Igor Fjodorovič Stravinski

Igor Fjodorovič Stravinski (rus. И́горь Фёдорович Страви́нский, Igor’ Fëdorovič Stravinskij; Oranienbaum, 17. lipnja 1882. – New York, 6. travnja 1971.), je bio ruski skladatelj ukrajinskog podrijetla,[1] kojeg danas mnogi, i na zapadu i u njegovoj rodnoj domovini, smatraju najutjecajnijim skladateljem glazbe XX. stoljeća. Bio je utjelovljenje kozmoplitskog Rusa kojeg je TIME imenovao kao jednog ud najutjecajnijih ljudi prošloga stoljeća. U dodatku priznanjima koje je dobio za svoje skladbe, zadobio je slavu i kao dirigent i kao pijanist, najčešće na premijerama vlastitih mu djela. Skladateljska karijera Igora Stravinskog značajna je zbog njezine stilsitičke promijenjivosti. Međunarodnu slavu prvo je zadobio sa svoja tri baleta, koja je naručio Sergej Dijagilev, a čiji ih je Ballets Russes i praizveo. Tri baleta su Žar-ptica (1910.), Petruška (1911.) i Posvećenje proljeća (1913.). Posvećenje proljeća, čija je premijera izazvala pobunu, preobrazila je način na koji su kasniji skladatelji gledali ritmičku strukturu. Do danas, njegova vizija poganskih rituala oživljenih u imaginarnoj prapovijesnoj Rusiji očarava i oduševljava publike. Nakon ruske faze, za vrijeme 1920-ih Stravinski se okreće neoklasicizmu. Djelima iz ovog perioda namjera je bila korištenje tradicionalnih glazbenih formi (koncert, grosso, fuga, simfonija), često sakrivajući plašt intenzivnih emocija ispod površine koja je ostavljala dojam odvojenosti i jednostavnosti i često je odavala počast glazbi ranijih majstora kao što su Johann Sebastian Bach, Giuseppe Verdi, Petar Iljič Čajkovski i drugi. Za 1950-ih adaptirao je serijske procedure, koristeći nove tehnike tijekom zadnjih 20 godina svog života da piše djela koja su kraća i više ritmična, harmonična i strukturalno kompleksnija od njegove ranije glazbe. Unatoč njihovoj kompleksnosti, ova djela dijele karakteristike sa svim prijašnjim djelima Igora Stravinskog. Ritmička energija, konstrukcija proširenih melodičkih ideja iz malih struktura kompromirajući samo dvije ili tri note, te čistoća forme, instrumentacije i ekspresije. Stravinski je bio i pisac, i kompilirao je, uz pomoć Alexisa Rolanda-Manuela, teoretsko djelo Poetika glazbe, u kojem je rekao poznatu rečenicu da je glazba nesposobna da “izrazi išta drugo osim same sebe”. Mnogi intervjui u kojima je Stravinski razgovarao sa Robertom Craftom izdani su kao knjiga nazvana Razgovori sa Igorom Stravinskim. Njih dvoje surađivali su na još 5 izdanja tijekom sljedećih desetljeća. Stravinski je prezentirao neiscrpnu želju da istražuje umjetnost, književnost i život. Ta želja se manisfestirala u dosta njegovih pariških kolaboracija. Ne samo da je bio principalni skladatelj za Dijagiljevljev Ballets Russes, nego je surađivao i sa umjetnicima kao što su Pablo Picasso (Pulcinella), Jean Cocteau (Edipus rex) i George Balanchine (Apollon Musagète). Relativno niskog rasta i ne baš posebno zgodan, Stravinski je svejedno bio fotogeničan, kako mnoge slike pokazuju. Iako je njegov brak sa Katerinom izdržao 33 godine, njegova prava ljubav koja je ostala s njim do njegove smrti, i sa kojom s oženio nakon Katerinine smrti je Vera de Bosset. Iako je bio zloglasni ženskar (čak se govori da je imao afere sa osobama iz visokog društva kao što je Coco Chanel), Stravinski je bio i obiteljski čovjek koji je dosta svog vremena posvetio svojim sinovima i kćerima. Jedan od njegovih sinova, Soulima Stravinski, je također skladatelj, no malo je znan u usporedbi sa njegovim ocem. Kada je Stravinski upoznao Veru za vrijeme 1920-ih, ona je bila u braku sa slikarom i dizajnerom Sergejom Sudejkinom, no ona i Stravinski su ubrzo započeli aferu što je dovelo do Verinog napuštanja njezinog supruga. Od tada pa do smrti njegove supruge Katerine uzrokovane rakom 1939., Stravinski je vodio dvostruki život, provodeći dio svog vremena sa obitelji, a ostatak slobodnog vremena sa Verom. Nakon Katerinine smrti, Stravinski se vjenčao sa Verom u Bedfordu 9. ožujka 1940. Za to vrijeme, oboje su napustili Francusku i otišli u SAD kako bi se sakrili od Drugog svjetskog rata. Stravinski se odselio 1939., a Vera 1940. Zaštita nikad nije bila predaleko. Za ranih 