Ingmar Bergman

Ingmar Bergman (Uppsala, 14. srpnja 1918. – Fårö, 30. srpnja 2007.), švedski filmski redatelj i scenarist, te kazališni redatelj i scenarist. Smatra se jednim od najvećih i najutjecajnijih redatelja modernog filma. Režirao je 62 filma, od kojih je većinu napisao, a režirao je preko 170 kazališnih komada. Neki od njegovih međunarodno najpoznatijih glumaca su Liv Ullmann i Max von Sydow. Većina njegovih filmova je smještena u krajolike njegove rodne Švedske. Teme su uglavnom sumornost, bolest, izdaja i ludilo. Zajedno s Federicom Fellinijem, smatra se jednim od najpoštovanijih i najutjecajijih redatelja dvadesetog stoljeća.Ovaj veoma kompleksni umjetnika na početku 20. stoljeća rodio se kao drugi sin u obitelji svećenika. Majka mu je po porodu oboljela od gripe, a već će se u njegovoj najranijoj dobi pokazati da su odnosi između roditelja duboko poremećeni – majka je bila zaljubljena u nekog drugog te je nekoliko puta pokušavala napustiti obitelj dok je otac prijetio samoubojstvom. Stariji ga je brat često zlostavljao u djetinjstvu, pa je bio puno bliži s mlađom sestrom (u svojoj biografiji daje naslutiti i neke incestuozne veze). Kao dječak je često lagao i bio rastrgan između svoje prirode i strogog, krutog odgoja u obitelji koja je, kao svećenićka trebala služiti kao primjer svima u okolici. Zbog tog ga razloga odmalena prati osjećaj krivnje (česta tema njegovog filmskog angažmana), pa se često osamljuje i druži s odraslima, posebno s bakom s kojom provodi praznike i priča priče. U svojoj desetoj godini od bogate tete Anne na poklon dobiva laternu magicu (iako ju je teta u biti poklonila njegovu starijem bratu, Ingmar je mijenja za 100 kositrenih vojnika) – igračku-kinoprojektor uz pomoć kojeg uprizoruje svoje prve projekcije. Njegove su početke u voljenoj Švedskoj nazivali redateljevanjem specijaliziranim za zakašnjelu adolescenciju, da bi mu se artistička elita poklonila tek 1953. poradi naslova ‘Sawdust and Tinsel’, a internacionalna publika zbog ‘Osmijeha u ljetnoj noći’ 1955. Uslijedili su općepoznati teškaši poput ‘Divljih jagoda’ (1957) te ‘Sedmog pečata’ (1957) koji je osvojio grand prix na Cannesu. Prevladavajuća je tematika vezana uz egzistencijalistička pitanja, izolaciju pojedinca, obiteljske odnose, nekvalitetu muško-ženske komunikacije (što mu je još obiteljsko naslijeđe), paralelu između boga i oca (sve Bergmanova intimistička propitivanja). Filmovi su mu često mračnih tonova, prigušenih boja, a velik je naglasak dan karakterima – posebno uz brojne frontale glumaca i krupne kadrove. Od njegovih se zrelijih ostvarenja naprosto moraju istaknuti filmovi poput ‘Persone’ (1966) nadahnute omiljenim Strindbergom, građanski ‘Scene iz braka’ (1974) te ‘Fanny i Alexander’ (1982) koji je osvojio Oscara za najbolji strani film. Zbog portretiranja žena i prikazivanja ženske seksualnosti (često nastrane) su ga nerijetko pljucnule feminističke udruge, a nije ga mazila ni svjetska kritika. Često je surađivao s istom ekipom – glumicama Bibi Andersson, Harriet Andersson, Ingrid Thulin te Liv Ullman ( s kojom se dobro razumio i neko vrijeme bio u vezi), te cijenjenim kamermanom Svenom Nykvistom. Bio je poznat kao vrlo precizni, vremenom opsjednut redatelj (ponekad si je zacrtavao svakoga dana snimiti 3 minute filma), sve je moralo biti isplanirano i ići kao po špagi. Njegova je režija često upoređivana s baroknim skladanjem, dok su mu filmovi stvrstavani u komorni žanr. U svojoj je biografiji ‘Moj život – laterna magica’ otkrio da je cijelog života patio od probavnih problema koji su se manifestirali nenadanim, bolnim grčevima i proljevom (u svim mogućim i nemogućim situacijama), a zbog krhke je psihičke ravnoteže nekoliko puta bio hospitaliziran na zatvorenim psihijatrijskim odjelima. Ženio se pet puta – s Else Fisher, Ellen Lundström, Gun Grut i