Bertolt Brecht

Bertolt Brecht , rođen kao Eugen Berthold Friedrich Brecht (Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.) njemački je književnik. Studirao je prirodne znanosti i medicinu u Münchenu, ali se ubrzo posvetio kazalištu. Nakon dolaska nacista na vlast 1933., odlazi u inozemstvo. U emigraciji djeluje protiv nacizma i militarizma i to kao dramaturg, pisac i izdavač. 1948. godine vraća se u istočni Berlin i osniva “Berlinski Ansambl”. Protestirajući protiv nepravednosti suvremene civilizacije, Brecht je počeo s totalnom, anarhističkom pobunom, da bi kasnije prihvatio marksistički nazor na svijet, kojim je snažno obojena njegova cjelokupna društvena satira. Za Brechta je teatar mjesto političkog prosvjetljenja i agitacije: On radi na razvoju novih oblika kazališta koje gledatelje treba potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Takav teatar jest epski teatar, a V-efekt (Verfremdungseffekt) njegovo je osnovno sredstvo i tehnika. V-efekt znači razbijanje prepreka između publike i glumaca, kao i ideje da prvi moraju biti pasivni, a drugi aktivni. Poznate se stvari pri tome predstavljaju u novom svjetlu te tako upućuju na kontradiktornu stvarnost, dok se radnja putem komentara i songova prekida, što kod gledatelja uništava svaku iluziju. Brechtova nemilosrdna i gorka poruga prema modernom društvu znala je ići do totalne redukcije čovjekove stvarnosti na četiri osnovne funkcije: jesti, bludničiti, mlatiti i pijančevati. Po smionosti svojega izraza, snazi eksperimenata i strastvenosti angažmana, Bertolt Brecht najistaknutiji je njemački dramatičar 20. stoljeća.

  

Bog rata
Često noću sanjam
Čujem
Fratzer
Ispitivanje dobroga
Maska zlotvora
Moj brat je bio pilot
Mojoj majci
Nova razdoblja
O ubogom B.B.
O Nemačka, bleda majko 
Onima koji će se roditi poslije nas
Pohvala revolucionaru
Politička razmatranja
Pjesma mojoj majci
Pjesma o jednoj dragani
Sjećenje na Mariju A.
Teatarski komunist
Zadovoljstva

_______________________________ 

Bog rata

Vidio sam starog boga rata kako stoji u kaljuži između bezdana i kamenog žrtvenika. Mirisao je na besplatno pivo i karbolnu kiselinu i pokazivao je svoja muda adolescentima, jer trudom nekolicine profesora bio je revitaliziran i vraćen u život. Grubim, vučjim glasom proglasio je svoju ljubav svemu što je mlado. U blizini je, drhteći, stajala trudna žena. I bez ikakvog srama govorio je predstavljajući sebe kao neophodnog za uspostavu reda. I onda je opisivao kako se štale pospremaju tako da ih se isprazni. I kao što se vrapcima bacaju mrvice, nahranio je jadne ljude koricama kruha koje je oteo siromašnima. Njegov je glas bio malo kričav, malo tih, ali uvijek hrapav. Galamio je o velikim vremenima koja dolaze, a onda je mekim glasom podučavao žene kako kuhati vrane i morske galebove. U međuvremenu, počeo se osvrtati iza sebe, kao da se boji da ga netko ne probode. A svakih je pet minuta uvjeravao publiku da će im uzeti malo, jako malo dragocjenog vremena.

 _______________________________  

Često noću sanjam

Često noću sanjam da se više ne mogu
Zaradom svojom uzdržavati.
Stolove koje pravim ne treba
Nitko u ovoj zemlji. Trgovci ribom govore
Kineski.
Moji najblizi rođaci
Gledaju me strano.
Žena s kojom sam sedam godina spavao
Uljudno me pozdravlja u hodniku
I smiješeći se
Prolazi.

 _______________________________  

Čujem

Na trgovima se o meni priča da loše spavam,
Moji se neprijatelji, kažu, kuće,
Moje žene oblače svoje lepe haljine,
U mom predsoblju čekaju ljudi
Za koje se zna da su ljubazni prema nesrećnima.
Uskoro
Čuće se da više ništa ne jedem,
Ali da nosim nova odela,
A najgore je: i sam
Opažam da sam prema ljudima
Postao grublji.

