Johann Sebastian Bach

Johann Sebastian Bach (Eisenach, 21. ožujka 1685. – Leipzig, 28. srpnja 1750.), njemački skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja.Općenito ga se smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova su djela zapažena po intelektualnoj dubini, tehničkoj zahtjevnosti i umjetničkoj ljepoti, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije, od Mozarta do Schoenberga. Među djela J. S. Bacha spadaju Brandenburški koncerti, Varijacije Goldberg, Engleske suite, Francuske suite, Partite, Dobro ugođen glasovir, Misa u h-molu, Muka po Mateju, Glazbena žrtva, Umjetnost fuge, Sonate i partite za violinu solo, Suite za violončelo, više od 200 kantata i jednak toliki broj djela za orgulje.  Rođen je u thuringijskom gradu Eisenachu, u današnjoj Njemačkoj. Bio je najmlađe dijete Johanna Ambrosiusa Bacha, orguljaša crkve sv. Jurja i direktora gradskog orkestra, i Marie Elisabethe Lämmerhirt Bach, kćeri uglednoga gradskog krznara. U rodnom gradu pohađa gimnaziju. Prvu poduku iz sviranja violine i čembala je vjerojatno primio od oca, a u skladanje ga je možda uputio stric Johann Christoph. Majka mu umire 1694. godine, a otac 1695., samo osam mjeseci poslije. Ostavši bez roditelja u desetoj godini života, preselio se k starijem bratu, Johannu Christophu Bachu (1671-1721), orguljašu u obližnjem Ohrdrufu. Tamo je prepisivao, proučavao i izvodio bratova i druga glazbena djela i nesumnjivo od brata dobivao korisnu poduku u sviranju čembala i orgulja. Ujedno pohađa i šestogodišnji licej, gdje mu je, kao pjevaču u studentskom zboru, osiguran besplatan smještaj (bratov dom bio je pretijesan).Česti popravci orgulja u Ohrdrufu pružili su mladom glazbeniku jedinstveno iskustvo u poznavanju tog instrumenta, a često je odlazio i na duža putovanja kako bi mogao čuti znamenite njemačke orguljaše. 1700. odlazi u Lüneburg, gdje pjeva u crkvenom zboru samostana sv. Mihaela. U sklopu samostana djeluje licej koji Bachu pruža velike obrazovne mogućnosti. Samostan posjeduje i veliku glazbenu biblioteku, a Bach, pored izučavanja bogatoga notnog materijala, često putuje u Hamburg kako bi usavršio svoju orguljsku tehniku. Po završenom školovanju, 1703. odlazi u Arnstadt gdje ocjenjuje nove crkvene orgulje, a zatim i prihvaća posao orguljaša. Osim orguljanja, nameće mu se i dužnost uvježbavanja zbora kao kantorov zamjenik, čime nije bio zadovoljan zbog nesposobnih i loše obučenih pjevača. Možda je njegovo nezadovoljstvo uzrokovalo jedan večernji mačevalački sukob s vlastitim učenikom Geyersbachom. Jednom prilikom je na orguljski emporij kao zamjenu nesposobnim pjevačima doveo neku mladu gospođicu, što je za tadašnje vrijeme bilo poprilično neuobičajeno (izvedba liturgijske glazbe tad je bila većinom povjerena dječacima i muškarcima). Moguće je da se radilo o Mariji Barbari Bach, njegovoj rođakinji i budućoj ženi. Tijekom svog profesionalnog djelovanja u Arnstadtu često dolazi u sukob s crkvenim odborom Nove crkve. 1706. su ga ukorili zbog predugog izostanka s dužnosti. Iako mu je bio dan otpust na 4 tjedna, on se u Lubecku zadržao gotovo 4 mjeseca kako bi učio od slavnoga Dietricha Buxtehudea, tamošnjega crkvenog orguljaša. Članovi crkvenog odbora su mu također zamjerili predugo i presloženo sviranje; očekivali su da izvodi kraće i lakše slušljive preludije i koralne skladbe tijekom misa. Nakon opomene otišao je u drugu krajnost i drastično pojednostavio svoje skladbe namijenjene liturgijskom izvođenju. 