Jack Nicholson

John Joseph Nicholson (New Jersey, 22. travnja 1937.), poznatiji kao Jack Nicholson, američki filmski glumac, redatelj, scenarist i producent. Nicholson je 12 puta bio nominiran za Oscara i osvojio triput (dva puta za najboljeg glumca i jednom za sporednog). Izjednačen je s Walterom Brennanom po broju glumačkih pobjeda kod glumaca (tri), te je ukupno drugi iza Katharine Hepburn (četiri). On je i jedan od dva glumca koji je bio nominiran za Oscara (za glavnu ili sporednu ulogu) u svakom desetljeću od šezdesetih; drugi je Michael Caine. Osvojio je sedam Zlatnih globusa te 2001. primio Počasnu nagradu Kennedy centra. 1994. je postao najmlađi glumac kojem je Američki filmski institut dodijelio nagradu za životno djelo. Najpoznatiji je po ulogama u filmovima Kineska četvrt, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Isijavanje Stanleyja Kubricka, Bolje ne može, Batman Tima Burtona i Pokojni Martina Scorsesea. Nicholson je rođen 22. travnja 1937. u mjestašcu Neptune u New Jerseyu. Njegova majka, June Frances Nicholson, bila je plesačica u lokalnom kazalištu koja je čvrsto vjerovala da će pod umjetničkim imenom June Nilson postići značajnu karijeru. No, planovi su se poremetili kad je ostala trudna i zbog toga se 16. listopada 1936. udala za kolegu s posla, Donalda Fucilla. Međutim, njihov brak je ubrzo poništen jer je Donald Fucillo već bio oženjen. Premda je on priznao dijete i obvezao se da će o njemu voditi brigu, umiješala se Ethel Nicholson, baka s majčine strane, zahtijevajući da se ona nastavi brinuti o unuku. Tako će se, obrazložila je, njezina kći moći posvetiti karijeri od koje su svi mnogo očekivali. John Joseph Nicholson, djed slavnoga glumca, potomak nizozemskih doseljenika, radio je u robnoj kući, a doma je uglavnom dolazio pijan. Roditelji tek rođenog dječaka složili su se s Ethel Nicholson, pa je Jack dobio prezime svoje majke i nastavio s njom živjeti u kući djeda i bake. Kako se u tom okruženju nikada više nije spominjalo ime Donalda Fucilla, Jack Nicholson je odrastao u uvjerenju kako su mu djed i baka roditelji, a majka – sestra. Da paradoks bude veći, tek je novinar tjednika Time, koji je 1974. pisao veliki članak o tada mladom glumcu u usponu, otkrio da mu je žena za koju je vjerovao da mu je sestra – zapravo majka. Kako su baka i majka umrle mnogo prije toga (1963. i 1970.), više nitko nije mogao svjedočiti o tome, a Nicholson nije želio razgovarati s novinarom. Kako mu glumačka karijera nije krenula s mjesta, Nicholson se činio rezigniranim karijerom iza kamere kao scenarist/redatelj. Okus uspjeha je prvi put osjetio sa filmom iz 1967. The Trip, s Peterom Fondom i Dennisom Hopperom. No, nakon što se otvorila mogućnost za manju ulogu u filmu Goli u sedlu, on ju je iskoristio i lansirao karijeru. Nicholson je glumio odvjetnika pijanca Georgea Hansona, a za izvedbu je nominiran za Oscara. Uloga Hansona pokazala se kao prekretnica za Nicholsona – uloga je zapravo bila napisana za glumca Ripa Torna, koji je bio dobar prijatelj sa scenaristom Terryjem Southernom, ali se Torn povukao s projekta nakon svađe s redateljem Dennisom Hopperom. Sljedeće godine je nominiran za Oscar za najboljeg glavnog glumca za ulogu u filmu Pet lakih komada. Iste godine je nastupio u ekranizaciji On a Clear Day You Can See Forever. 