Arthur Rimbaud

Arthur Rimbaud (rođen 20.10.1854. – živi do 10.11.1891.) Arthur Rimbaud je poetski doživljaj par excellence, poetski plemić, kojeg su poštovali i poštuju svi ljubitelji istinske poezije. Istinska je ona poezija, koja izlazi iz snova, iz mašte, ali i iz prave stvarnosti, po kojoj je jedino pjesnicima dozvoljeno kretanje. Običnim ljudima, pjesnici ostavljaju tir, označene putokaze da ih slijede, ali to su za njih obično “minirana područja” po kojima se ne usude kretati. 20. Listopada 1854. na Ardenskoj visoravni, u sjevernoj Francuskoj, pokraj belgijske granice, u industrijskom gradu Charlevilleu rođen je Arthur. Otac mu je bio vojni oficir. 1860. zauvijek je napustio Rimbaudovu majku. Majka sama mora podizati svoj kvartet, četvoro djece. Arthur obožava svoju majku, iako je svijestan njenih mana: vjerske zatucanosti, škrtosti, strogoće. Svojom poslušnošću i povučenošću, trudi se biti najbolji. Sa 12 je pobožan, mali bogomoljac. Sa 14 godina, u njemu se počne razvijati revolt na okolinu. Do 16. godine, najbolji je u svemu, a pjesnički talent hoće izaći. Rimbaud čita knjige, no nema novaca da bi ih kupio. Zbog toga se osjeća kao siroče, kao dijete bez majke, jer jedino u što je siguran je, da je pjesnik i da može u krug najvećih. Njegov divlji genij ne spava. Ujedno shvaća da je biti pjesnik, isto što i ovladati tim zanatom, kao i svakim drugim. To se može jedino ako se to radi. Osjećao se pritisnut i potisnut u kut, s jedne strane materijalno siromaštvo, a s druge strane duhovno bogatstvo. Osim skitnje, odlaska iz rodnog grada, ništa mu drugo nije preostalo. Na zaprepaštenje svih, odlučio se za bijeg. Odredište: Paris. O Bože, Pariz ga je trebao dočekati raskriljenih ruku, kao miljenika nacije, a ne da su ga uhitili poput razbojnika, jer nije imao kartu. Još su mu htjeli oduzeti slobodu i prijetili mu, jer nije htio reći ludim žandarima ni jednu jedinu riječ. Pa kako im je uopće trebao reći tko je, kad to još ni sam nije znao. Tim je idiotima bila sumnjiva Arthurova teka sa nečitkim slovima, a ratno vrijeme!? Sebe nije sažaljevao, jedino mu je bilo žao majke. Zbog nje se i odlučio za bijeg, ne da ju kazni, nego da joj osigura bolji život, dostojan majke jednog velikana. Vraćanje kući. Doma ostaje 10 dana, pa ako ga Pariz neće, možda mu se u Belgiji osmijehne sreća, pa se zaposli u novinama. Vraćaju ga doma i izdržao je do veljače 1861. Prodaje sat i misli da će ga ovaj puta Pariz ipak primiti. Ovaj puta ima i kompanjonku, djevojku ljubičastih očiju. Ljubičaste oči bile su dovoljan razlog da je poželi uza se na klupi u parku, da je ovjekovječi u svojim stihovima! “Omega, Očiju Njenih ljubičasti zraci.” Spavao je dva tjedna pod mostovima i u praznim lađama na Seini. Kući se vraća, a kako drukčije bez ijedne pare, nego pješice. Dolazi do preobražaja. Od skromnog gimnazijalca do umjetnika klošara, koji pije, puši lulu, nosi dugu kosu i psuje. O bože, da mi je bilo u to vrijeme biti blizu njega, pa da mu platim kriglu ili čašu piva, a da mi on zauzvrat otkrije svoju dušu, koja je tako silno željela preporoditi poeziju i društvo. Boli ga društvena nepravda, sve teže mu pada siromaštvo. Nijemci ruše stare lipe u njegovom gradu, a on to komentira sa opravdanjem u srcu: “Poneka rušenja su potrebna. Ima još starog drveća, kojeg treba posjeći… Posjeći ćemo bogatstva, srušit ćemo individualne oholosti. Nitko više neće moći reći: “Ja sam moćniji, ja sam bogatiji.” Rimbaud je ovladao svojim duhovnim životom. Od društvene sudbine odustaje, okreće se poeziji, posvećuje se misterioznom poslu, stvara svoju autentičnu poeziju, tako grandioznu, kakve do Rimbauda nije bilo. Sve mora biti originalno, mora imati svoj univerzalni jezik, koji se služi mislima koje vuku na sebe spontano druge misli, pa se tim jezikom iskazuje nejneiskazljivije. Najvažnije taj jezik sve razumije, mada isti nitko ne razumije. Poezija je disciplina života, pjesnik ima viziju i otkriva, a cilj je vidovit pjesnik, kojem je dostupna neotkrivena tajna duše, koja je univerzalna. Jezik ne smije tajnama zamagljivati ljudsko biće, jezik ga mora učiniti jasnim. Rimbaud nalazi put pomoću kojeg kontrolira eidetske izvore, sve ih je prebrojio i nakon toga se prepustio askezi i egzaltaciji, hrabro ponirući u nepoznato. Zato eksperimentira s hašišem, drogom od konoplje, s alkoholom, ne bi li istjerao iz svojeg života svaku utješnu ljudsku nadu i istinito vidio na čemu je: “Uspjeh tako da iz mog duha iščezne svaka ljudska nada. Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim.” Nikad ga nitko ni u čemu nije podržao. Neprestano je sanjao da će doći do bogatstva i moći pješačiti po cijelom divnom svijetu. Uvijek se vraćao, a kome drugome, nego majci. Nikad onako kako je želio, sa džepovima punim novaca, da je izvede iz siromaštva, nju, za koju je više od samog sebe želio da živi u raskoši. Namjerno ne želim govoriti o Verlaineu. Ionako to možete pročitati u svakoj Rimbaudovoj biografiji. Želim samo reći da se dao uzdržavati Verlaineu u trenucima kad se otimao od siromaštva. Samo toliko. 1891. Teško je obolio. U Marseilleu su mu amputirali nogu. Umro je također u Marseilleu, u bolnici, 10. studenog 1891. sa 37 godina. Važno je reći, da 16 godina nije napisao ni jednog stiha. Posljednju pjesmu “San” napisao je u listopadu 1875.

