Michael Haneke

Michael Haneke (23.03.1942 u München-u) je austrijski režiser i scenarist, bolje rečeno, Nijemac prema rođenju, Austrijanac po djetinjstvu i većini života, a Francuz prema financijskim donacijama za snimanje posljednjih filmova. Michael Haneke pravo je miteleuropsko dijete koje na sadistički način, svojstven upravo djeci, zasijeca duboko u kancerogeno tkivo bolesne građanštine, čineći od njezine svakodnevice punokrvni horor film. Seciranje suvremenog društva oduvijek je bila magična misija mnogih redatelja koji su se na ovaj ili onaj način hvatali u koštac s njegovim ranama, no Haneke je jedan od onih koji takvoj rani neće tijekom čitavog radnog staža dozvoliti da zacijeli, već će je pustiti da nam iskrvari pred očima, nemajući milosti ni za publiku, koja je i sama dio bolesnog svijeta koji predstavlja. Takva je nemila sudbina zadesila i Wima Wendersa koji je morao izaći iz dvorane tijekom prikazivanja Hanekeova filma ‚Funny Games‘ u Cannesu 1997. Sam redatelj pak o ovakvim i sličnim uvodnim riječima u njegov opus tvrdi da su zapravo u korijenu optimistične jer pesimistična je ideja o publici koju se hrani idejom da postoje jednostavna rješenja, poput one koja uživa u holivudskim filmovima u kojima i katastrofa svjetskih proporcija izgleda kao nešto u čemu biste voljeli sudjelovati zbog zajedništva i veselog glazbenog broja na odjavnoj špici. Na prigovor o takvom, pomalo perverznom postavu stvari, Haneke ima vrlo jasno mišljenje: svako je objašnjenje u filmu – postupaka, likova ili sudbine koja ih je zadesila – olakšavanje stanja stvari gledatelju, nešto što nas čini lažno optimističnima, ne uzimajući u obzir kompleksnost života i producirajući laž da stvari uvijek sjednu na svoje mjesto. To je ono što nas zapravo čini pesimistima, kad se lijepe stvari na platnu izjalove u životu. ‚Želim vam neugodnu večer‘, rečenica je kojom je Haneke pozdravio posjetitelje svoje londonske retrospektive, a sudeći prema brojnim citatima iste, čini se da je upravo ona ključni sastojak svakog pregleda njegova rada, pa i onog papirnatog ili elektroničkog. Svi koji su takvu večer u maloj dozi iskusili prije godinu dana, kad je domaća televizija iza ponoći odlučila pustiti ‚Pijanisticu‘, vjerojatno se slažu oko toga da Haneke vrlo dobro zna što radi i što govori.Sin redatelja i glumca Fritza i majke glumice Beatrix von Degenschild, Haneke svoju mladost provodi u austrijskoj radničkoj suburbiji koju dobro poznaju svi posjetitelji koncerata u Wiener Neustadtu. Nakon odustajanja od snova o glumačkoj i pijanističkoj karijeri, Haneke se odlučio studirati psihologiju, filozofiju i dramu na bečkom sveučilištu. S diplomom u džepu okušava se kao filmski kritičar, a zatim kao urednik na njemačkoj TV-postaji Südwestfunk i dramaturg u raznim kazalištima.Svoj filmski debi ostvaruje televizijskim filmom ‚After Liverpool‘ (1973), odlučivši zanat prvo tesati na brojnim književnim adaptacijama za male ekrane. U tom je razdoblju mudro pripremao teren za svoj prvi dugometražni film, koji će 1989. odjeknuti kao prava bomba u kritičarskim krugovima. ‚The Seventh Continent‘ (Sedmi kontinentio?) postat će prvi dio ledenjačke trilogije (‚glaciation trilogy‘) čije će nastavke snimiti u veoma kratkim razmacima – ‚Benny’s Video‘ (1993) i ’71 Fragments of a Chronology of Chance‘ (1994). Sva su tri filma prikazana u popratnim programima na Cannesu, a 4 sljedeća u glavnoj konkurenciji, s time da su ‚Pijanistica‘ i ‚Skriveno‘ kući otišli mnogo sretniji nego što je Haneke mislio prijašnjih godina, s pokojim peharčićem da podsjećaju na sunčane francuske dane. Nakon mnogih produkcijskih problema Haneke je uspio postići nevjerojatan uspjeh svojim sljedećim remek-djelom, ekranizacijom ‚Pijanistice‘ (2001) kontroverzne Elfride Jelinek, danas Nobelovke, koja je svoj roman napisala davne 1983., a do ulaska u novi milenij nije dozvoljavala redatelju da ga ekranizira jer je