Dragutin Domjanić

Dragutin Domjanić (Zelina 12. rujna 1875. – Zagreb 7. lipnja 1933.), hrvatski kajkavski pjesnik. Pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. – 1926). U borbi “starih” i “mladih” u okviru hrvatske moderne na strani je “mladih”. Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama. Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića kajkavskom narječju. Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: “Kipci i popevke”, a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak. Također hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila nekoliko Domjanićevih pjesama. Njegova lirika, idilična, sentimentalna i rezignantna, podjednako obiluje i slikovitošću i glazbenošću. U kajkavskom narječju spjevao je sve svoje pjesme. Napisao je i veći broj književnih prikaza, te nekoliko proznih crtica, koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Autor je i malo znane marionetne igre Petrica Kerempuh i spametni osel u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce ‘20-ih godina.

 

Badnjak
Carmen
Crv
Confiteor
Deca 
Htio bih
Jesen
Krče
Kupine
Lipa
Moja ljubav
Onkraj groba
Pod večer
Ridi Pagliaccio
Stella maris (mojoj majci)
Šampanjac
Tjeskoba
Tajna
Umiranje
U snu i na javi
Zimnje noći
Život

_______________________________ 

Badnjak

Saonice kližu po tihome putu;
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela.
U jelik smo zašli u duboku tamu,
I pošao šapat niz mračnu daljinu,
Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,
I slika nam draga pred očima sinu:
U ruci nam jabuke zlatne, i s jele
Sve iglice sipe na rudaste vlasi,
Dok slušamo bakina pričanja tihi,
Da čut je i svjećicu, kako se gasi.
O anđelim’ priče – još ljepšim od našeg,
Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,
O velikom cvijeću u ukletom vrtu,
I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.
O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,
Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,
O obalam’ cvjetnim, gdje sanje se roče
U mjeseca srebru uz paome vite -
Je l’ sjećaš se najljepše priče o Onom,
Kog zvali su Ljubav – ko kraljevsko čedo
On bio je krasan i sažalnim okom
Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.
A nije ni imo kud glavu da sklone
I nikakva blaga do srca svoga -
A dao ga ljudma; al raspeše Njega.
Tad istom su znali, da raspeše Boga.
Na oku ti topi se pahulja snijega
I kliže se kap poput suze male.
Talasa se zvonjava s drevne kapele,
Na nebu polako zvijezde se pale.
Saonice lete po bijelom putu,
Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,
Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:
“Zar zbilja je ljubav umrla tada?!”
_______________________________ 

Carmen

Od vjetra dršću rudasti
Valoviti i meki prami,
I zamr’o vjetru šapat tih
U mirisnoj i gustoj tami.
Za koga s usne žare se
Karanfili ti divlji sami,
Kud zagrljaj me drhtav, b’jel
Iz zmijski glatkih ruku mami?
Kud zoveš me, zar mir u snen,
Il kud u propast, o Carmen?
Ta ja bih pošo makar kud,
Al tvoje žarke zjene crne,
Nek skrije vjeđâ suton blag,
Od pogledâ mi srce trne,
I duša mi od žara mre.
S njih niče želja bujno cvijeće
I nijema bijeda pustog sna
I divlja čežnja plamne sreće.
Sav strasti čar, sav otrov njen
U pogledu je tvom, Carmen.
Al ipak ja bih otrov taj
Iz oka tvoga željno pio,
Pa onda glavu umornu
Na grudi snježni val ti skrio,
I riječju plahom šaptanom
O sreći čistoj pričo tio,
Pa ako imaš srca ti,
Iz slatkog sna ga prenut smio.
I čuvo bih te kao sjen
Od sunca ljetnog cvijet, Carmen!
Ne, ne, ja streskah o kamen
Tu harfu svoje blijede sjete,
Od ruža tamnih krvavih
Već ruka tebi vijenac plete.
Raspusti pram, nek pane noć,
Čuj cimbale i jecaj smijeha,
Sa usnâ tvojih kušat ću
Svu slast, svu raskoš grijeha.
Ja hoću živjet, barem tren,
Pa makar zato mrijet, Carmen!

