Ćamil Sijarić je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, a za vrijeme 2. svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjaluci izabran je 1945. godine, potom je novinar lista „Glas“ i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo prelazi 1947. godine, radi u redakciji lista „Pregled“, potom je u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji „Zadrugara“. U literalnu sekciju Radio Sarajeva prelazi 1951. godine i tu ostaje sve odlaska u mirovinu 1983. godine. Umro je 6. decembra 1989. godine.
Davno je umro naš bubnjadžija
Nađoh starca gdje leži kraj kamena
Pade iz neba ovan
Una
Zaboravio sam ljubavne riječi
________________________________
Davno je umro naš bubnjadžija
Noću –
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.
Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije
________________________________
Nađoh starca gdje leži kraj kamena
Nađoh starca gdje leži kraj kamena.
Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.
Odgovori mi: Zar ne vidim da je u društvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vječnim snom spavam.,
Pobošće mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.
šta bih drugo do da slomim drvce.
I bacim ga niz vodu da te nađe.
Nemam ništa do to drvce.
Nemam lađe.
* * *
Pred nas
u kuću dohodi noću
Nekakav nevidljivi čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Nas pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome…
* * *
Pričao je on mudre priče
O ljudima.
A o njemu pričali da zna
Sve što na svijetu nema –
Ili što ima.
Vraćali su se od njega,
Povijeni od mudrosti,
Kao da su pod tovarima.
žalili su se zatim svojim ženama:
Teško nama –
što smo ljudi!
* * *
Pokuca neko noću na moja vrata.
Ništa se zatim ne dogodi,
do što se
Još više stavni mrak,
Do što čuh glas:
– Daj mi konak!
Nikoga pred vratima nije bilo.
Nije ni pašče zalajalo –
I znam šta je:
Na naše umrle, kad nam noću
Dođu pred vrata,
Pašče ne laje.
Ti nas
i umrli – o pusti jadi!
– hoće
Da bar jednu noć
sa nama živima –
Bar jednu
Prenoće.
Ne čujemo im korak.
Jer sjenke su –
Do kroz mrak:
– Daj mi konak.
* * *
Da li sanjate vi nas
i stari, vi umrli, o tome
šta kod nas čivih na Šipovicama ima?
Nema ništa kod nas, bas ništa,
Do što dokoni po nebu brojimo zvijezde:
Da vidimo koliko ih ima.
Do što dokoni sjednemo oko ognjišta
I pričamo o vama
Mrtvima.
Nema ništa kod nas, bas ništa,
Do što pobjegnemo pod drvo kad kiša pada –
I tada,
Vi nas
i mrtvi, vi vrli,
Zamišljamo kako smo pod
Drvetom
Zaspali na kiši
I umrli.
* * *
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.
žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bi smo ti kod kuće zadali dublje
Rane.
* * *
Taj muž i ta njegova žena su iz Godočelja
U pročnju idu zajedno,
Muž naprijed, žena
Za njim.
Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim –
I sve tanjim…
Uvijek jednako: muž naprijed,
žena za njim.
Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim –
I sve tanjim…
Jedne noći će, može biti uz uštap –
Pasti sa neba zvijezda…
I niko u Godočelju neće znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao štap.
* * *
Bili su silni ti nas
i stari.
Priča se da su jahali gole konje,
Jer su se pod njima lomili samari.
Ako im se na putu našla rijeka,
Oni je preskoči u jedan skok.
Ako im se na putu našlo stablo,
Oni ga isčupaj i baci niz potok.
Priča se da su rano lijegali, a ustajali u zoru.
Da su noć provodili sa po pet, po šest žena.
A djece imali koliko ovaca u toru.
Bili su silni ti naši stari.
Kad u kući zapjevaju, lampa se tulila.
Kad kroz goru zapjevaju, gora se lomila.
Zato danas kod nas ne rastu gore.
Niti se lampe noću pale –
Jer bojimo se da bi iz grobova ustale
Te naše stare budale i zapjevale.
* * *
Imamo silne djevojke u Šipovicama.
zanju ječam žito i pjevaju,
Pjevaju.
Jeleci im na prsima pucaju.
Košulje im prskaju.
Kidaju se petlje.
Ne mare za jeleke.
Ne mare za košulje.
Pjevaju, pjevaju naše
Djevojke
Iz Šipovica.
Ječam žito žanju.
Tako danju…
A noću izađu na mjesečinu,
Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
Prstima prsa prste,
Iz kose kidaju uvojke
I vrište, vrište od muke sto su
Djevojke
Iz Šipovaca.
* * *
Znam –
Znam da se u ovu kasnu jesen,
U prekasnu jesen
Na Šipovicama šipci crvene.
Da hoće vjetar bar malo – bar malo
Njihove boje nanijeti na mene,
Na ruke,
Na lice –
Jer vidim da se ove jeseni
Posljednji put za mene
Crvene
šipci iz Šipovica.
________________________________
Pade iz neba ovan
Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca…
Brze po zemlji potekoše vode.
Trava poraste.
Slijepi progledaše.
Otpadoše kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao sto je nekad kod svetaca bilo.
Do može biti, može biti
Od ptice
Krilo.
Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drži, ali
Bog nije.
Kad prođe toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava će ispasti nekome iz ruke
I tad će da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.
________________________________
Una
Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dođu –
i zavoljeće
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dođu –
i propjevaće
Oni koji ne zbore – prozboriće
kraj Une
Oni koji ne čuju – pročuće
kraj Une
Oni koji ne vide – progledaće
kraj Une!
________________________________
Zaboravio sam ljubavne riječi
Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.
„A onda se Ćamil Sijarić opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao što je govorio prošli put, ali to više nije bio govor seljaka, nego je bio govor književnoga junaka koji je greškom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I šta ćeš nego da opet pročitaš one priče, a za njima i sve Ćamilovo, i pročitaš iste one rečenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko možda sjeća onoga što si govorio školske jeseni 1982. Ćamil Sijarić tako je postao i ostao pisac sa iste stalaže kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi književni teoretičari i praktičari ovoga svijeta, urlati da Ćamilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se šakama u glavi, ali ostat će tako. Ćamil je prvi Gaucho bosanske književnosti, vitez sandžackih pampasa i eglen efendija iz predgrađa Buenos Airesa, ali odreći se sjećanja na vlastitu mržnju prema seljacima i svemu onome što je u pubertetskoj viziji bilo seljačko značilo bi izdajstvo vlastite prošlosti. Uostalom, što znači pucati u međeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali. Ćamil Sijarić je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj književnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu živjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali. Ćamil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova naša, historije koja se dogodila i prošla, a koju je on spašavao vještinom čudjenja. Vjerovao je da samo čuđenje spašava njegov svijet, što je vrlo poučno. Puno je bolje čuditi se svome životu nego žaliti za njim. (Miljenko Jergović)