Marjan Hajnal

Marjan Hajnal Rođen u Visokom, BiH, 25. januara 1958. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Katedra za filozofiju i sociologiju), magistrirao na FPN u Beogradu (Odsjek za sociologiju kulture i kulturnu politiku). Predavao na visokoškolskoj instituciji. Od 1993. godine živi u Izraelu. Član Udruženja pisaca i pjesnika u Jerusalimu. Kao glavni urednik sadržajno i tehnički priredio antologiju radova useljenika iz bivše Jugoslavije pod nazivom “U voljenoj zemlji”, Tel-Aviv, 2005. Autor knjiga: “Horizonti humanizma i transformacija vremena” (interdisciplinarna studija), knjiga pjesama “Magle i daljine”, roman “Pirat pirata”, (Tel-Aviv, 2005.). U pripremi roman “Posljednji”. Pred štampom  knjiga “Kontrasti Izraela”. Humanist, pacifistički aktivist, pjesnik, esejist, slikar, arheolog, pisac studija iz oblasti estetike i kulture.

 

 

Alhemičari zla
Boem
Ciganima svijeta
Dan
Djeci Hirošime
Homo sapiens
Jutro svlenog leptira
Kaktus
Kišni leptir
Magle i daljine
Mojim imenom se zvaste
Maslina
Moja Manon
Masada
Odlazak
Put
Pjesma slijepom pjesniku
Pogrešan izbor
Plavi cvijet
Povjerenje
Pjesnik
Papirnati zmaj
Podkameni snivač
Sindrom Bodlerove karme
Tragična dilema
Trag
Tajna
Usamljeni bor
Vrijeme pjesme
_____________________________

Alhemičari zla

Oni nikada ne sanjaju
Drugo što do košmare
A kada se probude
Razaraju sve u čemu
Ne prepoznaju aveti
Iz mračne agonije duša
Bez neba i sudbine .
Život je za njih nesavršen
Zato ga dopunjavaju
Dijelovima svojih košmara .

Berlin, 28.05.2000.

_____________________________

Boem

Kako od boema načiniti
čovjeka poštovanog ?
Kao kad biste
Bizonu stavili kravatu .
Kako boema
Naučiti zakonima ?
Lakše biste
Ukrotili vihor .
Kako boem
Da se odvikne slobode ?
Kao kada biste pitali :
Može li se Sunce odreći
Svjetlosti svoje i toplote ?

Bat-Yam, 10.06.2003.

_____________________________

Ciganima svijeta

Cigani , volim vas !
Sa vama nikada nije dosadno ,
Vi nikada ne ostarite .
Ukradite me i prodajte !
Za jednu vašu pjesmu ,
Cigansku .

_____________________________

Dan

Dolaziš tiho
Kao djevojkin korak bosonog , snen
U zvuku tišine pokrećeš mir
Zaploviš stidljivom maštom dječaka
I strahom kradljivaca
Pritajiš se u sjeni rosnih cvjetova
I njihovih tajnih mirisnih poljubaca
Dolaziš tiho , nevino bijel .
Dolaziš tiho kao maja dah
Veliko Sunce u očima nosiš ,
Prevaru da skriješ
Daruješ ukradene poklone ,
Djeci se nevino smiješiš ,
A mač iza leđa kriješ
I nevino se smiješiš
Dolaziš tiho
Da psi na požar ne upozore ljude
Ne čuje se ni lanca zvek
A ti si tu , zlokobniji od okeanske dubine
Donosiš kraj beskrajnom
Postaješ krvi kap na tek palom snijegu …
Ostaješ ukraden sam sebi i svom beskraju
I besmrtno sam , odlaziš nijem .

Visoko, 25.01.1975.

_____________________________

Djeci Hirošime

Nulto jutro
Bez trešanja
Večeras ih niko ne}e brati .
* * *
Gdje li su ti mali lopovi ?
Susjed nije više ljut ,
Ne čeka u zasjedi .
Uzalud .
Njegove trešnje
Neće više krasti .

Bat-Yam, 06.08.2002.

_____________________________

Homo sapiens

Gavrane , gavrane ,
Svega imaš …
* * *
Ajnštajnova i Nobelova upozorenja ne znače mi ništa !
Da ih nije zanimala istorija sami bi se ispisali iz nje .
Pjesme ne trebaju ni naftu , ni trinitrotoluolen ,
Ni uranijum .
Pjesnici ne trebaju lunohod ,
Do Mjeseca stižu jednom mišlju
I jednim pogledom .
Život ne traži skupu ulaznicu za jeftinu smrt .
Ne treba mi koordinatni sistem :
Dekart je otac snajperske geometrije .
Ne trebaju mi ni Njutnove haubičke parabole .
Nisam protiv civilizacije , televizor mi možete ostaviti :
Da gledam kada budu odnosili Zemlju na popravak .
Civilizovani ste ?
Ali barbari su bar ponekad imali dušu ,
Bar ponekad bili su … i ljudi .