_______________________________ 

Crv

Je l’, kako ipak sada je pusto,
Otkad se rastasmo davno
Kao dva lista svela, što vjetar
Uzvitla niz polje ravno.
Ne trebaš ništa mi plašit se više
Ljubavi prosjačke, bijedne,
Ni meni sad ne zadrkće duša
Gledajuć oči ti ledne.
Mir je u našim grudima nijemi,
I mi se minemo strano,
Ko da se nismo voljeli žarko
Nekad u proljeće rano -
Dok je još blago djetinjske vjere,
Ljubavi, srce nam krilo,
Pa smo se ludo titrali njime,
Premda je sve nam to bilo.
Gdje je to sve i vjera u ljude
Ljubav i blijedi joj snovi?!
- Nestalo – samo pustoš ko zmija
Nam se oko srca ovi.
Tek kad su noći tihe, kad sanci
Prenu se, sklope ti oči,
Čuti ćeš tiho kucati negdje
Crva, što drvo toči.
Tako i kroz mir u srcima našim
Nešto tek kuca i bije,
Možda je što i u nama trulo,
Možda što u nama mrije?

_______________________________ 

Confiteor

Ja ne vjerujem u tvog oka sjaj,
U one puste modre zagonetke,
Gdje gledao sam neba vedri kraj
I na njem same plavomilja cvijetke.
I nebo tek je pustolina nijema,
Gdje samo beznađe se rodit zna,
Kad u njem ljubavi, božanstva nema,
Životvornu da njemu dušu da.
Nit vjerujem u usne tvoje žar,
U onaj grimiz mirisni i cvjetni.
Tvog šapta zamamni i tihi čar,
I riječi žubor srebreni i sjetni.
Ko kapi vrela one su i hladne,
Pa mjesto, da mi srcu daše l’jek,
Odgrnule su rane davne, jadne
I dragom laži slomile ga tek.
U ljubav ne vjerujem, što je svak
Na cesti nudi i u društvu pjanom,
I skvrne čisti joj božanski trak
I sebičjem i laži neprestanom.
Il dobrotvornosti je časnom zovi,
Il vjernom ljubavi, što plamti svud,
Il kićeno o rodoljublju slovi,
To sve je laž, kad prazna vam je grud.
Nit vjerujem u mašte svoje sne,
O sreći koje nekada sam snivo,
To opsjena je lijepa bila sve,
Pa makar snivah tako bolno živo.
U sve, pred čim ko pred kumirom klecali,
I u čem svrhu zadnjoj čežnji zr’jeh,
Ja ne vjerujem; za čim srce jeca,
Još nad tim moj će titrat rug i smj’eh.
U život ne vjerujem taj, ni smrt,
Ta život umiranja lik je bijedna,
Kad davno ti i zadnji polet strt. -
A može l’ mrijet misao i jedna?!
I što je smrt?! To čovjek uvijek pita,
Tek pregršt zemlje odgovor je nj’em.
Zar u tom blatu sva je svrha skrita?
Ni to ne mogu ja da vjerujem.
Al vjerujem u dalek ideal,
Pa makar ga i onda istom našo,
Na nepoznati prekogrobni žal
Kad jednom stupim, pošto dan mi zašo,
Kad život usne ili strgan svene,
U vječni beskraj mine čežnje vir,
I zasja zora bez noći i sjene:
U zadnje spoznaje duboki mir.

