Danis Tanović

Bosanski redatelj i scenarist Danis Tanović svjetski je poznato ime, prvi bosanski dobitnik Oscara i rekorder po broju nagrada za svoj debitantski film (oko 60!).  Rođen je u Zenici, ali je odrastao u Sarajevu, gdje će 1992. doživjeti ono što je obilježilo njegov život i karijeru – rat. Prekinuo je studij režije na Akademiji scenskih umjetnosti i priključio se Armiji Bosne i Hercegovine, prvo kao običan vojnik, a zatim kao dio filmske ekipe. ‘Posudio’ je kameru s Akademije i počeo bilježiti ono što se događalo oko njega. Materijali koje je snimio korišteni su u brojnim filmovima i reportažama o opsadi Sarajeva i ratu u BiH. 1994. Tanović odlazi u Belgiju gdje nastavlja studij na filmskoj školi INSAS. Oženio je Belgijanku Mae-Lisu i ima s njom četvero djece a 1998. je dobio i belgijsko državljanstvo. Režirao je par dokumentarnih filmova, a nakon što je diplomirao s odličnim ocjenama, započinje rad na filmu ‘Ničija zemlja’ (2001), za kojeg je napisao i scenarij. Uz podršku producenta Čedomira Kolara snima film u Sloveniji, u međunarodnoj produkciji i uz budžet od milijun dolara. Radnja filma prati dva vojnika, Bošnjaka (Branko Đurić) i Srbina (Rene Bitorajac) koji se nađu u istom rovu i raspravljaju o tome tko je kriv za rat. Za to vrijeme UN samo nadgleda što se dešava i ostavlja žrtvu (Srbina) da leži na mini, nespremnu da umre i nesposobnu da normalno živi, što je iščitano i kao metafora bosanske situacije.  Tanović dovršava film za samo dva mjeseca i počinje pohod na festivale. Dobiva poziv za konkurenciju Cannesa i osvaja nagradu za scenarij, a osim na regionalnim festivalima (Sarajevo, Motovun, Palić) osvaja nagrade (za najbolji film, prvi film, scenarij) na važnim svjetskim smotrama. Zatim dolazi i svjetska slava, nakon osvajanja Zlatnog globusa slijedi i Oscar za najbolji strani film 2001. godine. Na ceremoniji dodjele se Tanović zahvalio svima koji su sudjelovali u izradi filma i podupirali njegovu kreativnost, a govor je zaključio riječima: ‘Ovo je za moju zemlju’. Život poslije Oscara komentirao je riječima da je ‘odlično jer dobiješ bolju hranu u zrakoplovima i veće sobe kad si na festivalima’. I poslije nagrade ostao je jednostavan i neformalan, daje intervjue stranim novinarima odjeven poput nekog studenta, a poznat je i po tome da je i bez dlake na jeziku. Kada su ga srpski novinari pitali o odgovornosti za rat, odbrusio je: ‘U filmovima o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu se ne postavlja pitanje krivice jer se zna tko je kriv.’ Kritizira domaće političare, ali i kolege filmaše (‘Kakvo je to udruženje u kojem Jasmila Žbanić nije član’). Jednom Amerikancu je poručio: ‘Razlika između tebe i mene je što ti misliš da si siguran od onog što se događa u svijetu. To je ono što sam i ja mislio večer prije nego što je rat počeo u Sarajevu.’ Bilo je to 10. rujna 2001. na festivalu u Torontu, a dan poslije Amerikanac je shvatio poruku.  Kao nagrađivan i angažiran autor, Tanović je i dobio poziv da kao bosanski predstavnik radi na međunarodnom omnibusu o 11. rujnu, ‘11′09”01 – September 11′ (2002). U društvu svjetskih veličina kao što su Ken Loach, Sean Penn, Claude Lelouch i Alejandro Gonzalez Inarritu, Tanović je dobio zadatak da kao jedan od 11 redatelja iz cijelog svijeta filmski prokomentira 11.09. a kratki film trebao je biti dug 11 minuta, 9 sekundi i jednu sličicu. Njegov film opet se bavio Bosnom, i to ženom koja i poslije događaja u Americi nastavlja marširati s imenima svojih mrtvih iz Srebrenice. Tako je indirektno Tanović opet podsjetio Amerikance i svijet da Zlo i Rat nisu počeli kobnog datuma, već se dešavaju