WEB SITE NEWS »

Dobriša Cesarić

Dobriša Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902.godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje filozofiju. Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti. U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom “I ja ljubim”. Prvu zbirku pjesama “Lirika” objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima – Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji…- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog i ruskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prijevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva. Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pjesama te veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

 

Balada iz predgrađa
Balada o Lazaru
Bez oproštaja
Breze na ulici
Jedne noći
Kad budem trava
Krik
Lađa u noći
Ljubav
Molitva
Mala kavana
Noć tajanstva
Oblak
Povratak
Pjesma mrtvog pjesnka
Pjesma o tišini
Pređi
Pjesma o smrti
Pjesma o kutizani
Pogled
Pjesma gorka
Prazan život
Slap
Slavonija
Slutnja
Spoznanje
Tiho, o tiho govori mi jesen
U svjetlosti
U suton
Vagonaši
Vjetru
Voćka poslije kiše

_______________________________ 

Balada iz predgrađa

….I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše—
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

_______________________________ 

Balada o Lazaru

Onomu koji se digne iz groba
Dugo je hljeb u ustima gorak.
On tiho hoda između ljudi,
I nesiguran sad mu je korak.
Nerado njega sretaju ljudi.
A koji ga-ruke mu stiščući-bodre
Potajno traže na njegovu licu
Pečate smrti sablasno modre.
Skidoše s njega mrtvačko platno.
Ali ne i s lica blijedoga sjenu.
Bezdanu tugu on u sebi nosi
I svoju smrt nedovršenu.
_______________________________ 

Bez oproštaja

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.
Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.
Da l` misljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?
Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?
Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čeznje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu – kakve jesu.
Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
_______________________________ 

Breze na ulici

Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)
Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!

_______________________________ 

Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema
_______________________________ 

Kad budem trava

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.
Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.
Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

_______________________________ 

Krik

Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se -
I najedanput kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da naokolo traži jeku,
Razdjelio sam srce svoje
Med braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta
A kada srodno srce prene,
Dal’ ono shvati da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?

_______________________________ 

Lađa u noći

Talas za talasom obali šalje
Lađa što krenu niz maglenu rijeku,
Iz Brača je stigla, i sad će dalje;
Tuli svoj dugi zbogom Osijeku.
U noćnoj tišini kotač joj lupa
Grabeći vodu, željan daljina.
Duž njenog u tamu ovitog trupa
Okruglo gore okna kabina.
I tako se dimi, i šumi, i svijetli;
Lijevo i desno obala spava.
Prije no zoru navijeste pijetli
Dunavu na dar dat će je Drava.

_______________________________ 

Ljubav

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;
A šum što dopire iz grada,
Nije l’ ko pjesma vodopada?
O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.
U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.
  ______________________________ 

Molitva

Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat još mogu,
Za ovo dijete koje volim,
Ovako boga bih da molim:
Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvjezdama iz tmine.
Svejedno dali ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kud nas put vodi zvjezdan!
O dobri Bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!
Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.
Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!

_______________________________ 

Mala kavana

Mala kavana.Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje-
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!
Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.
Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

_______________________________ 

Noć tajanstva

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l’ za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.
Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.

_______________________________ 

Oblak

U predvečerje, iznenada,
ni od kog iz dubine gledan
pojavio se iznad grada
oblak jedan.
Vjetar visine ga je njih’o
i on je stao da se žari,
al’ oči sviju ljudi bjehu
uprte u zemne stvari.
I svak je iš’o svojim putem
za vlašću, zlatom ili hljebom,
a on, krvareći ljepotu,
svojim nebom.
I penjao se sve to više
k’o da se kani dić do boga;
vjetar visine ga je njih’o,
vjetar visine raznio ga.

_______________________________ 

Povratak

K’o zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti- velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi-
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat k’o stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas veži
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
K’o sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići-
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
K’o zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me.
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

_______________________________ 

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene više nema.
Al’ nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita – u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al’ zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene – o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.

_______________________________ 

Pjesma o tišini

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
_______________________________ 

Pjesma o kurtizani

U trošnom ruhu prošlih dana,
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Prešavši raskoš ide bijedom.
Ti, što si mladost proživjela noću,
U zagrljajima bez broja,
Ritnuta si u samoću,
Između četir’ zida svoja.
Prestaše davno šetnje u krznu,
I nikoga nema da te još voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je usta kao na štoli.
No dobar san ti katkad vrati
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladošću pozlati,
Starački korak pretvori u plesni.
U zagrljaju nekom starom
Oživljuju ti trome grudi,
I, ražareno novim žarom,
Propalo srce opet bludi.
Al sutra ti je teže zurit
U prošlost, tvoje carstvo sjena;
O, kako se je teško zgurit
Na prijestolju od uspomena!

