My name is Hasudin Hodzic – Has (pronounced: Hush). I was born in Bihac, Bosnia Herzegovina. In 1998. I’ve begun my professional musical career as a drummer and a founder of the band „ZAR“, which has been active about two years. After that band, I have formed „KONDOR“ and we have recorded an album in „Nostradamus“ studio in Zagreb. Unfortunately this album never dived on the surface because the war broke out in Bosnia Herzegovina. In May of 1991. I came to Austrian city of Innsbruck with a new band and a contract for a two month session. At that time it was impossible to return to my home town, and that’s why I had to stay in Austria. I had numerous gigs in Western Europe; club gigs, concerts, with already established and popular individuals and bands. I was gigging six days a week from 8 p.m. till 4 a.m., and I can say that I had a several thousand gigs at that time. Sometimes I even had two gigs in a same day. That life style of mine has ended in 2004. I have found my satisfaction in my studio „UNA SOUND“, working very hard. I have received an award on the contest of musical producers and engineers, and I have had many awards presented to me by European musical magazines such as: „Keeys“ and „Rec-Mag“, for remix, production and mastering. In my studio and my working environment, I play most of the instruments my self, and I can feel free and inspired by taking my time for recording, until everything sounds as I desire. The rest of my spare time, I am working in other art field as a painter. My paintings are creations of my imagination, and I paint almost everything but portraits.
POEZIJA
Alkatraz
Dobro mi došla
Fosforni sjaj
Fildžan snova
Ime, sram i ja
Igre bez pravila
Japodska dolina
Kišni zavjet
Moj grad
Možda
Nije ljubav to je navika
Olovne misli
Predaja
Pahulje snene
Talog sa sna srca
U sjeni kestena
Zagađeni zrak
_____________________________
Alkatraz
Stavit ću zabranu
zabranit ću sebi snove
treba mi malo odmora
praznovjeran sam
zato kačim molitvu
na ivicu usana
da te zaustavi
na kraju svakog dana
pusti me da spavam
valjda privremeno
ah ne znam
nisam više siguran
rekao sam jednom ljubav
haha…ne bila je zabluda
našu sam ljubav spremio
u alkatraz na sigurno
barem sam tako mislio
da srce je takvo mjesto
ljubav krhka i nejaka
ključ od svakih vrata
ljubav ne poznaje pravila
veća je od svemira
nekog je poljubila
nekog suzama umila
mene vječno ubila
alkatraz mi zatvorila
_____________________________
Dobro mi došla
Ovo tijelo je teško.
Tamno braun,
i sočno je.
Zadah,
težak zrak,i vreli mrak.
Sparne noći,umorne oči.
Na kraju snage.Komadić nade,
u ovom preteskom
meni odzvanja.
Opstat će,koračat će,uspjet će.
Jedan za drugim,
budan,trome korake sanjam.
I tako budan,težak i sočan i braun.
Utonut pogled bacim u nazad.
Pogled postaje sve lakši
a Ti si sve bliža.
Dodirujem ti boje,počinje igra.
Evo ti ovaj pogled,ti ga zaslužuješ.
Tebi pripada,uzmi ga.
Prhihvati ga.
I onako ostatak ovoga mene,
je zauvijek Tvoj.
Jutros se budim.
Presvučen u svoje drugo JA.
Ne čujem cvrkute,
sa onog dalekog početka.
Samo čujem gak..gak ptica selica.
Osjetim lahor blag.
To je samo najava,
da podignem suhu svilu
zrelog kukuruza i zakačim je
na ovaj dan.
moj um je slobodan,
tijelo nije braun.
Gasim žeđ mirisom
što lahor mi dade.
Stopi se u spektru,
što ime Tvoje nosi.
Opravdanih boja,
svakom znancu dragih.
Počinjem da živim,
o šarena i blaga.
Dobro došla mi…
nova jeseni.
_____________________________
Fosforni sjaj
Mir se spusti nad polutkom
Tišinu rasu po mjesečini
Ja ……da li sam ja
u dolini usijanih sjenki
nepomično sivih
betonskih gromada
Tiho spava moj grad
Tek po neka sjenka
zatalasa zrak
Dovuče se i popije
tišine jednu kap
I ,stopi se u fosforni
i nesebični sjaj
Tad misli mi dotaknu
Vrata gdje snovi započinju
Još dalje iza svemira
Gdje sjenke kolo igraju
I vjetrovi te prozivaju
A ime ti ne spominju
Jer ime ti ne znaju
Gdje riječi,nekad odzvanjaju
„oprosti te, opet budan sanjam
_____________________________
Fildžan snova
Nekad si bila čuvar mog sna
i tad sam po tebi poznavao dan
Kupovao snove,plaćao ti pogledom
Ti nisi tad znala,šta kusur znači
il to nisi htjela
Egzotična i napredna
u doba zrelog vremena
krenula na put,negdje na kraj sjevera
uz pratnju bezbroj pogleda
sa koferima ega.