1707. odlazi iz Arnstadta i prihvaća posao orguljaša u Mühlhausenu. Kao već vrstan i priznat poznavatelj orgulja predlaže preradbu orgulja u crkvi sv. Blaža. Samo nekoliko dana nakon prihvaćanja nove dužnosti, ženi se svojom drugom rođakinjom Marijom Barbarom Bach, kćeri Johanna Michaela Bacha, orguljaša i gradskog notara u Gehlenu kaj Arnstadta. Nakon samo godine u Mühlhausenu, 1708. napušta i taj posao, vjerojatno zbog nedostatnih novčanih primanja i loših uvjeta za glazbeno stvaralaštvo i izvođenje, a po nekima, prvenstveno zbog previranja raznih teoloških strujanja koja su tada potresala Mühlhausen (sukob ortodoksije i pijetizma). Od 1708. Bach djeluje u kapeli vojvodskoga dvora u Weimaru, najprije kao orguljaš, čembalist, član orkestra, skladatelj, a od 1714. i kao koncertni majstor. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne glazbe, od kojih je najpoznatiji Dobro ugođeni klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi glazbeni tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvedivo isključivo na precizno podešenom instrumentu. Također u Weimaru nastaje i Orgelbüchlein – mala knjiga skladbi za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himana, koje je Bach harmonizirao i priredio na način da budu od koristi za učenike. Novu službu Bach je preuzeo 1717. kada prelazi u Cöthen, gdje također vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Cöthena, koji je i sam bio glazbenik. Većina skladbi iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandenburški koncerti, suite za čelo, sonate i partite za violinu, te orkestralne suite), s obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije koristilo glazbe u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama. Godine 1723. Bach prelazi u Leipzig, gdje je imenovan kantorom u luteranskoj crkvi sv. Tome i gradskim glazbenim direktorom. Na ovim je službama ostao do kraja života. Uz poučavanje učenika, imao je zadaću svakog tjedna skladati kantatu, koje bi se izvodile nedjeljom, i bile vezane u biblijska čitanja. Za veće blagdane, kao Božić, Veliki petak ili Uskrs, skladana su značajnija djela, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Ove su skladbe često zahtijevale sudjelovanje svih glazbenika u gradu. Opseg i značaj Bachovih sakralnih skladbi donio mu je naslov petog evanđelista u Njemačkoj. Najviše je svirao na čembalu i orguljama. S obzirom da je tijekom 1720-tih skladajući kantate prikupio opsežan repertoar sakralne glazbe, Bach se kasnije mogao posvetiti i svjetovnoj glazbi, i vokalnoj, i instrumentalnoj. Među tim djelima je Clavier-Übung – vježba za klavir, koja sadrži 6 partita, Talijanski koncert, Francusku uvertiru i Goldberg varijacije. Istovremeno je nastala i Misa u h-molu (nikad nije izvedena za Bachova života) koja se smatra jednim od njegovih najvećih vokalno-orkestralnih djela. Tijekom susreta s kraljem Friedrichom II. Pruskim u Potsdamu, kralj je zadao temu koja je Bachu trebala poslužiti kao temelj za šesteroglasnu fugu. Rezultat je bila Musikalische Opfer koja je sadržavala niz fuga i kanona na zadanu ‘kraljevsku temu’. Bach je kasnije skladao i 14 fuga (kontrapunkta) na vlastitu temu. Ove skladbe, poznate kao Die Kunst der Fuge – Umjetnost fuge, sadrže neke od najsloženijih fuga ikad napisanih, i općenito se smatraju najznačajnijim kontrapunktalnim djelom ikada napisanim. Bachov doprinos glazbi, ili kako je njegov učenik Lorenz Christoph Mizler rekao “glazbena znanost”, često se uspoređuju s genijima Williama Shakespearea u književnosti i Isaaca Newtona u fizici.

 

AUDIO

Suite Nr 2 in B-moll, BWV 1067

Air ‘auf der G-Saite’.mp3

Brandenburgisches Konzert Nr 3 – Allegro Moderato

Cello-Suite Nr 1 – Präludium

Minuett in G-Dur, BWV Anh 114