stalno. Film je optuživan za antiameričku propagandu, ali je bio jako zapažen u svijetu i dobio je ovacije u Veneciji. Tanović je opet u društvu svjetske filmske elite jer nastavlja rad na trilogiji inspiriranoj Danteom (‘Raj’, ‘Pakao’ i ‘Čistilište’) koju je zamislio Krzysztof Kieslowski, a započeo Tom Tykwer (‘Raj’). Kada je prvi put pročitao scenarije trilogije koji su ostali nakon smrti Kieslowskog, scenarij za ‘Pakao’ (2005) nije ga se naročitio dojmio. U to vrijeme radio je na ‘Ničijoj zemlji’, a više ga je zanimala priča ‘Čistilišta’ koja je govorila o fotografu ubijenom u bosanskom ratu no snimanje filma o 11. rujnu odgodilo je taj projekt.  Njegov producent Čedomir Kolar potaknuo ga je da još jednom pročita scenarije i tada je Tanović shvatio da je već umoran od snimanja ratnih priča te je odustao od ‘Čistilišta’. Umjesto toga, oduševili su ga ženski likovi ‘Pakla’ te je shvatio da su ga ženidba i očinstvo promijenili nabolje. Priča filma o potisnutim traumama iz prošlosti (tri otuđene sestre  žrtve su očeve prošlosti) ima veze i sa osobnom sudbinom Tanovića, i to ne samo s ratnim iskustvom. Naime, jednom ga je astrolog upitao kako je podnio gubitak brata ili sestre. Tanović je odgovorio da nikad nije imao braću, ali mu je kasnije majka priznala da je u mladosti izgubila dijete, što je Tanović saznao tek u svojoj 34. godini. Osim o obiteljskim tajnama, ovaj francuski film se opet dotakao Bosne pa tako likovi  citiraju ‘Istočni divan’ Dževada Karahasana, a spominju se i dijelovi romana ‘Tvrđava’ Meše Selimovića. Film je imao suzdržani odjek, ali mu je poznati snimatelj Vittorio Storaro poručio: ‘Ti si jedini talent kojeg vidim na obzorju svjetskog filma u ovom trenutku, ovaj film je ono što smo nekad nazivali velika kinematografija!’ Iako ‘Pakao’ nije pobrao nagrade i ponovio uspjeh debija, Monica Bellucci je čula dobre stvari o Danisovom filmu te je pristala s Tanovićem snimati film zanimljivog naslova ‘Ship High in Transit’ tj. SHIT – kratica koja se odnosi na prijevoz gnojiva brodom u 18. stoljeću. Suradnja je odgođena zbog Monicine trudnoće, a Tanović u Indiji priprema film ‘Tigrovi’. Nakon što je od projekta odustao redatelj Dino Mustafić, Tanović planira raditi film prema romanu ‘Cirkus Columbia’ Ivice Đikića. Kad se ne druži s F.F. Coppolom, Formanom, Pennom i Rushdijem, Tanović živi i radi u Parizu jer priznaje da mu godi što je u Francuskoj kao umjetnik zaštićen poput rijetke životinje. Prima plaću i u onom razdoblju kad ne snima film, a kao redatelj ima pravo potpune kontrole nad svojim filmom, te će i ‘Ničija zemlja’ za par desetljeća doslovno postati Tanovićevo vlasništvo. Vjeruje da za uspjeh tog filma nije bilo presudno njegovo ratno iskustvo, ono mu je pomoglo da u filmu rekonstruira neke detalje, ali misli ‘da bi mogao napraviti i odličan film o trudnici’, iako sigurno neće proći i kroz to iskustvo.

FILMOVI

Aube, L’ (1996.)
Buđenje (1999.)
Ničija zemlja (2001.)
11′09′01 – September 11 (2002.)
Enfer, L’ (2005.)
Cirkus Columbia (2010.)

Film je osvojio mnogobrojne međunarodno priznate nagrade. Među ostalima:

Oscar 2001. za najbolji strani film
Cesar 2002. za najbolji prvi dugometražni film
Nagrada Europske filmske akademije 2001. za najbolji scenarij
Zlatni globus 2001., za najbolji strani film
Zlatna palma 2001. Filmski festival u Cannesu za najbolji scenarij
FIPRESCI 2001., Motovun film festival, za najbolji film
Nagrada za najbolji film (ocjenjivački sud i publika) 2001., Sarajevo film festival

Trailer - Ničija zemlja

Get the Flash Player to see this content.

Get the Flash Player to see this content.

Trailer -Curkus Columbia