Claude Debussy

Achille-Claude Debussy (22. kolovoza 1862. – 25. ožujka 1918.) bio je francuski skladatelj. Zajedno s Mauriceom Ravelom, smatra se jednim od najistaknutijih impresionista, iako je osobno odbacivao takakv naziv kada se radilo o njegovim djelima. Debussy nije samo jedan od najvažnijih frnacuskih skladatelja, već je i središnja figura europske glazbe na prijelazu 19. stoljeća. Njegova glazba je značajna zbog njezine osjetilne komponente i zbog toga što se često formira oko jednog ključa. Njegova glazba gotovo je definirala prijelaz između glazbe kasnog-romantizma i modernističke glazbe 20. stoljeća. U francuskim književnim krugovima, ovaj je period poznat kao simbolizam, strujanje koje je direktno inspiriralo Debussyja kao skladatelja i kao aktivnog člana kulturnog društva. Claude Achille Debussy je rođen u Sain-Germain-en-Layeu 1862. kao najstariji od petero djece. Njegov otac Manuel-Achille Debussy posjedovao je keramički dućan, a njegova majka je bila krojačica. Debussy je počeo svirati klavir u dobi od četiri godine s postarijim talijanskim učiteljem Ceruttijem. Godine 1871. je mladi Debussy dobio pažnju Marie Mauté de Fleurville, koja je tvrdila da je Chopinova učenica i Debussy joj je uvijek vjerovao, iako se nikada nije točno utvrdilo je li to istina. Njegov je talent uskoro postao očit 1872. kada upisao Pariški Konzervatorij u dobi od jedanaest godina. Na konzervatoriju je proveo svojih sljedećih dvanaest godina života. Za to vrijeme je studirao kompoziciju s Ernestom Guiraudom, povijest glazbe/teoriju s Louisom-Albertom Bourgault-Ducoudrayem, harmoniju s Émileom Durandom, klavir s Antoineom-François Marmontelom, orgulje s Césarom Franckom i solfeggio s Albertom Lavignacom, kao i s mnogim drugim važnim osobama tog razdoblja. Već u početku Debussyjev talent je bio i više nego očit. Debussy je često eksperimentirao i izazivao stroga učenja Akademije. Više je volio disonance i intervale koji nisu bili popularni u to vrijeme. Poput Gorgesa Bizeta, Debussy je bio brilijantni pijanist i mogao je imati profesionalnu karijeru da je tako htio. Djela koja je najčešće izvodio bila su Beethovenove, Schumannove i Weberove sonate i Chopinova Balada broj 2, stavak iz Klavirskog koncerta broj 1 i Chopinov Allegro de Concert, relativno nepoznato djelo koje zahtijeva još viši stupanj virtuoznosti nego ijedan drugi koncert. Od 1880. do 1882. živio je u Rusiji kao učitelj glazbe djeci Nadežde von Meck koja je bila mecena Čajkovskog. Unatoč Meckovoj bliskosti s Čajkovskim, Čajkovski je imao mali ili nikakav utjecaj na Debussyja. U rujnu 1880. Nadežda von Meck je poslala Debussyjev Danse bohémienne Čajkovskome na čitanje. Mjesec dana kasnije on joj je u pismu odgovorio «To je veoma lijepo djelo, ali je daleko prekratko. Niti jedna ideja nije izražena u potpunosti, forma je užasno zgrčena i također nedostaje jedinstva.» Debussy nikada nije objavio to djelo; rukopis je ostao u obitelji von Meck i kasnije je bilo prodano B. Shottovom sinu u Mainzu gdje je objavljeno 1932. Više utjecaja na Debussyja je imalo njegovo blisko prijateljstvo s madame Casnier, pjevačicom koju je upoznao početkom svoga rada kao korepetitor kako bi zaradio nešto novaca. Ona je dala Debussyju emocionalnu i profesionalnu podršku i utjecala je na njegove prve pjesme, inspirirane radom simbolista Paula Verlaina. Kao pobjedniku Prixa de Rome sa svojom skladbom L’Enfant prodigue pripala mu je stipendija na Académie des Beaux-Arts koja je uključivala i četverogodišnji boravak u Villi Medici, Francuskoj Akademiji u Rimu. Prema pismima koje je Debussy