Federico Fellini

Talijanski filmski redatelj rođen 20. siječnja 1920. u Riminiju. Još za života smatran je kritičarem društvenih pojava u građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju, odslikavateljem ekonomskog prosperiteta, najrespektabilnijim europskim redateljem u Sjedinjenim Državama te osobu čija je popularnost bila usporediva s najistaknutijim filmskim zvijezdama njegovog doba. Rođen je u obitelji iz srednje klase s četvero djece. Dio djetinstva provodi kod bake na selu često lutajući s raspuštenijom seoskom djecom, a školovao se u katoličkom internatu. Iz toga razdoblja najčešće se prepričava njegov kratkotrajan, u dvanaestoj godini, bijeg s putujućim cirkusom. To se tumači kao znak njegove velike ljubavi prema spektaklu. Iako nikada nije skrivao svoju sklonost prema svijetu cirkusa Fellini ipak daje drukčiju verziju svog bijega: on je bježao od škole. Učenje i školska disciplina nisu bili njegova bolja strana, pa tako, došavši 1938. na studij prava u Firenzu on brzo zanemaruje školovanje i počinje se baviti crtanjem karikatura i stripova. Preselivši se u Rim (1939.), ponovo upisuje fakultet, ali tek toliko da odgodi služenje vojnog roka. Prehranjuje se pišući u crnoj kronici lista Il Popolo di Roma, crta stripove za satirički list Marc‘ Auerlio, a piše i kratke priče za radio. Najvažniji događaj iz tog razdoblja njegovo je upoznavanje s popularnim glumcem, tumačem narodskih likova Aldom Fabrizzijem, za čiju kazališnu trupu piše skečeve, ali i vodi garderobu, radi na dekoru i obavlja posao tajnika. Od 1940. počinje pisati i za film, uglavnom gegove za komičara Macarija, te tekstove za Fabrizzija. Presudno za njegov razvoj i čitavu karijeru biće međutim poznanstvo s redateljem Robertom Rossellinijem, s kojim (1945. i 1946.) surađuje kao koscenarist i asistent redatelja u klasičnim neorealističkim filmovima Rim otvoreni grad te Paisá. „Do tada kada sam dolazi na snimanja“, reći će Fellini, „sve mi je bilo strano. Ali, uz Rossellinijevu pomoć, u filmu sam prepoznao drugi svijet. Kroz njegov stav prema filmu shvatio sam da se filmovi mogu stvarati bez prijevare, bez apriornih pretpostavki, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam od Rosselinija dobio bila je poduka iz skrušenosti, poniznosti prema životu.“ Debitira 1950. s filmom Svjetlosti varijetea, koji režira zajedno s Albertom Lattuadom, a tada otprilike počinje i novo razdoblje u povijesti poslijeratne Italije: ratne tragedije pomalo se zaboravaljaju, ruševine se uklanjaju, nastupa ekonomski prosperitet i javlja se optimizam sve većeg blagostanja – sa svojim tada još teško prepoznatljivim stupicama. Tematika i problematika neorelizma, koja je bila na socijali i na ekonomskim nedaćama postupno se premješta ka psihološkim sadržajima. Taj filmski trend, čiji je najistaknutiji predstavnik upravo Fellini nazvan je neorealizmom duše. Nije zato neobično da je istaknuti motiv prvog Fellinijevog samostalno režiranog filma Bijeli štrajk (1952.) bile baš iluzije, čovjekova zaokupljenost nečim ispraznim. U tom smislu još je određenije prvo njegovo remek djelo, Srebrnim lavom na festivalu u Veneciji nagrađen film Dangube (1953.). Radnjom u Fellinijevom rodnom mjestu film prikazuje prazninu života materijalno osiguranih ljudi, ljudi čiji materijalni standard ne prati i odgovarajući duhovni standard. Prikazuje ljude koji su naglo ostali bez ciljeva koji pomažu oljuđenju, a taj gubitak vrijednog smisla života biće tema i mnogih njegovih kasnijih filmova. Tako će se dramatičnija verzija te teme pojaviti u idućem filmu, njegovom najslavnijem iz tog razdoblja – Ulica (1954.) za koji će dobiti prvi od četiri buduća Oscara za najbolji strani film. Filmom Ulica definitivno je postao zvijezdom svjetske kinematografije, ali je istodobno prouzročio žučljive rasprave, a i osporavanja u samoj Italiji. S oduševljenjem su ga, najviše zbog moralizma, prihvatili crkveni krugovi. To je pak izazvalo gnjev vrlo utjecajnih lijevo orijentiranih struja, osobito filmskog glasila Cinema Nuovo, pa je Fellini proglašen izdajnikom neorealizma, mistikom i prerušenim franjevcem – ovo potonje zbog prijašnje suradnje na Rossellijevom filmu Franjo Asiški, Božji lakrdijaš. Odmah nakon Ulice režira još dva filma s marginalcima kao glavnim junacima – Probisvijet i Noći Kalabrije. U potonjem njegova surpuga Giulietta Massina je imala naslovnu ulogu što će mu donijeti novog Oscara. Slijedi prijelomna trogodišnja stanka, a onda počinje novi razvojni stupanj njegovog stvaralaštva. Tako nastaju Slatki život (1959.) i Satyricon (1969.), dvije raskošne epske freske suvremenog života. Za Slatki život nagrađen je Grand Prixom u Cannesu. Nakon ovih filmova nastaje Osam i pol s Marcellom Mastroiannijem, svojevrsnim Fellinijevim alter egom, u glavnoj ulozi. Film je nagrađen Oscarom, a u nekim anketama filmskih kritičara proglašen je najuspješnijim filmom nakon 1960. godine. Nakon uspjeha s ovim filmom snima: Rim, Grad žena, Klovnovi, Casanova, Plovi brod, Giulietta od duhova (film koji je posvetio svojoj supruzi) i Amarcord . U Amarcordu govori o svom djetinstvu i za taj film dobiva četvrtog Oscara za najbolji strani film. Zanimljivo je da je gotovo za sve njegove filmove glazbu pisao skladatelj Nino Rota. Izraz ‚dolce vita‘ udomaćio se u govori zahvaljujući istoimenom njegovom filmu, baš kao i izraz ‚paparazzo‘, kao naziv za novinara kao beskrupuloznog lovca na senzacije. Sve to govori o Fellinijevom snažnom utjecaju na svakodnevicu. Pred sam kraj života dobiva i petog Oscara, za sveukupni doprinos filmskoj umjetnosti. Nedugo zatim umire – 31. listopada 1993. u bolnici u Rimu – a odmah potom umire i njegova supruga Giulietta.