_____________________________

Jutro svlenog leptira

Srebrni zrak svjetlosti
Lagano kao sviloprelja
Prelazi od misli do misli
Pletući moj svijet
Nemira , istina i slutnji .

_____________________________

Kaktus

Trovali su moju dušu
Pretvorih se u kaktus
što procvjeta samo jednom
U hiljadu godina
Samo jednim cvijetom
Žutim , bez mirisa ,
Ali i bez otrova

_____________________________

Kišni leptir

Tako rijetki koji me vidješe
Poslije su uzalud čekali
 Da se ponovo pojavim .
Neki su postavljali mreže
 I druge lukave zamke ,
Ostali su vjerovali
 Da zapravo i ne postojim .
A ja , lagan kao bezazlena
Bezbrižna djetinja misao
Letim , plešem ,
Slobodan , razdragan ,

Od bambusa do kaktusa
 Od narcisa do lotosa .

Znam da postoji zlo
 I zato sam često , često nevidljiv .

Plavi kolibri mi je brat
 Ali kišni oblak najbolji mi je drug .
Otkriću vam zašto :

Na kapima kiše , kao na harfi nebeskoj ,
Svjetlucavim dodirima krila ,
Najljepšu muziku , za mene samo
Moja draga svira
Muziku što lebdi sferama eona
Pored Saturnovih prstenova
 Kroz zvjezdanu lepezu duginih boja .

Yaffo, 26.03.2002.

_____________________________

Magle i daljine

U neizgovorenim tajnama
Biti sakriven
Ili u šapatu purpurnih magli
U rosnom svitanju
Nad cvjetnim poljima
Biti dalek
Neznan i nepozvan
Ali blag kao san
Proljetnih pupova
Na granama bagremova

_____________________________

Mojim imenom se zvaste

Gospodar svjetova
Ne želi krvne darove i žrtve ,
Zatrovane vode i vazduh
Spaljene šume , polja i domove .
Koje li sve gluposti ne čine
U Ime Njegovo
Zloupotrijebljeno
Krivotvoreno
Zaboravljeno
Ime
Koje drsko prizivaju
Ne misleći da će biti upitani :
“ Zar Mojim Imenom se zvaste !? ”

Jerusalem, 17.1.1997.

_____________________________

Maslina

(Kraljica)

Hlad
Plod
Ulje
Mir
Sve nesebično daješ
Ne tražiš ništa
O , drvo drevno !
Kada bi znalo da govoriš i svjedočiš !
Sa strahopo{tovanjem
Dodirujem koru tvoga stabla
čini nam se
Da si samo nijemi putnik
Kroz tiho i usporeno vrijeme
Ali svi koji ku{asmo tvoje sokove
Ili na šahovskoj ploči igrasmo se
Figurama stvorenim od tvoga tijela
Da li smo osjetili čudesnu mo}
Nesagorljivog nadanja
Na putu od vatre
Do pobjede
Slavne
Dok
O porazima
Vjerno , ćutke ,
Tisućljetne čuvaš naše tajne

_____________________________

Moja Manon

Od moje duše si odlepršala , Manon ,
Varljiva i strasna
Tako mila i lažljiva
Moja nevjerna Manon

Volio sam te
Kao planinski usamljeni borovi što vole prvi snijeg ,
Kao što oblaci vole vjetrove
Koji od jezera dalekih donose divlje labudove

Moja Manon
Ukrali su te ko zna za koga , i ko zna gdje …
Da li me se zaista ne sjećaš više
Draga Manon ?

Zbog tebe sam sve dao Ciganima
Da te nađu i čuvaju
Jer samo još oni znaju za ljubav

Znam ,
Pripada mi ta moja sudbina
Ti si moja duša i nevjerna si
Koliko i ona sama nevjerna je
 Ti si pošla zbog nje , za njom ,
Samo ne shvatam
Zašto baš sada poletjela si ,
U trenutku silnog nevremena
  Kada se svi drugi sklanjaju ?
Imaš li krila za to ,
Malena moja Manon ?
Oluje ne znaju za milost
 Raznijeće moju dušu …
Ako ikada poželiš da se vratiš
 Gdje ćeš tada ti ?
Pogledaj tvojim , mojim zelenim očima ,
Imaš li krila za taj samotni let
Kroz ovaj svijet ?
  Manon …

Stockholm, 25.04.2000. (Kćerki Deani)

_____________________________ 

Masada

U večeri slične imali smo vjenčanja
I radovali se našim prvencima .

Sada , u pustinji kamenitoj
Na kraju svijeta , uz jezero smrti sakrismo se
Od progonitelja okrutnog nečovječnog .
Na stijeni prostranoj , među orlovima
Naš posljednji nepokoreni je grad ,
Luka mira , posljednji naš spas .

Orlovi sivi , naši , to posebno boli ,
Izdaše nas orlovima crnim
Otkriše nas i dođe vojska nebrojena ,
Silna , silovita , nečovječna horda ,
Svi do jednog siti , pijani ,
Zovom mraka zaslijepljeni .

