Robert Altman

Robert Altman, (Kansas City, 20.02.1925. – Los Angeles, 20.11.2006.), američki redatelj, scenarist i producent.Sudjelovao je u 2. svj. ratu kao pilot. Nakon rata studira tehniku na sveučilištu Missouri; potom radi kao novinar, te piše i objavljuje priče. Godine 1946. s G.W. Georgeom piše sinopsis za film Tjelohranitelj R. Fleischera, a od 1949. do 1955. godine režira reklame i namjenske dokumentarne filmove. Altman se filmom počeo baviti 50ih godina, nakon što je bio vojni pilot tijekom Drugog svjetskog rata. Njegova redateljska karijera počinje snimanjem niza namjenskih filmova, tj. dokumentarnih i igranih šortova koji su govorili o širokom spektru tema – od sporta i higijene do vojske. Vjeruje se da mu je upravo rad na ovim filmovima omogućio tehničko znanje koje je kasnije iskoristio stvarajući svoj prepoznatljivi stil. 1956. snima svoj dugometražni prvijenac, eksploatacijsku melodramu o neprilagođenoj mladeži, `The Deliquents`, namjenjenu prikazivanju u drive-in kinima. Film je snimljen u svega dva tjedna s budžetom od 45 tisuća dolara, a iako ni po čemu poseban, zanimljiv je zbog nekih prizora koji će kasnije biti reprezentativni za ostale njegove radove. Tako je scena tuluma režirana na način da je u iznajmljenoj kući organiziran pravi tulum, a glumcima je naloženo da glume da se zabavljaju `kao nikada u životu`, dok su kamere kružile uokolo i snimale situaciju. Film je imao solidnu prođu u kinima, a Altmana je zapazio Alfred Hitchcock himself koji ga je angažirao da režira nekoliko epizoda serije `Alfred Hitchcock Presents`. Tako se još neko vrijeme zadržao na televiziji snimajući serije poput `Combat!`, `Route 66` i `Mavericka`, a pravo je priznanje postigao filmom `MASH`, koji mu je osigurao i Zlatnu palmu u Cannesu 1970. godine. Temeljen prema istoimenom romanu Richarda Hookera koji govori o dogodovštinama skupine liječnika u Korejskom ratu, scenarij je dugo vremena kružio Hollywoodom dok ga Altman nije odlučio režirati. Njegova je originalna zamisao bila izostaviti točno određenje radnje, kako bi njegovu satiričnost doveo u što bliži odnos s Vijetnamskim ratom (što se naravno nije svidjelo studiju koji je u postprodukciji precizirao mjesto i vrijeme), a zapažen je i cinični humor, koji se očituje u prizoru gdje kirurg tijekom amputacije noge zamoli medicinsku sestru da mu počeše nos, dok se u pozadini čuje zvuk rezanja kostiju. Altman se kasnije hvalio da je `MASH` film koji studio nije distribuirao, već mu je prije `pobjegao`. Tijekom 70ih snima niz revizionističkih filmova kojima je dekonstruirao granice klasičnih žanrova. Bilo da je riječ o vesternu (`McCabe and Mrs. Miller`, 1971), detektivskom (`The Long Goodbye`, 1973) ili gangsterskom filmu (`Thieves Like Us`, 1974), Altman je ironičnim poigravanjem žanrovskom mitologijom i ideologijom ukazao na ispraznost njihovih konvencija te prilagodio zastarjele koncepte novome duhu vremena – vremena koje više nije vjerovalo u junake i u jednoznačnu podjelu na dobro i zlo.  McCabe (Warren Beatty) iz `McCabe and Mrs. Miller` nema više moralno čvrsto stajalište poput junaka filmova Howarda Hawksa. U Altmanovu filmu on je šarmantni kockar koji pokušava otvoriti kockarnicu, no niti je dovoljno spretan niti poduzetan da u tome zaista uspije. Situacija krene nabolje kada se udruži s gospođom Miller (Julie Christie) koja otvara bordel. Njihov uspjeh privuće pažnju predstavnika krupnog kapitala koji pokušavaju otkupiti njihov posjed. No, McCabe zezne pregovore, a glavešine šalju trojicu ubojica da rješe problem. Za razliku od junaka klasičnoga vesterna, McCabe se s negativcima ne suočava na staromodni vis-a-vis način, već se jedno vrijeme od njih skriva, a zatim u samoobrani ubija jednog po jednog. No, iz sukoba ne izlazi kao pobjednik jer je i sam bio ranjen, a budući pri kraju svojih snaga, pada u snijeg i nema više snage ustati. Tako i umire – zatrpan u snijegu, bez herojstva i patetike (uz nezaboravnu glazbu Larryja Cohena u pozadini). Altman je time priredio `dugi oproštaj` jednome mitu, a slično će napraviti s mitom detektiva u `The Long Goodbye`, kao i s likovima kriminalaca u `Thieves Like Us`. 