 

Blagdani gladi
Bal obešenih
Bištenja
Dobra jutarnja misao
Epitaf za osuđenu knjigu
Faunova glava
Gavrani
Moje boemstvo
Majski barjaci
Njoj
Ofelija
Oćut
Pijani brod
Prvo veče
Predosjećaj
Pariska orgija ili Pariz se ponovo naseljava
Pesma s najviše kule
Ruke Žane-Marije
Reka likera
San za zimu I
San za zimu II
Spavač u dolu
Sedmogodišnji pesnici
Samoglasnici
Stid
Svetkovina gladi
Senzacija
Suza
Sećanje
Uz muziku
Vječnost
Zatečeni
Zaseli
Zlo
Zlatno doba 

 

Blagdani gladi

Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi.
Ako li me hrane mame,
To je zemlja i go kamen.
Cin! Cin! Zrak je jestiv za me,
Ugljen, gvožđe, greben stamen.
Kruži, gladi. Pasi, gladi,
Travnjak zvuka!
Nek vas vedar otrov sladi
Slaka, luka;
Jedite
Kamen što ga goljo lama,
Kamenove crkve stare,
Šljunak što ga potop tare,
Hljebove po uvalama!
Moje gladi, grude crna zraka;
Azur tako zvonak;
Ja sam žrtva svog stomaka,
Nesreća je bona.
Na zemlji se kaza lišće!
Meso dubem voća gnjila
U dubokoj brazdi ištem
Ljubičicu, matovilac.
Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi!

  

Bal obešenih

Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vuče
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom tuče,
Uz pesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to spliću ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave -
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

  

Bištenja

Kad nemirno čelo dečakovo čezne
Da se mutni snovi ko roj beli vinu,
Uz krevet mu stanu dve čarobne sestre
I srebrni nokti s prstiju im sinu.
Stavivši dečaka uz prozor, za kojim
Plavi vazduh teče po bujnome cveću,
U njegovoj kosi, punoj rose, svojim
Prstima se strašnim i čarobnim šeću.
On sluša šta peva dah im što miriše
Na med ružičasti; pesma koju blaži
Tihi šum pljuvačke na usni, gde diše
Jedan tihi uzdah što poljubac traži.
Sluša kako trepću trepavice njine
U mirisnom miru, i kako ga draška
Električni dodir prstiju, kad gine
Pod kraljevskim nokotom neka sitna vaška.
I vinom Lenosti omamljen, on sanja
Uzdah harmonike ludovanju sklone,
I oseća kako usred milovanja
Želja za plakanjem javi se, pa klone.

 

Dobra jutarnja misao

U četiri jutrom, leti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.
Na ogromnom se Gradilištu,
Gde sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju drvoseče.
U pustinji biljnoj treba
Oplate da spreme krasne
Gde će raskoš gradska da se
Smeje ispod lažnog neba.
Za radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja -
Venero, pusti ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.
O kraljice pastira!
Daj radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.

 

Epitaf za osuđenu knjigu

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il’ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi

 

Faunova glava

U zelenom lisju, škrilji s mrljom zlata,
U lisju kroz koje plovi treptaj blag,
Gde u divnom cveću san poljupce hvata,
Rasparavši živo taj prekrasni sag,
Unezveren faun širi svetle oči
I belim zubima grize crven cvet,
A s krvavosmeđe usne mu se toči,
Kao staro vino, smeh u šumski splet.
I kad je pobego poput veverice,
Smeh mu još treperi sa listova svih,
A zlatni Poljubac Šume, što od ptice
Bio se prepao, opet biva tih.

 

Gavrani

Gospode, kad se livada sledi,
Kad angelusi svi odzvone
Nad zaseokom koji klone,
Na prirodu, gde cveće bledi,
Sruši s nebesa jata nova
Dragih i divnih gavranova.
Armijo čudna okrutnog krika,
Na gnezda vam huje bure ljute!
Vi, uzduž reka koje se žute,
Kraj kalvarija mučenika,
Na jarku, grani što se trese,
Raspršite se, skupite se!
Nad Francuskom, nad svakim poljem
S prekjučerašnjom žetvom smrti,
Nek vam se zimsko kolo vrti,
Da zamisle se ljudi bolje!
Izvikuj dužnost u svako doba,
O crna ptico, vesnice groba!
Ali, Gospode, na jarbolima
Hrašca u opčinjenoj noći
Nek majska ptica pesmu toči
Za svakog ko u šumskim dnima
Bez budućnosti prikovan leži
U travi iz koje niko ne beži.