Käbi Laretei (ima najmanje devetero djece), no najviše je volio svoju posljednju ženu Ingrid von Rosen koja je 1995. umrla od raka. 1976. je bio uhićen i optužen za milijunsku utaju poreza, što ga je duboko potreslo, te je nakon živčanog sloma na devet godina iz protesta odselio iz domovine. Od još šokantnijih ćemo podataka prenijeti da je kao mladić bio poklonik nacizma, a da mu je brat jedan od utemeljitelja nacional-socijalističke stranke u Švedskoj. Bergman je na filmu počeo raditi 1941. prepravljajući scenarije, ali je njegovo prvo veće ostvarenje bio scenarij iz 1944. za Mučenje, film koji je režirao Alf Sjöberg. Osim toga što je napisao scenarij, dana mu je pozicija pomoćnika redatelja. U svojoj drugoj autobiografiji Images: My Life in Film, Bergman opisuje snimanje eksterijera kao stvarni redateljski debi. Međunarodni uspjeh ovog filma donio je Bergmanu priliku da režira godinu dana poslije. Tijekom idućih deset godina je napisao i režirao više od deset filmova uključujući Zatvor 1949. i Sawdust i Tinsel 1953. Bergman je međunarodni uspjeh postigao s Osmjesima ljetne noći (1955.) koji je bio nominiran za Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu sljedeće godine. Dvije godine poslije slijedila su dva Bergmanova najpoznatija filma, Sedmi pečat i Divlje jagode. Sedmi pečat osvojio je nagradu žirija te bio nominiran za Zlatnu palmu, dok su Divlje jagode osvojile brojne nagrade za Bergmana i njegovu zvijezdu, Victora Sjöströma. Bergman je ostao produktivan i u sljedećih 20 godina. Početkom šezdesetih je režirao trilogiju na temu vjere i sumnje u Boga, Kroz tamno ogledalo (1961.), Zimsko svjetlo (1962.) i Tišina (1963.). 1966. je režirao Personu, film koji je sam smatrao jednim od svojih najvažnijih filmova. Iako je film nekoliko nagrada, mnogi su ga smatrali njegovim remek-djelom i jednim od najboljih filmova ikad produciranih. Sam Bergman smatrao je taj film i Krike i šaputanja (1972.) svojim najvažnijim filmovima. Drugi poznati filmovi iz tog razdoblja su Djevičanski izvor (1960.), Hour of the Wolf (1968.), Sramota (1968.) i Strast (1969.). Bergman je u to vrijeme radio i kao producent za švedsku televiziju. Dva zapaženija djela bila su Scene iz braka (1973.) i Čarobna frula (1975.). Nakon uhićenja 1976. zbog utaje poreza, Bergman se zakleo da nikad više neće snimati filmove u svojoj matičnoj zemlji. Zatvorio je svoj filmski studio na otoku Fårö i otišao u egzil. Kratko je razmatrao ideju rada u Americi jer je njegov idući film, Zmijsko jaje (1977.) bila njemačko-američka produkcija i njegov prvi film na engleskom. Slijedila je britansko-norveška koprodukcija Jesenje sonate (1978.). U filmu je nastupila Ingrid Bergman, a on sam je postao jedan od najpoznatijih iz tog perioda. Jedan drugi film koji je režirao bio je Iz života marioneta (1980.), britansko-njemačka produkcija. 1982. se privremeno vratio u rodnu zemlju kako bi režirao Fanny i Alexander, film koji je, za razliku od prijašnjih produkcija, bio namijenjen široj publici, ali je i kritizirao profesiju zbog površnosti i komercijalizacije. Bergman je izjavio da mu je to posljednji film te da će se kasnije posvetiti režiranju u kazalištu. Posljednji takav rad bio je Saraband (2003.), nastavak Scena iz braka, koji je Bergman režirao sa 84 godine.

FILMOVI – izbor

Divlje jagode, Smultronstället,  Wild Strawberries, 1957

Get the Flash Player to see this content.

Djevičanski izvor, Jungfrukällan, 1960

Kroz tamno ogledalo, Såsom i en spegel, 1961

Krici i šaputanja, Viskningar och rop, 1973

Get the Flash Player to see this content.

Fanny i Alexander, Fanny och Alexander, 1982

Get the Flash Player to see this content.

Kad film nije dokument onda je san. Zato je Tarkovski veći od svih. Cijelog svog života lupao sam na vrata prostora u kojima se on osjećao kao kod kuće. (Ernst Ingmar Bergman)