WEB SITE NEWS »

Carl Sandburg

Carl Sandburg (1878 – 1967) sin je švedskih emigranata koji su otplovili iz siromaštva u Europi i doselili u Galesburg, Illinois. Njegov je otac radio na željeznici 35 godina 10 sati dnevno, pa ipak je Carl morao napustiti školu nakon osmog razreda da pomogne uzdržavati obitelj slijedom ekonomskog sloma 1893. Dostavljao je novine, prao podove, bio vratar u brijačkom salonu, radio na farmi mlijeka, a kad je navršio osamnaest, otac August pribavio mu je besplatnu propusnicu na koju je imao pravo kao uposlenik željeznice. I mladi Sandburg je u potrazi za horizontima i pustolovinom započeo život gotovo neprekinutog  putovanja. Otputio se prostranstvima pšeničnih polja Kansasa i nakon godine lutanja u kojoj se uzdržavao povremenim nadnicama, prijavio se 1898. u pješadiju početkom Španjolsko-Američkog rata. Povratkom je kao veteran dobio pravo na besplatno studiranje na Galesburg Lombard College-u, gdje se isticao kao orator i urednik školskog časopisa ( počeo je pisati poeziju i pridružio se “Društvu siromašnih pisaca”, gdje mu je fondacijom profesora Wrighta tiskana prva zbirka pjesama. Dvije godine prije nego što bi diplomirao, Sandburg se, nestrpljiv, otputio gradovima Srednjeg zapada pišući i prodajući stereoskopske fotografske instrumente i pripremao je studiju o Walt Whitmanu. U isto vrijeme, njegovo radničko porijeklo zbližilo ga je sa tada aktivnim socijal-demokratskim pokretom u Wisconsinu i započeo je stranački rad kao organizator i pisac novinskih kolumni. Njegova potpora potpomogla je izboru prvog socijalističkog gradonačelnika, i tijekom svojih političkih istupa zaljubio se u Lilian Steichen (sestru znamenitog fotografa Edvarda Steichena) suputnicu u socijalističkom pokretu. Carl i Lilian vjenčali su se1908., a Margaret, prva od njihove tri kćeri, rodila se tri godine kasnije. 1912., premjestili su se u Chicago. Obiteljske obaveze onemogućile su Carlu da nastavi s radom u stranci koji je bio zahtjevan i neisplativ — nakon nekoliko novinskih redakcija našao je stalan posao u dnevnim novinama Chicago Daily News gdje će ostati slijedećih dvanaest godina. Tokom godina u politici pisao je poeziju rijetko, uglavnom u slobodnim trenucima, kada bi ga Lilian na to poticala, a ona je i slala njegove pjesme književnim časopisima ne obazirući se na stalna odbijanja. Pjesme Chicaga objavljene su kao knjiga 1914., a tokom slijedećih šest godina izašle su još tri zbirke poezije: Cornhuskers (1918), Smoke and steel (1920) i  Slabs of the sunburnt west (1922). Na Sandburga se počelo gledati kao na iznimnog pjesnika i glas radničke klase.  Theodore Dreiser je rekao da je Sandburg “imao sposobnost precizno odabrati riječ i staviti je na pravo mjesto, iako se riječ može činiti vulgarnom u očima tradicionalista.” Vrijeme je pokazalo da je Dreiser bio u pravu. Pulitzerova nagrada za poeziju sustigla ga je 1951 godine izlaskom Sabranih pjesama ukojima je sakupljeno pet njegovih zbirki, i okrunila pola stoljeća njegove pjesničke prisutnosti. Sandburgove su pjesme bistrih trenutaka zaustavljenih u vremenu, žetvenih polja, prostranstva pod nebom, pare i željeznih konstrukcija novodošle industrije, lica zaustavljenih u prolazu gradskih gužvi, gladi i borbe protiv gladi, snage kroz ljubav i plemenitost, oživjelih povijesnih slika, presjecanja i preskakanja, oceana kojim su došli u novu zemlju, izlaza i zalaza sunca srednjeg zapada, pšenice i mora.

