Čarls Simić, srpsko-američki pesnik, esejista i prevodilac rođen u Beogradu 1938. godine. Zajedno sa svojom porodicom otišao je u Sjedinjene Američke Države 1953. godine. Pesme je počeo da piše još u srednjoj školi da bi se, kako kaže u jednom intervjuu, svideo devojkama. Na njegove pesničke početke posebno su uticali američki pesnici: Volt Vitmen, Emili Dikinson, Volas Stivens i dr. Kao prevodilac Čarls Simić je veoma značajan za Srbiju, jer je prevodivši Vaska Popu, Ivana Lalića, Milorada Pavića, Radmilu Lazić, Novicu Tadića tako doprineo popularizaciji srpske književnosti u SAD. Sačinio je i jednu antologiju srpske poezije Konj ima šest nogu. Član Američke akademije za umetnost i književnost postao je 1995. godine. Čarls Simić je dugo godina profesor na Univerzitetu u Nju Hempširu gde predaje američku književnost i kreativno pisanje.
Crvena pomorandža
Čudo od detetaIgla
Jackstraws
Moj zamor od epskih proporcija
Ljudi obožavani zbog svoje svireposti
Odsudni čas
Paradise Motel
Vanjština kameje
Zimski sumrak
______________________________
Crvena pomorandža
Tako je mračno da je moguće
da je kraj sveta na pomolu.
Čini mi se da će padati kiša.
Ptice u parku ćute.
Ništa nije onako kako izgleda.
Ni mi.
U našoj ulici raste ogromno drvo,
Svi bismo mogli da se skrijemo u njegovom lišću.
Odeća nam ne bi bila potrebna.
Osećam se matorom kao bubašvaba, rekla si.
U mislima, putnik sam na brodu punom duhova.
Sada više ni uzdah ne dolazi spolja.
Ako nam je neko ostavio na pragu dete,
Zaspalo je.
Sve se klati na ivici svega
Sa ljubaznim smeškom.
To je zato što na ovom svetu postoje stvari
Na koje prosto ne možemo da utičemo, rekla si.
I tada sam čuo kako se pomorandža boje krvi
Kotrlja sa stola i uz tup udarac pada
Na pod raspuknuta.
______________________________
Čudo od deteta
Odrastao sam nagnut
nad šahovskom tablom.
Voleo sam reč završnica.
Svi moji mali rođaci
izgledali su zabrinuto.
Bila je mala, ta kuća
pokraj rimskoga groblja.
Avioni i tenkovi
drmusali su joj okna.
Neki penzionisani profesor astronomije
naučio me je toj igri.
To mora da je bilo 1944.
U garnituri koju smo koristili,
boja je bila skoro zguljena
s crnih figura.
Nedostajao je beli kralj
pa je morao da bude nečim zamenjen.
Kažu mi, ali ne verujem
da sam tog leta video ljude
obešene o telefonske bandere.
Sećam se da mi je majka
često pokrivala oči.
Umela je nekako da mi najednom
ututka glavu pod svoj mantil.
I u šahu, govorio mi je taj profesor,
majstori igraju pokrivenih očiju,
oni veliki i na poviše tabli
u isto vreme.
______________________________
Igla
Kad god se neka izgubi igla
Ona načini savršen krug.
Njeno sićušno uho još sićušnije postane
Tako da se tišina udene u njega.
Šibica zbog nje upaljena umire
U omci od dima. Svaka nit na svetu
Pocrni. Svinuta leđa moje majke
Sada su drevni kamen.
Sada ispod svega što je
Meko, nežno i podatno
Njezin oštar mali jezik bdi.
Pripazi,
Ili ćeš zbog nje
Zavikati u snu.
______________________________
Jackstraws
Moja senka i tvoja senka na zidu
Zatečene s rukama u vazduhu
Kao da prikazuju uzbunu,
Sada kada čak i šapat, dah samo
Može da uznemiri preostale slamke
Koje odolevaju na stolu.
U žutom krugu svetlosti lampe,
Ovih nekoliko krovnih greda i stubova
Nečega što je moglo biti raskošna palata.