pisao madame Vasnier, možda kako bi steka njenu naklonost, opisao je umjetničku atmosferu kao ustajalu, društvo dosadno, hranu lošu, samostanske prostore odvratne. Nisu mu odgovarali ni užici Rima, niti mu se sviđala talijanska opera. Često je bio depresivan i nije mogao skladati, ali inspiraciju je našao u djelima Franza Listza. Debussy je napokon skladao četiri djela koja su bila poslana Akademiji: simfonijsku pjesmu Zuleima, prema tekstu Heintricha Heinea; orklestralno djelo Printemps; kantatu La damoiselle élue koju su kritizirali kao «bizarnu»; i Fantaisie za glasovir i orkestar. Treće djelo je bilo prvo u kojem su se glazbene značajke kasnijeg Debussyjevog stvaralaštva nazirale. Četvrto djelo je bazirano na glazbi Césara Francka i kasnije ga je Debussy sam povukao. Akademija ga je opisala kao «provokativnog i neobičnog» i nadali su se nečem boljem od tako nadarenog studenta. Za vrijeme njegovog posjeta Bayeruthu 1888. – 1889. Debussy je bio pod utjecajem vagnerijanske opere. Richard Wagner je umro 1883. i kult vagnerizma je bio na vrhuncu. Debussy, poput mnogih mladih glazbenika u to vrijeme, je pozitivno reagirao na Wagnerovu osjetilnost, kvalitetnu formu i jake harmonije, ali Wagnerova ekstrovertiranost emocionalnosti nije bila po Debussyjevom ukusu. Wagnerov utjecaj je vidljiv u La damoiselle élue i u djelu Cinq poéme de Baudelaire. Druge pjesme toga perioda, uglavnom verlainevskog ugođaja – Ariettes oubliées, Trois mélodies (Tri melodije), i Fêtes galantes su više hirovitoga ugođaja. Otprilike u to vrijeme Debussy je upoznao Erika Satiea koji je imao sličan pristup kompozicijama i imenovanju djela. Tada su obojica glazbenika bili boemi koji su se borili s financijskim dugovima. Početkom 1890. Debussy je razvio svoj vlastiti glazbeni jezik, potpuno neovisan o Wagnerovom stilu koji je bio obojen sanjivim, katkada čak i morbidnim romatizmom simbolističkog pokreta. Kao suprotnost ogromnim djelima Wagnera i ostalih kasno-romantičkih skladatelja, Debussy je skladao kraće, pristupačnije forme. Suite bergamasque (1890.) ujedinjuje kićenost rokokoa s modernim cinizmom i mozaičnošću. Suita sadrži jedno od najpoznatijih Debussyjevih djela, Clair de Lune (Mjesečina). Debussyjev Gudački kvartet u g molu (1893.) utro je put za njegove kasnije, izazovnije harmonijske novosti. U ovom djelu se najviše koristi frigijskim modusom i također koristi manje standardne ljestvice, poput cjelotonske, koja stvara osjećaj rijeka, prozračne harmonije. Debussy uzima jednu, kontinuiranu temu i odvaja se od tradicionalne ABA forme. Pod utjecajem Mallarméa, Debussy je napisao jedno od svojih najpoznatijih djela, revolucionarno Prélude à l’après-midi d’un faune (Preludij za poslijepodne jednog fauna), istinski originalno u formi i izvedbi. Kao kontrast velikim orkestrima, koji su bili česti u vrijeme kasnog romantizma, Debussy je skladao ovo djelo za manji ansambl, naglašavajući instrumentalnu boju i boju zvuka. Iako su Mallarmé i njegov kolega i prijatelj Paul Dukas bili istinski impresionirani ovim djelom, mnogi kritičari su proglasili ovo djelo kontraverznim. «Preludij» je osigurao mjesto Debussyju kao jednog od vodećih skladatelja toga vremena. Debussyjeve harmonije i slaganja akorada su često disonance bez ikakvih formalnih rješenja. Za razliku od svojih prijašnjih djela, u ovom periodu više ne skriva disonantne akorde u bogatim harmonijama. Forme su više iregularne i fragmentirane. Ove akorde, za koje se čini da nemaju rješenje, je Debussy opisao kao «lebdeće akorde» i bili su koristini da bi namjestili ton i ugođaj u mnogim njegovim