WEB SITE NEWS »

Rajko Grlić

Rajko Grlić (Zagreb, 2. rujna 1947.) filmski redatelj i scenarist.Diplomirao je filmsku režiju 1971. godine na FAMU u Pragu. Umjetnički je direktor Motovunskog filmskog festivala, te profesor na sveučilištu u američkoj državi Ohio. Rajko Grlić je svakako jedan od najzagrebačkijih filmskih stvaratelja zaslužan za oslobađanje filma od tvrdog glumačkog izražavanja i obogaćivanja glumačkog jezika urbanom kajkavštinom uz koju ide glumčeva neposrednost i ležernost pa tek onda neuobičajeno vođenje priče bez pretencioznog artističkog prenemaganja. Prvi amaterski film snima s nepunih petnaest godina kamerom koju mu je ispod bora za Božićne blagdane ostavio stric Ljubiša, pasionirani filmski entuzijast zaposlen pri Ujedinjenim Narodima. Diplomiravši 1971. na Odsjeku režije igranog filma na  FAMU u Pragu, uporno pokušava doći do svog igranog prvijenca nudeći konceptualni scenarij tadašnjem direktoru Jadran filma, Sulejmanu Kapiću, koji isti baca kroz prozor da bi naknadno ipak blagoslovio urbanu zagrebačku priču o nezaposlenom mladom bračnom paru koji odustaje od ikakvog zaposlenja odlučivši svoj slučaj predočiti javnosti pomoću filmskih kamera. Debitantski uradak, ‘Kud puklo da puklo’ (1974), sniman kvazi-dokumentarističkim pristupom na svojim plećima iznosi sjajan Mladen Budiščak u ulozi nekonvencionalnog mladića Budilice koji se svako malo obraća kameri razbijajući standardne fikcionalne okvire (Grlićeva mladenačka fascinacija Godardom) što je razbjesnilo gledatelje u Pulskoj areni i okomilo se na modernistički film i redatelja psovanjem i zvižducima.  Na inkriminirano mjesto vraća se u velikom stilu filmom ‘Bravo maestro’ (1978) s kojim osvaja Veliku Srebrnu arenu, a njegove praške kolege kupe sva najvažnija priznanja i stvaraju kult ‘praške škole’. Kroz kompozitora Bezjaka progovorio je o dekadentnom višem sloju i nemogućnosti da se izađe iz okvira prosječnosti zbog represivnog društvenog uređenja i oportunistički nastrojenog okruženja (Šerbedžiju je umalo dopala prva nagrada za glumačku izvedbu u Cannesu gdje je bio glavna zvijezda), dok je početna namjera autora bila pojednostavljeno prikazati faustovsku prodaju duše dvoličnom socijalističkom režimu koji je mogao biti bilo koji drugi u bilo koje vrijeme. Pričom o prokletim ljubavnicima, komunistu Tomislavu i buržujskoj balerini Bebi, naslova preuzetog od poznatog glazbenog evergreena ‘Samo jednom se ljubi’ (1981) postaje međunarodno priznatim redateljem pošto mu festival u Cannesu opet uvršćuje film u službenu konkurenciju sekcije ‘Izvjestan pogled’, što je rasrdilo političke dušebrižnike koji su željeli stopirati takovu sliku o nastanku socijalističkog raja nakon rata. Grlić biva prinuđen ilegalno uzeti jednu od dvije kopije (u knjigama upisana samo jedna) i poslati je avionom sestri u Pariz koja ju je dopratila do projekcijske sale gdje je film dočekan panegiricima. Urbanom kajkavštinom ponovno progovara u svom najpopulističkijem filmu koji se neslužbeno vodi kao prvi pravi nezavisni film rađen bez dinara dotacije i indikativno nazvan ‘U raljama života’ (1984). Po drugi se puta poigrao zanimljivom formom filma u filmu ocrtavajući tadašnje umjetničke krugove i njihove frustracije kroz priču o montažerki Dunji koja priprema ljubavni film o jadima punašne službenice Štefice Cvek koja nikako da pronađe ljubav svog života introvertirano se pokušavajući podati Trokrilnom, Šoferu i Intelektualcu. Posebna vrijednost hvaljenog filma (Valencia 84′ – Velika palma, 3. nagrada žirija) leži u prikazu tadašnje liberalne atmosfere koja je zahvatila grad i uzletu zagrebačkog duha (nekonvencionalni književni kritičar i član partije Sale) koji je toliko vjerno ispisao i opisao jedino Štulić u svojim beskompromisnim i lucidnim stihovima po čemu je metropola tada bila uz bok mnogim svjetskim gradovima. Ljubavnom dramom ‘Za sreću je potrebno troje’ (1985) tematizira sudbinu marginalca Drage koji nakon tri godine izlazi iz zatvora