Dođoše silni , silnici siloviti
Protiv nas malobrojnih ,
Protiv žena , staraca iznemoglih i nejači naše ,
Došli silni da se dokažu ,
Da promijene naše dane ,
Protiv naše snage male došli
Snagu paganskih kumira da pokažu ,
Od nas , na našoj zemlji ,
Došli silni da se brane .

Znamo , preda li se naša mala vojska
I posljednja će muška glava pasti ,
Ni djedove poštedjeti nam neće ,
Djecu će odvesti u roblje
A supruge , majke , sestre , kćerke
Ostat’ će bez časti .

O , odluko strašna , uzvišena !
Niko nam slobodu uzet’ neće moći ,
Za čast grada jedinog preostalog , kamenitog ,
Za čast djece naše ,
Od naše ruke radije , u smrt hrabro ćemo poći .
 Umjesto da padnemo u nemilost krvnika ,
Slobodni , na počinak vječni poći ćemo sami
Da Boga našeg uvjerimo da smo ga dostojni ,
Čak i ako zaboravlja nas često , za Njega ,
  Na put nevoljni , al’ jedini preostali ,
Kao u svadbenoj povorci
Pod punim Mjesecom , ove noći ,
Sa osmijehom , držeći se svi za ruke ,
U smrt čistu , časnu , slavnu , sami ćemo poći !

Nekada smo u večeri slične imali vjenčanja …
 I ove noći biće po starom ,
 Vjenčanja odreći se naši mladi neće ,
 Neka bude posljednja radost !
I vino nek se staro sve do kraja pije !
Ni Bog naš sam , što zaboravlja nas često ,
Noć takvog vjenčanja još ugledao nije .

Drugima se , pak , prvenac treba roditi
Ove noći veličanstvene beskrajno
I beskrajno tužne ,
Rodiće se , ali za najkraći život
I najslobodniji na ovoj planeti .
Velika je ova igra sa smrću svih smrti .
Za našeg zaboravnog Boga ,
Za rođenje svih rođenja ,
Časno , za punog Mjeseca ,
Posvećeni besmrtnoj ovoj noći ,
Pjevajući naše himne stare
Kao u povorci svadbenoj
Držeći se svi za ruke ,
Smrti svjetlijoj od svih
Skupa ćemo u susret
Sa osmijehom
Poći .

Masada, 11.11.2002.

_____________________________

Odlazak

Slutim kroz veo večeri blage
Odlazi i posljednji ždral
U trenu tuge vjerne i drage
Jesenjih violina slutim žal
Snu laganom predaju se lotosi
Stih o njima obasjava sive dane
Magla me u nepovrat odnosi
Kroz mokre i gole brestove grane

Visočica, 28.10.1973.

_____________________________

Put

Dali su mi cipele
A krenuh bos
A put je dug .
Svjetlo daleko prstom mi pokazali
A sakriše svijeće
A put je dug .
Koračam kroz noć
Sam … tiho … sam …
Osluškujem … bojim se …
Pružam ruke u neizvjesnost
I nadam se .

Trebević, 23.10.1973.

_____________________________

Pjesma slijepom pjesniku

Utisnuh u podsvijest jutro nemira
Okamenih u danu trag trajanja
Ispratih do zapada crvenog ratnika
Da osjetim daljinu i odsjaj neba bez osmijeha
I snom taknem tugu pjesnika
želio sam
Da drage tajne odbace sidro vremena
I nada let odagna slutnje
Da tihi zov nove igre
Odgurne u zaborav duše krik
I jesenja pjesma zalebdi ponad grada
Da iščezne zvon okamenjenog pada
Na dodiru istoka i sna
Varajući kraj ispružih mu ruke
A znam
Tuga pjesnika u oku mraka
Neće naći luke

_____________________________

Pogrešan izbor

U polusnu lik
Osjetih da volim
I zauvijek gubim
Iz sjećanja
Možda se varam
Ali u duši miran
Znao sam
Gubim u igri s prostorima
U lavirintu slobode
Zagubljen
O Ikarusovom
Tirkiznom nebu sanjam
Još samo u samotnost
Jesenjih večernjih lutanja
Po kiši
Zaljubljen

_____________________________

Plavi cvijet

Planinski plavi cvijet
Rijetke ljepote i nježnosti .
Ako ga uberete ,
Odmah uvene …
Ne pomišljajte da ga imate !
Čak ga ni ne gledajte predugo
Niti izbliza !
Pogled i misli vaše
Plaše ga .

_____________________________

Povjerenje

Vjerujmo drugima
Sebi nikada
Samo tako ćemo sačuvati
I njih i nas same

_____________________________

Pjesnik

Samo kao pjesnik
Mogu voljeti sve i pripadati svima
Ne od nepravde ,
Od ljubavi odlutati morao sam često
I ostati sakriven iza šumarice ili margarete
Zbog dragih koji sve mi znače .
Samo kao pjesnik
Mogu pripadati svima
I samo kao pjesnik
Mogu sakriti se od svih i svega
Mogu se pretvoriti u brezin list ,
Kaktus , leptira , suncokret , lastavicu …
Ne od nepravde , iz ljubavi za sve koje volim
Bježati morao sam često
Da ne sagorim
Od onih koji i sami ljubav zrače .
Sakriven sam ponekada da bih pripadao samo sebi
Samo tako mogu pripadati svima
Lijepo i sveto je voljeti , prikriti ljubav
Ponekada je važnije i još svetije .

