Pedro Almodovar (Pedro Almodovar) rođen je pedesetih godina u srcu La Manče. Sa osam godina emigrirao je sa porodicom u Ektremaduru. Tu je pohađao osnovnu i srednju školu sa očevima franjevcima i drugim kaluđerima. Sa 16 godina napustio je porodicu i nastanio se u Madridu bez novca i posla, čvrsto odlučivši da proučava i snima filmove. Bilo je nemoguće upisati se u zvaničnu filmsku školu jer ju je Franko upravo bio zatvorio. Kako nije mogao da nauči filmski jezik, odlučio je da nauči sadržaj, to jest život. Uprkos diktaturi koja je gušila zemlju, za adolescenta iz provincije Madrid je bio simbol kulture, nezavisnosti i slobode. Radio je mnogo sporadičnih poslova, ali nije mogao da kupi super 8mm kameru sve dok nije dobio „ozbiljan“ posao u nacionalnoj telefonskoj kompaniji, gde je ostao punih 12 godina radeći kao asistent – 12 godina koje je takođe posvetio mnogim aktivnostima koje su ga zapravo oblikovale kao filmskog stvaraoca i kao čoveka. Tokom dana u telefonskoj kompaniji sticao je znanje o španskoj srednjoj klasi, njenim dramama i nesrećama – bio je to zlatni rudnik za budućeg pripovedača. Posle podne i uveče je pisao, voleo, radio u pozorištu sa grupom Los Golijardos, snimao filmove na super 8mm (njegova jedina škola filma). Sarađivao je sa raznim andergraund časopisima i pisao kratke priče, od kojih su neke i objavljene. Bio je član pank-rok grupe „Almodovar i Meknemara“.Imao je sreće da se premijera njegovog prvog filma u komercijalnim bioskopima poklopila sa rođenjem španske demokratije. Nakon više od godinu dana teškog rada, 1980. godine izašao je film „Pepi, Luci, Bom“ (snimljen na 16mm traci) – niskobudžetno ostvarenje koje je snimao sa ekipom u kojoj su svi bili početnici, osim glumice Karmen Maure.Godine 1986. sa bratom Augustinom, Pedro Almodovar (Pedro Almodovar) osniva producentsku kompaniju „El Deseo S.A.“. Njihov prvi projekat bio je „Law of Desire“. Od tada su producirali sledećih deset filmova koje je Pedro napisao i režirao, kao i još nekoliko filmova drugih, uglavnom mladih, reditelja. Međunarodno priznanje stiglo je sa filmom „Žene na ivici nervnog sloma“ 1988. godine. Od tada njegovi filmovi imaju vernu publiku širom sveta. Ređali su se uspesi sa filmovima „Veži me“ (1989), „Visoke potpetice“ (1991), „Kika“ (1993), „Cvet moje tajne“ (1995), ali je tek film „Sve o mojoj majci“ označio konačni trijumf jedne karijere. Ovaj film doneo mu je prvog Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma, kao i niz drugih nagrada: Zlatni globus, Cezar,tri Evropske filmske nagrade, zatim nagradu „Donatelov David“, dve nagrade BAFTA, sedam Goja i još 45 različitih nagrada.Tri godine kasnije, film „Talk to her“ imao je istu ili čak i veću sreću (Oskar za najbolji scenario, pet Evropskih filmskih nagrada, dve BAFTA nagrade, Nastro de argento, Cezar i još mnogo drugih nagrada širom sveta – osim u Španiji).Godina 2003. bila je jedna od najboljih za kuću „El Deseo S.A.“. Pored dobijanja priznanja publike i kritike za ostvarenje „Talk to her“, kompanija je producirala i film „Chill Out!“ Feliksa Sabrosoa i Djuni Ajaso i „Moj život bez mene“ („My Life Without Me“) Izabel Koize, koji je nominovan za najbolji film i najbolju režiju na dodeli Evropskih filmskih nagrada, postao društveni fenomen u Japanu i dobio mnogo pohvala filmskih kritičara širom Evrope.
FILMOVI -izbor
Veži me, Atame, 1989
Kika, 1993
Živo meso, Carne trémula, 1997
meso, Carne trémula, 1997
Sve o mojoj majci, Todo sobre mi madre , 1998
Sve o mojoj majci, Todo sobre mi madre , 1998
Pričaj s njom, Hable con ella, 2001