_______________________________ 

Deca

Vu hladu su bili vsi puti,
Vu suncu, vu žarkomu grane,
Vse puno sadja i veselja
Vu rodne jesenske te dane.
Tam jabuke smejale nam se
Tak sladko črlene i žute
I zrele su padale same
Pred nami na steze i pute.
Mi znali smo: vse je tu naše
I bili smo srećni i mladi
I vsaku mravljicu i ticu
Od srca smo imali radi.
Tak veselo bilo se igrat.
Po stezah bez brige si iti
I onda se tiho pritajit,
Vu huti, vu grabrovoj skriti.
Prehajalo vreme je v igri
Tak naglo, da nismo nit znali,
Da poldan najenput je došel
I da su vre doma nas zvali.
A doma su bili vu brigi
I dedek je pošel k ormaru
Polahko je steklo odpiral
I vuru opipal tu staru.
On, bogec, je z rukami gledel,
Te velike oči i lepe
Vu mraku navek su mu bile,
Čez leta i leta vre slepe.
K obloku je višeput došel,
Pogledel, poslušal v dvorišće
I zazval: “Vre poldan je prešel,
Naj decu sad negdo poišće!”
Vsi išli su iskati decu,
Al deca su dobro se skrila,
Smejućki su gledela z kuta,
Vre doma pri hiži su bila.
Vu hiži se kadila juha
I kad smo mi k stolu se seli,
I sunce je došlo za nami,
Pozlatilo stol nam je celi…
_______________________________ 

Htio  bih…

Htio bih, da se jednom već smirim,
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj’eh,
S vaših me usana otrova grj’eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim’ kleco sam v’jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man’te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!

_______________________________ 

Jesen

Sence se zbiraju,
Oči zapiraju,
Nekaj žalostno se sluti,
Kaj nam to skrivaju,
S črnim prekrivaju,
Kaj nam tajiju ti kuti?
Je li kaj minulo,
Stiha poginulo,
Morti nam drago i sveto?
Il za planinami
I za daljinami
Cvetno povehnulo leto?
Vse su preplavile
Sence i zavile
V kmicu. I v našem je oku.
Nebo se zmutilo,
Listje požutilo,
Jesen gledi pri obloku.

_______________________________ 

Krče

Tamo se korovom zarasla cesta
Provlači kradom kroz ostanke mosta
Između jablana lomnih, gdje sada
Zelen i živ samo bršljan još osta.
Tamo, gdje vrt je po obronku cvao,
Trnje i šikarje splelo se gusto,
A gdje bjelasao dom se pod lipom,
Nema ni staze, sve strnište pusto.
Dubova drevnih se zgrbilo dvoje,
Usahlo hvoje se nemoćno pruža.
Bunika buja uz srušeni temelj,
Bokori bijelih su bili tu ruža.
Sve je tu ugar, al oko još moje
Dom, kao nekad, sav u suncu gleda.
Vidim: iz vrta sad starica vodi
Starca svog slijepa – i miri rezeda.
Tamo daleko Planina se plavi,
Voćnjak se rasu, u prodoli travne
Spušta se šuma. – Da l’ živu još tamo
Priče ko nekad u proljeti davne?
- Ništa već nema! – Al sni moji prvi,
Djetinjstva ljeta, što raskošno cvala,
Opet se vratiše. Noć je ko nekad
Tamna ko baršun na poljane pala.
Znam ja još, znam, kako misli su moje
Lijetale k zvijezdama, k bisernom nizu,
Mliječnim su stazama šetale tamo.
O, kako nebo mi bilo je blizu!
Sve je sad pusto, ni imena nema,
Šutnja tek šaptanje spomena sluša.
- Pusto je, mrtvo, gdje dom je moj bio,
Al tamo i sad još sva mi je duša.

_______________________________ 

Kupine

Sunce greje, žarko sunce,
Zrele su kupine,
A za tobom srce moje
Hoće da pogine.
Steza ide, hitra steza
V luge i mekote,
Nemre ju zastavit nigdo.
Kaj se žuri po te?
Kaj će meni put i steza,
Gde su tvoje oči,
Tam bi ja pogodil slepi
I po črnoj noći.
Ali drugi bu ti dragal
Oči kak kupine,
Zato mi za tobom srce
Hoće da pogine.

