Desanka Maksimović (rođena 16. maja 1898. u Rabrovici kod Valjeva, preminula 11. februara 1993, u Beogradu) je bila srpska pesnikinja, profesorica književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti.Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“. Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.
Aprilska vožnja kroz Vojvodinu
Bliži se blizi leto
Balkanac
Čovek
Čežnja
Čežnja u tuđini
Dušu mi pokloni
Jedno uverenje
Ja dobro znam
Krvava bajka
Lirska loza
Moja pjesma
Na buri
Nemam više vremena
Nejasna pesma
Opomena
Oporuka
Predosećanje
Po rastanku
Proljetnje pesme
Pesma za mane pesma za tebe
Prvi dan ljubavi
Pesnik
Pokošena livada
Potrebno mi je
Slovo o ljubavi
Sudba
Sreća
Seljakova smrt
Srbija je velika tajna
Samoća
Ti kišu voliš
Takva sam ja
Tražim pomilovanje
Umiranje ljubavi
Usamnjenikova pesma
Žena
_____________________________
Aprilska vožnja kroz Vojvodinu
Po Vojvodini se roje zelene pčele,
ljubičasta zasipaju oranja,
dave se u vodama Tamiša i Begeja
i hvataju se o mostove i skele,
grozde se poljem o šumarke i međe,
uzleću s plota i točku sa paoca
i kolovozu sa srebrnih leja.
Nikad odjednom ne videh toliko pčela,
na njive što su još sinoć bile smeđe
pala su krilca crvena i bela,
a iz slomljenoga u ogradi koca
zeleni i modri rojevi se viju.
Proturim li glavu na prolećni vetar,
lice na njemu glogom mi procveta.
Po Vojvodini se roje mlade pčele,
kao deteline list su im krioca,
uvlače mi se u nedra, u pazuha,
i zuje oko snova i oko sluha.
Nigde nema više grančice gole;
pružim li ruku kroz prozor, istog trena
roj prolećni sa zukom na nju seda
i sva olista kao prut topole;
nagnem li se iz zahuktala voza,
kosa mi namah postane zelena,
o trepavice se nahvata zelena rosa.
Po Vojvodini se rasule svetle pčele,
krioca su im sitna kao u prosa;
dignem li oči nebu, tamo leži
neskupljen beo otkos do otkosa.
_____________________________
Bliži se bliži leto
Bliži se, bliži,leto;
u duši već ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
u zrelim njivama žutim.
Zrikavci su mi rekli
koje u putu sretoh:
„Bliži se, bliži leto.“
Bliži se, bliži leto.
Pomalja usne rujne
u bulkama crvenim.
Mirisu livade bujne
i polja i šumarci
koje u putu sretoh:
„Bliži se, bliži leto.“
Bliži se, bliži leto.
Kao sjajna carska kruna,
zlatna mu svjetluca kosa
rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
kad ih u putu sretoh:
„Bliži se, bliži leto.“
_____________________________
Balkanac
Ne stidim se što sam,
kako vi velite,
varvarin sa Balkana,
tla prljavštine i bure.
Čujte sad,
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.
Vi prvo ispitujete i sumnjate,
daleki ste i od rođenih sinova,
za trpezu svoju
ne posadite svakog tuđina;
vi možete da pijete
a da svakom ne pružite
čašu vina.
A kod nas su još stari običaji grubi:
mi puštamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se još i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja čine;
kod nas svaki čovek ima
čitavo pleme
prijatelja i rodbine.
Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova,
na svakog čoveka po jednoga,
imaju ga drumovi i polja,
apsane i škole;
a kod nas,
kad ljudi veruju u Boga,
u sebi ga nose,
i tiho mu se,skoro u snu, mole.
Vi, istina,
za svaki kut života
imate sprava i mašina,
sve ste sračunali i sve znate;
izumi su vaši za divljenje;
a mi još imamo starinske alate,
ali sve je kod nas još zdravo
i prirodno kao glina:
i umiranje, i rađanje, i življenje.