 

Moje boemstvo

Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa – sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela – stopu pored srca!

 

Majski barjaci

Na blistavim granama lipe
Bolešljivi zov roga mre.
Ali duhovnih pesama glas
Leprša medu ribizlama.
Nek nam sred žila smeje se krv,
Evo se zapliću vinogradi.
Lepotom anđela nebo sja
Dok se pričešćuju azur i val.
Izlazim. Umreću na mahovini
Ako me rani sjajni zrak.
Strpljiv biti, dosadu znati
Mnogo je lako. Glup je moj jad.
Neka me potresno leto veže
U svojih srećnih kola spreg.
Neka, Prirodo, dugo kroz tebe
- Manje sitan i samotan – mrem.
Umesto što pastire skoro
Smešnom smrću dariva svet.
Nek me iscrpu godišnja doba.
Tebi se, Prirodo, predajem ja;
Dajem ti glad svoju, svu svoju žed,
Pa, ako želiš, napoj, nahrani.
Ne obmanjuje baš ništa mene.
Smeškanje suncu postaje smešak
Za roditelje, no do smeška mi nije,
I nek je slobodna nevolja ta.

 

Njoj

U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…

 

Ofelija

I
Valom, gde zvjezdani zrcale se snovi,
Bijela Ofelija poput krupnog krina
U svom dugom velu polagano plovi…
- Rog trubi smrt srne iz šumskih dubina.
Već hiljadu ljeta s duge rijeke crne
Ona, sablast bijela, budi bol i strah,
I ludost joj ljupka, kada veče trne,
Šapuće romansu kroz lahorov dah.
Vjetar joj cjeliva njedra, i od vela
Pravi cvijet, ponešen blago niz val snen,
Trske se klanjaju snima blijedog čela,
Na rame joj plače tužnih vrba sen.
Lokvanji uzdišu pored nje; iz gnijezda
Šalje drhtaj krila uspavani žbun;
Tajanstvena pjesma lije se sa zvijezda
Od čijeg je zlata tamni prostor pun.
II
Ofelijo blijeda, o kao snijeg lijepa!
Da, ti si umrla na toj silnoj vodi!
- Jer su ti vihori iz ledenih stepa
Tiho pričali o gorkoj slobodi;
I jer svaki lahor, spličući ti kose,
U duh ti sanjarski čudne zvuke toči,
Jer ti glas Prirode srcu otkrio se
U tužaljci stabla, u uzdahu noći;
Jer glas ludih mora, hropac neizmerni,
Smrsko je djetinje blage tvoje grudi,
Jer jednoga jutra blijedi vitez vjerni,
Nijem, gledaše tebe pogledom što ludi!
Snivaš, jadna Ludo! o nebu, slobodi,
Ljubavi! A snijeg si na ognju tog sna,
Riječ ti u nepovrat sjaj vizija vodi,
Plave su ti oči ponori bez dna!
III
A Pjesnik otkriva da kroz svjetlost bijelu
Sa zvijezda, u noći, ti još tražiš cvijet
Što ga davno uzbra, i da u svom velu
Na vodi, ko ljiljan, promičeš kroz svijet.
Bal obješenih
Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vuče
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom tuče,
Uz pjesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to spliću ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave -
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

 

Oćut

Kroz ljetne plave večeri, poći ću stazama,
Bockan od klasja žitnog, gaziti preko bilja niskog:
Sanjalica, ćutjet ću svježinu na svojim nogama.
Pustiti vjetar kupati mene gologlavog.

Nit ću govoriti, niti misliti o bilo čemu:
Ali ljubav beskrajna mojom će se dušom uspinjati,
A ja ću ići daleko, veoma daleko nalik bohemu,
Kroz Prirodu, – sretan kao s kakvom ženom biti.
 

 

Pijani brod

Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.
Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.
U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.
Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.
Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.
I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.
Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!
Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.
Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.
Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.
Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.
Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.
Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.
Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.
Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.
Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,
Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.
Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,
Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,
Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,
Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.
Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?
Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!
Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.
Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.

 

Prvo veče

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: “Dosta s tim!”
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!
Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
“Oh! sviđa mi se, sviđa to!
Ali ti moram reći zato…”
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da…
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

 

Predosjećaj

U plav ljetni suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz Prirodu – srećan kao s nekom ženom

 