 

Bela ramena
Dva nokturna
Grimizan
Gumbi
Grimiz menja ljude
Košulja
Limited
Med i so
Margaret
Misli o domu
Možda
Možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?
Otišla
Pisma mrtvim imažistima
Paula
Savet o ljubavi
Šapat u poljskoj bolnici
Tumačenje ljubavi
Veliki lov
Veliki trenuci
Zvona u noći

______________________________ 

Bela ramena

Tvojih se belih ramena
Sećam
I njihovih trzaja u smehu.

Prigušen smeh
Lagano otresan
Sa tvojih belih ramena.

 ______________________________ 

Beli pepeo

Jedna žena na Mičigenskom bulevaru ima papagaja
i zlatnu ribicu i dva bela miša.

Nekad je imala punu kuću devojaka u kimonima i
tri zvonceta na kapiji.

Sada je sama sa papagajem i zlatnom ribicom i belim miševima…
i evonekih od njenih misli:

Ljubav vojnika na odsustvu ili mornara sa dozvolom za izlaz na obalu
gori kao logorska vatra, crvena i narandžasta.

Ljubav stranog radnika čija je žena hiljadu milja daleko
plavičasto se dimi.

Ljubav mladića čija se dragana udala za starijeg žoveka novca radi
gori vrcavim, nesigurnim plamenom.

Ali postoji i ljubav….jedna od hiljadu…..što gori nepomućeno
i iščezava ostavljajući beli pepeo….

A to je već misao koju ona nikad ne objašnjava
ni papagaju ni zlatnoj ribici ni belim miševima.

______________________________ 

Dva nokturna

Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
Nadaleko i naširoko
Voleli su je svi.
Dva nokturna
1
More govori jezikom koji se ne upotrebljava u pristojnom društvu.
To je sočni i bezobzirni govor đubretara.
Da li je strašno – biti sam?
2
Prerija ne priča ništa dok kiša to ne zaželi.
Prerija je žena obuzeta svojim mislima.
Da li je strašno – voleti mnogo?

 ______________________________ 

Grimizan

Grimizan je tinjajući vrh cigare koju držim,
Sivkast je pepeo koji kruti i prekriva utihnulu vatru.
(Veliki čovjek kojeg poznajem je mrtav i dok u svom kovčegu on leži kao plamen koji nestaje ja sjedim ovdje u oblacima sjena i pušim i gledam kako misli odlaze i dolaze.)

 ______________________________ 

Gumbi

Gledao sam mapu rata zakucanu za reklamiranje ispred novinske redakcije.
Gumbi — crveni i žuti gumbi — plavi i crni gumbi — potrpani amo-tamo širom mape.
Nasmijani momak, lica osunčanog pjegama,
Uspinje se ljestvama, dovikuje šalu nekome u gomili,
I onda fiksira žuti gumb tri centimetra zapadno
Pa onda žuti gumb isprati crnim gumbom tri centimetra zapadno.
(Deset tisuća muškaraca i dječaka prevrću se svojim tijelima u crveno zapjenjenom mulju uz obalu rijeke,
Dašću zbog rana, vape za vodom, neki zveketom smrti u svojim grlima.)
Tko bi mogao pretpostaviti koliko to košta pomaknuti dva gumba ovdje ispred novinske redakcije odakle nam se pjegavi mladić smije u lice?

 ______________________________ 

Grimiz menja ljude

Videh li ja to raspeće u očima tvojim,
klinove i rimske llegionare,
i sumračnu Golgotu?

Videh li Mariju, sasvim drugačiju,
gde svima stopala pere,
prečista kao mlada trava
kad stara trava sagori?

Videh li noćne leptire u očima tvojim, te zalutale leptirice,
čije lepršanje znači
da se nećemo videti nikad više?

