Maurice Ravel

Joseph-Maurice Ravel (Ciboure, 7. ožujka 1875. – Pariz, 28. prosinca 1937.), francuski skladatelj i pijanist. Rodio se kao prvo dijete Pierrea-Josepha, rođenog Švicarca i Marie Deluarte, Baskijke iz Pirineja. Iako su ga Francuzi iskreno i bez rezerve držali svojim umjetnikom, sam skladatelj svoje je korijene osjećao negdje drugdje, u domovini svojih roditelja, a ta ga je baskijska i španjolska baština privlačila zauvijek. Uočivši rano Mauriceovu glazbenu nadarenost, otac ga je sa sedam godina dao na satove klavira, poslije četiri i na satove harmonije. Bez ikakvih prisila dječak je brzo napredovao, i već s dvanaest počeo se okušavati u skladanju. Godine 1889. upisuje pariški glazbeni Konzervatorij. Upoznavši se 1893. godine s glasovitim skladateljem i pijanistom Emmanueleom Chabrierom, Ravel je pod dojmom tog susreta skladao Serenade grotesque. Riječi za svoje pjesme godinama je uzimao iz djela svojih suvremenika. Prvo njegovo operno djelo je Šeherezada (1897). Godine 1901. napisao je svoje prvo klavirsko remekdjelo “Igra vode” posvetivši ga Fauréu. Dok su prolazile prve godine 20. stoljeća, Ravel se vezivao uz umjetnički krug koji se redovito sastajao u kući slikara Paula Sordesa, i uskoro postao neslužbenom središnjom osobnošću skupine koja je 1903. godine dobila nadimak Apači.Prijateljstvo koje se razvilo između Ravela, Debussya i Stravinskog, poticalo ih je na daljnje umjetničke eksperimente i prihvaćanje novih izazova. Počeli su studirati djela Arnolda Schonberga i njegovog bečkog kruga, da bi 1912. godine postavili balet “Daphnis i Chloe” Ravela. Iako je premijera baleta razočarala, drugo uprizorenje pokazalo je njegovu pravu vrijednost, uvrstivši ga među velike balete 20. stoljeća. Duboku bol iz vremena Prvog svjetskog rata izražava klavirska skladba “Couperinov grob” koje su pojedini stavci posvećeni prijateljima palim u ratu, dok je “La valse” njegov oproštaj sa svijetom koji je nepovratno izgubljen.U sljedećem desetljeću skladao je nekoliko važnih skladbi, među ostalima “Sonet za violinu” i lirsku fantaziju “Dijete i čarolije”. Na neka od djela utjecalo je ludilo jazza, koje je dvadesetih godina 20. stoljeća zahvatilo cijelu Europu. No da bi zaradio, počeo je 1922. godine u Londonu serijom koncerata, nastavljajući do 1926. putovanja diljem Europe. Kasnih dvadesetih godina Ravelova je glazba snimljena na gramofonske ploče. Godine 1928. otišao je na koncertnu turneju po Sjedinjenim Američkim državama, i doživio nevjerojatan uspjeh. Iste je godine, svojom novom orkestralnom skladbom Bolero, koja je postala omiljena, doživio potpun financijski uspjeh. Dodijeljen mu je počasni naslov doktora glazbe Oxfordskog sveučilišta za umjetnička dostignuća, postao je slavan i materijalno osiguran, i dalje ostajući jednako vjeran svojem poimanju čovječnosti. Kad mu se pijanist Paul Wittgestain, koji je u ratu izgubio desnu ruku, požalio da nema posla, Ravel je za njega 1931. godine skladao zanosan i dirljiv “Koncert za lijevu ruku”. U listopadu 1932. godine vozeći se taksijem koji se sudario s drugim automobilom, ozlijedio je glavu. Činilo se da je riječ samo o lakšem potresu mozga, no nije bilo tako. Prvo se nije mogao koncentrirati, a onda niti upravljati vlastitim pokretima, nije više napisao ni jednu skladbu, a naposljetku nije mogao ni govoriti, dok je njegov mozak normalno funkcionirao. Uhvaćen u zamku bolesnog tijela, kadkada je nepomično bjesnio, a kadkada se bespomoćno predavao očaju. Posljednje je godine proveo u svojoj kući ili kod najodanijih prijatelja, koji su činili sve da mu ublaže patnju. U prosincu 1937. godine ipak se odlučio na operaciju, otvorili su mu lubanju i pogledali mozak, ništa ne otkrivši. Čovjek koji je za sebe rekao «u životu sam imao samo jednu ljubavnu vezu – s glazbom», posljednjih pet godina svojeg života nije mogao nikome prenijeti glazbu.

 

AUDIO

 

Bolero

Pavane pour une infante defunte