WEB SITE NEWS »

Ivan Meštrović

Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt.Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja. Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij. Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein. Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na početku Prvog svjetskog rata, poslije atentata u Sarajevu, Meštrović se pokušao vratiti u Split preko Venecije, ali ga je od tog puta odvratio njegov oporbeni stav prema austro-ugarskim vlastima. Tijekom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Spomenik Grgura Ninskog u Splitu (1929.)Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece – Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu. Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine. Zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt) tijekom Drugog svjetskog rata, no uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju, zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Kasnije, brata Petra zatvorile su komunističke vlasti. Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. godine dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Damm. Godine 1959. Meštrović je nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita. Na zahtjev jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949. godine; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović. Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, “otisci besmrtnog bića”. Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. “gotizirajućega”, secesionističkoga i ekspresionističkog stila. “Gotizirajuća ekspresivna mistika” našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917.-53.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-23.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

Zdenac života

Spomenik Marku Maruliću , Split

Povijest Hrvata, Zagreb

Spomenik neznanom junaku, Avala, Beograd

Kip Nikole Tesle, Zagreb

Indijanac, Chikago

Spomenik Grguru Ninskom, Split

Pobjednik, Kalemegdan, Beograd


…Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ. Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati. Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti – uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera – to imajte u vidu…… Prva kategorija je uvijek – gospodar svog vremena, a druga – gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje…   Fjodor M. Dostojevski