Videh li Ničiju Zemlju u očima tvojim,
i ljude čija su lica izgubljena, ljubavi izgubljene,
i tebe međ dogorelim panjevima, gde plačeš?

I da li to tebe videh u smrtonosnom, crvenom džezu rata,
gde se leptirice gube na izgubljenim licima,
kako razgovaraš sa dogorelim panjevima
što hoće od tebe da čuju pesme, što traže da im pričaš o Bogu i plesu,
o bananama, o polarnoj svatlosti, o Isusu,
što bi da vide kako ma kakav kolibri misli
izleće iz smrtonosnog, crvenog džeza rata?

 ______________________________ 

Košulja

Sjećam se jednom sam potrčao za tobom i uhvatio se tvoje lepršave košulje na vjetru.
Jednom prije puno dana popio sam punu čašu nečega i slika tebe je zadrhtala i kliznula površinom.
I opet nitko drugi nego ti koju sam čuo u šumu glasa žene koja pjevuši.
Jedne noći dok sam sjedio s prijateljima pričajući priče oko šumske vatre u treptajima crvene žeravice, u samosvojnom jeziku koji govori u širinu bijelih zvijezda:
                        To si bila ti koja si se prošuljala smijući se
                        u golemim nestalnim sjenama.
Krhotine odgovora u sjećanjima dajte mi da znam da si živa u silueti tvog lica koje se prikazuje iza nekog ulaza negdje u gradskoj strci i gužvi
Ili u kupu mahovine i lišća čekajući u tišini u zagrljaju razgranatog hrasta spremna kao i uvijek potrčati kada se dotaknem tvoje lepršave košulje.

 ______________________________ 

Limited

Vozim se na ekspresu za ograničene destinacije, jednom od izvanrednih vlakova nacije.
Jurcajući preko prerije u plavu maglicu i tamni zrak idu petnaest vagona svi od željeza noseći tisuću ljudi.
(Svi vagoni će postati neupotrebljivi i zahrđat će i svi nasmijani muškarci i žene u restoranu i kabinama za spavanje preći će u pepeo.)
U prostoru za pušenje pitam čovjeka kuda putuje i on odgovara:
“Omaha.”

  ______________________________ 

Med i so

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.

 ______________________________ 

Margaret

Mnoštvo ptica i zamasi krila
Odjekuju šumom nehaja
U ranom jutru na stijenama
Iznad plavog jezera
Gdje sive sjene polagano plove.
U tvojim plavim očima, ti bezbrižno dijete,
Danas sam vidio puno malih divljih želja,
Nestrpljivih poput velikog jutra.

 ______________________________ 

Misli o domu

Zelenu mahovinu imaju morske stene.
Crvene jagode imaju borovi šumarci.
Ja imam samo uspomene na tebe.

Pričaj mi o tome kako ti nedostajem.
Kaži mi da su sati dugi i polagani.

O drljači mi pričaj koja ti razdire srce,
gvozdenoj drljači dugih dana.

Poznajem časove prazne kao limeni prosjački tanjirić u kišni dan,
prazne kao rukav vojnika bez ruke.

Pričaj mi…

______________________________

Možda

Možda mi veruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, možda ne.
Možda bi vetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negde mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame,
Pa kad me upita ja ću mu reći – da,
Možda.

 ______________________________ 

Možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

Zatražimo li od vas da zablistate kroz suze,
možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

I sutra kao i danas, neke će kapije da vas skriju.
“Uvek nekakva vrata proždiru moju senku.”

Ljubav je časovnik, a i on dotrajava.
Ljubav je violina, a drvo truli.
Ljubav je dan, a noć čeka na kraju.
Ljubav je leto, i jeseni se blizi.
Ljubav umire uvek i povratka joj nema.
A kada ode, tu se ne može ništa.
A kad se ne može ništa, kažemo samo
da je to kraj, da svemu ima kraja, pa i tome.
Tad je sahranjujemo, neka počiva s mirom,
Blaženo i krotko, kao časovnik ili violina,
kao dan krajem leta,
kao lepota privedena očekivanom kraju.