Pariska orgija ili Pariz se ponovo naseljava

Juriš sa stanica! jer stigli ste, hulje!
Sunce žarkim dahom bulevare briše
Gde jednom varvarske vrvele su rulje.
Sveti Grad pred vama na zapadu diše!
Hajdete! Nove će požare da spreče.
Evo vam kejova, kuća, bulevara
Na lakom azuru, što je jedno vece
Ozvezdan orgijom smrtonosnog žara!
Skrijte mrtve dvore u daščane niše!
Pogled vam još davnim osvežen je strahom.
Evo rideg stada što kukove njiše:
Ludujte! smešni ste u divljanju plahom!
Krik kuća od zlata, o pohotne kuje
Žderačice kataplazmi, on vas traži!
Hitajte! Noć grca, noć radosti truje
Ulice! Pijanci, nek vam piće blaži
Očaj! Zar nećete – kad sjaj razuzdani,
Rujući kroz raskoš, uz vas, počne teći -
Sliniti u čaše, mrtvi, savladani,
Motreći kroz bele daljine, bez reči?
Pijte za kraljicu raspusnih stražnjica!
Čujte glupi štucaj, žagor koji bleji!
Čujte kako skaču usred žarkih tmica
Idioti, starci, pajaci, lakeji!
O gnusovna srca, o užasna ždrela,
O ralje, smrdite još jače pred nama!
Vino za prostačka obamrla tela…
Pobednici, trbuh prepun vam je srama!
Širite nozdrve za ohole muke,
Močite otrovom žice svojih šija!
Na dečja temena Pesnik će vam ruke
Spustiti, zboreći: “Nek vas ludost vija,
Hulje, jer kopate po trbuhu Žene,
Bojeći se njenog trzanja i vriska
Što bi vas smrvio, gnusne, ugušene
Na grudima njenim, od užasnog stiska!
Šta možete bludnom Parizu, vi lutke,
Sifiliticari, kraljevi, ludaci?
Dronjke, tela, duše, i otrov vaš, ćutke
- O gnjileži! – on će sa sebe da zbaci!
I kad se, ištući svoj novac, bez svesti
Srušite, dok vapaj utrobom vam bludi,
Stiskaće daleko od vas grube pesti
Crvena bludnica krupnih bojnih grudi!
Kad si se napleso u gnevu, o grade,
Kada mnogi nož je udarac ti dao,
Kad si prolećni trak dobrote i nade
U ženi, klonuvši, sačuvati znao,
O moj bolni grade koga smrt već hvata,
Pružen u budućnost koja otvara ti
Kroz tvoj bledi prostor milijardu vrata,
Grade kome Prošlost sme blagoslov dati,
Ti, magnetsko telo za patnje bez kraja,
Opet gutaš stravu života, u kojoj
Talas bledih crva žile ti osvaja,
A leden prst igra na ljubavi tvojoj!
I to nije loše. Jer sve to ne kida
Krila tvom Napretku, ko što nekad nije
Striks gasio pogled plav Karijatida
Gde se zlato zvezda s plavih stuba lije.”
I mada si oku užasan i jadan,
Mada u prirodi nijedan grad živi
Još nije postao čir toliko smradan,
Lepoti se tvojoj Pesnik ipak divi!
Moćni pokret sila štiti te, a dani
Olujni te svojom poezijom ljube,
Tvoje delo ključa, Grade izabrani!
Nagomilaj pisku u glas gluhe trube!
Pesnik će uzeti plac Osramoćenih,
Mržnju Robijaša, viku Prokletnika,
Sevnuće ljubavlju ko bičem po Ženi,
Razglasiti pesmom: Evo razbojnika!
Sređeno si, Društvo! – jer orgija rida
Iz starih bordela, kao nekad, grobno,
I plin, u bunilu, s crvenećeg zida,
Ka plaveti bledoj bukti, bukti kobno!

 

Pesma s najviše kule

O mladosti, dokonosti
Što za ropstvo samo zna,
Zbog previše tananosti
Uništih svoj život ja.
Ah! nek stigne onaj čas
Što zanosom prožme nas!
Rekao sam sebi: mani
I nevidljiv budi ti,
Obećanja se okani
Svake više radosti.
Nek ne spreči tebi ništa
Slavni uzmak sa bojišta.
Toliko sam strpljiv bio
Da me hvata zaborav.
Strah mi se na nebo skrio,
A bol mi je nešto sav.
I bolesna žed se stvori
Da mi mrakom žile mori.
I livada tako šalje,
Prepuštena zaboravu,
Sve bujnije i sve dalje
Miris, korov, cvetnu travu,
Dok prljavi oblak muha
Divlje zuji iz vazduha.
Udovištva, ah! tolika
Tako jadne duše te
Kojoj je sve blago slika
Naše Gospe Marije!
Zar do Bogomajke svete
Da molitve naše lete?
O mladosti, dokonosti
Što za ropstvo samo zna,
Zbog previše tananosti
Uništih svoj život ja!
Ah! nek stigne onaj čas
Što zanosom prožme nas!

 