_______________________________ 

Lipa

Lipa naša, draga lipa,
Vnoga, duga leta
Dišala si nam i rasla
Puna sladkog cveta.
Ti si vsakoj drobnoj čeli
Meda dala rada,
Vsakomu i strajnskom bogcu
Pokoja i hlada.
Vnogikrat se v tvojoj senci
Beli dom počinul,
Sad je tam ledina gola,
Dom je zrušen, zginul.
Sad zabadav, stara lipa,
Išćeju te čele,
I zabadav moje misli
Najti bi te štele.
Naše steze, naše rože
Strajnski je preoral,
Ali zakaj baš domaći
Tebe seć je moral?
Prosili su njega lepo
“Lipe nam ne seci
Dobra je i hlad bu dala
Nam i našoj deci!”
Nî za njih on srca imal
Nit za lipu staru,
Ciganu je rajše prodal,
Črnom koritaru.

_______________________________ 

Moja ljubav

Ne, moja ljubav vam nije ko kandilo,
Koje u sobici djevice svele
Rujnoj u čaški uz slike izblijedjele
Tužno obasjava zidove bijele;
Tinjaju, gasnu i opet zaplamsaju
Turobni odsjevi kroz noći cijele.
Nije mi ljubav ni domaće ognjište,
Na koje ruke tek stavljaju štedne
Drva komadiće, što ogrijevaju
Prozebla srca i ručice ledne,
Spomene griju i hranu svagdanju,
I san ti nose, kad svijetlo bljedne. -
- Al kad se spomenem sanaka zlaćanih,
Što ti nad čelo se saviše meko,
I vidim oko to vedro i djetinsko,
Mislim, da u nebo gledam daleko,
Dalje od gora i od noći umorne,
Sanjarsko kao tvoj pogled
I priče žarče, neg usna ti klinčaci,
Kaže mi modra nedogled;
Znaš, na kraj prašume divlje pred sutonom
Sjene se vuku već među lijane,
Šarene ptice u dubokim krošnjama,
Sjedaju svud na zmijolike grane,
A vjetar šapće na visokim stapkama
S cvijećem žarkim, što opojno miri.
I lišće pada i šušti u poletu
Žuto i živo ko šari leptiri.
Onda se razli sa daleka zapada
Plamen, i prašuma rudi u žaru
Ko da se bačene zublje razbuktjele.
Tamo na zapadu ko na oltaru
Silni se purpurni rascvali cvjetovi
Mistične, vjekovne ruže neke,
Latice čitavo nebo su prekrile,
Stapke iz velebne dižu se rijeke,
Sveti joj valovi šume i pričaju
Ko da je bajka iz drevne davnine;
Kada je nebo još čitavo blistalo
Zlatno i čisto, iz zlatne dubine
Uvijek su plamtjeli purpurni cvjetovi,
A nije bilo ni maglene mrene,
Ni tmurnih oblaka ni zvijezda drhtavih,
Ni ljudi ni cvijeća, što vene, -
Samo je okean k grudi se svijao
Velebne beskrajne vaselene -
Takova ljubav je moja.
_______________________________ 

Onkraj groba

Pa kad se stiša sve, što naše srce lomi
Zar to je utjeha, da vječni su atomi?!
Zar nije jednako, je l’ koje zviježđe manje,
Il život čovječji, il paukovo tkanje?
I ako ponavlja se uvijek, što je bilo,
I borbe stoljećâ i što je dijete snilo,
Ko vode koluti, zar to je svrha svemu?
Pa onda živjeti, pregarat, stradat čemu?!
Al zadnji krugovi tik obale će proći.
Što dalje? Il je kraj na rubu vječne noći?
Il možda duša je, ko zvijezda, što luta,
Zastranila u ovaj kal sa modrog puta,
Ko zraka sunčana, na stratište kad pane,
Med gladne gavrane i rane otrovane.
Pa možda svrha je, sa zemlje da se vrati
U sunce vjekovno, što vječnu beskraj zlati,
Sa rane svemirske, gdje bol i laž sve prože,
Da dođe čistija – al samo, da li može?!
_______________________________ 