I nek ostane tako.
Budilnik se oglasio, mi smo se odazvali.
Mesec je minuo starom dolinom,
stigli smo da mu prstenje prebrojimo.
Ptice su zalepršale nad rekom
zamočivši vrhove krila u zlato zalaska sunca.

Odazvasmo se kliktajima
meseca i rečnih ptica.
A sada? Sad uzimamo časovnik, i sklanjamo ga.
Sad opet prebrojavamao mesečevo prstenje.
I sklanjamo ga kao suvenire.
Sad opet prebrojavamo rečne ptice
i pustamo ih da kliznu niz okuku reke.
I to je kraj, jer svemu ima kraja.

Možete li se vratiti,
poljupci,
kao duhovi?

 ______________________________ 

Otišla

Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
Nadaleko i naširoko
Voleli su je svi.
Jer svi mi volimo neobuzdano devojče
Zaneto svojim snovima.
Niko ne zna kud je Čik Lorimer otišla
Niko ne zna zašto je spakovala svoj kofer..
nekoliko starudija
I otišla,
Otišla sa svojom
Isturenom bradicom
I svojom mekom kosom koja je
bezbrižno lepršala
Pod širokim šeširom,
Plesačica, pevačica, nasmejana strasna ljubavnica.
Da li je deset ljudi ili stotinu njih jurilo za njom?
Da li je njih pet ili pedeset ostalo slomljena srca?
Svi su voleli Čik Lorimer.
A niko ne zna kud je otišla
Postoji mesto gde ljubav počinje
Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.
Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.
Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.
Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.
Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.
Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:
Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje – a ljubav ne traži ništa.

 ______________________________ 

Pisma mrtvim imažistima

EMILY DICKINSON:
Dala si nam bumbara koji ima dušu,
Vječnog putnika među vrtnim sljezovima,
I kako se već Bog igra u stražnjem dvorištu.
 
STEVIE CRANE:
Rat je blag i nismo poznavali dobrotu rata dok ti nisi došao;
Ni crne jahače i sudaranje koplja i štitova iz mora,
Ni mrmljanje i pucnjeve koji se dižu iz prekinutog sna.

 ______________________________ 

Paula

Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvog lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih zednih, kao
noć sivih očiju.
Kej se u jezero pružio pravo kao puščana cev
Stojim na keju i pevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oči, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkaćkih konja.
Zbog nečeg drugog mislim na tebe ujutru na keju.
Tvoje su ruke slađe no hleb orahove boje kad me
se takneš.
Tvoje se rame očešalo o moju ruku – jugozapadni
vetar krstari kejom.
Zaobravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kažem:
Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvoga lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih žednih,
kao noć sivih očiju.

 ______________________________ 

Savet o ljubavi

Zatvori oči i usni san
san u kome su ti data krila
i neka samo za tebe, večno traje dan
da bi imala vremena da pronađeš bolje
bolje od ljubavi

Kreni odmah i obiđi svet
okusi sve njegove radosti
i neka se ne desi ni jedan pokret
koji bi te uznemirio u potrazi
za nečim boljim, boljim od ljubavi

Udahni duboko i zatim poleti
pretraži celu sopstvenu maštu
ni tad da ti smeta niko neće smeti
dobićeš mir da bi u sebi mogla
da nađeš bolje, bolje od ljubavi

Ali zašto se trudiš kad istinu znaš
da svemu što vredi na svetu ovom
jedan sastojak dodati moraš
da bi bilo zaista dobro
To je ljubav, ljubav naravno

 ______________________________ 

Šapat u poljskoj bolnici

(Pokupili su ga u travi gdje je dva dana ležao na kiši sa šrapnelom u plućima.)
 