_____________________________

Papirnati zmaj

Znam tvoj san :
Dotaći visine
Uhvatiti oblake
Slijediti labudove
Plesati tango s vjetrom
Ali ,
U visinama
Sačuvaj nit volje
Za povratkom
Spusti se i pokloni
Dobroti
Zemlje

Bat-Yam, 17.02.2003.

_____________________________

Podkameni snivač

O meni nisu rekli
Čak ni naslutili nisu
Koliko sam duboko zakopan
Grdnom stijenom pritisnut
Odbačen do samog dna ambisa
Bez milosti i bliskog svoga
Gdje se ne zna ni za Crnog
    Ni za Boga

Dobar da sam bio neki rekli su
Zao da bih bio drugi htjeli su
Ni ovi ni oni znali nisu da sam bio
Samo sjena vremena
Gore od Prometeja
Bez pomilovanja
Na nebesku hrid okovan

Sada lutam i sanjam moje svanuće
Sunce pred dlanovima
Malo, cijelo zagrljeno rukama
Toplo, samo moje, bar ovoga trenutka
    Dok sanjam

Pustite me, molim vas,
Još malo da sanjam
I ne kradite moju stijenu
    Moj pokrov
    Moj dom
    Moju sjenu

Ne prenosite nikuda moj kamen
Prevelik je grijeh
Nije to muzejski dekor
Ne prekrivajte zemljom ono što je još od neba
I ne iznosite na svjetlo ništa
što zemlji već pripada
Ne dirajte ni faraona ni Vikinga
  Ni kralja ni prosjaka
  Ni Maje ni samuraje
  Ni nas Dobre
    Snene
    Bosanske

Jednom, ipak, dok i samo nebo spavalo je,
Meni usnulom, uzeste ga,
Iz njedara majke zemlje iščupali, oteli,
Moj kamen bijeli
Meni
Koji glasa nemam …
Vi! O, vi, bez savjesti,
Nemišljenjem što mislite i tek nedjelom govorite,
    Imena da nemate!
Ako kamen ne vratite
Kako ću bez njega snivati?

Od tmine vaših paklenih umova
Sagorjeću na vječnoj hladnoći
U noći tegobnoj,
Bez Mjeseca
    Zar ne znate … ?
    Zar nikada ne sanjate … ?
    Zar ništa drugo sem jave košmarne nemate … ?
Sada ne biti je biti
A biti je sanjati
Ako ne sanjam nisam bio niti ću biti
I ne znam, bez kamena,
Kako snivati
Ja
Koji koplja bojao se nisam
    Sada …
        Strah me je …

Kako će me prijatelj bez kamena pronaći,
Gdje će cvijet staviti
I kako ću moj grijeh okajati
Ako nisam pritisnut stijenom strašnom
što me mori ali
I čuva
    Od svih što prekopavaju svetinje?

Vratite mi dragi kamen moj
I ne samo moj
Odnijeli ste odmorišta i zaklon
Moje djece
I mojih pradjedova
    Mojih dragih susjeda …

To nije samo kamen
U njemu je moje srce
Koje pati zatočeno
Kažnjeno
U njemu je svjetlost moje duge
Moje nade
Moje tuge
    U njemu su najtiše pjesme, ikad ispjevane.
    Prislonite uho i čućete moj smijeh.
    Dotaknete li moj kamen, bez zlobe,
Dotakli ste uspomene na ljubav
Stidljivu
Iskrenu
    Prvu i zanosnu …

    Dvostruko me pokradoše.
    Oni koji mi kamen oteše,
    Rekoše :
    “ Samo kamen to je,
    Eksponat dobar,
    Prenesimo ga … ”

Uzeli su ga, ništa nije krađa
I ništa sveto i ništa zlo nije
Za ništavne, kakvi su bili i oni
Koji mene nekad kukavički presretoše
Na mojoj zemlji
    I moje Sunce ugasiše …

U planini
Poljana okružena vijencem borova
Plače bez kamena kog su odnijeli
Za dekor prljave bučne ulice
Da se ubice iza njega kriju
Da i njega
Kamen
Izranjave i ubiju
    I moje srce u njemu.

Zar ne znaju da je to krov
    Za moj podzemni dom?
    Zar su izabrali taj moj krov da odnesu,
Mojom kaznom
    I mojim prokletstvom da se igraju …?

Zato vi Bošnjani davnašnji,
Koji niste oni, vi Dobri, moji,
Možda ne tako daleki,
Vratite mi moj kamen nadgrobni
Da ne bih bio tako nezaštićen
Zaboravljen i sam
Daleko od moje braće
        I borova
        I vukova
        I snjegova
        I svitanja
I vjetrova
I cvjetova plavih nježnih
U kosi moje drage
što me sa sjetom
I čudnim predosjećanjem grlila
Pored potoka
Ispod borova
U uzglavlju Kamena
U kojem će klesar
Kad me više nikad ne bude
Zatočiti moj smijeh
Moju suzu
Moju dušu
    I moju ljubav – jedini moj grijeh.