Vi imate čitave zbirke
pravila i nauka o slobodi,
o svemu se kod vas piše i pripoveda;
ali mi i po nepisanim zakonima
slobodno živimo
i nekog prirodnog držimo se reda,s
lično ognju, vetru, i vodi.
Kod vas je, zbilja, sve tačno propisano,
kako se jede, govori, oblači;
a mi, kad govorimo, vičemo
i mašemo rukama,
i čorbu glasno srčemo,
i u rukavicama smo kao na mukama.
Sve je kod nas zaista prosto:
obuću nosimo od svinjske kože,
puno je kod nas seljačkih navika i stvari;
i kraljevski preci naši
doista su bili govedari.
Narod naš, zbilja,
u gnevu može da kolje,ruši i pali;
ali mi nismo oni što smišljeno tlače,
mi ne smatramo da je svet celi naše polje;
mi ne bismo podneli
ni urođenik prašumski da zbog nas plače;
duša nam je prostrana,
iako smo brojem mali.
_____________________________
Čovek
Poznavala sam u detinjstvu pticu
srca sitnog kao lešnik,
a umrla je od tuge
već u treću zoru
kad su joj ljudi oteli
gnezdo i goru.
I sećam se nekog starog
tužnookog pseta
koje je imalo snage
da skapa od žalosti
kada je nestalo drage
ruke iz koje primalo
milovanja, udarce i kosti.
Samo sam ja preživela
smrt voljenog bića,
i mnogo mi se dragih prijatelja
izgubilo u dubini mraka,
preživela niz izdaja, i kleveta,
i rastanaka,
i opet mi se hoće
sunca i sveta.
_____________________________
Čežnja
Sanjam da ćeš doći:
Jer mirišu noći, a drveće lista,
I novo se cveće svakog jutra rodi;
Jer osmesi ljupki igraju po vodi,
I proletnjim nebom što od sreće blista;
Jer pupe topole, i kao da hoće
K nebu, pune tople, nabujale žudi;
Jer u duši bilja ljubav se već budi,
I mirisnim snegom osulo se voće;
Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
Svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
Sve okolo mene čeka te i zove.
Dođi! Snovi moji u gustome roju
Tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
I u svemu čežnju opazićeš moju.
_____________________________
Čežnja u tuđini
Da mi je da ne umrem u tuđini
Lepe su sve bukove u zemlji česte,
livada svaka lepa je mlada,
i sve reke nepoznate,
svi vrhovi što se suncem zlate,
sve i gde nije i gde jeste
pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo žito želi
i sa koga smo cedili vina,
zemlja koju smo pili i jeli,
čija na ognju palili drveta,
gde smo sahranili oca i sina,
kao da je sva grob pradedovska,
krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju hteo da legnem,
u taj kraj gde biljka svaka,
gde bubica svaka bolno me dira
kao žbun što na bratovom grobu cveta,
kao mrav što njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
koja nam je kao srce rođeno jasna
i tajanstvenija od svemira,
hteo bih da mi grobom bude.
_____________________________
Dušu mi pokloni
Dušu mi pokloni.
Mene rastužuju ti krvi požari
što iza sebe ostavljaju pepelište,
te oluje što nište
ženina snevanja blaga.
Dušu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u večna vremena
da sve ostavlja traga.
Dušu mi pokloni.
Meni je malo taj trnutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.
Dušu mi, dušu pokloni,
od iskoni u meni spava
čežnja plamena za večnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.
Ja sam žena i ne čeznem samo
za vrelim ljubavničkim bdenjem
posle kojeg duša pada;
htela bih u zagrljaju da doživim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove.
Htela bih da se ne izgubi
nijedan naš trenutak
da svaka naša milošta se stvori
u kakav život, pa ma malen bio
kao grumen večitog zlata,
da mi duša blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.
Dušu mi pokloni.
Pričaj mi svoje snove u tami,
pričaj mi detinjstva sećanja.
Želi i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.