Ruke Žane-Marije

Snažne su ruke Žane-Marije
I plamnim letom osunčane,
Blede kao da smrt ih mije,
Tamne ko ruke u Huane.
Močvara slasti da li toči
Po njima preliv smeđe boje?
Ili ih mesecina moći
U jezeru vedrine svoje?
Na kolenima divnim mirne,
Zar varvarsko su nebo pile?
Prodavahu li dijamante,
Cigara zar su bezbroj svile?
Pred žarkim nogama Madone
Zar ožuti ih zlatno cveće?
San velebilja u njih tone
I crna krv mu kroz njih teče.
Ruke što teraju dvokrilce
Kad bubamare kroz zore blede
U nektar da zabodu rilce?
Ruke koje otrov cede?
U kakav san li one tonu
U tegljenjima kad se šire?
U san nesanjan na Sionu,
Neznan za Kine i Pamire?
Ne, limun nisu prodavale,
Ni tamnile kraj nogu boga,
Ni pelene još nisu prale
Deteta nekog plačljivoga.
To nisu ruke rođake male,
Ni radnica, širokih čela,
Koja pale, pjana od katrana,
Na radilištu sunca vrela.
To su ruke što kičmu tlače,
Ruke što nikad zlo ne čine,
Ruke, od konjske snage jače,
Ruke kobnije no mašine!
Porazivši sve svoje jeze
I vinuvši se poput plama,
To meso peva Marseljeze,
A nikad himne božjeg hrama!
One vas mogu i na muke
Da udare, o fine žene,
Da zdrobe vaše gadne ruke,
Narumenjene, nabeljene!
Kad njihova se ljubav javlja,
Svakoj se ovci smuti cupa!
A silno sunce rubin stavlja
U falangu im što nastupa!
Od svetine im smeđi beleg
Ko u jučerašnjih nedara;
Buntovnici im dati žele
Poljupcem dokaz svoga žara!
Izbledele su kao breze
Na suncu koje ljubav kruni,
Noseđi teške mitraljeze
Preko Pariza što se buni!
Ah! katkada, o Ruke svete,
Sa vas, gde opijenost duga
Navek nam usne drži, lete
Krici blistavih beocuga!
A katkad, anđeoske ruke,
Biće se naše cudno smuti
Kad krv iz prstiju nam puste
Da zbrišu sunce s vaše puti!

 

Reka likera

Reka likera doline čudne plavi,
Neznana za nas:
Glas je prati stotine gavranova, – pravi
Anđeoski glas:
Sa stresanjem jela, kad se strmoglavi
Vetar u šumski jaz.

To polje valja buntovnih tajni sene
I drevnog boja zanos sav
I parkove sjajne, kule napućene:
Tu nije svlad’o zaborav
Viteza lutalica strasti ugašene;
Ali nek vetar bude zdrav!

Nek pesak gleda taj vidik bez oblaka,
Hrabrost će da mu da.
Božji vojnici, gavrani, četo laka
Čija lepota šumom sja,
Gonite odavde lukavog seljaka
Što se patrljkom kucat zna.

 

San za zimu I

U ružičasti vagon sa plavim jastucima
sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto
i sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
potrčati, ko pauk lud.
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
i tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će skitati svud.

 

San za zimu II

Zima, malen vagon ružičaste boje,
mi na modroj klupi.
Bit će fino. Kut, gdje poljupci se roje,
sumrakom nas upi.
Ti ćeš sklopit oči, da na noćne sjene
pogled ti ne svrne,
na demone iza stakla, na hijene
i vukove crne.
Zatim ćeš oćutit da ti obraz rudi,
i malešan cjelov, kao pauk ludi,
niz vrat će ti sići.
-Prignuv glavu “Traži!”, reći ćeš zacijelo,
svu noć tražit ćemo bubu, što će cijelo
tijelo ti obići.

 

Spavač u dolu

To je zelen-rupa s raspevanom rekom
Što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cveću, on se u snu smeška,
Kao dete koje muči bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladić spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.

 

Sedmogodišnji pesnici

I Majka, sklopivši svesku zadataka,
Gordo bi otišla, ne videć dečaka,
Čije krupno čelo i oči mu plave
Kažu da mu dušu sva gađenja dave.
Čitav dan je bio razuman i vešto
Pokoran, a ipak, bockaše ga nešto,
Dvoličnost je htela malo da izviri.
U mraku hodnika, gde se memla širi,
Voleo je da se isplazi, podboči,
Dok mu iskre teku pred sklopljene oči.
Jedna vrata behu u mrak otvorena:
On, na stepeništu, jeco bi zbog sena
U zatonu dana što visi sa krova.
Leti bi ga, slabog, tupog, čežnja nova
Odvela u nužnik, gde svežina piri,
Da, zamišljen, miran, nozdrve raširi.
Kada bi u bašti što je mirisala,
Iza kuće, zimi, mesečina sjala,
On bi ispod zidnog laporastog stenja
Pred stisnute oci zvao prividenja,
Slušo kako gmiže šugavo rastinje.
Igro se, sažaljiv, s decom sirotinje,
Koja, bolešljiva, bezbojnih očiju,
Mršave i blatne prste svoje kriju
U dronjke što šire vonj na sraćkalicu
- I zbore s ljupkošcu kretena na licu!
Kada bi, zatečen u tom sažaljenju,
Uplašio majku, u iznenadenju
Njenom on hvataše nežnosti najdraže.
A ona imaše plav pogled – što laže!
Sa sedam godina pisao je romane
O pustinji punoj slobode neznane,
O šumi, o suncu, obali, ravnici.
Crven, otrkio bi u novinskoj slici
Smejanje Španolke ili Italijanke.
Kad bi, odevenu poput Indijanke,
- U osmoj godini – žustru, crnooku
Kćer komšije sreo, ona bi u skoku
Na leda mu pala, tresuć pletenicu;
On joj je u ćošku grizao zadnjicu,
Jer gaćice nije nikada obukla.
A kad bi ga šakom i petom istukla,
U sobi je disao miris kože njene.
Bojao se nedelje zimske, natuštene,
Kada je, zalizan, morao da hita
Za sto za kojim će Bibliju da čita;
Noću bi sanjao sve to, da izludi.
Bog mu drag ne beše, nego crni ljudi
Što u sumrak s posla u predgrađa stižu,
Kada dobošare što galamu dižu
Iz gomile prate smejanje i graja.
- Sanjao je livade s talasima sjaja,
I zdrave mirise, i rast zlatnih malja,
I sve što uzleće, što se mice, valja!
A što je sladio svoje tajne drage,
Kad bi u smračenom kutku, punom vlage,
Sakriven u sobu plavu i golemu,
Čitao svoj roman, mislio o njemu,
Punom mokrih šuma, neba što se žuti,
Zvezdanih stabala sa cvećem od puti,
Bunila, padova, poraza i sloma!
- Dok buka iz grada razbija mir doma,
I dok on, ležeći na čaršavu belom,
Predoseća jedro svojom dušom celom!
 