_______________________________  

Fratzer
fragment

izrijek nek glasi:
niti ću vladati
niti govoriti neistinu
niti nepromišljeno djelovati
niti služiti nekom čovjeku
niti iskazivati nezadovoljstvo
niti biti beskorisan
ali što sam učinio
moglo je biti: vladanje
ali što sam rekao
moglo je biti: neistina
ali kako sam djelovao
moglo je biti nepromišljeno
nek me se dakle zaboravi
ja sam ništa.
 
*
Na zidu je kredom napisano:
Oni hoće rat.
Onaj što je to napisao
Već je pao.
*
U kalendaru još nije označen dan
Svi mjeseci, svi dani
Još su slobodni. Jedan dan
Biće označen križom.
*
Kruh gladnih je pojeden
za meso se više i nezna. Uzalud je
Narod lio znoj.
Posječeni su
Lovorovi gajevi
Iz dimnjaka tvornica municije
Penje se dim.
*
Mladići sjede pognuti nad knjigama
Zašto uče?
Nema knjige iz koje se može naučiti
kako čovjek, viseći na bodljikavoj žici
Dobija vode.
*
Mlade djevojke pod seoskim drvećem
Biraju sebi dragane
Bira
I smrt
Možda
Ni drveće neće preživjeti.
*
Noć je
Supružnici
Ležu u postelje. Mlade žene
Rađaće siročad.
*
Epitaf za M.
Tigrovima umakoh
Stjenice nahranih
Požderaše me
Osrednjosti
*
Muze
Kad ih Neumoljivi tuče
Glasnije pjevaju muze
Očima bijesnoga psa
Ropski mu se ulaguju
Stražnjica cepti od bola
Stidnica od požude.

_______________________________  

Ispitivanje dobroga

Iskorači: čujemo
Da si dobar čovjek.

Ne može te se kupiti, ali ni grom
Koji pogodi kuću
Ne može se kupiti.
Pridržavaš se onoga što kažeš.
Ali što si rekao?
Iskren si, govoriš svoje mišljenje.
Ali kakvo je to mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne mariš za osobnu dobit.
Za čiju dobit onda mariš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li također dobar prijatelj dobrim ljudima?

Slušaj nas: znamo
Da si naš neprijatelj. Zbog toga ćemo te
Sada staviti pred zid. Ali s obzirom na tvoje Zasluge i dobra svojstva
Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i pokopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.

_______________________________  

Maska zlotvora

Na mome zidu visi japanska rukotvorina
Od drveta, maska zlog demona, zlatno lakirana.
Pun saučešća gledam
Nabrekle žile na čelu koje pokazuju
Koliko je naporno zao biti.

_______________________________  

Moj brat je bio pilot

Moj brat je bio pilot.
Jednog dana dobio je kartu
Spakovao je kofer i
otputovao na jug.
Moj brat je osvajač.
Našem narodu nedostaje prostor.
A osvojiti nebo i zemlju
naš je vekovni san.
Prostor koji je moj brat osvojio
leži u Kvaderama masivu
dug je metar i osamdeset
i dubok metar i pedeset.

_______________________________  

Mojoj majci

Sad kad je umrla, ostaviše je u zemlji,
Cvijeće raste, nad njim leptiri lepršaju…
Ona, laka, jedva je pritiskivala zemlju,
Koliko bola bješe potrebno da postane tako laka!

_______________________________  

Nova razdoblja

Nova razdoblja ne počinju najednom.
Moj je djed živio već u novo vrijeme
Moj će unuk živjeti još u staro.
Novo meso jedu starim vilicama.
Nisu posrijedi ni samohodna vozila
Ni tenkovi
Nisu posrijedi avioni nad našim krovovima
Ni bombarderi.
Sa novih antena čuli smo stare gluposti.
Mudrost se širila od usta do usta.

_______________________________  

O ubogom B.B.