Pod večer

Srebro se blisiče,
Ribica se hiće,
Reka si šumi,
Nekaj pripoveda,
Kaj se razmet ne da,
K čemu rečih nî.
Tenke su se megle
Na vrbike legle,
Na poljane vse,
I kak senja bela
Skrile dol i sela,
Drema im se vre.
Šume se gubiju,
Bregi se plaviju,
Dale su nam zmir,
Nebo je kak zlato,
Tiho, čudnovato,
Kak molitve mir.
Tiha nam i duša,
Samo vse posluša,
Kak da šepće gdo.
Morti za te vnoge
V boju ljude bôge
Negdo moli to.

_______________________________ 

Ridi Pagliaccio

Uz mukli tutanj zadnja gruda zemlje pade
Nad lijesom pokopane tvoje zadnje nade;
Ko gavranovi crni misli ti se jate
Vrh groba novog kružeć, raduju se strvi,
A tebi grudi dršću, glava trudna klene,
I s ugasloga oka suze vijek se rone;
Al utri suze, kukavica tek ih lije,
I smij se svome jadu, da ga svijet ne skvrne.
- Gle groba tamno ždrijelo, što se u njem krije?
U sagnjilom lijesu trulež, gadni crvi,
Pa ipak na njem mirisava ruža cvate -
U proljeću si svom lijepe sanke snio
O slavi o poštenju, sreći; kano sjena
Vijek lebdio je lako u snu i na javi
Pred tobom lik, u kom si sve to naći mnio.
A kad si došo do njeg – bješe samo žena! -
I kam bi ti se smijao, sanjaru ludi,
A on bar ima više srca nego ljudi!
Ridi Pagliaccio!
Na nebu su ti ideali zvijezdam’ sjali,
A dobri ti ih ljudi s neba iščupali
I zgazili u blato, a ti se sada čudiš.
To tebe boli, hoćeš da poludiš -
- Što ljubiš zvijezde, ideale nebom loviš?! -
I ljubio si djevu, usne bujne, slatke,
Ko zora bješe lijepa, kao ljiljan čista.
Njoj ti si robovao mnogo dugo ljeto,
Tad odrinula tebe kao tuđe pseto.
Ta to je od vjekova priča uvijek ista!
Kad prošao si šumom pokraj guje glatke,
Je l’? ogadila ti se, bježao si od nje,
A kad si guju k svome srcu, luda, svio,
I otrovala tebe, svisnuti si htio.
Tko tuj se ne bi nasmijao baš od srca.
Da sve ti dršću grudi, suza okom vrca!
Ridi Pagliaccio!
Zar komedijaš samo sav svoj život nisi
Na daskam’, ali onim, koje svijet jesu?
Nad zipkom već se zastor diže – gluma poče,
A ti si tužan – smij se, puk veselja hoće.
Ta na smijeh tvoj on čeka, plaćen od njeg ti si.
I taj je Judin dinar krvlju stečen svaki.
Pa nek ti grud krvavi, sakrij velom ranu
I mladost mrtvu, nade, sreću pokopanu.
I smij se, dok ne dođeš do pred vrata raki.
Lakrdiji će tamo kraj – i tebi – biti.
Sa dasaka ćeš opet među daske tada,
I smrt će čitav svijet tvojih boli, nada
Koštunjave iz ruke šakom zemlje skriti.
Stog nagni k ustim kupu žića, punu žuči
Pa baš kad misliš, da ti srce mora pući,
Ridi Pagliaccio!