 

Samoglasnici

A crno, I rujno, O modro, E bijelo,
U zeleno – evo postanja vam tajnih:
A, dlakavo, crno tijelo muha sjajnih
U mnoštvu što na smrad zujeći je sjelo,
Mrk zaton; E, šator, pare ozarene,
Ledena koplja, bijeli kralji, štitast trepet:
I, grimiz, krv iz usta, smiješak usne lijepe,
Od kajanja kivne ili zanesene;
U, kruzi, božanski srh zelenih mora,
Mir pašnjaka punih stoke i mir bora
Alkemijom utrt u čela široka;
O, čudesna reskost ponajzadnje Trube,
Šutnja gdje se Zviježđa i anđeli gube:
O, Omega, modri trak Njegova Oka!

 

Stid

Sve dok njegov mozak cijeli
Oštra britva ne rasiječe,
Grumen zelen, mastan, bijeli,
Vječno istom parom pečen,
(Ah, on bi svoj nos odrubit
Trebo, usne, k tom ušesa
I utrobu, čak izgubit
Obje noge, o čudesa!)
Ah, nipošto; ja baš smatram:
Dok mu britva golo tjeme,
Dok njegova crijeva vatra,
Dok mu bedra stijene nijeme
Ne raščine, ovo dijete
Glupo, nitkov i gnjavator,
Stalno mora da nam plete
Lukavštine na naš zator,
Kao mačak sa Stjenjaka,
Da sve sfere smradom truje!
Ah, molitva da bar kakva,
Kada zgine, za nj se čuje!

 

Svetkovina gladi

Moja gladi, Ano, Ano,
Na magarcu beži svom.
Ako postoji neki moj tek,
Njemu su kamen i zemlja lek.
Din, din, din! Jedimo zrak,
Nek ugalj i gvožde guta svak!
Menjaj, gladi! Travu zvuka
Malo pasi.
Otrov ladoleža, lukav,
Nek te gasi.
Jedi
Šljunak od koga siromah živi,
Iz stare crkve kamen sivi,
Oblutke koje poplava širi,
Hleb koji leži na sivoj njivi!
Moja glad, to je rub crnog zraka,
Plavet što zvoni;
To je muka moga stomaka,
Jad što me goni.
Gle, lišce lista zemljom tom!
I voće gnjilo ceka mene.
Ljubice ću i odoljene
Iz brazda brati rodnim tlom!

Moja gladi, Ano, Ano,
Na magarcu beži svom.

 

Senzacija

Večera plavih letnjih ići ću stazama
Ubadan od klasja, gazeći jedva vidnu travu:
Sanjar, osećaću svežinu po svojim stopama
Pustiću vetar da kupa otkrivenu mi glavu!

Neću misliti,nikakve neću izražavati stvari
Al’ u dušu,neograničena ljubav peći će se,uzbuđenju:
I ići ću daleko,daleko kao čergari,
Kroz prirodu-srećan kao da odlazim uz ženu!

 

Suza

Daleko od seljanki, od ptica i od stada,
Pio sam, klečeći usred nekog vresa
Medu nežnim leskama, pod zelenim maglama
Smlaćenog popodneva… Osim nemog bresta,
I ledine bez cveta, i neba punog tmice,
Šta mogoh da pijem u mladoj Oazi toj?
Šta sam to povukao iz vrga-čuturice?
Napitak zlatni, bljutav i od kog teče znoj.
Takav bih bogme bio za krčmu loša firma.
No nebo se do večeri promenilo olujom.
To behu crne zemlje, jezera, jata riba,
Stanice, kolonade pod plavom noćnom strujom.
U devičanski pesak voda je šumska tekla,
Vetrovito je nebo lokvice ledom bilo,
Pa ipak, kao lovcu na školjke ili zlato,
Kad pomislim da meni do pića nije bilo

 

Sećanje

I

Bistra voda; ko suze što mute dečji vid,
belina ženskih tela što se na sunce valja;
svila, s čistotom krina, i zastava kralja
s kojom je neka devojka branila gradski zid;
igra anđela; – Ne . . . sveže ruke od trave,
ruke crne i teške pokreće zlatni tok.
Sen mosta i brega njoj su zastor, dok
ko nebo nad krevetom nebesa joj se plave.

II

Ah! vlažna okna bistre mehure šire!
Na ležaj voda lije bledo zlato bez dna.
Zelena haljina dečja postati zna
vrba, gde ptice bez uzda neće da se smire.
Žuti kapak oka, čistiji od cekina,
neven vodeni – Suprugo, vernosti tvoja! -
u podne, mrzi iz svog zrcala bez boja
Crven-kuglu s neba sivog od vrelina.