Med je izlapijo na tvojim usnama
Led se otopijo u tvojim grudima
Sad nudiš raskoš svojih vrelih njedara
Usahlih oblina i modrih bedara
Oronulim glasom izjavljuješ mi ljubav
umornim riječima jer sitni su sati
došla iz prošlosti sa koferom nemira
Ispucalih usana,blijedog pogleda
čudnim akcentom,siromašnog riječnika
zamrlih manira od prije pola vijeka
Donosiš mi fildžan ne dovršenih snova
i umorne poglede kusur prošlog vremena
_____________________________
Ime, sram i ja
Nebo podiže svoje zavjese
Čuvar vjetra nadamnom bdije
Grudi se stežu a oblaci sve tješnji
U bunilu izgovaram nepoznate riječi
Došlo je vrijeme kucnuo je čas
Od sveg što je ostalo IME SRAM I JA
Tražim ključ za vječna vrata
koja ne otvara ni MAMA ni TATA
More se stvorilo
Pitam čuvare pučine modre
Ko maljem što tuku palube moje
Mokar do kože..
Bacim pogled posljednje nade
I gledam duboko u talase hladne
Vičem,zovem al zov se vraća
Kao da želim nazad
Dok vojska modra postaje sve jača
I najzad…
Završi se predstava
Spuštaju se zavjese
Od sveg što je ostalo su
IME SRAM I JA
Ja moliti se ne znam!!
Na koja vrata krenuti? ne znam
Hoćeli neko pokazati?
Hoćeli mi molitvu na uho šapnuti?
Molitvu da izgovorim
Vječna vrata da otvorim
I povuče me val,osjetih dodir blag
Krevet moj je paluba,sve ostalo je san
Samo visi istina
IME SRAM I JA
_____________________________
Igre bez pravila
Gazimo vrijeme,
kroz same dileme
Tražeći nešto
što ni jedan papir
nije sačuvao.
Ti tražiš,tražim i ja
Tražimo sebe
u drugim ljudima
Nigdje nas nema
Jer sudbina je
kocku složila
Igra se nastavlja
spetljana i praćena
teškim riječima
Ni malo vrijedna
A dovoljno blijeda
Da se karte,samo zatvore
Sa linije starta
do početka kraja
biješe samo igra
Teških uzdaha
Zvjezde i mjesec mlad
za svjedoke pozivam
Tiho skoro bez glasa
šapnuću ti na uho
da igru prekidam
_____________________________
Japodska Dolina
Proljeće,ljeto,jesen,zima
cvijeta,prži,kiše i mraz i tako kruži
Ja jednom odem,i opet se vratim,
ali krug je zatvoren.
Zašto?ja pitam zašto?
Tu mjesta nema za mene,
moje mjesto je od davno zauzeto,
samo sjećanja,ne to nije laž
ne ne to nije laž.
Vraćam se,na krilima ptice selice
i čekam vrata da mi otvore
i ove stare kapije Japodske
o jedina nisam te se odreko
a evo mene opet,opet sam se vratio
puteva je mnogo,ja najbolji sam izabro
i opet sam pobijedio
Život ide dalje,ja pričam al niko ne sluša
ovdje sam rođen!ovo je moj grad
to drvo sam ja zasadio
vidiš onaj kamen,tamo sa često sjedio
i ovom vodom sam se umivao
tamo sam se svama igrao
na kraju igre uvijek pobijedio
nije to laž,ne ne to nije laž
istina je da sam suvišan
o Milostivi Ti Svevišnji
Ti znaš da praštaš,klanjam Ti se i molim
oprosti dragim ljudima oni nisu krivi
AMIN
_____________________________
Kišni zavjet
Napisao sam odgovor na najduže njeno pismo,
da ću joj doći u pjesmi u kojoj zajedno nismo.
Nisam se izgubio,i znam dobro gdje sam
i znam ko sam,ne brini,ja ne lutam,dobro sam.
Kružim iznad vremena,tu sam negdje okolo,
tako sam se zakleo da ću te čuvati i od sebe,
kad se udaljimo daleko, možda se ne sjećaš,
naravno,davno je bilo….
Znam da me ne vidiš, nemoj da pališ svijetlo,
čak me i ne osjetiš jer miris sam pustio niz vjetar,
često sam tu, prečesto, samo ostanem kratko.
Iskradam se tvom pogledu da ne probudim ljubav,
i ne pogazim zakletvu jer sve se je promijenilo,
ni ja više nisam sam, pronašao sam polovinu….
Ali ću i dalje da kružim, dok budem gazio tragove
sto ostavljali su tebi nekad dragi koraci,
ispod tvojih prozora ,kao znak da bio sam tu,
na ulazu i izlazu,
Uvijek ću iza ponoći zapaliti vatre prošlosti …
_____________________________
Moj grad
Čuvara tvoja dva
stražari vijekova
po ocu i po majci
tebi su brat i sestra
dva ramena tvoja
dva bedema vječna
u podnožju milina
krivudava i fina
maglom se kiti
i na počinak sprema
nebo je noćas vedro
kažu, dah zaustavlja
17 je ispod nule
ma nije me strah
popit ću i gutljaj Une
srebrom protkane
jer grije me tvoje ime
što nosiš ga
Japodski sine
_____________________________
Možda
Klečim pred umom svojim
da mi vrati maštu
da te oblikujem i sebi dovedem
onako kako sam to nekad znao
kad si bila daleko,
uspijevalo mi je to često
i sad bih opet htjeo
samo,nešto me neće u
zadnje vrijeme,pa neće
svaki pokušaj je bezuspješan
priznajem,malo sam i umoran
lutajući lavirintom,
zapetljanih misli,možda je to.