_______________________________ 

Stella Maris

Još tren, samo kratak tren
I svega bi nestalo bilo,
I samo bi galeba krilo
Bljesnulo gore visoko,
A moje bi umorno oko
Gledalo posljednji put
Beskrajnu, tihu modrinu,
I onda bi zašlo sve
U meku i blagu tminu.
I bijelog oblačka bi sjena
I drhtava slika njena
Treperila s vode ko prije.
Vrba bi htjela da svije
Hladovite sjenice mir.
Dalje bi šumio vir
U kolute vitlajuć hladne
Metulje i cvjetove jadne.
Sunce bi sjalo ko prije
Beskrajno dobro i zlato.
Sumrak bi gaja se hvato
Budeći zaspale sne.
A noć bi znala da skrije
Brige i dana trud.
I opet bi bilo svud
Sve isto, sve isto ko prije.
A jedva bi itko i znao,
Da mene više nije.
Još tren, samo kratak tren
I sve bi to prestalo za me
Sred plave i zamamne tame;
Sve, što je životom mi bilo,
I što mi na javi se snilo;
Što duša je htjela da traži;
Sve svetinje mojih oltara
I slatkih boli i laži;
Riječ, puna strasnoga žara
I gorkog prijegora šutnja;
Stih, koji pusto mi zvoni
I suza, što tajno se roni.
I misao samo bi jedna
Sred valovlja tonula ledna,
Ko pčela, koja netom
Za svenulim lijetala cvijetom
I sada sred struje mre
Već svijest mi ugasnut htjela,
Već obruč se oko čela
Hladan ko bodeža brid,
Stezao uže i uže.
I suton je sumorni neki,
Prozirni, čudni, daleki
I meki ko latica ruže
Brisao spomen i vid.
O, tako sam htio da počivam
O, tako sam htio da snivam,
Da valu me predaje val
I miluje, nosi i njiše;
I da se ne probudim više,
Dok ne stignem na onaj žal,
Gdje duša će slobodna biti
Bez tijela i boli i strasti
I čista ko rose kap.
Pa što me je prenulo tad,
Što pokoj je strgalo sneni?
Što volju je vratilo meni
I vjeru u život mlad,
Da zaplivam posljednjom snagom
Sam protiv razorne struje?
Zar želja za djevojkom dragom?
Zar ptice poj, što se čuje?
Il sunca zlatnoga sjaj?
Zar rodni u cvijetu kraj?
Il pčela što ružu pije
U času još, kada joj mrijeti?
Pa srce se moje sjeti
Cjelova plamnih i raskošna smijeha,
Života, strasti i grijeha?
Ne, ne! Samo kratak tren
Plavo mi snilo se oko,
Dobrote puno, duboko,
I ruka staračka, bijela
Prešla mi preko čela.
I riječ je zazvonila blaga,
Kao da dušu mi draga.
O, ja sam taj poznao glas!
On opet u život me zvao,
On posljednju snagu mi dao:
- Tvoj, majko, dragi glas!

_______________________________ 

Šampanjac

Amo šampanjca, nek blistav se pjeni
Oko nek sijeva, koljeno kleca,
Kroz noć nek tamnu, kroz zlaćane kapi
Pjesma i obijest zvoni i jeca!
Čemu za sanjama duša da čezne,
Čemu da opsjena kini nas, mori?!
Praporci zveče i razuzdan smijeh
Nek karnevalom života se ori!
Tužna je duša, a srce nam žedno
I usne rujne svele od strasti.
Amo šampanjca! Ta sve je tek pjena:
Život i sreća i ljubavi slasti!
Nek živi ljubav, bahantica divna,
S lijerovim ruhom i vijencem od ruža,
S djetinjskim posmijehom; kako se iskri
Otrov, što požudnoj usni ti pruža.
Eto i sreća, u ruci joj kalež,
Pjena do vrha – gle, svakom je nuđa
Tko je ne traži, al slatka je, slatka
Ko hljeba korica oteta, tuđa,
Laka ko oblak u sutonu ljetnjem,
A dršće, dršće ko usnica onih,
Koji su klonuli klecajuć za njom,
Gladnih i zgaženih svi milijoni.
Čemu i žiću da okušaš talog?
I ja zaronih već moru mu na dno,
Znaš, što donesoh u krvavoj ruci?
Pijesak i strvi i blato tek gadno!
Sve je tek pjena! Ej, kako krasno
U njoj i sunce i zvijezda se cakli,
Na dnu se umire nijemo, bez svrhe.
Zašto bi srebrenu koprenu makli!
Amo šampanjca, tu bljeđanu vatru,
S praporcim’ pjesma nek zamnije življe!
Zar da je kasno?! Vijek je karneval,
Život i smrt gle grle se divlje,
Vječno – uz kletvu i molitvu našu.
Pjena je slatka – kad blizu je talog,
Uvijek još doba je razbiti čašu!