1975. godine snima `Nashville`, jedan od najboljih filmova svoje karijere. Prateći živote 20ak likova koji dijele zanimanje za county glazbu (i nadolazeće izbore), Altman je ponudio sinegdohu američkog društva koje se muči s promjenom tradicionalnih vrijednosti kao što su brak, obitelj, vjernost pa i vlast (svjetovna i duhovna), a sve se to odražava u glazbi koju likovi pjevaju. `Nashville` izgleda poput divovskog reality showa, a Altman ga je tako i zamislio. Glumci su većinu dijaloga improvizirali, a čak su i sami trebali izmisliti pjesmu koju će pjevati njihovi likovi u filmu (što je Keithu Carradineu osiguralo Oscara za pjesmu `I`m Easy`). `Nashville` je tako reprezentativan za Altmanov stil, jer na jednome mjestu sadrži sve njegove bitne sastavnice: satiričan pogled na tadašnju američku situaciju (ili možda situaciju čovjeka općenito?) te visokorealistični pristup. Ovo potonje postigao je specifičnim `orkestriranjem` masovnijih i skupnih prizora gdje glumci ponekad i slučajno ulaze u kadar, a zanimljiva je i uporaba (inače vrlo zahtjevnog) `overlaping dialoga`, tj. specifičnog načina snimanja i montaže koji paralelno prikazuje više likova koji istovremeno govore, ponekad i na različitim mjestima. O radu na ovakvom tipu filma Altman je jednom izjavio: `Volim raditi ansambl-filmove kao što su `Nashville`, `Kratki rezovi` i `Gosford park` jer višestruke narativne linije uvelike olakšavaju moj posao: ako nešto ne radi kako treba, znači da to mogu jednostavno odbaciti i poslužiti se nečim drugim`. 1976. daje poticaj za osnivanje kompanije Lions Gate Films, unutar koje snima nešto osobnije filmove, poput `A Wedding` (1978), `3 Women` (1977, nastao prema njegovom snu) i `Quintet`, a tijekom 80ih zadržava svoje umjetničke okupacije, makar pada u nemilost kritike (npr. `Popeye`, 1980). Početkom 90ih snima `Igrača` (1992), mračnu i ciničnu satiru na Hollywood koja osvaja nagradu za režiju u Cannesu, a godinu dana kasnije snima `Kratke rezove`, film prema kratkim pričama Raymonda Carvera, koji slično `Nashvilleu` govori o životima 20ak likova koji žive u Los Angelesu i čiji su životi na neki način povezani. Svoju short-cuts estetiku kasnije primjenjuje na svijet mode (`Pret-a-porter`, 1994) i na baletnu trupu (`The Company`, 2003), a posljednji put i na svijet radijskih emisija (`Najluđi radio show`, 2006). Tijekom 90ih još se jednom uhvatio u koštac s filmskim žanrovima, pa je na svoj način obradio triler (`Gingerbread Man`, 1998. prema romanu Johna Grishama) i romantičnu komediju (`Dr. T i njegove žene`, 2000), mada ne uvijek s istim uspjehom (ponekad i odviše pretenciozno). No, njegov posljednji zaista veliki film `Gosford Park` mračna je, ali i zabavna priča smještena na aristokratsko imanje 1930ih u Engleskoj, gdje se zajedno sa svojim slugama gospoda okuplja kako bi lovila fazane. Altman portretira jedno vrlo nepropusno i strogo društvo, sa strogim (ali i dvostrukim) mjerilima i vrlo izraženim suprotnostima. Umro je u 81. godini života u studenom prošle godine, od komplikacija izazvanih leukemijom.

FILMOVI – izbor

MASH, 1970

Get the Flash Player to see this content.

970

Nashville, 1975

Igrač, The Player, 1992

Kratki rezovi, Short Cuts, 1993

Gosford Park, 2001

“Snimanje filmova je prilika da se proživi mnogo životnih vijekova” (Robert Altman)