Alfred Hitchcock

Alfred Hitchcock se rodio 13.08.1899. kao sin voćara Williama i njegove žene Emme koji su ga odgajali u strogom katoličkom duhu. U skladu s tim je birao i školovanje pa je pohađao Saint Ignatius College, školu koju su vodili Jezuiti, da bi kasnije na University of London studirao umjetnost. Posebno mu je strog i krut bio otac, a sam je redatelj često pričao anegdotu koja mu se dogodila dok je imao nepunih pet godina. Otac ga je nakon nekih dječjih nepodopština s porukom poslao u obližnju policijsku stanicu gdje su ga policajci zatvorili na desetak minuta te mu rekli ‘Vidiš što se događa zločestim dečkima’. Neki smatraju da upravo u ovoj storiji leži korijen Hitchcockove fobije od policije koju je nerijetko koristio i u svojim djelima. Iako se od njega očekivalo da naslijedi oca i nastavi povrće/voće biznis, prvi posao nevezan uz obiteljski odveo ga je ravno do najveće strasti – filma. Naime, 1915. počinje raditi za Henley Telegraph i Cable kompaniju, a sve češće posjećuje kina i čita američke filmske časopise. 1920. saznaje da će se u Londonu otvoriti filmski studio, u istome se zapošljava kao dizajner naslova i titlova za nijemi film te na tom poslu ostaje sljedeće dvije godine. Prva prilika da se okuša u režiranju ukazala mu se nakon što se neki redatelj iz studija razbolio tako da je Hitch završio započeti ‘Always Tell Your Wife’ (1923) i.. sve oborio s nogu. Impresionirani njegovim radom, čelnici studija mu daju sljedeći redateljski zadatak – ‘Number 13′ (1922) – no prije nego je film završen, studio se zatvara. Mladi Alfred ne odustaje te nakon otkrića svojih potencijala i dalje radi na sebi – piše, uređuje naslove, dizajnira i surađuje s kompanijom koja će kasnije biti poznata kao Gainsborough Pictures. Nakon nekoliko filmova za Gainsborough, gdje većinom radi kao asistent redatelja. dobiva ponudu za režiju britansko/njemačke koprodukcije ‘The Pleasure Garden’ (1925). Njegova je karijera počela najprije s radom u Velikoj Britaniji da bi dobivala sve veće i veće razmjere koje danas nije ni potrebno naglašavati – snimio je više od pedesetak filmova. Prva veća priznanja dobiva za film ‘The Lodger’ (1926) s kojim otpočinje još jedna njegova tradicija – cameo koji će mu postati zaštitni znak (u svojim se filmovima pojavio čak 41 put) i razlog za natjecanje među njegovim obožavateljima. 1927. godine, osim službene titule redatelja, pred svoje ime stavlja i prišitak muž; ženi montažerku Almu Reville s kojom će u miru i skladu živjeti do kraja svog života, surađivati na filmovima te odgojiti kći Patriciu. Svi se filmski povijesničari slažu da je on tata mata, a možda čak i izumitelj trilera i filmova strave kao žanra, a također ga smatraju prvim redateljem koji je toliko briljantno spojio motive seksa, sumnje, intriga i humora. Prototip njegove tematike su nevini protagonisti koji su lažno optuženi za zločin i uvučeni u razne zavjere (filmovi tipa ‘39 Steps’ (1935), ‘Notorious’ (1946), ‘Spellbound’ (1945) i ‘The Paradise Case’ (1948)), opsesija ubojstvima i psihička nestabilnost, dok mu je najveći adut kod gledatelja bilo sporo otkrivanje krivaca i orkestracija panike kojom je izazivao još jače lučenje adrenalina. Rani primjer tehničkog virtuoziteta je njegov prvi zvučni film ‘Blackmail’ (1929), gdje je anksioznost žene ubojice naglasio upotrebom ’subjektivnog’ zvuka i ponavljanjem riječi ‘knife’ (nož), a eksperimentiranja s načinom snimanja nastavlja i u filmovima ‘Lifeboat’ (cijeli seting na brodu) i ‘Spellbound’ (snimljen u jednom kadru). Uspjeh kod kritike, ali i publike, donosi mu film ‘The Man Who Knew Too Much’ (1934), priča o obitelji čiji odmor u Africi prekine ubojstvo čovjeka kojeg su upoznali dan ranije, gdje je etablirao kasnije omiljeni obrazac: istraživanje odnosa u obitelji unutar prilično sumnjive priče. Njegovim se najnadahnutijim peridom smatra razdoblje od 1950. do 1960. kada je snimio brdo masterpeaceova uključujući ‘Dial M for Murder’ (1954), ‘To Catch a Thief’ (1955) dok mu se najboljim filmovima definitivno mogu nazvati naslovi ‘Vertigo’ (1958), ‘Psycho’ (1960) i ‘The Birds’ (1963) koji su majstorskim poigravanjem s fobijama, stravom i devijacijama dosegli razinu branda i inspirirali generacije i generacije filmaša. Zanimljiv je podatak da Hitch spada u onu skupinu famoznih redatelja koji nikad nisu osvojili Oscara – iako je bio nominiran šest puta, Akademija mu je uručila tek kipić za životno djelo, dok su ga mnogi od njegovih protagonista dobili mnogo ranije. Poznata je stvar da su ga u Hollywoodu smatrali osobenjakom i freakom, posebno zbog njegovog bizarnog odnosa prema glumcima (volio je saznati njihove fobije te ih maltretirati), ali i zbog činjenice da se s nikim nije družio nego je svo vrijeme kad nije snimao provodio s obitelji. U jednu je ruku bio ekscentrik – većina su mu heroina (Ingrid Bergman, Grace Kelly, Janet Leigh, Kim Novak, Tippi Hedren) bile bljeđušne plavuše, dok su mu muški likovi bili muževni zavodnici (Cary Grant, James Stewart). Trademark su mu postali i nebrojeni close-upovi ženske kose, dok se radnja mnogih njegovih filmova često događa u kupaonicama. S njim su još kao studenti radili Francois Truffaut, Brain De Palma i Quentin Tarantino, a Truffaut je jednom prilikom o svom učitelju izjavio ‘Nemoguće je ne primjetiti da Hitch ljubavne scene snima kao scene ubojstva, a scene ubojstva kao ljubavne. Ponekad mi se činilo da su njemu vođenje ljubavi i smrt potpuno iste stvari’. Veliki je redatelj umro 28. travnja 1980. zbog komplikacija s plućima koje najvjerojatnije može zahvaliti cigarama, još jednim svojim zaštitnim znakom.

 

FILMOVI – izbor

 

 

Uže (Rope 1948)

 Prozor u dvorište (Rear Window 1954)

Nazovi M radi ubojstva (Dial M for Murder 1954)

 

Čovjek koji je previše znao (The Man Who Knew Too Much 1956)

Vrtoglavica (Vertigo 1958)

 

Sjever – sjeverozapad (North by northwest 1959)

 

Psiho (Psycho 1960)

Ptice (The Birds 1963)

 

Get the Flash Player to see this content.

Psycho -Trailer