Rainer Werner Fassbinder

Rainer Werner Fassbinder rođen je 31. svibnja 1945. u Bad Worlshofenu, u njemačkoj pokrajini Bavarskoj, u uglednoj obitelji oca liječnika i majke prevoditeljice. Rijetko je kad to tako razvidno kao u slučaju Rainera Wernera Fasbindera – pisca, dramatičara, glumca, kazališnog i filmskog autora koji je svojim artizmom i neobuzdanom stvaralačkom energijom Njemačku, nakratko pretvorio u prijestolnicu europskog (i svjetskog) filma. Kao i svako naglo stvoreno kraljevstvo ni ovo filmsko nije moglo izbjeći dozu tragičnosti. Ona se pak ogledala u činjenici da su Nijemci umjesto pristojne građanske zahvalnosti Fassbinderu, tvorcu njihovog  novog kulturnog identiteta, radije gajili želju da on kao autor uopće ne postoji. Ili barem da s njima ne dijeli isti nacionalni predznak. Egzistencijalni gnoj poslijeratne Njemačke itekako se odrazio i kroz prizmu Rainerove obitelji koja je bila sve samo ne skladna i u kojoj nisu vrijedile ustaljene građanske norme. Već kao petogodišnji dječak Rainer proživljava prvu obiteljsku traumu – odlazak oca. Prvim kreativnim impulsom počastio je upravo to najranije, sumorno razdoblje svog života, napisavši kao devetogodišnjak kazališni komad ‘Kraj tužnog razdoblja’. S petnaest godina potpuno se otima majčinom nadzoru, seli se u Köln k ocu i počinje obilaziti homoseksualne barove i klubove gdje upoznaje transvestita Uda Kiera, koji će kasnije postati jedan od njegovih omiljenih glumaca. Ubrzo nakon prvih iskustava svijet transvestita, svodnika, prostitutki, biseksualaca i homoerota postaje Rainerovo utočište. Anomalije kaotične mladosti trajno i nepovratno su odredile Rainerovu autodestruktivnu osobnost, životni put i oblikovale njegov stvaralački nagon. Nakon što u dva navrata nije položio prijemni ispit za režiju na Filmskoj akademiji u Berlinu, Fassbinder se 1967. u svojstvu glumca pridružuje minhenskom ‘akcijskom kazalištu’ koje je na scenu postavljalo snažne, provokativne, političke komade. U toj uskoj skupini mladih profesionalaca Rainer je mogao neopterećeno uklopiti svoju subverzivnu narav u glumu, režiju i adaptaciju drama, usmjerenih uglavnom prema licemjerju i inertnosti građanskih institucija. Također, unutar ‘akcijskog kazališta’ Rainer je pronašao i većinu neizostavnih aktera njegovih budućih filmova: Peera Rabena, Kurta Raaba, Irmu Hermanna i veliku mezimicu Hannu Schygullu. Filmsku karijeru započinje s dva kratkometražna filma, ‘Gradski lutalica’(1965.) i ‘Mali kaos’ (1966.), a 1969. snima svoja tri prva dugometražna igrana filma, ‘Ljubav je hladnija od mržnje’, ‘Žabar’ i ‘Bogovi kuge’. ‘Ljubav je hladnija od mržnje’, njegov prvi cjelovečernji film, doživio je pravi fijasko na Berlinaleu 1969. Publika je glasno i uporno zviždala statičnom crno-bijelom filmu bez glazbe i gotovo bez riječi. Umjesto da padne u autorsku depresiju Fassbinder se, hladno otrpjevši sve agresivne kritike, ubrzo prometnuo u jednog od najproduktivnijih redatelja u povijesti kinematografije. Očito gonjen crnim slutnjama o kratkoći svog autodestruktivnog življenja Fassbinder je strastveno snimao i po četiri filma godišnje.  Manična hiperproduktivnost donijela je svoje prve rezultate već njegovim idućim filmom, ‘Žabar’ (1969.), snimljenom prema vlastitom kazališnom komadu, za koji je dobio nagradu kritičara na festivalu u Manheimu. Odmah nakon toga Rainer postiže i prvi komercijalni uspjeh u njemačkim kinima filmom ‘Trgovac četiri godišnja doba’ (1971.) Već od njegovih prvih autorskih ostvarenja bilo je vidljivo da se Fassbinder u svom redateljskom rukopisu nadahnjuje filmskim radom suvremenika Jeana Luca Godarda i elementima političkog filma. Kadrovi koji su nastanjivali Fassbinderove filmove bili