Ja, Bertold Brecht, dolazim iz crnih šuma.
Moja  me majka unijela u gradove
Dok sam ležao u njezinu krilu. I hladnoća šuma
Ostat će u meni dok ne odumrem.
U asfaltnom sam gradu kod kuće. Od sama početka
Snabdjeven posmrtnim sakramentom:
Novinama. I duhan. I rakija:
Nepovjerljiv i lijen i zadovoljan na kraju.
Prijazan sam s ljudima. Stavljam na glavu
Krut šešir po njihovu običaju.
Kažem: to su životinje koje sasvim posebno mirišu
I kažem: ne mari, ja sam takva životinja.
U svoje prazne stolice – ljuljačke
Posadim s vremena na vrijeme prije podne nekoliko žena
I promatram ih bezbrižno i tiho im kažem:
U meni imate nekoga s kim ne možete računati.
Navečer okupljam oko sebe muškarce.
Oslovljavamo se tada s „džentlmen“ i spominjemo rad.
Oni drže noge na mom stolu
I kažu: ide nabolje. A ja ih ne pitam: kad?
Pred jutro, u sivu zoru, pišaju borovi
I njihova gamad, ptice, počinju vikati.
U to vrijeme ispijam svoju čašu u gradu i bacam
Od sebe opušak od cigarete i smireno zaspim.
Mi smo sjedali, lakoumni naraštaj,
U kućama za koje se smatralo da su nerazorive
(Tako smo gradili dugačka zdanja otoka Manhattan
I tanke antene koje zabavljaju Atlantsko more.)
Od ovih gradova ostat će: onaj koji je kroz njih prošao, vjetar!
Kuća veseli onoga tko jede: on je prazni žedno.
Mi znamo da smo privremeni
I nakon nas će doći: ništa što je vrijedno spomena.
Pri potresima koji će doći valjda neću
Dopustiti da mi se ugasi virdžinija u ogorčenju,
Ja, Bertolt Brecht, bačen u asfaltne gradove
Iz crnih šuma u rano doba moje majke.
_______________________________  

O Nemačka, bleda majko

“O Nemačka, bleda majko,
kako uprljana sediš medju narodima,
medju ukaljanima padaš u oči.

Najbedniji od tvojih sinova leži umlaćen.

Kad mu je glad bila velika,
drugi su tvoji sinovi digli ruku na njega.

To se raščulo.

U tvojoj kući urla laž,
a istina mora da ćuti. Je li tako?

Zašto te svuda hvale tlačitelji,
a potlačeni te okrivljuju?

Izrabljivani prstom ukazuju na tebe,
a izrabljivači hvale sistem
što je u tvojoj kući izmišljen.

A svi vide kako skrivaš skut svoje suknje,
krvav od krvi tvog najboljeg sina.

Kad slušaju govore što dopiru iz tvoje kuće
smeju se, ali ko te ugleda, maša se noža
kao da vidi haramiju.

O Nemačka, bleda majko,
ala su te udesili tvoji sinovi,
da među narodima sediš kao ruglo

ili kao užas.”

_______________________________  

Onima koji će se roditi poslije nas

Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smije,
Samo još nije primio
Poraznu vijest.
Kakva su to vremena,kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?(…)

 _______________________________ 

Pohvala revolucionaru

Kad se pojača tlačenje
Mnogi se obeshrabre.
No njegova hrabrost jača.
On organizira svoju borbu
Za paru nadnice, za vodu za čaj
I za vlast u zemlji.
On pita vlasništvo:
Odakle si?
On pita nazore:
Kome koristite?
Tamo gdje se uvijek šuti –
On će govoriti.
Tamo gdje vlada tlačenje a govore o sudbini,
On će spomenuti imena.
Gdje on sjedne za stol –
Za stol sjeda nezadovoljstvo,
Jelo postaje loše
I pada u oči da je soba mala.
Tamo gdje ga otjeraju –
Odlazi pobuna, a odakle je otjeran –
Nemir ipak ostaje.

_______________________________  

Politička razmatranja

Na gradskom jezeru satima voze čun,
Ja to zaista gledam naprosto gađenja pun.
Voziti čun kada smo u dugovima do guše, i u prpi,
U ovakvoj državi – ta kako se to samo trpi!

Ja samo pušim, posmatram samo,
I mislim šta mislim, mislim: Naprijed samo,
Ovdje sviraju čak usnu harmoniku – grehoto,
Svirati harmoniku, a zemlja stenje pod crnom sramotom!

Hladno razmišljam, svirajte samo, samo vozite čun vaš.
Pljujem ja na to, dalje me se ne tiče ništa baš.
Već nekoliko godina posmatram ja to nijemo
I sasvim jasno vidim kamo to idemo.

Na Orknijskim ostrvima – to smo u knjizi ˝Od Pola do Pola˝ pročitali -
Stanovnici su živjeli od toga što su sopstveno rublje prali.
Samo naprijed, radite tako dok još koja godina prođe,
Asirci i Vavilonci su čun vozili takođe.

