavanje sjena kao na njegovoj Glazbenoj lekciji i Čaša vina. Preko sjena tamnog ultramarina znao je slagati slojeve toplih boja crvene i okera koje su se reflektirale na zidovima stvarajući dojam da su ugrijani toplim svjetlom. To je vjerojatno inspirirano Leonardovim zapažanjima da je površina svakog predmeta obojena bojom predmeta koji se reflektira na njoj.[3] Što bi značilo da predmet nije nikada obojen samo jednom, njegovom izvornom bojom. Oficir i nasmijana djevojka, 1657.-59.Vermeer je uglavnom slikao scene domaćinskih interijera, to su genre djela i portreti s iznimkom dvije veličanstvene panorame Delfta. Likovi njegovih slika pružaju presjek društvenih odnosa u nizozemskoj tog doba. Od obične mljekarice, do luksuznih i taštih zvaničnika i trgovaca u svojim ugodnim kućama. Suptilne vjerske i znanstvene konotacije se mogu pronaći u mnogim njegovim djelima. Samo su tri njegove slike datirane: The Procuress (1656., Dresden, Gemäldegalerie), Astronom (1668., Paris, Louvre), i Geograf (1669., Frankfurt, Städelsches). Neke od njegovih slika, kao Alegorija vjere (oko 1670., New York, Metropolitan muzej) i Pismo (oko 1670., Amsterdam, Rijksmuseum) se zbog manire slikanja smatraju njegovim kasnim djelima. Danas mu se pripisuje 35 slika, iako mu je 1866. Thoré Burger pripisao njih 66.

 

Djevojka sa bisernom naušnicom 

 

Djevojka s čašom vina

Mljekarica

Oficir i nasmijana djevojka

Malena ulica

Ljubavno pismo

 

Astronom

Pogled na Delft

Uspavana djevojka

 

Alegorija slikarstva

 

“Slikarstvo je tišina uma, muzika oka.” (Orhan Pamuk)