Branko Ćopić

Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa, 1. januar 1915 – Beograd, 26. mart 1984), bosanskohercegovački književnik.Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banja Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj Krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama u čijim je redovima ostao da završetka rata. Cijelo vrijeme boravka u partizanima radio je na organizovanju kulturno-prosvjetnih aktivnosti, a jedno vrijeme je bio i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana. Taj period imaće veliki uticaj na tematiku njegovog kasnijeg književnog stvaralaštva. Po završetku rata vraća se u Beograd gdje je do 1949. godine bio urednik dječijeg časopisa “Pioniri”. Od 1951. godine pa sve do smrti profesionalno se je bavio književnošću. U periodu od 1950. do 1960. godine napisao je nekoliko pripovijedaka ( Jeretička priča, Večera za sekretara, Odumiranje nogu i dr.) čiji se sadržaj nije dopao dijelu tadašnjeg političkog rukovodstva, zbog čega je cijeli kasniji period imao velikih problema, a što je javnosti bilo malo poznato. Pisao je na bosanskom jeziku čija je ljepota, raskoš i lepršavost došla do punog izražaja baš u djelima ovoga pisca. Dobri poznavaoci bosanskog jezika smatraju da pripovijetke iz ciklusa “Nasrudin – Hodža u Bosni” spadaju u red književnih djela koja na najbolji mogući način afirmišu snagu, izražajnost i autentičnost bosanskog jezika. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Ukupno mu je objavljeno oko 150 naslova bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine prošlog vijaeka u bivšoj Jugoslaviji.Djela su mu prevođena na: albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački, poljski, rumunski, ruski, slovački i turski jezik. Bio je član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine). Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr. Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.

 

Bosanski trkači
Bosna
Herojeva majka
Ježev odgovor
Kod lijine kuće
Kraj
Lijino pismo
Mala moja iz Bosanske Krupe
Margita djevojka
Marija na Prkosima
Noć
Na Petrovačkoj cesti
Oživljeno djetinjstvo
Potjera
Pred ježevom kućicom
Pjesma mrtvih proletera
Rastanak
Slavni lovac
Tri galamdžije
Vuk
 

___________________________________ 

Bosanski trkači

Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?

Na prvoj stazi djevojka Una,
vječito mlada, znana iz buna,
kićena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.
Uzela zalet sa ličkih čuka,
od strmih stijena štrbačkog buka.

Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda.
Pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.

Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.

Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.
S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.

Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima

 ___________________________________ 

Bosna

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice – uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
pospana Sava. 

___________________________________ 

Herojeva majka

U sali svečanoj, tiha kao tuga,
starica majka znamenje prima:
na odori crnoj, na majčinu srcu,
nasmiješi se Heroj na grudima.

I stara ruka, jedina na svijetu,
najtoplija ruka pod zvijezdama tu je,
spušta se na zlato, na mrtvoga sina,
da ga još jednom pomiluje.

»O sine dragi, radosti i tugo,
mamino desno i lijevo krilo,
jesu li teške bosanske planine
i je li strašno na Sutjesci bilo?

Znam, rođeno moje, nevolje je bilo,
mjesto pjesme, smijeha, sve topovska jeka
namjesto ležaja, kamen – svakom jednak…
pusta čeka moja šalica mlijeka.

Ej, djeco naša, ej, smioni ždrali,
odletjeli ste, ostavili ptiće,
o vašem lijetu vezuć uspavanku,
dizaće majka mlade ždraloviće« …

Privija stara na grudi znamenje,
tu gori srce paloga junaka,
i ljulja ko nekad, kad je bio dijete,
prvog bombaša iz trista bitaka.

Zatim je majka, svečano i kradom,
kad je ponoćna ura odzvonila,
umjesto ikone stavila znamenje
i besmrtnom se sinu poklonila.

___________________________________ 

Ježev odgovor

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To re e, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

___________________________________ 

Kod lijine kuće

Sunčani krug se u zenit dig’o
kad je Ježurka do lije stig’o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k’o bubanj ratni.

___________________________________ 

Kraj

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k’o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

___________________________________ 

Lijin odgovor

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k’o jaja:
“Za druga Ježa
Na kraju gaja”.
U pismu piše:
“Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica”
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.

___________________________________ 

Mala moja iz Bosanske Krupe 

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada iz mog sela,
tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

___________________________________ 

Margita djevojka

Sjećaš li se trešnje? Davno prije rata
ti si mi pod njom ruke milovao.
Drvo je staro slomila granata,
al’ tvoj mi je šapat u kosi ostao…
Ja sam ga nosila uz huk aviona,
uz jezu na požar zaljuljanih zvona …

Sad te opet vidim, opora, bez riječi,
i ruka ti je kao tuđa, — tvrda,
znam: još ti u sluhu kanonada ječi,
i još mukle zvijeri slutiš iza brda.
Još ti svaka kretnja, oprezna i laka,
nosi mutnu jezu minulih bitaka.

Ne, ne strahuj, mili, na te se ne ljutim,
ti si mi i danas i poznat i mio,
znam kud si prošao i zašto si, slutim,
nekadašnji topli šapat izgubio.
Žubor tvojih riječi guši nijema tuga:
Gdje li su ti pala trista i tri druga?

Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje,
zašaptano žito svaku ranu liječi,
pođi za mnom ćutke, biće odmah bolje,
tražićemo stare izgubljene riječi.
Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline,
u njemu žubori mladost domovine.