Sarajevo, 12.07.2001.

_____________________________

Sindrom Bodlerove karme

(Zamke i prevare)

Pustimo Bodlera ,
Zla karma mu je bila .
Ničeg u pijanstvu nema
Osim odgurnutog straha
Ničeg osim laži
O zanosu i strasti .
Umjetnost to nije ,
U bijegu utjehe nema
Dok smrt je
U čaši opijuma na straži .
Snaga duše to nije
Tonuti u bolu i samosa`aljenju
Ili čeznuti za smislom
A dozivati aveti iz krvi
Pa poslije sam
Plakati u blatu .
Thanatos i Morfej
Gospodar su i sluga
Povezani mostom
Zabluda i bluda ;
Mlad , svjež život im je hrana
U carstvo oholosti i neposluha
Omamljen doveden
Zatočen , zaveden .

_____________________________

Tragična dilema

Tako sam nesretan stao
Između stihova Jesenjina , Ljermontova i Lorke
Kako da jednoga volim više od drugoga ?!
Koliko bi tek Cvetajeva ,
Da je umjesto mene ,
Bila očajno zbunjena ?

_____________________________

Trag

Prekasno je ,
Neću otkupiti svoju krivicu .
Prođoh kroz rosnu , visoku , cvjetnu travu ,
I ostade moj trag , kao ožiljak ,
Preko lica planine .

Herzliya, 01.08.2003.

_____________________________

Tajna

Ne tugujte za mnom , Cigani ,
Noćas
Kada ugledate da je veliki orao
Zario kandže u Mjesec .

Ne ostavljajte violine i
Ne prekidajte pjesmu moje Ciganke ,
Neka pjeva
Pjesmu proljeća neka pjeva !

Ja bolje vino sada pijem
Iz grozdova koji rasli su
Na prkosu i plamenu ljubavi
Što je samo vi Cigani
 Možete osjetiti i razumjeti .

Ne tugujte za mnom noćas
Ja bolje vino sada pijem .

I tu magiju života
Čarobnu , tajnovitu ,
Ne prenosite nikom
I moju čašu razbijte
Neka iz nje ne pije više niko .

Samo nju zamolite
Da noćas nikako ne gleda u Mjesec
Da ne vidi kako ga orao odnosi
U kandžama
   Daleko …
A vi ostali ,
Lako ćete i bez mene
I bez Mjeseca ,
Bez svega ćete lako ,
Navikli ste da nemate
I da ništa nije vaše ,
Ali magiju života
Nikako nikada ne odajte nikom .

Ta magija čuva vašu čergu ,
Vaše vatre da se ne pogase .

A ona moja ,
Ako i zavoli drugoga i zaboravi me ,
Pa i ona …  samo Ciganka je …

Ne tugujte za mnom noćas
I magičnu tajnu ljubavi
 Nikako ne otkrivajte nikom .

Znam dobro , prijatelji moji ,
Vi olako rapsodima predajete srce ,
Svo vaše bogatstvo .
Ali , ipak , zaboravite me !

Zar vam je važno ako ću usne promrzle
 Drugim plamenom zanosa da zgrijem ?

Svirajte odu proljetnu i ne mislite
Da li bez vatre i pjesme vaše dobro mi je
I da li , uistinu , vino bolje od vašega
 Sada negdje s drugom čergom pijem .

_____________________________

Usamljeni bor

Rođen za nemilost
Za usamljenost
Za siromaštvo
 Ni imena ti nisu dali .

Kišni oblaci su te hranili
Tvoja kolijevka bili su vjetrovi ,
Vukovi prijatelji , gromovi tvoji čuvari .
Od njih čovjek ti nije mogao prići .

Oluje su te savijale , ali nisu slomile ,
Lomili su te , istrajavao si nepokoren .
Odolio nisi jedino vlastitoj težini .
Tvoja gorda uzvišenost
Stasala nad nedovoljno postojanim korijenjem
 Bila je put u tvoju propast .

Sada kada ležiš pod snijegom
Ko zna za tebe ?
Ko se sjeća da si bio neustrašiv ?
Možda tek ta slaba drvca ponikla oko tebe ,
Nudeći spas gladnim jelenima ,
Izložena studeni maštaju o tebi
I možda će tek jedno od njih
Dostići visinu tvoga sna
Na putu smisla čežnje
Za tako neodoljivom i tako kobnom
  Vizijom nebeske pravde .

Bat-Yam, 07.08.2002.

