Richard Wagner

Richard Wagner (Leipzig 22. svibnja 1813. – Venecija 13. veljače 1883.), njemački skladatelj, dirigent, reformator opere i središnja ličnost u njenom razvoju u drugoj polovici 19. stoljeća.Richard Wagner je rođen u Leipzigu, bio je deveto dijete Carl Friedrich Wagnera policijskog činovnika, koji je preminuo od tifusa šest mjeseci nakon Richardovog rođenja. Nakon smrti oca, Wagnerova majka, Johanna Rosine Wagner, je počela živjeti sa glumcem i književnikom Ludwigom Geyerom, koji je bio prijatelj Richardova oca. U kolovozu 1814. godine Johanna Rosine se je udala za Geyera i preselila se sa svojom obitelj u njegovu rezidenciju u Dresdenu. Prvih 14 godina svoga života Wagner se zvao Wilhelm Richard Geyer. Geyer je umro 1821.godine kada je Richardu bilo osam godina. Nakon smrti oca mladi Wagner je krenuo u školu Kreuz u Dresedenu koju je platio njegov stariji brat. Godine 1827. Wagnerova obitelj seli natrag u Leipzig, gdje je od 1828. do 1831. primao prve poduke iz kompozicije od Christian Gottlieb Müllera. U siječnju 1828.g. po prvi puta je čuo Beethovenovu 8. simfoniju, a ožujku iste godine i Beethovenu 9. simfoniju, obje u koncertnoj dvorani “Gewandhaus” u Leipzigu. Beethoven mu je postao inspiracija. Godine 1929. vidio je nastup sopranistice Wilhelmine Schröder-Devrient u ulozi Leonore u Beethovenovoj operi Fidelio, te mu je odtada ona postala ideal za spoja drame i glazbe u operi, te su kasnije u više navrata zajedno radili. Wagner zarana pokazuje interes za antički teatar, Shakespearea, starogermansku mitologiju i srednjovjekovne kršćanske legende, što mu je dalo odlučne stvaralačke impulse. Sa 13 godina već odlično govori engleski i grčki, jezike koje je naučio da bi mogao Shakespearea i grčke autore čitati u originalu. Na njegovo formiranje utjecala je ponajprije najuža sredina (njegov očuh, a po nekima i pravi otac Ludwig Geyer – glumac, dramski pjesnik i slikar), Beethovenova glazba, te romantička literatura i glazba. U svojoj autobiografiji Wagner prisjeća se da je kao dječak nastupao uz očuha u ulozi anđela. Wagner se prvo razvio kao književnik, pa tek onda kao glazbenik, te je preko drame došao do glazbe što je utjecalo na njegovu kasniju reformu opere i rad na jedinstvu drame i glazbe. I sam Wagner je dva puta stupao u brak. Prvi puta sa glumicom Minnom Planer (1809. – 1865.) s kojom nije imao djece. A nakon toga supruga mu je bila kćerka Franza Liszta – Cosima von Bülow (1837. – 1930.) s kojom je imao troje djece (s tim da je Cosima već imala dvoje djece iz braka s Hansom von Bülowom) – Isoldu (1865. – 1919.), Evu (1867. – 1942.) i Siegfrieda (1869. – 1930.). Poslije kratkotrajnih dirigentskih aranžmana po njemačkim kazalištima i neuspjelog pokušaja afirmacije u Parizu Wagner je od 1843. godine dirigent dresdenske Dvorske opere. Godine 1848. aktivno sudjeluje u revoluciji, a 1849. u dresdenskom ustanku. Nakon pada Dresdena bježi preko Weimara i Pariza u Zürich. Ondje, uz prekide, ostaje do 1858. godine. U Zürichu nastaju njegova glavna djela: Die Kunst und die Revolution (1849.), Das Kunstwerk der Zukunft (1850.), Oper und Drama (1851.) i Eine Mitteilung an meine Freunste (1852.). U tim je djelima teoretski i filozofski formulirao svoje umjetničke ideje i zamisao glazbenog kazališta budućnosti. U tom periodu počinje raditi i na tetralogiji Prsten Nibelunga (Der Ring des Nibelungen), koja obuhvaća četiri glazbene drame: Das Rheingold (1852. – 1854.), Die Walküre (1852. – 1856.), Siegfried (1856. – 1871.) i Götterdämmerung (1869. – 1874.). U tom periodu skladao je i uspješnu operu Tristan i Izolda (Tristan und Isolde, 1857-1859). Nakon nekoliko godina provedenih na putovanjima i gostovanjima (Pariz, Beč, Prag, Petrograd, Moskva, Budimpešta), i dolazi 1864. godine u München na poziv bavarskog kralja Ludviga II, koji mu stavlja na raspolaganje neograničena sredstva kako bi realizirao svoje zamisli. Međutim već 1865. godine napušta München zbog različitih spletki i odlazi u Tribschen kraj Luzerna gde je, među ostalim, napisao Über das Dirigieren i Über die Bestimung der Oper. Posljednje desetljeće života proveo je u Bayeruthu gdje je prema njegovoj zamisli izgrađeno kazalište – Festspielhaus (s proširenom pozornicom, natkrivenim orkestrom i amfiteatralnim gledalištem). Prilikom otvaranja ovog kazališta izvodi se čitava njegova teatrologija Prsten Nibelunga. U glazbenim dramama koje sklada poslije 1850. godine Wagner ostvaruje, u najvećoj mogućoj mjeri, svoju zamisao o sveobuhvatnom umjetničkom djelu (Gesamkunstwerk) tj. djelu u kojem se sve umjetnosti (pjesništvo, glazba, gluma i scenski dekor) sjedinjuju u službi drame. To jedinstvo odnosi se prvenstveno na pjesnički tekst i glazbu. Genijalno nadaren glazbenik i uz to darovit pjesnik Wagner je sve tekstove svojih glazbenih drama spjevao imajući pred očima njihovu muzičko-scensku realizaciju. Evolucija Wagnerovih umjetničkih ideja i stvaralačkih principa, izražena u njegovoj glazbenoj dramaturgiji i formulirana u mnogobrojnim spisima, pismima i autobiografiji, na svojevrstan način odražava raznorodna strujanja njegova vremena. Isprva pristaša ideja J. J. Rousseaua, pa Herdera, Proudhona, mladohegelovaca, revolucije 1848.. Wagner se oko 1850. godine priklanja Feuerbachovoj idealističkoj filozofiji, a zatim potpada pod utjecaj Schopenhaurova pesimizma, da bi na kraju završio u parsifalskoj religioznoj mistici. Jedno vrijeme prijateljevao je i s Nietzscheom. Preminuo je u Veneciji 1883. godine. Njegovu glazbu Hitler je obožavao (zbog njemačkih mitova koje obrađuje u svojim djelima, nrp. Prsten Niebelunga) pa je ona bila neka vrsta službene glazbe u Trećem Reichu i glazbena preteča nacionalsocijalizma. Iz tog razloga i dan danas u Izraelu su zabranjena izvođenja njegovih djela, iako se s vremena na vrijeme javljaju glasovi koji žele ukloniti tu zabranu.

 

AUDIO

Die Walkure

Parsifal  Fantasia