Akira Kurosawa

Akira Kurosawa (黒澤 明, Kurosawa Akira; Omori, Tokio, 23. ožujka 1910. – Setagaja, Tokio, 6. rujna 1998.), japanski filmski redatelj, scenarist i producent. Zbog složenosti autorske ličnosti, kojom nadmoćno nadvladava složene raspone raznorodnih dramskih struktura, na zapadu je nazvan “Shakespeareom suvremenog filma”, dok je u domovini dobio nadimak “Imperator”. Kurosawa je neosporno jedan od najsnažnijih i najoriginalnijih autora i japanske i svjetske kinematografije. Jedinstvenu temu svoga stvaralaštva Kurosava određuje pitanjem: “zašto ljudi ne mogu živjeti sretnije zajedno?” Akira Kurosawa rođen je u obitelji Isamua i Shime Kurosawa 23. ožujka 1910. Bio je najmlađe od osmero djece Kurosawinih koji su živjeli u predgrađu Tokija. Shima Kurosawa imala je četrdeset godina kad se Akira rodio, dok je njegovu ocu bilo 45. Akira Kurosawa odrastao je u kući zajedno s tri starija brata i četiri starije sestre. Od ta tri brata, jedan je umro prije nego što se Akira rodio, dok je drugi već bio odrastao i odselio se od kuće. Jedna od njegove četiri sestre također je napustila dom kako bi zasnovala obitelj prije nego što se Kurosawa rodio. Kurosawina druga najstarija sestra, koju je nazvao “Mala velika sestra”, također je umrla nakon kratke bolesti kad je imala deset godina. Kurosawin otac je radio kao direktor srednje škole kojom je upravljala japanska vojska, a Kurosawa je potjecao iz loze bivših samuraja. Financijski, obitelj je bila iznad prosjeka. Isamu Kurosawa je prihvatio zapadnjačku kulturu uvodeći atletske programe koje je vodio i vodeći obitelj da vidi filmove koji su se tada tek počeli prikazivati u japanskim kinima. Kasnije, kad je japanska kultura odbacila američke filmove, Isamu Kurosawa je nastavio vjerovati da su filmovi pozitivno obrazovno iskustvo. Akiru je u osnovnoj školi učitelj ohrabrivao da crta i počeo se zanimati za njegove talente. Njegov stariji brat, Heigo, imao je veliki utjecaj na njega. Heigo je bio vrlo inteligentan te je pobijedio na nekoliko školskih natjecanja, ali je imao i ono što će se kasnije nazvati njegovom ciničnom ili mračnom stranom. 1923. je Tokio pogodio veliki potres i ubio 100 000 ljudi. Nakon događaja, 17-godišnji Heigo i 13-godišnji Akira su prolazili kroz ruševine. Posvuda su virili ljudski i životinjski leševi. Kad je Akira pokušao skrenuti pogled, Heigo ga je nagovarao na suprotno. Prema Akiri, ovo će ga iskustvo kasnije naučiti da se izravnim gledanjem u užase svladava strah. Heigo je kasnije započeo karijeru pripovjedača (benshi) u tokijskim kinima. Benshi je publici pripovijedao nijeme filmove te bio jedinstven japanski dodatak kinematografskom iskustvu. Međutim, pojavom zvučnih filmova, benshiji su gubili posao diljem Japana. Heigo je organizirao štrajk benshija koji je na kraju propao. Akira je također bio uključen u sukobe radnika i uprave, napisavši nekoliko članaka za radikalne novine dok je u njima radio kao ilustrator. Nikad se nije smatrao komunistom, a svoje će aktivnosti kasnije nazvati bezazlenim. Kad je bio u ranim dvadesetima, njegov stariji brat Heigo je počinio samoubojstvo. Četiri mjeseca kasnije, najstariji Kurosawin brat je također umro, ostavivši Akiru sa 23 godine kao jedinog preživjelog sina od ukupno četvorice. Kurosawa je 1936. doznao o šegrtskom programu za redatelje koji je organizirao veliki filmski studio PCL (koji je kasnije postao poznat kao Toho). Unajmili su ga te je započeo raditi kao pomoćnik redatelja Kajirou Yamamotu. Nakon svog redateljskog debija sa Sagom o judu, nekoliko njegovih sljedećih filmova je snimljeno pod budnim okom japanske ratne vlade te