Dušu mi pokloni i zadnju joj
česticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.
O daj mi svojih suza,
noćnih nejasnih muka,
pričaj šta srce ti najčešće sanja.
Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.
Želi i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti časa
ostanu ti na mene sećanja.
_____________________________
Jedno uverenje
Moram ti lepe večeri neke
zenice tople gledati do dna,
pa ti na kapke providne, meke,
lagano, kao milovanje sna,
spustiti usne.
Moram ti jednom u dana jatu
od mrskog dana učiniti drag,
pa ti na srce, blago kao bratu
kad bih da bola otklonim trag,
spustiti ruku.
Moram, kad jednom opazim da me
s radošću sretaš poslednji put,
uz tihu pesmu na tvoje rame,
taj tako čudno primamljivi kut,
spustiti glavu.
Tako ćeš lepih jutara nekih
pružajuć drugoj zenica dna
reći: »O, gde su ond meki,
slični milošti lakoga sna
poljupci njeni?«
Tako ćeš često u noći jatu,
kada ti život ne bude drag,
reći: »O, gde je ona kao bratu
da mi sa srca zbriše bola trag
dodirom ruke?«
Tako ćeš, posle lutanja razna
osamljen kad se vidiš prvi put,
reći: »O, gde je ona mazna,
ramena moga na osamljen kut
da spusti glavu?«
_____________________________
Ja dobro znam
U molitvi njegovoj moje ime biti neće, nikada
pred ljubavlju mojom neće on ruke sklopiti
i ako misao na mene njegovim srcem ikada
zaluta, pobedom davnom samo će ga opiti.
Ali od istina ne živim ja… Ja vidim hram,
u sred planine. Ćuti hrast do hrasta…
Tiho, s neba, pada snega pram
i stazom hode srne vita rasta.
Tu život vodi on, o suzi i kruhu
i na kamenu sleđenome kleči
i moli, u surom kostretnome ruhu –
„Gospode, dušu patnja mi izleči,
ja sam joj dobra uzvraćao zlima
dok skrušen pred njom ne padnem po tlima
ni dan ni zora nema za me draži
ili smrt moju, Gospode, uskori…
U snu i javi, pogled njen me kori
i reč, reč jednu, s duše moje traži!“
_____________________________
Krvava bajka
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste svečanosti
Zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani,
I svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
A pedeset i pet minuti
Pre smrtnog trena
Sedela je u đačkoj klupi
Četa malena
I iste zadatke teške
Rešavala:koliko može
Putnik ako ide peške…
I tako redom.
Misli su im bile pune
Istih brojki,
I po sveskama u školskoj torbi
Besmislenih ležalo bezbroj
Petica i dvojki.
Pregršt istih snova
I istih tajni
Rodoljubivih i ljubavnih
Stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
Da će dugo,
Da će vrlo dugo,
Trčati ispod svoda plava
Dok sve zadatke na svetu
Ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Dečaka redovi celi
Uzeli se za ruke
I sa školskog zadnjeg časa
Na streljanje pošli mirno
Kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
Istog časa se uzneli
Do večnog boravišta.
_____________________________
Lirska oaza
Gde li je moja duša?
U zoru mi se čini:
niše u pramenju mekom
na dalekoj kosi;
ili na život u polju nekom
uzdrhtala čeka;
(da bi bila u rosi,
već nije tako čista.)
Uveče kao da zgrčena ćuti
na tamnoj sumnje veđi;
ili po šumama beskrajnim
šapate čudne bere;
(da bi bila na zvezdi,
već davno je na međi
gde nema mnogo vere.)
Gde li je moja duša?
Katkada mi se čini:
zarobljena u davna jutra
i večeri smeje se:
ili uz vremena reku
htela bi do mutnog Sutra;
(da bi sva u prošlom veku
bila, voli nekoliko dana
što tek će doći.)
I uvek mi se čini:
između nje i ljudi
nema mostova ni staza;
pa boli me i radosti
što mi je duša:
daleka lirska oaza.