su  hladni i statični, u njima se naoko nije dešavalo ništa bitno, a opet su se neugodno uvlačili pod kožu gledatelja, poglavito njegovih sunarodnjaka. Jer beskompromisni je redatelj uporno i dosljedno u svojim filmovima razotkrivao patologiju njemačkog ‘društva obilja’ i malograđanske rezigniranosti. Stoga i nije bilo ničega čudnog u tome da Nijemci izražavaju prezir prema autoru koji ih je tako ‘maltretirao’ filmskom istinom (ili svojim viđenjem iste) o njima samima. U filmu ‘Zašto je poludio gospodin R’ (1970.), priči o mirnom činovniku koji nakon ubojstva cijele svoje obitelji počini samoubojstvo vješanjem u zahodu, Fassbinder opet nedvosmisleno izražava svoj prosvjed protiv besmisla i apatije građanskog društva. Svakim sljedećim filmom, njemački je redatelj razvijao i svoj filmski izraz. U vlastitom kreativnom ‘divljanju’ pokušavao je iznaći filmski način za prenošenje emocija, a prema kojima bi ipak mogao zadržati kritičku objektivnost. U potrazi za rješenjem te zagonetke priklonio se Brechtovom receptu prema kojem se gledatelj mora distancirati od drame da bi je bolje shvatio. Pasti pod utjecaj Bertolta Brechta i nije bilo tako teško s obzirom da je njegov epski teatar sredinom 60-ih suvereno vladao njemačkim pozornicama.  Drugi dio filmske inspiracije Fassbinder pronalazi (netipično) u holivudskoj melodrami i njenom istaknutom predstavniku Douglasu Sirku s kojim i osobno prijateljuje. Nanovo autorski osviješten tim utjecajima, Fassbinder režira ‘Gorke suze Petre von Kant’ (1972.), homoerotsku priču u kojoj emotivnu neprilagođenost ženskih likova pokušava izdići na razinu kolektivne patnje. Iste godine postiže veliki međunarodni uspjeh filmom ‘Ali – strah hrani dušu’, dobitnikom nagrade kritičara na filmskom festivalu u Cannesu. Dvije godine kasnije, i dalje privržen melodrami kao svom novom autorskom svjetonazoru, režira film ‘Effi Briest’ (1974.), gdje rafiniranim emotivnim pristupom preispituje društveni kontekst jedne ljubavne veze iz 19. stoljeća. 1975. vraća se uznemirujućim, provokativnim i mračnim temama filmom ‘Putovanje majke Küsters u nebo’ u kojem suprotstavlja individualne i kolektivne frustracije kao izvorišta terorizma. Fassbinder se 1979. napokon hvata tabuizirane baštine njemačkih očeva i kroz petnaest i pol satni tv serijal ‘Berlin Alexanderplatz’ izvrgava ruglu i podsmijehu nacističku ideologiju i ikonografiju, primitivnu estetiku i ‘trijumf volje’. U posljednjoj fazi stvaralaštva redatelj kreira tzv. BRD trilogiju  filmovima ‘Brak Marije Braun’ (1978.), ‘Lola’ (1981.) i ‘Veronika Voss’. Ime trilogije zapravo je skraćenica za Bundesrepublik Deutschland, ondašnje službeno ime Zapadne Njemačke. Rainer tom trilogijom napušta komornu atmosferu prijašnjih filmova i uprizoruje epske spektakle sa snažnim središnjim ženskim likovima koji postaju personifikacija ratne i poratne Njemačke. Rainer Werner Fassbinder, deklarirani biseksualac, kokainski ovisnik i autodestruktivac koji se uvijek kretao između umjetnosti i stvarnosti, nije živio dovoljno dugo da bi ostvario svoj naum. 1982. nađen je mrtav u hotelskoj sobi u Münchenu nakon što se predozirao.Njegovom smrću naglo se ugasio i meteorski kratak, jednako nepredvidljiv i uzbudljiv, život ‘njemačkog novog filma’.

FILMOVI -izbor

Strah hrani dušu,  Angst essen Seele auf,  1974

Brak Marije Braun , Die Ehe der Maria Braun, 1978

Get the Flash Player to see this content.

Brak Marije Braun , Die Ehe der Maria Braun, 1978

Berlin Alexanderplatz, 1980

Get the Flash Player to see this content.

Berli

Lili Marleen ,1981


Querelle de Brest, 1982

‘Svi su me uvijek smatrali čudom od djeteta, pa sam tome i sam želio barem malo pridonijeti.’ (Rainer Werner Fassbinder )