III

Mnogo uspravna gospa na livadi bdi
gde sneže sinovi rada; suncobran joj je dat;
ponosna, gazi cvat, s kojom vodi rat;
deca sede u cvetnoj travi, i čitaju svi
knjigu od marokena crvenog! A On, jao,
ko hiljadu anđela koje put razdvaja,
nestaje za gorom! Ona, sva bez sjaja,
sva hladna, trči! Čovek je otišao!

IV

Žal što prože čistu i mladu travu gustu!
Zlato aprilskih luna što greju krevet svet!
Slavlje smetlišta rečnih gde buja divlji splet
kada klijati počne trulež u avgustu!
Sada, pod bedemima u proticanju plači!
Gore samo s lahorom topolin dah se sliva;
posle je – voda, bez vrela, bez odraza, siva:
starac, u mrtvoj barci, mučno mulj izvlači.

V

O prekratka ruko! o nepokretni brode!
Igračka mrtve vode, ja ni do jednog cveta
ne mogu dopreti – do žutog što mi smeta,
ni do tog druga plavog, pepeljaste vode.
Oh! prah sa vrba! Krilo što ih ljulja!
Davno su progutane sve trskine ruže!
Moj čamac, nepomičan – a njegovo uže
na dnu te silne vode – sred kakvoga mulja?

O zamkovi, o vremena,
Koja je duša savršena?
O zamkovi, o vremena!
Prodoh magijski nauk sreće
Kom pobeći niko neće.
Neka joj svako pozdrav klikne
Kad galski pevac kukurikne.
Ali ja nemam ni želja više:
Meni se samo sreća piše.
Taj urok! napore mi ruši,
Vlada u telu mom, i duši . . .
Jer kako reč mi razumeti?
Zbog sreće ona beži, leti!
O zamkovi, o vremena!
(Stigne li nesreća, sumnje nema,
Nemilost njena mi se sprema.
Jao! prezir osude njene
Treba smrti da preda mene.)
O zamkovi, o vremena!

 

Uz muziku

Trgom isječenim u leje sirote,
Skverom gdje red mori drveće i cvijeće,
Sipljiv se građanin, pod maljem toplote,
U četvrtak gordom glupošću razmeće.
- Tu vojni orkestar usred parka svira
I valcer njihanjem koporane hvata;
- Tu, u prvom redu, kicoš paradira;
Bilježnik se kači o visuljke sata;
Rentijer s lornjonom lovi falš-tonove;
Tu nadutog ćatu vuče krupna dama,
A s njom ide vrijedni vodič za slonove,
Pratilja, s karnerom divnim ko reklama.
Tu umirovljeni bakalin na klupi
Džara štapom pijesak i ozbiljno zbori
O sveopćem stanju; zatim burmut kupi
Po srebru, pa opet ugovore kori…
Tu katkad Flamanac na klupi raširi
Burag, gdjeno više no u bačvu stane,
I svoju lulicu, iz koje mu viri
Krijumčaren duvan, sladi natenane.
Tu se parkom keze probisvjeti divni;
Jer od trube raste u srcu toplota,
Mirisav ko ruža, tu redov naivni
Bebu nježno milki, dadilju da smota…
- Ja pratim, razdrljen, stazama u sjeni
Živahne curice, a one to znaju,
Pa se glasno smiju i okreću k meni,
A drske im tajne iz očiju sjaju.
Ćutljivo ih pratim, a pogled mi hvata
Sve što kriju nakit i vitica smeđa,
Pa lutam pod bluzu, do bijeloga vrata
I oblih ramena, božanstvenih leđa.
Čizmice im svučem i čarape brže…
- Dočaravši tijelo u zanosu plovim.
One tiho šapću, za smješnog me drže…
- A ja im žestokom željom usne lovim…

 

Vječnost

Našli smo je opet.
A koga to? – Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.
Dušo stražarice,
Šapnimo priznanje
Te ništavne tmice
I plamena danjeg.
Od svih ljudskih težnja
I općih elana,
Slobodnijih čežnja
Krilima si gnana.
Jer po tebi samo,
Žeravo od svile,
Mi Dužnosti znamo
Što nas stalno sile.
Tu nikakve nade
Preporoda nema.
Strpljen taj tko znade,
Patnja nam se sprema.
Našli smo je opet.
A koga to? – Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno

 

Zatečeni

Tamni u snijegu i u magli,
Petoro malih su se sagli
Nad okno što se kresi,
S guzama uvis, i – o jade! -
Oči im divni prizor slade
Dok Pekar kruh mijesi.
Motre ga kako tijesto sivo
Obrće, pa ga gurne živo
U rupu što se žari,
I čuju – dobri kruh se peče,
Sa Pekarovih usta teče
Nekakav napjev stari.
Tu šćućureni, ne miču se,
Dah sa okna udišu u se,
Ko miris toplih grudi,
Dok se zbog nekog noćnog slavlja
Pletenica od kruh spravlja
Pred pogledom što žudi,
Dok pod gredama što se dime
Mirisna kora cvrči rime
S popcima raspjevanim,
Pred rupom tom gdje život diše
Ne vide svoje rite više
Očima začaranim.
O, svaki sniva kako jede,
Isusi jadni što se lede -
Pa ipak se tu kupe
Da stisnu ružičaste njuške
Uz rešetke i, potrbuške,
Da mumlaju kroz rupe,
Otupjeli, i tu se mole,
Sagnuti tako snažno dole
Ka nebu odškrinutom,
Da pucaju im bjedne hlače
I košulje im se izvlače
U zimskom vjetru ljutom.