sama radila na scenarističkom pokušaju oživljavanja svoje priče. Cannes je i opet sretno poskočio te dao Michaelu Grand prix, a Benoitu Magimelu i Isabelle Huppert nagrade za najboljeg glumca i glumicu.Hanekeovu se filmsku karijeru može podijeliti na razdoblje u kojem ocrtava i kritizira austrijsko društvo, što uglavnom i financiraju austrijski fondovi – ‚The Seventh Continent‘ (1989), ‚Benny’s Video‘ (1993), ’71 Fragments of a Chronology of Chance‘ (1994) i ‚Funny Games‘ (1997). Drugo razdoblje, koje čine njegova posljednja 4 filma snimljena u 21. stoljeću, obilježava mnogo šire bavljenje problemima europskog suvremenog čovjeka, a financijeri stižu uglavnom iz Francuske, kao uostalom i glumci – ‚Code Unknown‘ (2000), ‚La Pianiste‘ (2001), ‚The Time of the Wolf‘ (2003) i ‚Hidden‘ (2005). Zajedničko čitavom Hanekeovu opusu jesu katastrofični svjetovi koje ocrtava – obiteljsko samoubojstvo u ‚Sedmom kontinentu‘, bezrazložno i nasumično nasilje u ‚Zabavnim igrama‘, slika medija u ‚Bennyjevu videu‘, raspadanje značenja u ‚Code Unknown‘, perverzna tragedija u ‚Pijanistici‘ i jalovo pretresanje vlastita života u ‚Skrivenom‘ na tragu dobrog znanog ‚Oldboya‘. Svima je zajednička tema nasilja i medija preko čega se sustavno secira duševno stanje društvene stvarnosti koja se, uslijed tjeskobe i bijesa, u zatvorenom krugu vraća natrag nasilju kao rodnom mjestu i prirodnoj posljedici. ‚The Seventh Continent‘, primjerice, daje savršen primjer urbana otuđenja, smiještajući obitelj protagonista u bezlični grad Linz opustošen industrijom, umrežen sivim podzemnim željeznicama i blijedim ulicama. Likovi koji naseljavaju taj grad jednako su bezlični, kao i obitelj koja, usisana u takav okoliš, više i ne komunicira. Otac, majka i kćer cijeli film provode čineći uobičajene radnje, ponekad ispresijecane apsurdnim i bezrazložnim scenama, kao trenucima u kojima se pokazuje njihovo ’normalno‘ građansko pucanje po šavovima; kćerka glumi da je slijepa, majčin brat dolazi na večeru da bi ubrzo počeo plakati, otac razbija po kući i baca novac u WC… Na kraju, obitelj jednako bezrazložno napravi samoubojstvo. I sve to bez vidljiva uzroka ili uopće dubljeg ulaženja u karaktere likova. Hanekeovim riječima: trudim se raditi antipsihološke filmove, ostavljati prazninu koju će popuniti gledatelj svojim razmišljanjima. Riječima jednog od brojnih kritičara, riječ je o mirnoj kronici pakla, filmu koji zaziva Gaspara Noéa, Kieślowskijev ‚Dekalog‘ ili pak Bergmanove i Antonionijeve režije u kojima se ništa naočigled ne događa. Uz nezaobilazni ‚Hidden‘, najvećim se Hanekeovim uspjehom smatra opscena drama o sredovječnoj ‚Pijanistici‘ – učiteljici klavira Eriki Kohut (Isabelle Huppert), čiji je život određen odnosom s majkom koja u potpunosti kontrolira njen život. Sadomazohistična, destruktivna i frigidna Erika svoju potisnutu seksualnost kompenzira voajerizmom i dominacijom nad svojim učenicima, što vuče korijene iz njezine vlastite prosječnosti i neuspjeha u postizanju pijanističke karijere te iz odnosa prema majci. U tu priču ulazi mladi student Walter Klemmer (Benoit Magimel) koji osjeća prolaznu, ali otvorenu strast prema svojoj učiteljici. Erika ga pokušava uvući u svoj perverzni svijet, što on s gađenjem odbija, postupajući na kraju u mučnom seksualnom činu silovanja upravo prema napucima njezine stravične fantazije. Kraj filma višestruko je mučan – Erika uzima nož s namjerom osvete, ali ga umjesto u Waltera zabija u svoje rame, mirno odlazeći iz predvorja dvorane u kojoj se održavao glazbeni recital. Iako ga je ponekad teško gledati, Haneke barem pripada onim redateljima čiji svjetovi (nažalost) bez pretjerivanja i lažnog morala ocrtavaju svemir u kojem živimo. Što uopće jest i što znači istina u svijetu u kojem su diplomatski odgovori u trendu od drevnog Rima? Možda nije velika stvar, ali svakako dovoljno za upošljavanje djelića mozga kojim mislimo o svakodnevici.