1920-ih, Leopold Stokowski, je omogućio Stravinskome potporu kroz pseudonimnog “donatora”. Stravinski je također bio u mogućnosti da privuče komisije: većina njegovih djela nakon Žar-ptice napisana su za posebne prigode i dobro su plaćena. Stravinski se pokazao podoban za igranje uloge “svjetskog čovjeka”, dobivši izoštren instinkt za biznis i nastupajući hladnokorvno i opušteno u mnogim velikim svjetskim gradovima. Pariz, Venecija, Berlin, London i New York su ugostili Stravinskog i kao pijanista i kao dirigenta. Većina ljudi koji su ga poznavali kroz poslovne dogovore oko izvedbi tvrdili su da je bio pristojan, obziran i spreman pomoći. Na primjer, Otto Klemperer, koji je dobro poznavao Arnolda Schönberga, je rekao da je Stravinski uvijek bio bolji i lakši za suradnju. No u to vrijeme, Stravinski je obilježio nepoštovanje prema onima za koje je bio da su bili socijalno iznad njega: Robert Craft se sramio njegovog običaja da lupa žlicom o staklo i viče u restoranu kako bi zadobio pozornost. Stravinskijev ukus u književnosti bio je velik, i uvijek je težio ka nečemu novom. Tekstovi i literarni izvori za njegova djela započeli su sa periodom interesta u ruski folklor, pa na klasične autore i latinsku liturgiju, sa kojih je prešao na francuske mu suvremenike (André Gide u Persefoni) i na koncu na engleske književnike kao što su Wystan Hugh Auden i Thomas Stearns Eliot i srednjovjekovnu englesku književnost. Na kraju svog života, u svoje djelo Abraham i Isak ubacio je i hebrejsku skripturu.Djelo Igora Stravinskog obuhvaća mnoge kompozicijske stilove, revolucioniziranu orkestraciju, mnoge glazbene žanrove, praktički renoviranu baletnu formu i kombinaciju mnogih kultura, jezika i književnosti. Kao posljedica, njegov utjecaj na skladatelje i za njegova života i nakon njegove smrti bio je, i je, značajan.Stravinski je počeo razmišljati o ponovnom korištenju motiva i ostinata već u Žar-ptici, no korištenje tih elementa procvjetalo je tek u Posvećenju proljeća. Motivski razvoj, tj. korištenje određene glazbene fraze koja je kasnije promijenjena i razvijena tijekom djela, vuče svoje korijene iz sonatne forme iz Mozartovog vremena. Prvi veliki inovator ove metode bio je Ludwig van Beethoven. Poznati “sudbinski motiv” koji otvara 5. simfoniju i ponavlja se u djelu u iznenađujućim i osvježavajućim mutacijama je klasičan primjer. No, Stravinskijevo korištenje motivskog razvoja je jedinstveno po načinu na koji je on mutirao svoje motive. U Posvećenju proljeća predstavlja aditivne mutacije, to jest, oduzimanje ili dodavanje note motivu bez žaljenja zbog promjena u mjeri. Isti balet značajan je i zbog svog intezivnog korištenja ostinata. Poznati prijelaz, kako je zapisano gore, je osmonostni ostinato za gudala uz pratnju osam rogova koji se događa u odlomku Plesovi mladih djevojaka. Ovo je možda prvi događaj u glazbi u kojem prošireni ostinato nije korišten ni za varijaciju , ni kao popratna melodija. U drugim raznim vremenima u djelu Stravinski okomi dva ostinata jedan protiv drugog ne mareći za harmoniju i tempo, stvorivši pastiš, neku vrstu glazbene ekvivalente kubističkoj slici. Ovi prijelazi nisu značajni samo zbog svoje pastišne kvalitete, nego iz zbog duljine: Stravinski ih tretira kao cijela i kompletna glazbena djela. U svojoj knjizi Filozofija moderne glazbe (1948.), Theodor Adorno naziva Stravinskog akrobatom, civilnim službenikom, krojačevom lutkom, zrelim, psihotičnim, djetinjastim, fašistom i čovjekom žednim zarade. Dio skladateljeve greške, kako Adorno kaže, je bio njegov neoklasicizam, ali ponajviše njegov “pseudomorfizam slikarstva”, svirajući le temps espace (prostor), a ne le temps durée (duracija) Henrija Bergsona. “Jedan trik karakterizira sve Stravinskijeve formalne pokušaje: trud njegove glazbe je da portretira vrijeme kao na cikruskom panou i da prezentira vremenske komplekse kao da su prostorni. No, taj trik se ubrzo sam iscrpi.” Njegove “ritmičke procedure blisko sliče shemi transnih stanja. U određenim shizofrenijama, proces kod kojeg motor postaje neovisan vodi do beskrajnog ponavljanja gestura ili riječi, kojem uslijeđuje truljenje ega.”

 

AUDIO

Movements for Piano and Orchestra

Final of Firebird