Mladen Veža

Mladen Veža rođen je 7. veljače 1916. u Bristu. Četvrto je od trinaestero djece oca Ante Veže iz Brista i majke Ivke Kosović iz Zaostroga. Čitati i pisati naučio je u šestogodišnjoj osnovnoj školi rodnog Brista (1922-1928). Crtati je počeo (i nikad nije prestao) od svoje četvrte – pete godine. 1927, u svojoj jedanaestoj godini, izrezao je iz maslinove žile svoju prvu skulpturu. 1928. godine primljen je u renomiranu Državnu obrtnu školu u Zagrebu koju završava 1932. u šesnaestoj godini života. 1933. godine s nepunih sedamnaest godina upisuje se na Umjetničku akademiju u Zagrebu (današnju Akademiju likovnih umjetnosti) gdje studira slikarstvo. Od početka svojih studija veže se za slavnog Vladimira Becića, tada još jedinog živog “münchenovca” iz trojke Račić, Kraljević, Becić. Mladen Veža diplomirao je 1937. u slikarskoj klasi profesora Vladimira Becića. Godine 1938. ima zajedno sa Slavkom Kopačem svoju prvu samostalnu izložbu u renomiranoj zagrebačkoj galeriji, u glasovitom Salonu Ulrich, u centru Zagreba. Krajem 1938. dvadesetdvogodišnji Veža biva uvršten u (po mnogočemu važnu!) povijesnu izložbu hrvatske likovne umjetnosti – Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1878-1938. Tom izložbom svečano je otvoren Dom likovnih umjetnosti (projektirao ga je hrvatski kiparski genij Ivan Meštrović), koji je nakon nekoliko destrukcija u periodu 1941-1960, zahvaljujući Republici Hrvatskoj 1991. napokon postao opet (!) ono radi čega je utemeljen i izgrađen. Blagoslovio ga je 1. prosinca 1938. zagrebački nadbiskup, hrvatski metropolit, dr. Alojzije Stepinac. Izložbu je otvorio dr. Vladko Maček.  Od 1939-1945. priređuje samo jednu samostalnu izložbu koju je predstavio Zagrebu 1940. u Salonu Ulrich. Slika i povremeno vrši nastavničku dužnost u školama  u Zagrebu, Mostaru, Karlovcu, a nakon 1941. godine i u dvije zagrebačke državne gimnazije, sve do 1944. kad je otpušten iz službe.  Od 1941-1951. slika u atelieru u zagrebačkoj Maksimirskoj ulici br. 40. Bila je to zgrada od pet nevelikih ateliera. Umjetnici – stanari zvali su je “… ta naša mala lađa”. Bila je to direktna asocijacija na svojedobnu Picassovu Groupe du Bateau Lavoir, ili drugim imenom -  ploveća praonica, utemeljena u Parizu 1907. Uz Vežu tu su stvarali slikarica i slikari: Nevenka Đorđević, Oton Gliha, Zoran Didek i kipar Pavao Perić.  Mladen Veža bio je pozivan, prvenstveno od Ive Šrepela, upravitelja tadašnje Moderne galerije u Zagrebu, na umjetnički reprezentativne izložbe, počevši od izložbe Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938, pa nadalje sve do IV izložbe hrvatskih umjetnika u NDH 1944. godine. U organizaciji zagrebačke Moderne galerije Veža je izlagao s najreprezentativnijim hrvatskim živućim umjetnicima.  Od 1946. počinje praksa ULUH-ovih izložbi. Prva je održana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Veža je jedan od osnivača Udruženja, plodonosno je angažiran u razvoju likovnih životnih i umjetničkih mogućnosti i tu su mu zasluge bile izuzetne, naravno, ne bez osporavanja. Uostalom – vrijeme je donijelo sud. Mladen Veža je i jedan od inicijatora Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske (LIKUM) čiji je član, s manjim prekidima, sve do danas. 1950. Veža živi i stvara u Parizu gdje je stvorio svoj Pariški ciklus ili Ciklus pariških motiva koji su ga proslavili i potvrdili. Svoju prvu poslijeratnu samostalnu izložbu, a četvrtu u svojoj karijeri, Veža priređuje 1951. u Zagrebu u Salonu ULUH-a gdje izlaže svoje Pariške motive. Od 1932. pa do danas se bavi i ilustriranjem knjiga i slikovnica. Dosljedno slika ciklus Otisci iz djetinjstva. Od 1968. počinje neprekidnu suradnju u listu Radost.  1973-1997. vrijeme je značajnih umjetničkih i ljudskih priznanja, nagrada i vrlo zaslužnih odlikovanja. Kao redovni profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1981. odlazi u mirovinu, nastavivši neumorno stvarati. Njegova vjernost zavičajnom ishodištu bogato je bila izložena na njegovoj retrospektivnoj izložbi održanoj 1997. u galeriji Doma hrvatskih umjetnika.


Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time… (Herman Hesse)