 

Zaseli

Kvrgavi, rohavi, sa tamnim prstenjem
Uokrug očiju, miču prste grube
I teme posuto pustim namčorenjem,
Kao kad zid stari procveta od gube;
Njihov čudni skelet na kostur stolica
Nakalemila je strast padavičara,
Od njihovih nogu i drven-nožica
U jutro i veče taman vez se stvara!
Ti starci, spleteni sa tim sedištima,
Osećaju kad im sunce kožu veze
I drhte kad vene sneg na prozorima
Ko što dršću žabe pune bolne jeze.
Mnoga ih udobnost za Sedište veže,
Smeđom ih je slamom meko obavilo,
Duša starog sunca pali se sred mreže
Ispletenog klasja gde je zrnje zrilo.
I ovi pijanisti što bubnjati vole
Prstima pod sobom, s kolenom uz zube,
Slušaju u sebi tužne barkarole,
Nežna ljuljuškanja u čupe ih ljube.
Oh! ne dižite ih! Jer tu propast viri…
Dignu se i frču ko ošamarene
Mačke, besnilo im lopatice širi,
Čakšire im prete s boka, naduvene.
A vi ih slušate, i na zid im tamni
Lepite ćelave glave, noge krive,
Dugmad im kroz hodnik lije pogled plamni
Ščepavši vam oči ko zenice žive.
Nevidljivom rukom ubijaju mučki:
Kad se smire, liju otrov žena, koji
Skuplja se u oku prebijenoj kučki;
A vi ste u levku, čelo vam se znoji.
Opet sednu, ruke sred masnih manžeta
Tope im se, i dok od zore do mraka
Do tih što ih dignu misao im šeta,
Stresaju grozdove svojih podvaljaka.
A kad strogi san im obori vizire,
Tad na ruci sniju bića koja ljube,
Te stolice koje, oplodene, vire
U gorda nadleštva koja će da rube,
Dok tintano cveće, koje polen pljuje
Zapeta, više ih duž krotkih putira,
Kao vilin konjic kad cvećem putuje…
- I draži ih klasje što ud njihov dira.

 

Zlo

Dok zvižde crveni ispljuvci karteca,
Kroz modrinu neba, dok čitave čete,
Skerletne, zelene, kosi ratna seča,
Kraj Kralja čijih su rugalica mete,
Dok strašna ludila bezbroj ljudi melju,
čineći brda što dime se … – O leto!
O jadni mrtvi, u travi, u veselju
Prirode koja vas jednom stvori sveto!
Postoji Bog što se smeje sa oltara
U cveću, tamjanu, kaležu od zlata,
Kog hosane njišu pa ga dremež hvata,
A bude ga majke koje bol obara,
Kad mu, u suzama i pod crnim šalom,
Krupan groš pružaju u svom rupcu malom.

 

Zlatno doba

Ponekad jedan glas,
No uvek anđeoski
- U pitanju sam ja -
Poruku jasnu nosi:
Iz kruga pitanja silnih
Koji se stalno širi
Pijanstvo u suštini
Ili ludilo viri;
Prepoznaj pesmu tu,
Veselja punu i milja,
U svetu vala i bilja
Svojtu ćeš naći svu!
O veselje i milje,
U lakom napevu tom,
Vidljivo golim okom. . .
- Ja se raspevam s njom -
Prepoznaj pesmu tu,
Veselja punu i milja;
U svetu vala i bilja
Svojtu ćeš naći svu!
A zatim jedan glas
- Zar nije anđeoski! -
U pitanju sam ja,
Poruku jasnu nosi:
Čuješ li? Pesma ona,
Ko sestra silnog daha,
U nemačkome tonu,
Al’ puna žara i plaha:
Taj svet je porok sam;
Ta zar se čudiš tome!
Živi, nek nosi plam
Mračne nesreće tvoje.
O lepa kulo naša,
Vedrom življenju data!
Iz kojeg li si doba,
Prirodno začarana
Velikog našeg brata?
I moj glas uz njih poje:
O sestre stostruke moje!
Nipošto javni glasi!
Vaš hor nek dane moje
Stidljivom slavom krasi . . .

 

Voyelles

 
A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu : voyelles,
Je dirai quelque jour vos naissances latentes :
A, noir corset velu des mouches éclatantes
Qui bombinent autour des puanteurs cruelles,

Golfes d’ombre ; E, candeur des vapeurs et des tentes,
Lances des glaciers fiers, rois blancs, frissons d’ombrelles;
I, pourpres, sang craché, rire des levres belles
Dans la colere ou les ivresses pénitentes ;

U, cycles, vibrement divins des mers virides,
Paix des patis semés d’animaux, paix des rides
Que l’alchimie imprime aux grands fronts studieux ;

O, supreme Clairon plein des strideurs étranges,
Silence traversés des Mondes et des Anges :
- O l’Oméga, rayon violet de Ses yeux !

Samoglasnici, Arthur Rembo

Što li je moje ništavilo prema zapanjenosti koja vas očekuje. (Arthur  Rimbaud)

 

AUDIO

Ophelia

Le Dormeur du val