Andrzej Wajda rođen je 6. ožujka 1926. godine u gradu Suwalkiju (Poljska). Kad se sjeti ranog djetinjstva, ispuni ga velika sjeta. Međutim, onda se dogodio Drugi svjetski rat, koji mu je zauvijek odnio oca Jakuba i u crno zavio njegovu zemlju. Ipak, rat je Andrzej nekako uspio preživjeti zajedno s bratom i majkom. Po završetku istoga preselio se u Krakow i tamo studirao slikarstvo, zaljubivši se usput u radove Paula Cezanea. S vremenom je Wajda u glavi počeo slike činiti pokretnima i pokazao interes za film. Godine 1950. preselio se u gradić Lodz i upisao poznatu filmsku školu koja je kasnije iznjedrila Kieslowskog i Polanskog. Nakon šačice kratkiša i dokumentaraca, debitirao je u formi dugog metra 1955. sa “Pokoljenjem” i postavio Poljsku na mapu svjetskog filma. Wajda je filmašku karijeru sredinom/krajem pedesetih također započeo između “dvije vatre” – talijanskog neorealizma i francuskog novog vala – stavljajući sebe između publike i povijesti koju je kronicirao, ali i opstao. Ipak, nije podlegao utjecajima, nego je, usredotočivši se na osobine pojedinca neovisno o njegovim političkim etiketama, redefinirao žanr “socio-političkog realizma s ljudskim licem”. To kristalno čisto, dijamantno “ljudsko lice”, u Wajdinim je autentičnim, intenzivnim, emotivno direktnim filmovima vječito umrljano pepelom Drugog svjetskog rata, koji je, mlad, uspio preživjeti s majkom, sudjelovavši i u pokretu otpora. Terminatorski komunistički stroj Upravo je “novovalovac” Francois Truffaut ustvrdio da se u prvih deset minuta prvog autorovog filma zrcali sve čime će se on baviti. Tako, već se od debija “Pokoljenje” (1954.), prvog dijela trilogije, koju čine “Kanal” (1956.) i možda najbolji Wajdin film “Pepeo i dijamanti” (1958.), nazirali motivi redateljeva opusa – solidarnost, žrtva, odanost i potraga za istinom u teškim, moralno i ideološki dvojbenim vremenima, u ratom opustošenoj Poljskoj ili, kasnije, u miru, socijalizmom narušenom poljskom društvu. Otkako su mu avangardni filmovi, poput onih Luisa Bunuela, “otvorili oči”, Wajda je više od pedeset godina pokušavao probuditi društvenu svijest, kamerom osvijetliti maglu rata i omogućiti publici da vidi “čudovišta” koja su se u njoj krila, kao u hororu “The Mist” (2008.) Franka Darabonta. Nije mu bilo lako, s obzirom na to da su mu filmovi često bili zabranjivani. Kako i ne bi kad su, dakle, kritički govorili protiv državnog aparata koji je “proždirao svoju djecu”. Ironično, uspio ih je u konačnici snimiti državnim novcem i nekima od njih, primjerice “Čovjekom od mramora” (1977.), poljskim “Građaninom Kaneom”, nagovijestiti proces pada komunizma. Lako je, zato, zamisliti kako Wajdi, kao i mladoj studentici Agniezski (Krystina Janda) u sceni iz “Čovjeka od mramora”, neki producent kazuje: “Ovo je film koji ti hoćeš snimiti, ali želimo li publika i ja to gledati?!”, da bi na kraju snimljeni materijal odlučio bunkerirati. Međutim, publika je prepoznala “iskrenost”, o kojoj je pričao i Angiezskin otac. Wajdini su filmovi, tako, postizali veliki uspjeh dekonstruirajući istinu i laž kinematografije i društva općenito, falše propagande koju je štancao terminatorski komunistički stroj perući mozak “malim ljudima” reflektiranim u njegovim likovima – ne nužno narodnim herojima poput Birkuta (Herzy Radzilowicz) – koji nastoje izdržati udarce sudbine boreći se za bolje sutra, biti snažni poput Samsona, iako nikad neće moći ubiti lava golim rukama. Nije isključeno ni da se Wajda, poput Agniezske, koristio gerilskim načinima režije i kadrove snimao krišom, skriven od očiju vlasti, ali je ipak imao vremena postaviti kameru na stalak, odbijavši držati je u ruci kao “novovalovci”, čak ni kad je poželio napraviti “cinema verite” uvid u prošlost (“Kanal” i “Samson”, 1961.), poigravati se s vizualijama noira (“Pepeo i dijamanti”) ili, pak, postmodernističkom strukturom metafilma (“Čovjek od mramora” i nešto slabiji nastavak “Čovjek od željeza”, 1981.), koja mu je onda služila kao virtualni barometar socijalnog nemira i pobune. Danas se Wajda više ne mora skrivati. Reklo bi se da je nadrastao povijest i njezine društveno-političke mijene. No, ladice njezinih arhiva on nastavlja otvarati. Povijest je Wajdi još uvijek izvor inspiracije, kojem se vraća, ne mogavši pronaći kraj pričama koje treba ispričati, nezaliječenim ranama Poljske i njega samoga, kao što je ona katinska.
FILMOVI – izbor