_______________________________  

Pjesma mojoj majci

Ne sjećam se više njenog lica onakvog kakvo je bilo kad nije imala bolove. Umorno je sklanjala crne vlasi sa čela, koje bijaše suvonjavo,
I ruku joj još vidim kako to čini.
Dvadeset joj je zima prijetilo, bezbrojne joj bjehu patnje, smrt je se stidjela.
A onda je umrla, i nađoše dječije tijelo.
Odrasla je u šumi.
Umrla je među licima što su je odveć dugo gledala kako umire pa su otvrdla.
Oprostiše joj što je patila, ali je bludjela među tim licima dok nije klonula.
Mnogi odlaze od nas, a mi ih ne zadržavamo.
Sve smo im rekli, ničega više ne bješe između njih i nas,
Naša lica otvrdnuše na oproštaju.
A nismo rekli ono što je važno, nego smo škrtarili s neophodnim.
O, zašto ne kažemo ono što je važno, bilo bi to tako lako,
A zbog toga ćemo biti prokleti.
Lake su to riječi bile, baš iza samih zuba, ispale su dok smo se smijali,
A guše nas u grlu.
Sad je moja majka umrla, juče, pred veče, 1. maja.
Nokti je više ne mogu iskopati iz zemlje.

_______________________________  

Pjesma o jednoj dragani

Znam, draga: sad mi opada kosa od razuzdanog života,
I moram da ležim na kamenju.
Vidite me kako pijem najeftiniju rakiju, i idem nag po vjetru.

Ali bilo je jedno vrijeme, draga, kada sam bio čist.
Imao sam ženu koja je bila jača od mene,
Kao što je trava jača od bika: ona se iznova uspravlja.
Vidjela je da sam zao, a voljela me je.

Nije pitala kuda vodi put, koji je njen put bio, a možda je je vodio naniže.
Kad mi je dala svoje tijelo, reče: Ovo je sve.
I ono posta moje tijelo.

Sad je nigdje više nema, nestade kao oblak pošto se kiša ispadala,
Pustih je i ona pade, jer naniže bješe njen put.

Ali noću, kadikad, kad me vidite da pijem,
Ja vidim njeno lice, blijedo na vjetru,
Krupno i meni okrenuto,
I klanjam se na vjetru.

_______________________________  

Sjećenje na Mariju A.

U senci šljive vrijeme stalo tiho,
Bio je plavi septembarski dan
I blijedu, mirnu dragu ja sam njihao
U zagrljaju, kao tihi san
Na ljetnjem nebu ležao je meko
Nad nama oblak. Gledao sam nju.
Bio je bijel i mnogo daleko
Taj oblak. Posijle nije bio tu.
Dani su prošli, meseci protekli,
Niz rijeke plovi i dobro i zlo.
možda su ljudi šljive sve posjekli,
A pitaš li, da l’ beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sjećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al’ stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.

_______________________________  

Teatarski komunist

Sa zumbulom u rupici kaputa
Na Kurfirstendamu
Mladić osjeća
Prazninu svjeta.
Na nužniku mu
Izgleda jasno: on
Sere u prazno

Umoran od rada
Svog oca,
On prlja kafane,
Iza novina
Opasno se smješka
On je taj što će ovaj
Svijet razgaziti
Kao kravlju balegu.

Za 3000 maraka mjesečno
Spreman je
Da režira bijedu masa,
Za 100 maraka dnevno
Prikazaće vam
Nepravdu ovog svijeta.

_______________________________  

Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Sneg, promene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvatati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pevati
Biti ljubazan

 _______________________________ 

Schlechte Zeit für Lyrik

Ich weiß doch: nur der Glückliche
Ist beliebt. Seine Stimme
Hört man gern. Sein Gesicht ist schön.

Der verkrüppelte Baum im Hof
Zeigt auf den schlechten Boden, aber
Die Vorübergehenden schimpfen ihn einen Krüppel
Doch mit Recht.

Die grünen Boote und die lustigen Segel des Sundes
Sehe ich nicht. Von allem

Sehe ich nur der Fischer rissiges Garnnetz.
Warum rede ich nur davon
Daß die vierzigjährige Häuslerin gekrümmt geht?
Die Brüste der Mädchen
Sind warm wie ehedem.

In meinem Lied ein Reim
Käme mir fast vor wie Übermut.

In mir streiten sich
Die Begeisterung über den blühenden Apfelbaum
Und das Entsetzen über die Reden des Anstreichers.
Aber nur das zweite
Drängt mich zum Schreibtisch.

Loše vrijeme za liriku, Bertolt Brecht G

Niko vam ne može usaditi osjećanje manje vrijednosti bez vašeg pristanka. (Bertolt Brecht)

 

AUDIO

 Pjesma o zavođenju

Deutschland

Von einem gemeinsamen Leben