Gabrijel Jurkić

Rođen u Livnu, 24. ožujka, 1886., od oca Ante i majke Luce. Osnovnu školu završava u rodnom gradu i upisuje se u Trgovačku školu, a zatim 1902. u Srednju tehničku školu u Sarajevu, koju uskoro napušta da bi se posvetio slikarstvu. 1907/08. postaje učenikom Privremene škole za umjetnost i obrt u Zagrebu. 1908/09. upisuje se na bečku likovnu akademiju, gdje je odmah prebačen na četvrto godište općeg slikarskog odjela u klasu Aloisa Deluge. 1909/11. pohađa specijalku Kazimira Pochwalskog i izučava segment “Studij umjetnosti bosanske historije”. Nakon bečkih studija vraća se u Sarajevo, priprema prve samostalne izložbe (1911), u Sarajevu (Društveni dom) i Zagrebu (Umjetnički paviljon). Nakon gotovo pola stoljeća provedena u Sarajevu vraća se u Livno, u skromni atelje franjevačkog samostana na Gorici, gdje živi sa suprugom Štefom. Umro je 25. 05. 1974. i sahranjen je na goričkom groblju.Od početka Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode, iako ga najprije prikazuju kao “jednog od najvećih i najosebujnijih ličnosti čitavog perioda” (1911-21.), a zatim ga potiskuju na marginu kao “skromnog slikara svog kraja, arhajske jednostavnosti gledanja”. Činjenica je da je Jurkić svojim djelom i osobnošću uvijek bio u suprotnosti sa strastvenošću i borbenošću avangarde. Slučajnost ili sudbina odredila je njegovo slikarsko školovanje u akademskom Beču. Njegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima (Kod ovaca, Marina I), a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta gdje uspijeva duboko proniknuti u biće sebi dragih i bliskih ljudi i tako ih približiti i samom promatraču (Moja majka, Fra Eugen).  Od dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja, postaje impresionistički slobodan, koristi se poentilističkom tehnikom slikanja, uvodi više svjetla na platno (kao da ga je oslobodio iz pukotine, jer ono je od početka prisutno). Slika efekte svjetla i bijele boje (Impresija, Snježna idila), otvarajući širok spektar boja (Dvije sestre u suncu). Kako je sam rekao dotaknuo je svijet koji nema granica.  U svojoj možemo reći trećoj slikarskoj fazi, Gabrijel slika bosanske krajolike, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode, a ne kroz religijske motive. Njemu se priroda otvorila, tražio je ljepotu, dakle istinu i u tome je uspio. Utočište i mir nalazi u ateljeu franjevačkog samostana na Gorici. Tu umire i svoje slike oporučno ostavlja samostanu, a time i samom gradu Livnu. Godine 1995, u prostoriji FMGG-a otvorena je galerija sa stalnim postavom slika Gabrijela Jurkića, prema odabiru Ivice Šiška, akademskog slikara i profesora na ALU u Zagrebu, uz podršku ministarstva za kulturu Republike Hrvatske.  Osim stalnog postava slika Gabrijela Jurkića, u prostorijama samostana izložene su uz Gabrijelove i slike starih majstora, kao i suvremenih umjetnika (Fra A. Kaić, I. Šeremet, Lj. Lah, I. Šiško,…).

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time… (Herman Hesse)