djelima. Cjelotonska ljestvica dominira u Debussyjevim kasnim djelima. Njegova zadnja dva sveska djela za klavir, Études (1915.) interpretiraju slične varijacije stila i teksture kao isključivo klavirske vježbe i uključuju djela koja razvijaju iregularnu formu do krajnosti kao i u drugih pod utjecajem Igora Stravinskog. Rijetkost u ovim djelima je u zadnjem setu pjesma: Trois poèmes de Mallarme (1913.) i Sonati za flautu, violu i harfu (1915.). U sonatama od 1915. – 1917. godine dolazi do nagle promjene stila. Ova djela sadrže značajke ranijih Debussyjevih djela, ali također idu i naprijed, s elegantnijim i laganijim strukturama. Unatoč jednostavnijim teksturama, u Violinskoj sonati (1917.) ostaje neosporno bogatstvo u samim akordima. Ova promjena ima neke značajke pokreta poznatijeg kao neo-klasicizam koji je postao popularan nakon Debuussyjeve smrti. Debussy je planirao šest sonata, ali je ovaj plan osujećen njegovom smrću 1918., tako da je dovršio samo tri ( za violončelo, za flautu, violu i harfu te violinsku sonatu). Zadnje Debussyijevo orkestralno djelo, balet Jeux (1912.), napisano za Ruske Balete Sergeja Djagiljeva, sadrži neke od njegovih najčudnijih harmonija i tekstura u formi što se slobodno gibaju kroz vlastito polje spajanja motiva. U početku je Jeux bio zasjenjen Posvećenjem proljeća Igora Stravinskog, napisanog iste godine kao i Jeux i kojeg je premijerno izveo isti baletni ansambl samo dva tjedna poslije. Nekoliko desetljeća poslije skladatelji kao što su Pierre Boulez i Jean Barraque su pokazali sličnosti s serijalizmom u radu Antona Weberna. Ostala, kasnija djela, uključujući i balete Khmamma (1912.) i La boîte à joujoux (1913.) su ostala nedovršene orkestracije, ali su ih kasnije dovršili Charles Koechlin i Andre Caplet, koji su također pomogli Debussyju s orkestracijom Giguesa (iz Images pour orchestre) i Le martyre de St. Sebastien. Druga serija Preludija za glasovir (1913.) ističu Debussya u vrhu avangarde, koji ponekad koristi disonantne harmonije da bi probudio raspoloženja i slike (pogotovo u tajanstvenoj Canope). Pijanist Claudio Arrau smatrao je djelo jednim od najvećih Debussyjevih preludija: «Čudo je da je stvorio, s tako malo nota, nešto ovako duboko.» Iako je Pelleas bila jedina završena Debussyjeva opera, započeo je nekoliko opera koje su ostale nezavršene, a njegova padajuća koncentracija, stalno odugovlačenje i slabo zdravlje su mogući razlozi. Završio je neke djelomične glazbene nacrte i neke neobjavljenje librete za opere koje se zasnivaju na Poeovim djelima: Le diable dans le beffroi (Vrag iz zvonika, 1902. – 1912.) i La chute de la maison Usher (Pad kuće Usher, 1908. – 1917.), kao i za opere koje je razmatrao, a zasnivale su se na Kako vam drago W. Shakespearea i La legende de Tristan J. Bediera. Budući planovi, poput američke turneje, još notnih zapisa za balet i revizija Chopinovih i Bachovih djela za ponovno objavljivanje su prekinuti dolaskom Prvog svjetskog rata i ozbiljnom promjenom nagore u Debussyjevom zdravlju. Operacija 1915. samo je kratkotrajno ublažila to stanje. Umro je u Parizu, 25. ožujka 1918. od raka debelog crijeva. U vrijeme Prvog svjetskog rata situacija u Francuskoj je bila očajna i okolnosti nisu dopuštale da se održi počasni javni pogreb ili ceremonija s nekrolozima. Pogrebna je povorka prošla kroz puste ulice, uništene njemačkim napadima. Sahranjen je na malom groblju Cimetière de Passy, izoliranom iza Trocadéra. Francuska kultura od onda slavi Debussyja kao jednog od najistaknutijih predstavnika Francuske.

 

AUDIO

Clair de lune

Reverie

Arabesque