_____________________________
Moja pjesma
Bolni, ali začudo dragi meni su dani,
kada opazim da ljudi su mi tuñi,
neiskrenošću zazidani od mene
kao tvrdom kulom,
te bežim u šume i u dušu bilja
ronim nekim novim, u osamljenosti
roñenim čulom;
kada radije od prijateljske šake,
milujem drveta kakvoga nežni,
rumeni prut;
i bežeći sa toplog, sestrinskog krila,
da mi je da magle daleke lagani
dohvatim skut.
Dani kad žiže istina mi se čine
varljivi plamičci iz bajke što mame
sa pravih staza;
a verujem strasno u ono što kakav šum
skrivenih u noći grana jedino
tek meni kaza;
kada ne razumem ni sebe; a žudno
kao vračara u zagonetni gledam
prirode dlan;
kad osetim da život u dnu nije lep
i strasno sva se uživim u kakav
prolazni san.
_____________________________
Nemam više vremena
Nemam više vremena za duge rečenice,
Nemam kad da pregovaram,
Otkucavam poruke kao telegrame.
Nemam vremena da raspirujem plamen,
Sad zaprećem šake zgorela žara.
Nemam više vremena za hodočašća,
Naglo se smanjuje putanja do ušća,
Nemam kad da se osvrćem i vraćam.
Nemam više vremena za sitnice
Sad treba misliti na večno i neobuhvatno.
Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,
Mogu stići jedino kudgod u blizinu.
Nemam vremena da išta izučavam,
Nemam vremena sad za analize,
Za mene je voda sada samo voda
Kao kad sam je pila sa kladenca;
Nemam kad da razlažem naa sastojke nebo,
Vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.
Nemam više vremena za bogove tuđe,
Ni svoga nisam dobro upoznala.
Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
Mnogo mi je i starih deset zapovesti.
Nemam više kad da se pridružujem
Ni onima koji istinu dokazuju.
Nemam kad da se borim protiv hajkača.
Nemam kad da sanjam,da lagano koračam.
_____________________________
Na buri
Svu večer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu večer gleda
u naš beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, neće me
umoriti hod,
breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
taj čovek ili bor
sto svu večer blizu groma
stoji i gleda u naš dvor.
Vidiš li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u naš dom
taj čovek ili bor
što svu večer stoji i gleda
u naš beli skromni dvor.
Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
što vitla nad njim.
_____________________________
Nejasna pesma
Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
Pored mene usamljen cvet bele krune
i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
O, ne treba sklopiti oči suza pune
kad mesec izlazi.
Sići treba na livade i put,
gde tišina leči bistra preko bilja
i spava mesečine široki skut,
pa zalutati u noći, bez cilja,
kao u snovima.
Jer večno je samo ono što je večno:
meseca i srca uzrok polazni.
i, ma koliko bilo protivrečno,
voleti treba što su polazni
lepote časovi,
što sa radošću bol dolazi,
što sa zaboravom se ne moče boriti.
Voleti treba što sve prolazi.
O, nikada ništa nemoj zboriti
kad mesec izlazi.
_____________________________
Opomena
Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
Ne ostavljaj me nikad samu
Kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
Duboke i meke
Oči neke
Sasvim obične.
Može mi se učiniti
Da tonem u zvuke,
Pa ću ruke
Svakom pružiti.
Može mi se učiniti
Lepo i lako
Voleti kratko
Za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
Času čudesno sjajnu
Predragu mi tajnu
Koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
Kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
Ponovo sve moje suze teku
Kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
Po teškoj vodi krilom šara
Što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu
Neko peva i gorkim cvetom
U neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
Nikad samu,
Kad neko svira.
_____________________________
Oporuka
Ostaviću vam jedino reči
iskopane iz dubine sluha
kao blago iz kladenca,
nasleđene od vetrove frule,
iskovane gde se srp kuje,
reči otete s kljuna ptici
koja leti nad oblacima,
reči ispretane na ognjištu
koje tajnu vatre i pepela znaju,
reč pročitanu nemuštom iz pogleda,
istrgnutu čoveku iz plača,
reči koje deca i ponornice
prvo izriču kad spaze sunce.