_______________________________ 

Tjeskoba

Sati su stali. Sve teže na grud
Pada jednolično, mračno velo.
Nema sna, nema, a gasne oko,
Tako bi bolno se spavat htjelo.
Znam, kako miluju čelo žarko
Sni, kao pramovi ženske kose,
Zaborav mirnu ko miris čudni
Opojnog ponoćnog cvijeća nose.
Nema ih, nema. Što jeca vjetar,
Zašto niz puste ga ceste gone?
S jablana sablasnih trga granje,
S krovova mutne se kapi rone.
Kako su jablani zlatni bili,
Kada se nedavno suton hvato.
Zar je sve lažno, što je lijepo
I sanje zemlje i neba zlato?!
Čujem, na uri su sati pošli,
Opet ravnodušno ide vrijeme.
Osjećam šaptanje. Tko to zbori?
Zar ni tišine nisu nijeme?
Oči grčevito sklapam, zalud.
Vidim ja pogled pun tiha ruga,
Zlobno on rijetku mi gleda radost,
Smije se, kada me kini tuga.
O, da jedanput već svane jutro!
Bojim se pogleda toga, bojim.
Htio bih počinut, smiriti se.
Šta me on motri tim okom – mojim?
_______________________________ 

Tajna

Otkrij tu nesretnu tajnu, što život mi razara kradom,
Ispunja dušu mi čežnjom i strahom i nemoćnim jadom.
Šapće mi riječi slatke i žarke ko otrov ljuti.
Dolazi tiho ko bolest, kad ponoć nad poljima šuti,
Zalud se sklapaju oči: i kroz san joj šapat se čuje,
Pogled joj osjećam uvijek, on dušu mi lomi i truje.
Pupaju proljeti vedre i mirisna ljeta cvatu,
Turobno jeseni venu, al živu u plodova zlatu.
Šutljivi bijeli su dani, kad pokrovom zavi ih zima,
Al ipak uvijek su živi, jer u njima sunca ima.
Šta će mi sunčani dani, kad mrtvačkim skrije ih velom
Ona, što podlo se krije ovdje – za mojim čelom.
Pije mi tijelo ko mora. Fantom taj strašni i blijedi,
Trza mi živce ko strune i hoće da srce mi sledi.
Il opet ljubav mi stranu u grudima potajno budi,
Ljubav bez vjere i sreće, bez nade ko očaj ludi.
Stvara mi samotne pjesme, sve čime duša mi strada,
I što ja tajim i sebi, sve ljudma bez sućuti jada.
Nosi u bespuće misli, u mističnu nijemu daljinu,
Gdje kao ptice olujom nošene bez svrhe ginu.
Mrzim tu ljubav, te pjesme i misli i nju, što ih stvori.
Zašto mi ubija život i zašto me bez srca umori?!
Otkrij tu nesretnu tajnu, što krije se vječno ko laži.
Ostavi mene il kaži, ja kunem te, – tko si ti, kaži!
_______________________________ 