Dođite mi samo sa stvarima za igru sada …
Fotografija žene plavih očiju koja pjeva
Stojeći uz ogradu od sljeza, makova i suncokreta …
Ili starac kojeg se sjećam kako sjedi sa djecom pričajući priče
o danima koji se nisu dogodili nigdje u svijetu …
 
Ne više željeza hladnog i stvarnog pod rukom,
Uobličenog za juriš ravno naprijed.
Donesite  mi samo lijepe i beskorisne stvari.
Samo stare kućne stvari dodirivane u sumrak u tihom …
I na prozoru jednog dana u ljeto
Žuto nove posude maslaca
Stajalo je nasuprot crvenom novih ruža penjaćica …
I svijet je bio sav od igračaka.
______________________________ 

Tumačenje ljubavi

Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.

Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.

Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje – a ljubav ne traži ništa.

 ______________________________ 

Veliki lov

Ne mogu ti sada reći;
Kada me vjetra zapusi i vrtlozi
Više neće otpuhivati,
I kada vjetar bude napokon šapat
(Možda ću ti onda reći)
                                               neki drugi puta.
Kada se blijesak ruže zalazu sunca
Uokviri u omot i zavuzla,
I ruža je crveno davno prošlo
Kada lice koje volim ide
I vrata se do kraja zaklope
I nema svrhe zazvati ili reći “doviđenja”
(Možda ću ti onda reći)
                                               neki drugi puta.
Nikada nisam poznavao neku ljepšu od tebe:
Lovio sam te pod mojim mislima,
Prolomio sam se kroz vjetar
I u ruže tražeći tebe.
  Nikada neću naći neku
                                   veću od tebe

 ______________________________ 

Veliki trenuci

Čuvaj ovaj cvet da te podseća na mene.
To mu je rekla.
čuvaj ga, i sećaj me se, sećaj.
Nek bude tamo gde nećeš moći da ga zaboraviš.
Stavi me negde blizu, gde vreme više ne teče.
Onda se stalno vraćaj uspomenama.

I sama noć je samo visoki, tamni cvet.
Još mu je rekla da noć duboko pamti,
Pošto je svaki cvet nekakva uspomena
A noć se sklapa
Kao tanani, tamni cvet.

Hoću da me nalaziš
kao što noć sve nalazi.
Tako je ona sebe razmeravala.
Čuvaj me kao što noć sve čuva,
Jer je u meni, duboko, noć.

Put je tamnica, kob.
Put zarobljava one koji su samo od puti.
A vazduh priča,
Vazduh, vatra i pena;
Nejaki su i neuhvatljivi ti glasovi
Sem kad se sećaju
Treptaja izgubljenih zvezda,
Ruku što se mašaju mesečevog kolača

Hajde da popričamo o tome natenane,
Stavimo zlataste dugmiće,
Budimo ponosni što se zajedno ponosimo i zajedno gnevimo.
Ne zaboravljajući da velika samoća,
Sazdana od prolaznih trenutaka,
Lebdi u vremenu.

Sačuvala sam sve velike trenutke.
Kruže oni u meni, kruže.

______________________________ 

Zvona u noći

Dva zvona šest zvona dva zvona šest zvona
Iz plavičastog kućerka
Iz tihog plavičastog kućerka
Između svakog udara zvona
Razabire se jecaj žene
“Gospode, noć si stvorio suviše dugu suviše dugu.”

______________________________ 

Limited

I am riding on a limited express, one of the crack trains
of the nation.
Hurtling across the prairie into blue haze and dark air
go fifteen all-steel coaches holding a thousand people.
(All the coaches shall be scrap and rust and all the men
and women laughing in the diners and sleepers shall
pass to ashes.)
I ask a man in the smoker where he is going and he
answers: “Omaha.”
Limited, Carl Sandburg

Prerija ne priča ništa dok kiša to ne zaželi. Prerija je žena obuzeta svojim mislima. Da li je strašno – voleti mnogo? (Carl Sandburg)

 

AUDIO

Grass

Gone