Ništa vam neću ostaviti
sem reči stihom okovane
kao drevni insekt ćilibarom.
Iza mene neće ostati
ni kaplje krvi ni u kome,
ni koščice
ni srca bar kao u ptice malog.
_____________________________
Predosećanje
Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag na snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.
_____________________________
Po rastanku
Reci mi sad, kada već prošlo sve je:
časi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reči tvojih kad duša ne strepi –
reci, da l‘ te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad, kad me ne voliš više;
kad ti se prošloj ruga nova sreća;
i kad se dana koji nekad biše
duše ti samo kad me vidiš seća –
reci, da l‘ te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam više
tebe volela?
II
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre;
ti si mi tada reći mog’o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa reč i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
beše drag,
pa iza svega što si mi rek’o,
katkad surovo, katkada meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tiše:
već manje volim, a znam više
nego pre;
već sad mi ne bi reći mog’o
onako dosta, onako mnogo
sa reč i dve.
I kad bi danas prišao meni
i hteo reči davno rečeni‘
buditi draž,
u srcu mome šaptao bi neko:
da sve što si mi ikada rek’o,
bila je laž.
_____________________________
Proljetne pesme
Osećam večeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k’o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k’o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako čezne za svim što bi život mog’o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike čežnje mu i nade.
Osećam, da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;
Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni‘,
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.
_____________________________
Pesma za mene pesma za tebe
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reći:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
_____________________________
Pesnik
Pesnik nema roda,veka ni porekla.
Kao zrak on je:bio,jest i biće.
On je bogova dobro i otkriće.
On je oduvek kao breg i reka.
Pesnik nema roda,porekla ni veka.
Mlad je i kad mu stotinu je leta,
A star i kada mu tek je dvadeseta.
Pesnik je kao zrak,breg i reka.
On je miljenik bogova samoće,
Razume ga ljubavi bog gospod
Kad srce kruni za sobom ko proso,
Puste ga da sneva dokle hoće.
Ludoga mu ne ometaju sna,
I ne brane da beži zemlji s tla.
_____________________________
Prvi dan ljubavi
Od tvoje blizine sve u meni cveta,
od tvoga glasa sve peva u meni,
od tvoje ljubavi sve u meni sija.
Zbog tebe sav se moj život rumeni,
cela prašuma u meni radosti
iz dana u dan klija, klija, klija.
Zaneta ulicom hodim kao žene
koje pod srcem još jedno srce nose.
Zbog tvoje ljubavi sve po sreći gazim,
i provlačim se kroz grane zelene,
umivaju mi čelo mlade rose.
Kada li poče svetlo pijanstvo ovo?
Ima li otada tren ili proleće celo?
Idem li još po prašljivoj zemlji staroj,
ili sam stigla na neko stanište novo?
Da li se to po ljubavi tvoje mostu
penjem nekuda iznad ovog sveta,
više ovoga uzanoga kruga?
Neka se visine nadaju
jednom sa zemlje gostu,
neka ptice čekaju novog druga.
_____________________________
Pokošena livada
Livada kraj reke sanja.
Zrikavci tužni zriču.
Pomrlih trava duše
još lebde vrh otkosa
što se lagano suše.
O, vi ne znate tužnu
o smrti trava priču.
Zrikavci tužno zriču.
Jutros dođoše neki
divovi kao hrašće
u domovinu trava;
i mrtvo pada bezbroj
ljupkih, šarenih glava;
i bezbroj nežnih tela
zdenuše u plašće,
divovi kao hrašće.
Svega devojka jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli‘
leprša na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe čedne,
umesto crvenog soka, –
devojka crvenog oka.
Sutra opet u zoru
doći će divovi oni,
i strašne surove vile
zdenuće u sena mnoge
mirisne glave mile.
Ležaće u jednom grobu
toliki milioni.
Doći će divovi oni.