_____________________________

Vrijeme pjesme

Osmišljeni besmisao
Ili , besciljni smisao ?
Prevaranti ne lutaju sami ,
Ne podnose samoću
Povlače ih mračni vrtlozi .
Pomračeni , odlazeći ,
Mame druge ,
Htjeli bi sve
Odvući sa sobom .
Kažu : “ Čemu pjesnici ,
S pjevanjem je gotovo ,
Svijet je dovršen … ”
Skoro sam im i ja povjerovao .
Pjesnici su im na putu
Jer vide neskrivenost bez maske .
Osioni žele oslijepiti umjetnost ,
Znaju , ako nestanu pjesnici
Nestaće i posljednji svjedoci .
Ali , varaju se prevaranti .
Ako svijetu dođe kraj
Neće ga oni nagovijestiti
 Ni provesti ,
I o kraju neko treba
Reći zadnju riječ .
Stih bez riječi ,
Smisao bez slova
Samo pjesnici mogu izreći .
I to će biti pjesma .
Prevarantskom bivstvujućem
Pjesma će označiti kraj .
Biće to vrijeme pjesme
U pjesmi o vremenu ,
Pjevaće samo o sebi
Raspjevano vrijeme ,
Biće to pjesma svih pjesama
Pjesma o pjesmi
O plemenitosti .
Poslije pomračenja
Stih Cvetajeve prosijaće
 Na stazama svjetlosti .

 Bat-Yam, 23.12.2002.

_____________________________
 

Nema oprosta moralnom dekadentu ni ako je genije 

Objavljeno na stranici Visoko.co

Bosanski sentiment je kriv što nisam uništio arhiv svoje disko-prošlosti, pa vjerovatno neću ni ono što pripada “Bijelom dugmetu”. Razlog što to neću učiniti nije sadržan u nekom obliku poštovanja prema legendama Yu-rocka, već zbog sentimentalnih spona sa vlastitim tinejdžerskim pogledom na svijet, u kom je jedno od bitnijih mjesta zauzimala mala diskoteka, smještena u Domu kulture u Visokom, do koje sam u dva minuta od stana u Novom naselju, nekadašnja ulica “7. aprila” br. 5, dolazio čak i za najvećih mrazeva u tankoj jakni, s “komsomolkom” na tek osušenoj kosi, da bih susreo svoju generaciju romantičara. Bizarno smo svi izgledali, jedva nazirući jedni druge u oblaku duhanskog dima. Badava prethodno kupanje, vraćali bismo se kući nagluhi i smrdljivi od nikotina čije kancerogene „čari” su se nemilice širile svuda oko nas, ostajući još dugo u odjeći, sinusima, očima, mislima. Izgubljen u buci i gužvi silueta što su pokušavale da prepoznaju svoju sudbinu, da dožive neku svoju prvu slobodu i iskažu osjećanja, razmišljao sam o budućoj slavnoj ništariji iz grupe “Jutro” dok je debitovala upravo u toj visočkoj diskoteci. Neko će bolje znati koje godine to bijaše. Možda 1972. Nismo ni slutili, učestvovali smo u egzorcizmu na svoj način, za nekoga ko će svoje lice pokazati tridesetak godina kasnije.

DA TE MRZE, A DA TI SE DIVE

Ovdje nije riječ o kritici pojedinca i njegovom pravu na lični izbor stila života. On je osoba za sebe, ali, ako se već radi o pretendentu na zvanje umjetnika, koji javno utječe na mase, aktivno oblikujući stavove, stremljenja, pogled na društvenu realnost, onda snosi ogromnu moralnu odgovornost. “Previdjeti” socijalni momentum da se osudi zlo, znači ne zasluživati povjerenje i počasti. Idealno je biti zvijezda kojoj se dive, tada ta zvijezda gomile najlakše može sakriti svoj prezir prema njoj. Zavist je ta koja prijeti čovjeku više od plutonijuma i deuterijuma. „Šta bi dao da si na mom mjestu…da te mrze, a da ti se dive?…“ Stupidno i banalno. I, nažalost, bolno istinito. Gomila se divi svemu što poistovjećuje sa sobom, multiplicirajući sebe u figuri vrijednoj jedino žaljenja. Istovremeno je i mrzi i obogotvoruje. Ali, taman posla da se javno progovori protiv idola. Odmah bi takav bio proglašen snobom i zavidljivcem. Osporavati nekome „uspjeh“ znači navući na sebe odium mržnje što vodi do linča. Zar se neko usuđuje progovoriti ma i jednu lošu riječ protiv zemaljskih bogova!? Uvijek spreman, mediokritet skida svoju odoru i u nju oblači svoju žrtvu, kao kada pauk hitro i neumoljivo paučinom omotava svoj plijen. Ne želim da ispadnem veći Bošnjak od svojih Visočana, ali sam danas siguran da su sevdalinke i ilahije bolje od bilo kog folk-rocka. Njihova vrijednost se, u stvari, ni po čemu ne može ni samjeriti sa bregovićevskim alkoholičarskim banalnostima. Zato danas žalim za svakim trenutkom koji mi je sagorio uludo slušajući ne samo muziku “Bijelog dugmeta”, već i muziku daleko poznatijih grupa koje sam volio, posebno “Deep purple” i “Pink floyd”. Od svih njih jedini je do kraja pošten bio George Harrison, kada je izjavio da je sve što su napravili “Beatlesi” bilo sotonsko. 