1973. je nastupio u filmu Hala Ashbyja Posljednji zadatak, za koji je osvojio nagradu za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Cannesu. Slijedio je klasični noir triler Romana Polanskog Kineska četvrt (1974.) Nastupio je i u mjuziklu grupe The Who Tommy, te u Zanimanje: reporter Michelangela Antonionija. Nicholson je osvojio svoj prvi Oscar za najboljeg glavnog glumca portretom Randlea P. McMurphyja u ekranizaciji romana Kena Kesseyja Let iznad kukavičjeg gnijezda, redatelja Miloša Formana iz 1975. Nicholsonu je ponuđena uloga Michaela Corleonea u Kumu, ali ju je odbio. Nakon toga je slijedilo nekoliko čudnih odluka. Prihvatio je manju ulogu u Posljednjem tajkunu, s Robertom De Nirom. Zatim i manje simpatičnu ulogu u vesternu Arthura Penna Missouri Breaks, samo kako bi radio s Marlonom Brandom. Po tome je uslijedio njegov redateljski rad na vesternu Goin’ South. Njegov redateljski debi bio je film iz 1971., nazvan Drive, He Said. Iako nije privukao pozornost Akademije u adaptaciji Isijavanja Stanleyja Kubricka (1980.), to ostaje jedna od njegovih značajnijih uloga. Njegov sljedeći Oscar, za najboljeg sporednog glumca, došao je za ulogu umirovljenog astronauta Garretta Breedlovea u Vremenu nježnosti (1983.) redatelja Jamesa L. Brooksa. Nicholson je u osamdesetima nastavio produktivnu karijeru filmovima kao što su Poštar uvijek zvoni dvaput (1981.), Crveni (1981.), Čast Prizzijevih (1985.), Vještice iz Eastwicka (1987.) i Ironweed (1987.). Još je tri puta nominiran za Oscara (Crveni, Čast Prizzijevih i Ironweed). Odbio je ulogu Johna Booka u filmu Svjedok. Batman iz 1989., u kojem je Nicholson glumio Jokera, postigao je veliki komercijalni uspjeh, a postotak od ukupne zarade donio je Nicholsonu oko 60 milijuna dolara. Trebao je reprizirati ulogu u petom nastavku iz franšize o Batmanu 1999., ali je studio Warner Bros. otkazao projekt. Za ulogu usijanog pukovnika Nathana R. Jessepa u Malo dobrih ljudi (1992.), filmu o ubojstvu među američkim marincima, opet je nominiran za Oscara. Film je postao najpoznatiji zbog njegove rečenice “You can’t handle the truth!” (“Ti ne možeš podnijeti istinu!”) koja je postala predmet imitiranja i dio popularne kulture. No, nisu sve Nicholsonove izvedbe bile dobro ocijenjene. Nominiran je za nagrade Razzie za najgoreg glumca u filmovima Nevolje s muškarcima i Hoffa (1992.). Međutim, uloga u Hoffi mu je donijela i nominaciju za Zlatni globus. Sljedeći Oscar za najboljeg glavnog glumca je došao za ulogu Melvina Udalla, neurotičnog pisca s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, u romantičnoj komediji Bolje ne može (1997.), ponovno s redateljem Jamesom L. Brooksom. U Gospodinu Schmidtu je utjelovio umirovljenog činovnika iz Omahe, Nebraska, koji preispituje vlastiti život i smrt svoje supruge ubrzo nakon toga. Njegova tiha, zatomljena izvedba bila je u suprotnosti s mnogim njegovim prijašnjim ulogama, a donijela mu je nominaciju za Oscara. U komediji Bijes pod kontrolom je glumio terapeuta koji mora pomoći pacifistu Adamu Sandleru. 2003. je nastupio u Ljubav nema granica, kao vremešni zavodnik koji se zaljubljuje u majku (Diane Keaton) svoje mlade djevojke. Krajem 2006. se vratio na “mračnu stranu” s ulogom Franka Costella, sadističkog bostonskog šefa irske mafije koji nadgleda Matta Damona i Leonarda DiCapria u Pokojnima Martina Scorsesea, remakeu Paklenih poslova Andrewa Laua.

FILMOVI - izbor

Goli u sedlu, Easy Rider, 1969

Get the Flash Player to see this content.

Pet lakih komada, Five Easy Pieces, 1970


Posljednji zadatak, The Last Detail, 1973

Kineska četvrt, Chinatown, 1974

Leti iznad kukavičjeg gnijezda, One Flew Over the Cuckoo’s Nest, 1975

Get the Flash Player to see this content.

Isijavanje, The Shining, 1980

Isijavanje, The Shining, 1980

Get the Flash Player to see this content.

Isijavanje, The Shining, 1980

Čast Pricijevih, Prizzi’s Honor, 1985


Pokojni,  The Departed, 2006

Get the Flash Player to see this content.