Umiranje

Zvonjava tužna, žalobna ruha,
Lake ko sjene koprene crne,
I vijenci prate slavna mrtvaca,
A narod k sjajnom pogrebu grne.
Sklopljene ruke, spuštene vjeđe,
Mirisni rupci dižu se k oku:
Istisnut treba suzu bar koju,
Narod da vidi žalost duboku.
Kićeni govor, jecanje muklo,
Pjesma i cvijet nad sjajnim lijesom,
Udova hvata rukavicom grudu,
Baca je u grob divnom noblesom.
Pao je lijes u grobnicu usku.
Liju se suze, granje vijori…
Povorke nesta, samo se vjetrom
Nošena pjesma propasti ori
Kroz puste pute i kišu hladnu,
Dok voda skuplja grobu se na dnu.
Pjani grobari ostaše sami,
Zagrću zemlju u dubokoj tami.
- Tako vam umire čovjek.
A ovdje svijetle, šarene halje,
Rumene usne trepte od smijeha,
Pleše se divlje, ljubi se žarko,
A grudi bijele dršću od grijeha -
I ja se vinuh u kolo šumno,
Privijam k sebi procvalo žiće,
Djevica puplje, pričam im strasno,
Prekidam smijehom turobne priče.
A nitko ne zna, ne sluti nitko,
Da jedan život u meni mrije – -
Tek u tvom oku hladna je zima,
Na tvojoj usni posmijeha nije.
U srcu mome svemir je čitav
Hladan i pust, tuj polegoh sada
Mrtvo božanstvo, san moj i svijet;
U nj tek vjerovah, njemu se nadah -
A tvoja meka ubi ga ruka,
Ipak te grlim okolo struka,
Zamamno glazba dvoranom zamni,
Plamen treperi i pogledi plamni.
- Tako Vam umire duša.

_______________________________ 

U snu i na javi

Digli se laki leptiri bijeli,
Pali na tvoju valovitu kosu,
S mladoga drvlja pozdrav se cvjetni,
Mirisni snijeg na rame ti prosu.
Sunce je svoje najljepše zlato
Svilo u vijenac na prame ti guste,
A ti si čista, plaha i stidna
Svila se k meni od bojazni puste.
Rukom o ruku išli smo k sreći,
Ko da nevidljivo nosi nas krilo,
Proljet u duši, u oku ljubav. -
To je dakako sve u snu tek bilo.
Nema na javi leptira lakih
Ni cvijeća, magla se slegla naoko
Na pusti kraj i goletne svrži,
Na moju dušu i na tvoje oko.
Uvijek sam za tobom čeznuo tako,
A kad smo opet se našli i sreli,
Zašto si tako hladna i strana
Ko da nas dalji nedosežnost dijeli!
Gledam, gdje ti se uklanjaš meni,
I kako magle put juga se kreću,
Ljubim te bolno, žarko ko nikad,
Al ljubav ne znam prosjačit i neću!

_______________________________ 

Zimnje noći

Sjene i suvarci prekriše staze,
Žmirkaju zvijezde, daleko i hladno
Mjeseca svijetlo na strništu leži,
Svuda je tiho, jednolično, jadno.
Usnut ne mogu, tek misli se vuku
Tromo ko dim povrh vlažnoga krova,
Dolazi prošlost, već umrla davno,
Rane iscijeljene krvave snova.
Bude se želje, a maštanja luda
Trgaju san s mojih umornih vjeđa,
Skrivene strasti izgaraju grudi,
Ljubavi suha mi usnica žeđa.
Sve, što sam ljubio bezumno vjerno,
Sve, što pregarah, dok živjet sam mor’o,
Ustaje negdje iz kutova prašnih.
O, kako noći te prolaze sporo!
Vidim te laži, što tako se plamno
Bujnim na usnamna ženâ rumene,
I onu mladost, što mirisnim dahom
Žarkom u cjelovu truje i vene.
Sve one riječi, što morah zašutjet,
I noći, koje su beskrajne bile,
Jecaj u smijehu, prijegor bez svrhe,
Godine, koje su dušu mi pile.
- Kasno je – nemam veselja životu -
Žmirkaju zvijezde daleko i hladno.
Hoće li jednom već svanuti jutro?!
Kako je živjeti dosadno, jadno!

_______________________________ 

Život

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.
Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!
Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!
Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.
Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr’o barem.
 

Vazda sam maštao, odviše snivao, Života ni mladosti nisam uživao,  Pa sva moja mladost pjesme su te.  (Dragutin Domjanić)