CRNE RUPE NA CRNOM DUGMETU

Kosmos ne bi bio toliko beskonačan da u njemu nema crnih rupa. Izlišno je pitanje da li su ljudi-crne rupe pozitivni za kosmos. S njima je kosmos kritično sužen. Za iracionalnu sebičnost svog bivstva oni odnose svu zdravu energiju svoje okoline. Eksploatiraju poeziju kosmosa, prevode je na neki svoj pojednostavljeni kodni sistem, misle da je pisana samo za njih. Kada se dekodira njihov doživljaj, vidi se da od simfonije nije sačuvano ništa drugo do šum koji gradacijski raste, koji iz dubina okeana mami delfine do plićaka da u njima u agoniji umru, ne mogući zbog težine svojih tijela udahnuti vazduh. Takvom gušenju je nalik smrt malih atlasa na čijim leđima je prevelik tuđi grijeh. I kao što Bregović kaže za trebevićkog krvnika da bi bio samo pjesnik da nije bilo rata, moram se zapitati: da nije bilo Duška Trifunovića, Bebeka, Alena, sarajevskih Roma, Bugarki, neslavnog visočkog zeta-filmadžije, i svih drugih gitarista od kojih je vještinom sarajevskog džeparoša krao akorde, ko bi bio Bregović?  Ne želim obezvrjeđivati čast nekog ko bi se trebao zvati čovjekom, sve mogu razumjeti, ali nikako ne mogu prihvatiti da za proslavljenog muzičara jedan paljanski komandant-krvnik može biti pjesnik. Možda je pisao nešto što je ličilo na stihovanu bahanaliju neliječene šizoidne osobe u tijelu psihijatra, ali to se ni u kom slučaju ne može okvalificirati kao poezija, kao što se ni Hitlerovi crteži ne mogu nazvati drugačije: infantilne hladne crtarije bez duše. Ako se umjetnost često rađa iz tragedije, to još ne znači da mora postati tragedijom umjetnika. Istinski umjetnik, ako je prinuđen da truje svoj um ratom, mirisom baruta i blizinom krvi, ne mora sam prouzrokovati žrtve pokošene njegovim bezumljem, jer, kako bi on kao sudionik u zločinu mogao biti umjetnik? Zar se nečovjek može zvati pjesnikom? Istinski pjesnik ne nanosi nijednom živom biću bol i patnju. Pjesnik ne truje svoje tijelo alkoholom, osim ako to nije izuzetni Jesenjin, ili sam Omar Hajjam:

Vrč moga vina leži raskomadan,
Mome si veselju ti zavidan, Bože!
Ti po zemlji prosu moje rujno vino,
U ustima mi zemlja – jesi l’ pijan, Bože?