i ulazi u ljubavni odnos s radnicom Zdenkom zaposlenom u tvornici cipela gdje joj se stalno nabacuje portir Jozo s kojim još uvijek nije prekinula. Urbanu tematsku orijentiranost zagrebačkim čudacima kao i pripadajuću purgersku ambijentalnost zamjenjuje panonskim blatom u svojevrsnom kaderaškom vesternu ‘Čaruga’ (1990) koji postaje kultno ostvarenje pošto je Grlić u pravo vrijeme želio izaći iz sebi omiljenog komornog filma u eksterijerno vizualno bogatstvo odabravši priču koja mu omogućava da odmjerenim potezima pokaže virtuoznost u spajanju drame i komedije s melodramatskim momentima u priči o vremenu društvenog rasula i bezakonja. U međuvremenu je Grlić napravio melodramatsku posthladnoratovsku priču ‘Josephine’ (2001) s kojom je imao podosta problema zbog producentskog bankrota pa je film gotovo ilegalno prikazan u Motovunu s kopije koju je Grlić na jedvite jade uspio dobiti. Zbog mnogostrukih stresova za vrijeme snimanja ove ljubavne priče (muškarac Jan sanjari o ženi sličnoj Josephini Baker) prebrodio je nekoliko operacija pa mu je po njegovim uputama nekoliko scena režirao praški drug Srđan Karanović s kojim potpisuje scenarij za kultnu seriju ‘Grlom u jagode’, a sudjelovao je i u stvaranju njegovog filma ‘Virgina’ koji je postao predmetom spora između dviju država.Konstanta u Grlićevom radu jest bavljenje muško-ženskim odnosima i ljubavlju, a samim time i erosom koji najviše dolazi do izražaja u ‘Samo jednom se ljubi’ (Valencija 81′ – Grand prix za najbolji film) u kojem prokazuje kako se represivni sustav ne libi ulaziti u područje intimnosti. Neposrednost i ležerna humorističnost uvijek bliska gledatelju (fasciniranost Billyje Wilderom) prisutna je u svim ostvarenjima bilo da su (melo)drame ili kvazi-realistične socijalno-društvene komedije češkog tipa dok prevladavajući ludizam glavnih junaka često koketira s balkanskim mačizmom oprečnim ustaljenom mrko ocrtanom impotentnom liku intelektualca rastrganom iracionalnim patnjama kao posljedicom alijenacije, a od kojeg domaći gledatelj bježi kao vrag od tamjana. Grlićev filmski svjetonazor oblikovan literaturom Hrabala, Hašeka, Kundere i Škvoreckog nikada nije bio apriori napadački i potencirano provocirajući već su se kontroverze oko njegovih filmova stvarale bez ikakvog stvarnog utemeljenja pošto je svaki njegov društveno kritičan film prvenstveno bio artističan i blagonaklon prema svim likovima filma, uključujući i negativce, dok se nerijetko većina prigovora odnosila na stanovitu rutiniranost i preveliku stvaralačku ležernost kod pojedinih ostvarenja. Početne stvaralačke impulse i osobne preferencije gotovo redovito pronalazi i prepoznaje u literarnim predlošcima Dubravke Ugrešić, Borislava Pekića, Ruže Jurković (dnevnik iz 50-tih godina na 3 stranice pisan bez točke i zareza ), Ive Kušana, Alex Koenigsmark (noviji primjer Ante Tomića) čija se literarnost nije osjećala niti u natruhama zbog Grlićevog osjećanja za funkcionalnim dijalogom (prvu i zadnju ruku scenarija uvijek radi sam), ali i zbog maestralnih odabira glumaca (u mladosti kratko glumatao u Studentskom eksperimentalnom kazalištu – SEK) kojima  je često bezbolnije prelazio preko ponekih sitnijih dramaturških nedosljednosti i čudnih karakteroloških određenosti i postupaka živopisnih likova.  Svestranost filmskog erudite dodatno je potkrijepljena činjenicom kako je on jedan od rijetkih svjetski afirmiranih redatelja koji djeluje u inozemstvu kao predavač na američkim umjetničkim školama i sveučilištima gdje skuplja iskustva i znanja i prenosi ih preko filmske radionice u Motovunu kao i ponekim izvanrednim seminarskim predavanjima na ADU, čime samo dokazuje svoju privrženost prostoru iz kojeg je iznikao.

 

 FILMOVI – izbor

 

Bravo,  maestro  1978

 Samo jednom se ljubi,  1981

Get the Flash Player to see this content.

 Samo jednom se ljubi,  1981

 

 U raljama života, 1984

Za sreću je potrebno troje, 1985

 

Karaula, 2006

Get the Flash Player to see this content.