_______________________________ 

Pjesma o smrti

Doći će jesen bez uvelih grana,
bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!
Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
al’ snijeg te zime neće past.
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
al’ ono neće sjat i cvast!
Sasvim k’o zima i ljeto će minut,
i godine prazne tako će teć’.
I sunce ti neće nikada sinut -
ni riječi nećes na to reć’!

_______________________________ 

Pogled

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al tek što sine već i mine.
što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?
Da l’ bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?
Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

_______________________________ 

Pređi

Iz vojske u šumu on ode
I korijenjem se hranio
I nemaše ništa osim slobode,
A nju je bijegom branio.
Mađarica se jedna mlada
Zaljubi u toga mladića
Nomad i unuka nomada
Rađahu nova luda bića.
To dvoje, kojim ideali
Bijahu puti u nedogled,
Život su mome djedu dali,
A meni tužan pogled.
I često, kad u noći ležim,
Osjetim silnu čežnju da bježim.
Kud – neka slučaj odredi smjer:
To u meni pjeva sa zanosom svježim
Stari, mrtvi dezerter.
I pjeva i pjeva o slobodi
Bez granica,
I kako su ljepše velike šume
Od oranica,
I kako je lijepo, i kako je ludo
- Hej! -
Rastrgati rudo.
_______________________________ 

Prazan život

Sve ulice nas vrijeđaju
uvijek istim licima,
a naše duše žeđaju
za beskrajnim vidicima.
O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeći nekuda.
Mi čudo jedno čekamo,
a neće nam se desiti.
Ne kunemo se mukama,
a radosti ne dolaze;
i dani tako prolaze
sa vječno praznim rukama.

_______________________________ 

Pjesma gorka

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Jeli to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?
Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.
Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!
Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.
Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.
_______________________________ 

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama

_______________________________ 

Slavonija
 
Stara se Slavonija opet
Otvara ganutome srcu.
Slušam … U klasju pjeva cvrčak
Da dani žetve dohode,
I da će skoro smeđi hrčak
Žitu doć u pohode.
Po stazi koja poljem vodi,
Dalekoj đermi žena hodi,
I pjeve za sebe, na putu,
Pjesmu široku, otegnutu,
K’o ova zemlja što je rodi.

_______________________________ 

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj,
Da li je blizu ili je daleko,
Ja neznam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.
U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu

_______________________________ 

Spoznanje

Prigno sam pred životom čelo
Upoznavši mu mudru dvojnost:
što najjače u srcu peče,
Postat će najviša opojnost.
Jer život – alkemista stari -
Umijeće znade nepoznato.
Od muke, bolova i sumnja
U mome srcu stvara zlato.
što dublji mi je bio bol,
U većem sjaju je umino.

_______________________________ 

Tiho, o tiho govori mi jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

_______________________________ 

U suton

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -
Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan – vječan.

_______________________________ 

U svjetlosti

Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.
Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.
A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put
Pođimo zagrljeni ,draga,
U ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.
_______________________________ 

Vagonaši

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.
Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nakrivljeni tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.
A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ime ima:
Napuštena pruga.
Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, Bože moj,
Al nema tako velikog u gradu
K’o naš bijeli željeznički broj.
I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem’ djeca
Zaborave na glad i plač.
U nedjelju, kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije,
Zapjeva ne’ko hrapavim glasom,
A ne’koženu bije.
Alkohol ubija… znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
Sada je ljeto… veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al’ mi smo tu, mi roblje rada.
I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom naši stanovi.
Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
_______________________________ 

Voćka poslije kiše

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

_______________________________ 

Vjetru

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhno mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!
Ja sam već dugo vremena tužan.
Na krizu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!

_______________________________ 

An autumn morning

I dressed up.
Came to the window.
Autumn was outside.
My friend came in the room, his coat was wet,
He made my whole room smell of rain.
He didn’t say:hello!
He satt down.
Lost in his thoughts
He said: “Autumn”!

That word was so fresh
Like an orange on the branch
After rain.

Jesenje jutro, Dobriša Cesarić

 Netko sa svojim bolom ide kao s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu preći u suze i riječi. (Dobriša Cesarić)

AUDIO

Povratak

Oblak