Tužno zrikavci zriču,
čuje se do oblaka;
večera celoga zala
zelen-konjici svoje
lepe viteze žale.
Plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka.
_____________________________
Potrebno mi je
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivog
_____________________________
Strepnja
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra‘.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.
_____________________________
Slovo o ljubavi
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.
_____________________________
Sudba
U proleće, u proleće kad vrbe zelene
i potok teče plavim nebom umiven,
u cvetovima kad mirišu magle;
u proleće, u proleće ruže uvele
zavoleh miris skriven.
U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
sudjenice vile nisu umele
od ludosti da mi ga spasu.
U proleće, u proleće ja zavoleh
senke u nečijem glasu.
U proleće, u proleće tako je sudjeno,
srcu mom uvek će ljudi da se čude
i žedji mu niko neće shvatiti.
O, žao mi je mladića koji me voleo bude
u proleće, jer će patiti.
_____________________________
Sreća
Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate,
a noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što če života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja.
_____________________________
Seljakova smrt
Miriše sva kuća na jabuke brane,
U podrumu počinje da previre šira,
Sladi miris šljiva na sve sela strane.
Prvi žut list padau zelenilo vira.
Sveštenik molitvu čita,
Ali mnogo se jasnije čuje
Kako u košnicama pčele zuje,
Kako u lebarnici tapšu sita.
Mnogo se jasnije čuje
Kako tužno muču dva vola,
Kako neko opravlja i kuje
Stara za sprovod kola.
Iz hrasta pod kojim je spavao
Sadeljan mu je kovčeg prosti,
I oni što su mu na svadbi igrali
I sad su opet njegovi gosti.
Sunce već počinje da pada
Treba u zemlju leći pre mraka,
I pokojnik se na put krete,
Osta mu za leđima žitnice zgrada,
Osta putanja do tora
Nikla iz njegovih koraka.
Prođe kraj rala i motika,
I ne digoše mu se ruke da ih se maše,
Prođe bez osmeha kraj otave i paše,
Zabrana,njiva i strane šljivika.
Prođe bez pozdrava preko zlata
Što lagano je sipilo s granja,
Preko krupnih lisnih dukata,
Preko zemlje meke što za stope prianja.
Kao kad se vraćaju iz vodenice
Idu volovi nogu pred nogu.
Prića sprovod uz tihu setu
O ceni šljiva i pšenica,
I bogu,
Velikom nebeskom kmetu.
_____________________________
Srbija je velika tajna
Srbija je velika tajna:
Ne zna dan šta noć kuva,
Niti noć šta zora rađa,
Ne zna grm šta susedni grm sanja
Niti ptica šta se događa
Između granja.
Ne zna gušter šta puzi ispod kamenja,
Niti kukuruz struk sluti
Šta se u susednoj njivi sprema.
Svakog časa sve se menja,
Nijednog kuta ni lista nema
Da nije tajna.
Ko zna šta krije u sebi
I ta nevina rosa sjajna;
Ti seljački poslovni krici
Što se s brda na brdo čuju
Zaveru možda kuju.
Ko će u toj zemlji kada
Znati šta i devojka mlada
U nedrima netaknutim nosi;
Kakvu tešku tajnu
U rukama svojim drži dete;
I starica pogrbljena svaka
Do kakve se uputila mete.
U toj zemlji i vetri
I mirisi,potoci i reke,
I crkvena zvona
Potajno prenose vesti,
Na prvom zavijutku
Gde šuma počinje ona
Ko zna šta možeš sresti.
U toj zemlji ni zečjoj stopi
Neprijatelj verovati ne sme,
Ni tragu volovskih kopita.
Dogovori su možda tajni
I žetelačke pesme
I udari šumskih sekira
I uspavanka uz kolevku skrita.
_____________________________
Samoća
Od jutra hodam
adom između nabujalih voda.
Nigde nikoga, samo tajna
zamršena granja,
samo ja i samoća
beskrajna, slatka i očajna.