Potok tvrdog zrnja u kom život drijema
vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušt’o dlana,
pšenicu-djevojku gledaj širom Srijema,
u njoj trepti moja duša raspjevana.
Ne tuguj mi, mili, cvjeta zemlja za te,
mlado šiblje buja poslije granate.

Digni ruku, dragi, munjom-kosom kreni,
nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,
nek se čitav Srijem u lijetu zapjeni,
za radosni praznik planula je bitka.
Uza te će ići, sa svakim uzmahom,
trista i tri druga besmrtnim korakom.

Pozlatiće jutro tvrde ratne bore,
oživjeće trešnje u rumenoj pjeni,
mladosti će naše pod suncem da gore,
srećniji neg’ prije, ti ćeš doći meni.
I tvoje će usne, kao začarane,
žuboriti riječi dosad neslušane.

___________________________________ 

Marija na Prkosima

Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s’ gore, oglasi se jače
da čujem srca što osvetu kuju
i svake noći burnije se čuju
srca drugova s moje Klekovače.

O tebi pjevam, Marijo s’ Kamenice,
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
i srcem krenula protivu betona.

Neću da pjevam o Mariji čobanici,
o skoku s’ kamena na kamen,
o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezu žici,
ni  o njenoj suzi, kad se zorom kradu
i žurno bježe ka Drvaru gradu,
Kameničani, radnici u Šipadu.

Prećutaću o ruvu djevojačkom
i kako tužno miri dunja žuta,
a dragi suđeni, još neviđeni,
često si priviđa na okrajku puta.

Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.

Triput je munja kroz noć zasijala,
triput je Marija jurišala:

Kad je na prvi bunker udarala
u sijevanju koje život briše,
selo je svoje u ognju gledala
i stada bijela kojih nema više,
čula je starca gdje iz jame zbori
i plač matere s djetetom u gori

Kad je na drugi bunker jurišala,
ugleda mrtve staze ispod Brine
i pepelište umjesto Drvara
i zgrčene u vatri mašine;
vidje – kolona tamna i nijema
bdije nad gradom koga više nema.

A kad je na treći bunker nastupila,
smrt je šinula iz tamna gnijezda
i sokolici polomila krila -
nad Kamenicom se otkinula zvijezda.

Posljednje svitanje gledaju joj oči
i zadnja pjesma iz srca se toči:
Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu,
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost – k’o draganu;

kako je u zore oštre i smrznute,
novorođenče drago, Domovinu;
stezala na grudi netaknute
i često joj pjevala Partizanku,
čeličnu i rosnu uspavanku.

Marija, zvjezdom obasjana mati,
dok nad njom smrtna zgušnjava se tama -
osmjehom posljednjim ratnike prati:
odniješe joj dijete na rukama!
U krvi rođeno, u srcu nošeno
i kroz trista vatara pronešeno.

Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste – čarobna bajka!
Nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom – djevojka i majka.

___________________________________ 

Noć

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž’te se, ptice, počinje lov!

___________________________________ 

Na Petrovačkoj cesti

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala – ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:

“Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samog neba”.

Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.

Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.

Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti…

___________________________________ 

Oživljeno djetinjstvo

Treperi suza. . . Tu je škola bila,
a sad — grob stišan u proljeće rano.
Pod mrkim zidom tuguje djetinjstvo,
djetinjstvo moje — bombardovano . . .

Imadoh dvore čarobnice vile,
dimom ih zavi tuđinska granata,
a mog Palčića, ni pedalj visoka,
strijeljali su iz automata.

Lupeži-vuci što djetinjstvo kradu
oteli su nam i puške od zova,
reflektor njihov opusti u noći
stoljetnu šumu Ćose i divova …

Proljeće danas ide pod barjakom,
stižemo, znojni, pod zidove gole,
surovi borci što djetinjstvo traže,
suzno i samo kraj srušene škole.

Evo ga, gledaj, već se smješka nujno
i jutro sija iz dva oka plava.
Oslušni, druže, srcem u tišini —
svijet nam njegov opet oživljava:

Divova šapat niz potok se krade,
iz gaja ruku Međedović pruža,
leteći ćilim putuje nad brijegom,
stazom se šulja strašni Pedalj-Muža.

Snježana sluša pjesmu iz kolone,
njiše se, plovi u pijanoj ljuljci,
očekujući četu pionirsku
postrojili se u šumi patuljci.

Na noge brzo, znanci iz djetinjstva,
nećete biti priviđenja blijeda,
oslobođeni i vječito mladi,
punite čete — do prvoga reda!…

Div se nespretno u kolonu gura,
leprša nad njim duga razvijena,
i Palčić trči, besmrtno dijete,
s ranjenom rukom — gorka opomena.

Proljeće novo, započeta bajko,
što nam se javljaš iz pupoljka sneno,
svrstavam, evo, u tvoje kolone
djetinjstvo moje, tobom oživljeno.

___________________________________ 

Potjera

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit’ će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

___________________________________ 

Pred ježevom kućicom

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi’!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

___________________________________ 

Pjesma mrtvih proletera

U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka,
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druže,
palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.

Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga.

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!

Kad smo od kuća krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno sumore:
O, da l će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari:
glasnik će možda doći.

Doći će nova mladost, donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tužna mati sina.

I dan će slave doći, pobjeda biće naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.

___________________________________ 

Rastanak

Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varkaš se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.

Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači “brdari”.

A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.

A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam “Branko voli Zoru…”
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.

___________________________________ 

Slavni lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

___________________________________ 

Tri galamdžije

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

___________________________________ 

Vuk 

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

“Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.” , Branko Ćopić

AUDIO

Mala moja iz Bosanske Krupe