Tizian

Tiziano Vecelli ili Tiziano Vecellio (Pieve di Cadore, kraj Belluna (Veneto), 1490. – Venecija, 27. kolovoza, 1576.), bio je vođa škole venecijanske renesanse u 16. stoljeću. Tizian je bio jedan od najsvestranijih slikara, podjednako vješt u portretima kao u pejzažima (dva motiva koja su ga proslavila), mitološkim i vjerskim temama. Najvažniji i najutjecajniji umjetnik na prijelazu iz Renesanse u Barok. Nakon što je 1532. naslikao Karla V. u Bologni, proglašen je grofom i vitezom zlatne mamuze. Na njegovu veliku čast, i njegova djeca su proglašena plemićima. Nezadovoljna njegovim angažmanom izvan Venecije, mletačka vlada je otpustila Tiziana 1538., da bi ga ponovno angažirali da naslika bitku Cadore, koja je nestala u požaru 1577. g. kada su izgorile sve slike u duždevoj palači. U to vrijeme smatran je ravan Rafaelu, Michelangelu, a kasnije i Rubensu. God. 1540. primio je mirovinu D’Avalosa, markiza del Vasta, i godišnju plaću od 200 kruna (koja je uskoro udvostručena) od Karla V. koje je štedio u Milanskoj blagajni. Tizian je bio dovoljno bogat da skrbi za grad Cadore, gdje je bio darežljiv i utjecajan, ali i da kupi vilu na susjednom brdu Manza, s kojega je promatrao pejzaž za svoje slike. Posljednjih dvadeset pet godina svog života (1550.-1576.) radio je za Filipa II. i postao opsjednut portretist (samokritičan, neke slike nikada nisu ugledale svjetlo dana iako im se desetljećima vraćao i dorađivao ih). U to vrijeme dovršavao je mnoga djela svojih učenika, te tako zakomplicirao autorizaciju slika koje su više puta kopirane još za njegova života. Primao je narudžbe sve do svoje smrti. Za svoje počivalište odabrao je kapelu Raspela u franjevačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari u kojoj je besplatno radio svoje posljednje djelo – Oplakivanje Krista, danas u Gallerie dell’Accademia u Veneciji, na kojoj je naslikao sebe i svog sina Orazia ispred Krista, ali nije ju dovršio (dovršio je njegov učenik Palma Mlađi).  Bio je veoma slavan i star kada je bubonska kuga poharala Veneciju i odnijela i njegov život. Preminuo je 27. kolovoza 1576. Bio je jedina žrtva kuge koja je dobila crkveni pogreb na mjestu koje je sam odabrao, te leži blizu svoje slike – Madonna di Ca’ Pesaro. Neposredno nakon njegove smrti preminuo je i njegov sin, i slikarski asistent, Orazio, od iste epidemije. Njegove bogate vile opljačkane su za vrijeme pošasti. U 19. st. Austrijski vladari Venecijom naručili su veliki nadgrobni spomenik koji je napravio slavni kipar Antonio Canova.  Da je preminuo u svojim četrdesetima, opet bi bio slavan kao jedan od najutjecajnijih umjetnika svog doba. No, poživio je do svojih devedesetih, strahovito mijenjajući svoj način slikarstva, tako da su neki kritičari tvrdili kako njegova rana djela i njegova kasna djela ne mogu nikako biti djelo istog čovjeka. Ono što ujedinjuje obje krajnosti je njegov interes za boju, a potez kista i suptilna višebojnost modulacije nema presedana u povijesti Zapadne umjetnosti. Danaja, jedna od nekolicine slika (ili “poema” kako ih je on zvao) koje je naručio Filip II. 1554. g .Umjetnik je vješto istovremeno slikao više malih Madonna koje se veličaju zbog prekrasnih pejzaža u stilu genre slika i poetskih pastorala. Djeva sa zecom u Louvreu se smatra vrhuncem ovakvog slikarstva. Iz istog vremena je njegovo Polaganje u grob, također u Louvreu, ali i velike mitološke scene u studiolu Alfonsa d’Este u Ferrari kao što su slavne Bakanalije u muzeju Prado i Bakho i Arijadna u Londonu. To su možda ponajbolja djela “novo-poganske kulture” ili tzv. “Aleksandrizma” renesanse; toliko puta kopirani od Rubensa, ali nikada prevaziđen. U slijedećem periodu (1530.-1550.), Tizian se posvetio više dramatičnom stilu koji se nažalost ne može vidjeti jer su slike u duždevoj palači uništene u 1577. g., ali njihov stil je očuvan u Prikazanju Blažene Djevice u hramu (Venecija, 1539.), jednom od njegovih najpopularnijih platana, i na Ecce Homo (Beč, 1541.), njegovom najživotnijem i najosjećajnijem remek-djelu. Pietà, 1576., ulje na platnu, 353 × 348 cm, Galerija Akademije, Venecija. Kao mnoge njegove kasne slike, ova njegova posljednja slika, koju je naslikao za svoju grobnu kapelu, je dramatična scena patnje u noćnom ambijentu.Nakon posjeta Rimu, započeo je seriju slika ležećih Venera (Venera od Urbina i Venera i Ljubav u galeriji Uffizi, te Venera i svirač orgulja u Madridu). U njima je otkrio očaranost drevnim skulpturama koje je još Giorgione imao za inspiraciju, ali Tizianove su imale novu dubinu i smisao scene. U kasnim portretima pokazao je nevjerojatnu vještinu prijenosa karaktera osobe na njihovoj fizionomiji (La Bella – Eleanora od Gonzaga, vojvotkinja Urbina u palači Pitti; ili portret Pavla III. od Napulja; ili serija portreta Karla V.). Svakom novom slikom usavršavao je svoj novi stil koji je ekspresijom tajanstvenog, poeziji herojske snage najočitiji na slikama: Krunidba trnovom krunom (Louvre), Hodočasnici iz Emausa, Dužd Grimani obožava Sudbu (Venecija, Duždeva palača), Sveto trojstvo u Madridu, i mitološki: Danaja iz Napulja, Antiopa iz Louvrea, te Otmica Europe (Boston, Gardner kolekcija). Okušao se i u noćnom chiaroscuro slikanju (Mučeništvo sv. Lovre u Veneciji i Sv. Jeronim u Louvreu), i naslikao je više realističnih portreta Filipa II. i svoje kćeri Lavinije.

Otmica Europe

Akteonova smrt

Pijeta

Marija Magdalena

Saloma

Polaganje u grob

Alegorija vremena

Flora

Car Karlo V


Mladi Englez

Čovek prolazi kroz sadašnjicu vezanih očiju.Sme samo da sluti i nagađa šta, u stvari, on živi.Tek kasnije, odvezuju mu maramu sa lica i on, kad osmotri prošlost utvrđuje šta je živeo i kakav smisao je to imalo. (Milan Kundera)