Princ gricka svoje dugačke nokte.
Princeza spušta zelene kapke.
Oboje puno puše,
Nikada ne ležu pre zore.
______________________________
Ljudi obožavani zbog svoje svireposti
Da li je tačno da tirani imaju dugačke prste?
Da li je istina da sami postavljaju zamke
Ispod slika Bogorodice
Na mračnim mestima preobraženim u muzeje?
Svi volimo njen grozničav pogled uzdignut ka nebu.
I Veneru razodevenu svi volimo.
Ona nas gleda iz razmeštene postelje
Sa smeškom i rukom preko prepona.
Ona vidi kako gospodar vreba iza naših leđa.
Star je, bled kao leš, preobučen
U čuvara muzeja i nosi sive rukavice,
Jer ruke su mu, naravno, crvene.
Moj zamor od epskih proporcija
Sviđa mi se kada ubiju Ahila
pa čak i druškana mu Patrokla
i onu usijanu glavu Hektora
i kad je celokupna grčka i trojanska jeunesse d oree
manje više stručno poklana
tako da je najzad mir i tišina
(bogovi su za trenutak zavezali)
može se čuti kako peva ptica
i neka ćerka pita majku sme li da ode do izvora
pa naravno da sme
tom finom malom stazom
što vijuga kroz maslinjak.
______________________________
Odsudni čas
Kao što je mrav bespomoćan
Protiv podignute čizme,
I ostaje mu tek čas
Za dve-tri jasne misli.
Crna čizma tako izglačana
Da on vidi sebe
U odrazu, izobličenog,
Možda uveličanog
Poput mrava monstruma
Koji drmusa udovima
Preteći?
Čizma možebiti okleva,
Snebiva se, sluti zlo,
Skuplja paučinu,
Rosu?
Da, i očigledno ne.
______________________________
Paradise motel
Millions were dead; everybody was innocent.
I stayed in my room. The President
Spoke of war as of a magic love potion.
My eyes were opened in astonishment.
In a mirror my face appeared to me
Like a twice-canceled postage stamp.
I lived well, but life was awful.
there were so many soldiers that day,
So many refugees crowding the roads.
Naturally, they all vanished
With a touch of the hand.
History licked the corners of its bloody mouth.
On the pay channel, a man and a woman
Were trading hungry kisses and tearing off
Each other’s clothes while I looked on
With the sound off and the room dark
Except for the screen where the color
Had too much red in it, too much pink.
______________________________
Vanjština kameje
To sam ja tamo, rekoh klincima,
Stisnut između muškarca
S dvije podignute ruke u zavojima
I starice s otvorenim ustima
Kao da nam pokazuje zub
To strašno boli.
Stotine puta
Prevrtio sam vrpcu, niti jednom
Me nisu ugledali
U toj velikoj sivoj gomili,
Koja je bila poput bilo koje druge sive gomile.
______________________________
Zimski sumrak
Oblaci se spustiše da zabrinu ljude
U veče velikih bitaka
Oblaci natopljeni krvlju umirućeg dana
Oblaci od kojih podivljaše i konji,
Okupljeni proroci
Ćute
O slutnjama strašnim,
Čak i pred isukanim mačem.
Tamno se nebo sve niže spušta
Uz igru senki nepoznatih plemena
I njihovih heroja u jurišu –
Beli toranj parohijske crkve
Svoj vetrokaz grčevito steže
Pred njihovim besom, ali selo je pusto.
Ni žive duše. Svi zaključani
Od straha svetiljke ne pale.
Mlada seljanka raskopčane bluze,
Dete na njenom krilu,
Okreće glavu od jedre dojke…
Oči mu pune nebeskog užasa i sjaja.
„Ja sam pjesnik koji piše poeziju kao priču o osamljenom čovjeku koji pokušava razumjeti svijet. Ne volim patriotsku poeziju na bilo kojem jeziku. Svi ti takozvani nacionalni pjesnici koji uzdižu kolektiv nauštrb pojedinca uopće me ne zanimaju. Njih vole generali. Vole ih i svećenici, učitelji i svi oni koji mrze pravu poeziju.“ (Čarls Simić)