Omar je bio jedan. Neponovljiv. Jedan od najvećih Perzijaca. Ako je pio, pio je sam, prikriven, da ne bi opijen žarom svoje prevelike ljubavi prema svijetu, sagorio sam svijet. A Bregović otvoreno i nekažnjeno već nekoliko decenija na sceni javno popularizira nemoral, intoksikaciju, i tu svoju “vrlinu” još licencira organizatorskim ugovorima. “Moja muzika je muzika za alkohol”, izjavljuje Bregović. Na njegove niske, vulgarne, ojkačke, uvredljive nebuloze o pogledu na Sarajevo, bolje je ne davati nikakav komentar. Čini se tačnim da se zločinci uvijek vraćaju na mjesto zločina. I prema gradu Visokom je počinjen višestruk zločin. Ovo poređenje sa zločinom u nekoj drugoj prilici i u nekom normalnom kontekstu bilo bi pretjerano, ali poslije agresije 1991. koju nije osudio šef “Dugmića”, šta je ćutanje do saučesništvo? Da sam bio prisutan, sigurno je da bih se bučno usprotivio njegovom nedavnom boravku u Visokom. Ali, moji Visočani gaje uspješno sintetizovanu orijentalno-evropsku kulturu. Praštajući prećutno, ili ne, ugostiće svakog gosta, kako dolikuje, makar i hulju koja to ne zaslužuje. No, bolje je i civilizovanije tako, nego hulji dati dodatni razlog da laje. Može neko živjeti i u Parizu i da zauvijek ostane primitivni duhovni provincijalac. Prošli rat je bio rat bivših osuđenika, loših đaka i rehabilitiranih lopova. Ne poseban talenat za nauku, u svemu dvojkaš, Bregović nije mogao proći kod strogog, ali pravednog profesora Šefkije Žuljevića. Da bi se osvetio “kiselom grožđu”, spjeva samo njemu grandiozan stih: “Pa ni Aristotel nije rekao Bog zna šta.” Plitko samoodbrambeno stihoklepanije minornog alkosa. Ako je dvojka prolazna ocjena, čak i iz vladanja, posve je bliska neprolaznoj. Nažalost, na Balkanu sve prolazi. Sponzore zaokuplja istovrsna lukava misao, kao i sponzoriranog: kako udruženi, u moru novih naivnih loviti lovu, kao i ranije, od njihovih roditelja? Iako sam i sam lično mjesecima bio opčinjen taktovima kompozicija “Požurite konji moji”, “Selma”, “Kad zaboraviš juli”, “Sanjao sam noćas da te nema”, “Loše vino”… do danas više volim Alisine stihove o Sanji: “najgori su božiji čuvari”, ili, riječi Zrinka Tutića posvećene Doris: “oduvijek je pamet srcu bila nepoznata, i dalje će biti budala i rata”… Budale ništa ne može promijeniti. I poslije takvog rata, za koji mnogi tvrde da je bio gori od onog koji se vodio protiv nacista, zar još neko može, bez pomisli o bojkotu, slijediti dekadenta po čijem je bolećivom uvjerenju, psihijatar-ekspert za genezu kolektivnog zločina, bio jadan?  “U ratu se najbolje vidi ko je anđeo, a ko đavo. Da nije bilo rata, on bi ostao jedan pjesnik, psihijatar, kao što je bio i dotad. To su bili mali ljudi i političari u središtu velikih historijskih događanja. Jadni ljudi. On nije bio Tito da bi se mogao nositi s tom situacijom.” Delirium tremens! Na jednom mjestu toliki kalambur: đavo, mali ljudi, jadni ljudi, Tito. Vidi se da je i za isprazno brbljanje neophodno bar elementarno poznavanje Aristotelove formalne logike. S druge, manje stroge strane, moraju se ispoštovati kriterijumi koje formira masa. Prema tim kriterijumima, Bregović je muzički genij. No, što je genij? Genij naroda rađa svoje superiorne dekadente. Mogu se ignorisati, ali mase, ovisne o duhovnom narkotiku, ne mogu bez njih. Slava je kao zamajac, a Goranova sreća je u tome što je pored sebe imao pravi emotivni zamajac grupe, drugog genija, Željka Bebeka. A oni zajedno, imali su sreću da ih je otkrio, i u najprimjerenijem pravcu uputio, pjesnik Duško Trifunović, koji je također, kao recitator, posjećivao salu Doma kulture u Visokom.

OBMANA KOLEKTIVNE PODSVIJESTI

Naše duše upravljaju našim tijelima, ali šta odlučuje o njihovim putanjama, kad će i gdje obući koju masku, to je pitanje u nadležnosti nauke koja ima odgovore, a od nas zavisi da li ćemo ih prihvatiti kao istinite, ili ne. Lična karma je pitanje slobode izbora. Toliko je banalnosti sadržano u vijesti da je neki poznati glumac imao 12.750 ljubavnica. Holivudska zvijezda, zapravo, prevareni jadnik. Nauka o karmi kaže: birali ste, imaćete. U narednom životu daće vam se sva pogodnost da budete isključivo seksualno biće, a najseksualnija bića su glodari. Inteligentno ljudsko biće ostvaruje jedinstvo duhovne i fizičke prirodnosti čuvajući brižno svoju energetsku auru, čijim se potencijalom napaja humanost, okrenutost porodici, prijateljima i društvu na način graditelja, a to može i zna jedino potpun čovjek, koji za svojim animalnim identitetom ne luta kroz košmare tuđih tjelesnih pakovanja. Da li je to trijumf morala, okupiti hiljade poklonika, i ponavljati slične „uspjehe“ trideset i više godina, zumirajući pred neiskvarenim mladima alkohol, podsticati ih na glodarsku „ljubav“, sadomazohistički pripremajući kaos za divlju rušilačku lavinu razularene horde kojoj ništa nije sveto? Nije čak neophodna upotreba halucinogenih sredstava da bi se manipuliralo masama. U muzici, posebne frekvencije, već odavno su otkriveni agensi koji djeluju stimulativno poput droge. Umjesto da se zabavi, učesniku neke mega-manifestacije može se dogoditi da bude trostruko drogiran: muzikom, narkotikom, i skrivenom političkom idejom. Čak je i apolitičnost štetna, jer izdvaja ljude u bezvazdušni prostor u kom lelujaju bez cilja i orijentacije, što nekome i jeste cilj, naravno, prevashodno politički. Metafizičko je pitanje: kako sagledati kraj bijede ludosti? Među svim bijedama najveća je bijeda onog što zovemo moralom mase. Mitinzi, histerične ovacije, demonstracije, „događanje naroda“, bune, lomovi, hajke, bestijalni revanšizam… Dekadentnost postaje vrlinom, a svako ponovno okupljanje na stadionima, nije bitno da li je u pitanju obogotvorenje vulgarnog hedonizma Brene ili Madone, tragično, ali neodoljivo, asocira na Berlin 1939. i nenadmašne mitinge najvećeg “genija” zla. Dok je povlađivanja ukusima idola i ideologa alkoholizirane glodarski popaljene gomile, nažalost, i dalje će biti budala i rata.   Mr.sc. Marjan Hajnal