Nigde zverke, deteta, čoveka,
a miris sunca nanosi te
otud odakle nećeš doći nikad,
i svetlost ima sjaj tvojih beonjača,
uza me korača.
I kad god me grana darne,
čini mi se tvoje rame
ide uza me,
od senke na stazi učini se
da ti čekaš,
a znam da to ne može biti
odsad pa doveka.
_____________________________
Ti kišu voliš
Ti kišu voliš, evo kiša pada.
Ne čini li ti se, blage uspavanke,
što bi ih s najdražih usta hteo čuti,
glasovi o kojim uvek sa žudnjom snevaš,
po svoj vasioni da su razasuti?
Ne čini li ti se da najslađi snovi
u suze teku pretvoreni mnoge?
Ne čini li ti se, negdje kao plima
nečija nježnost prema tebi raste,
i prosipa se tu pred tvoje noge?
Ne čini li ti se, neko tiho zove:
DOĐI K MENI, DOĐI, DOĐI.
Ne čini li ti se da govore kapi,
da odjekuju svi prostori suri:
POŽURI K MENI, POŽURI, POŽURI.
Ne čini li ti se, bezbroj nekih grla
nečijim mekim glasom umiljatim
da ti govori:
patim, patim, patim.
Ne čini li ti se, pljusak milovanja
o kojim se u najtišim časovima sanja
da lije sa svih grana i oluka,
buja po gradskim ploćnicima golim,
i da glas neki toploga prizvuka
šumori odasvud:
volim, volim, volim.
Ne čini li se, u naletu jačem
neko ko dugo je suze uzdržav’o
da sad ih lije i bolje mu biva?
Ne čini li ti se, odasvud se sliva,
odasvud roni:
plačem, plačem, plačem.
Ne čini li ti se, mada sunca nema,
ljepota neka kako sviće svuda
o kojoj si sanjao od postanja?
Ne čini li ti se da govore kapi,
da čuješ iz njih topla obećanja:
dogodiće se čuda, čuda, čuda.
_____________________________
Takva sam ja
Odavno sam, sugrađani čestiti,
izmirenja zastavu belu
na srce svoje pobola.
Sve mi je sad svejedno
i ravno do mora;
sita sam i mržnja i ljubavi
i ćutanja i romora.
Za vašu borbu životnu
ja nemam svojstva.
A srce mi je, međutim, večno žedno
svega onoga čega je sito;
i umrlo bi ako bi u danu
imalo čas spokojstva.
Ni za sreću ljudsku nisam ja stvorena,
jer ne umem da živim
samo od življenja;
jer ni za šta čega ima
nemam divljenja;
jer znam da ne mogu svoj životni dug
samo snom izmiriti.
Pa ipak, mada mi ovde nije udesno,
života ja bih zadržala krug,
jer boli mene ipak čudesno
sto će me jednom nestati.
Ni srca nemam vašeg, sugrađani čestiti,
jer beskrajno volim nekoga
iza onih na vidiku atara.
Za njegov bih osmeh jedini
posla preko voda i vatara,
preko urvina i bregova,
odavde na dan i noć hoda;
pa ipak njegova
ne bih mogla biti,
niti će ljubav moja za njim
ikad drugoga roda
do pesama imati.
_____________________________
Tražim pomilovanje
Tražim pomilovanje
za sebra
što niče i umire kao trava
u zaborav iz zaborava,
za trideset kučica njegovog krompira,
za usukano kukuruza stabaoce,
za dim nad krovom,
za ono gde je, sledeći oče,
pogrešio delom i slovom.
Za sebra uvek verna životu,
za sebra koji sunce voli.
Ako život izda i seva,
i gušteri, sunca uživaci,
i pesnikinja mirisa, zova,
za sebra,
sebar izdati neće,
za sebra koji u povodu
vodi po desetinu
sebara sinova.
_____________________________
Umiranje ljubavi
To što nismo više volšebnici,
Što ne razumemo šta šapuće granje,
Što priroda govori sa nama
Kao i s drugim svetom,
Što nismo bliski više
Sa kamenom i cvetom –
Ljubavi znači tiho umiranje.