šta me to šuta?da se odbijam
od imena do imna
evo brišem ih iz temelja.
i na kraju opet ne valja.
ili si ti toliko nemirna
u mojim mislima?
ili sam ja
skrenuo sa glavnog puta?
ko to zna?
_____________________________
Nije ljubav to je navika
Kiša pada i noć vrata
svuda zatvara
Noge žure i glas čujem
sve liči na san
Srce priča glava sluša
pratim korake
Opet sjedim tu na klupi
u sjeni kestenja
stidno krijem parče nada
ispod pazuha
Tu gdje stojim sam se rodio
ovaj kamen sam zaslužio
tihim glasom neko prošapta
to nije ljubav to je navika
_____________________________
Olovne misli
Šoljica kafe,ko zna koja po redu
već izmučena masnim prstima
što je umazaše s olovom
skinutim sa dnevne štampe
nemoćno čekjući
na pokret lijene ruke
da cigaretu ispusti
i nespretno ponovo
njoj se približi
a pjesma već znana
ko sumorno jutro
svira još jedan kišni dan
u glavi mi zbrka i izgubljena trka
I crno bijele slike iz osamdeset i neke
na njima ljeto i mi pored rijeke
jutros su teške kao plaćene greške
stapaju se u sivilu olovnih slova
na rasutoj štampi duž moga stola
i dok čudne misli me prevagnjuju
palim cigaretu za ravnotežu
obavijen dimom
zaustavljam nemir
da čujem tišinu
kako je sviraju kapi kiše
_____________________________
Predaja
Po nekad se sretnem,
u drugom svome ja…
Dirnem svoje lice
obuzme me jeza
Ovo nije san!
ipak sam to ja!
Dotako sam liniju
svjestan dometa
i samo par koraka
da stanem na cilj
borim se sa sobom
al opet izgubim
_____________________________
Pahulje snene
nekad tamo davne
daleke i neke
topili smo led
radovali se
što pada prvi snijeg
usnama smo skupljali
pahuljice meke
gazili kroz cilac
kraj srebrene rijeke
utiskujući tragove
strašću nanesene
neštedeći tijela
za pahulje snene
pjevušili refren
nama znane pjesme
i sad često kažem
to je bilo vrijeme
_____________________________
Talog sa dna srca
Iz mase mi dopire miris
budeći sjećanje
ulazi u nemir moj
oporom ljubavi davne
prostire mir svoj
sklapa mi oči
podižući talog sa dna srca
osjećam te ispod kaputa
prstima ti putujem po kosi
dok tople usne
se lijepe na moje
slušam drhtave riječi
kako mi izjavljuju ljubav
kao nekad
u stara dobra vremena
pjesma me nagriza noćas
iznad srca gusta prašina
kao oblak je zaplesala
noćas pjesma je duga
duža no ikada
ljuta ko ljuta riječ
noćas me ranjava
sklapa i rasklapa
ostavlja me na pola
ti pružaš joj bijele ruke
vukući za sobom svaki trag
za trenutak u radoznaloj masi
opet ću ostati sam
_____________________________
U sjeni kestena
Na putu smo za strast
u oči punog mjeseca
pod svodom nebeskim
prošaranim zvijezdama
na trenutak stadoh smo
u sjenu kestena
zaslijepljeni svijetlima
bočnih ulica
ogluhli na raskoš
gladnih im pogleda
imuni na žamor riječi
kad im se iskrada
kako im se noć nasmija
i kako im mjesec otjera
mi stopismo se u jedno
kao mornar u miran san
i tako sve do svitanja
trajala je muzika
dodirom drhtavih usana
u zraku tromih uzdaha
_____________________________
Zagađeni zrak
Gledaju bez pogleda
Dotaknu bez osjeta
Gaze i stim se slade
Kradu bogu dane
Upisuju mane
Žive bez obzira
i opet se ne boje.
Takvi sade cvijeće,bez mirisa i boje
Misle da se kreću a ipak čvrsto stoje
I ja udišem po malo već zagađeni zrak
Dišem s pola duše borba je teška
Hladno mi je osjećam da gubim dah
Prtim svoju prtinu kao pustinjak
I ovo vlastito breme,što me lomi kroz život
Još uvijek mi nije teško.
I ova moja loza,koju ne ispuštam
Ne želim da se izgubi u sivilu zidova
Ne bih da sadi cvijeće bez boje i mirisa
Niti da gazi i pri tom se sladi
Neću da dotakne bez osjeta dodira
Da hoda bez vlastiti tabana
Oronulih i krvavih laktova
Da gleda bez pogleda
Nek ova moja prtina
bude svijetli putokaz
nek ostavi dubok trag
nek novi bijeli snjegovi
zametu sjećanja
na zagađeni zrak.
SLIKARSTVO