su ponekad sadržavali nacionalističke teme. Primjerice, Najljepši trenutak života je propagandni film o japanskim ženama koje rade u vojnoj optičkoj tvornici. Saga o judu 2 je držana izrazito antiameričkom jer je prikazivala japanski judo superiornijim u odnosu na zapadnjački (američki) boks. Njegov prvi poratni film No Regrets for Our Youth, je kritika starog japanskog režima, o ženi ljevičarskog disidenta koji biva uhićen zbog svojih političkih nazora. Kurosawa je snimio još nekoliko filmova s temom suvremenog Japana, od kojih su najpoznatiji Pijani anđeo i Stray Dog. Međutim, međunarodnu slavu je stekao filmom Rašomon, s kojim je osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu. Kurosawa je imao jedinstvenu snimateljsku tehniku, koju je razvio do pedesetih godina, a koja je njegovim filmovima davala jedinstven izgled. Volio je koristiti daljinske leće jer su izduživale kadar te zato što je vjerovao da će postavljanjem kamera dalje od glumaca od njih dobiti bolju izvedbu. Osim toga, koristio je i nekoliko kamera što mu je omogućavalo da snimi akcijsku scenu iz raznih kuteva. Još jedan Kurosawin zaštitini znak bio je korištenje vremenskih elemenata kako bi dočarao ugođaj: na primjer jaka kiša u uvodnoj sceni Rašomona, i posljednja bitka u Sedam samuraja, snažna vrućina u Stray Dogu, hladni vjetar u Tjelesnoj straži, snijeg u Živjeti i magla u Krvavom prijestolju. Zbog svog redateljskog stila je bio poznat kao “Tenno”, doslovno “Imperator”. Bio je perfekcionist koji je provodio mnogo vremena i trošio mnogo truda kako bi postigao željene vizualne efekte. U Rašomonu je vodu obojio crnom kaligrafskom tintom kako bi postigao efekt jake kiše, a sve je završilo time da je potrošio cijele zalihe vode na lokaciji kako bi prikazao olujnu kišu. U Krvavom prijestolju, posljednja scena u kojoj Mifunea pogađaju strijelama, Kurosawa je koristio prave strijele koje su ispaljivali strijelci stručnjaci iz neposredne blizine, a završavale su nekoliko centimetara od Mifuneova tijela. U Kaosu, cijeli set dvorca je sagrađen na obroncima planine Fuji samo kako bi bio spaljen do temelja u posljednjoj sceni. Poznate su i priče kako je zahtijevao da se tok rijeke okrene u suprotnom smjeru kako bi se postigli bolji vizualni efekti te da se ukloni krov kuće jer je smatrao kako bi prisutnost krova bila neatraktivna u kratkoj sekvenci snimanoj iz vlaka. Njegov perfekcionizam se očitovao i u pristupima kostimima: mislio je kako ne bi izgledalo nimalo autentično da glumcima da nove kostime. Kako bi to riješio, često je glumcima davao njihove kostime tjednima prije snimanja i zahtijevao od njih da ih nose svakodnevno, da se “povežu s njima”. U nekim slučajevima, kao što je Sedam samuraja, gdje je većina glumaca portretirala siromašne farmere, glumcima je rečeno da bi do početka snimanja kostimi trebali izgledati kao pravi dronjci. Kurosawa je vjerovao kako “gotova” glazba ne ide dobro s filmom. Nakon što bi odabrao glazbeni komad kako bi pratio scene, obično ih je reducirao na jedan element (npr. samo trube). Tek na kraju njegovih filmova se čuju dovršeniji komadi. Kurosawini filmovi izvršili su veliki utjecaj na svjetsku kinematografiju i nastavljaju inspirirati redatelje i druge, širom svijeta.

FILMOVI – izbor

Rašamon, 1950

Get the Flash Player to see this content.

Sedam samuraja, 1954

Get the Flash Player to see this content.

Krvavi prijesto, 1957

Get the Flash Player to see this content.

Dersu Uzala,1975

Get the Flash Player to see this content.

Kagemuša, 1980

Get the Flash Player to see this content.


Ran, 1985

Get the Flash Player to see this content.