To što nam zvezde opet
Kao i drugima sjaje,
Što se misli vraćaju u trezno stanje,
I kule se oblaka kvare,
Što sve dobija obične oblike stare –
Ljubavi znači tiho umiranje.
To što jasno vidimo sve stvari,
Proleće što nam ne stavlja na čelo,
Što život svetlu oljušticu svlači,
I snovi svakog jutra što se smanje,
Što se sve na malu ljudsku meru svelo –
Ljubavi znači tiho umiranje.
_____________________________
Usamnjenikova pesma
Znam, kao nepoznati u luku brod
zalutala je moja duša u ove strane.
Znam da nikome ovde nisam rod,
da je trebalo da živim u druge dane.
Znam da sam tanki ptičiji glas
koji se jedva iz daljine čuje.
Znam da sam trošni biljke stas,
povijan vetrovima oluje.
Da nisam donela nikakvu novu vest,
da ništa veliko svetu neću reći,
da sve su reči moje samo ispovest,
ljudska, tužna.
Ali niko na zemlji nije kao ja
razumeo božje beskonačno delo,
niko toliko šetao dok mesec sja
ni toliko slušao lišće svelo.
Niko nije voleo tako neke sitne stvorove
ni prostrana nebeska krila,
niko osluškivao tako nepobidne zakone božije,
samo sam ja bila
stanovnik šuma i saputnik mrava,
znala potoka i vetrova smer,
znala o čemu sanja livadska trava
i šta oseća u grmu skrivena zver.
O znam, ostaću sasvim nepoznata
novom vremenu i novome kraju,
ali mene poznaju sva nebeska blaga
oblaci i bube i šume mene znaju.
Potomstvu svome ispričaće laste
da sam proleće pesmom predskazivala
i da sam uvek kad suton poraste
na usamljenim stazama snivala.
Reke će moju sliku u sva mora razneti
i u sva jezera neznana,
ptice će moju pesmu s mladog bora pevati
kad mene ne bude jednoga dana.
_____________________________
Žena
Srce mi je milosti izvor;
moje reči se uz rane previjaju
kao listovi lekovitog bilja,
koraci mi umeju da vode
i one što lutaju bez cilja.
Mene privlače oči nesrećnika
i čela samoubica
nesanicom ispijena.
Sa mog čita se lica
da sam deset puta sestra
pa jednom žena.
Ne bih mogla voleti bez tuge.
Rodjena sam da na krilu nišem
bolove čije dok ih ne ublažim,
rodjena nad čijim snovima
nemirnim da uplašeno dišem.
Ne bih mogla voleti bez tuge
ni radosna priviti na nedra.
Ne bih mogla pružiti ruku
onom kom laka su jutra,
a uzglavlja vedra.
Rodjena sam da živim za drugog.
Preliva se samilost srcu preko rubova.
Na dlanima mi piše da umeju da vidaju,
u očima da umeju da greju,
na usnama da gorčinu skidaju.
_____________________________
Warning
Listen, I’ll tell you my secret:
Never leave me alone
when music plays.
It could seem to me
that some eyes gray
are so deep and soft,
the eyes that are actually plain.
It could seem to me
that I dive into the sound
and I could give my hands
to anyone around.
It could seem to me
so easy, so gay
to love someone
for only one day.
Or, I could tell someone
my dearest,
magically growing secret
how much I love you.
Oh, never leave me alone
when music plays.
It could seem to me that again,
somewhere in a forest,
my tears flow through a new well.
It could seem to me that a black butterfly
makes patterns on heavy water–
those that no one feels free to tell.
It could seem to me that somewhere in the dark zone
someone sings and with a bitter flower
touches my heart where the incurable wound stays.
Oh, never leave me alone,
never alone,
when music plays.
Opomena, Desanka Maksimović
Sreća je lepa samo dok se čeka.(Desanka Maksimović)
AUDIO