Rođen je 29.novembra 1922. godine u Nišu. Bio je glavni urednik „Pionirskih novina“, urednik Programa za decu Radio-Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista „Poletarac“, novinar „Borbe“ i od 1975. godine bio je urednik Studija B. Umro je 16. avgusta 1984. godine u Beogradu. Poznatija dela: Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-igra; Poštovana deco (1954), pesme; Smešne reči (1961), pesme; Pričam ti priču (1963), pesme i priče; Na slovo, na slovo (1963-1965), televizijska serija; Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema; Vukova azbuka (1971), pesme; Zoološki vrt (1972), pesme; Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi; Beograde, Dobro jutro 2 (1981),aforizmi; Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige; Beograde, dobro jutro 3 (1984), aforizmi. Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen.
Beograde, dobro jutro
1. januar 1982.
Bio jednom jedan stvor
Čudna slika
Jesenja pesma
Kišobran
Lepo je sve što je malo
Mali život
Mali prst
Najbolja mama na svetu
O stidu i sramoti
Plavi žaket
Plavi zec
Podsećanje
Strašan lav
Tužna pesma
Zdravica
_____________________________
Beograde, dobro jutro
Sa vrha Beogradjanke se svako jutro, u 7:15, distribuirala beogradjanima dnevna doza Duška Radovića, uz zvuke melodije „U ranu zoru zoru kad svane dan“.
Beogradjani su ga godinama uzimali. Okupljeni po kuhinjama oko tranzistora na baterije, ili nove modele kasetofona kupljenih kod Poljaka na Bajlonijevoj iliti Bajlonovoj pijaci.
Svako jutro svakog radnog dana, razgovor se prekidao kad se iz zvučnika začuo Duško Radović. Samo je džezvama za kafu i eventualno nadrndanim peračicama sudova bilo dozvoljeno, ili nije moglo biti zabranjeno, da narušavaju tu svečanu atmosferu kada Duško govori novi aforizam.
Polako, natenane, kao karte u pokeru bi nam ih podelio po pet komada svako jutro i mi bi ih nosili sa sobom taj dan i delili dalje onima koji ih nisu čuli, ili se prave da ih nisu čuli.
I tako godinama, samo po pet svako jutro. Rastezali smo Duška da bi nam duže trajao.
Tačno smo znali da će nam jednog dana, kad ga ne bude bilo – mnogo nedostajati. Evo kako je to izgledalo…
Sreda, 23. jul 1975.
Noć je po beogradskim kotlinama ostavila gustu izmaglicu, koja ni sama nije znala šta hoće – da li da bude kiša, rosa ili slana. Sunce je bilo na „jedinici“ i magla je još mogla da se zanosi. Medjutim, kad smo sunce uključili, najpre na „dvojku“, pa na „trojku“, magla je isparila, i evo našeg grada u lepom plavom jutru.
Stari Beograd krenuo je u Novi, Novi u stari, kao i svakog jutra.
Mostovi su puni automobila.
I jedni i drugi misle da je bolje na drugoj strani.
Kad utvrde da nije, vratiće se tamo odakle su pošli.
Na Autobuskoj stanici Beograd zatrazen je tajm – aut. Autobusi se okupili oko svojih dispečera i dogovaraju se da predju na presing.
Ratno ostrvo, kao kuče, otresa vodu u kojoj je doskora bilo.
Bulevar Revolucije i ovog jutra teče nizbrdo.
Žubore motori, grguću auspusi, cvrkuću kočnice. Sa obe strane procvetali crveni, žuti i zeleni semafori. Lepo letnje jutro.
Pre nego što će joj se desiti ono što ce joj se desiti, Sava se uvija i uspija, kao da joj je prvi put, kao da ne zna da je iza okuke čeka stari probisvet Dunav.
Vreme je za slatko i vodu, koji se još uvek služe samo u nerazvijenim i zaostalim delovima grada.
Četvrtak, 24. jul
Na plavom tiganju neba, sunce na oko.
Ko je imao sreće da se jutros probudi u Beogradu, može smatrati da je za danas dovoljno postigao u životu. Svako dalje insistiranje na još necemu, bilo bi neskromno.
Rano jutros zatekli smo senku Palate Beograd daleko, čak na Palati pravde. Sad bar znamo kakva je to senka pala na ovu visoku pravosudnu ustanovu.
Ne znamo dokle se Beograd računa u visinu. Za nas, sa najvišeg sprata Palate Beograd, moglo bi se reći da smo poreklom iz Beograda.
Novi Beograd postrojio se za jutarnju smotru.
Blokovi kao čete, grupe blokova kao bataljoni.
Soliteri na Banovom Brdu vec su na položajima.
Zeleni autobusi Gradskog saobraćajnog preduzeća žure prema zelenoj periferiji Beograda, odakle se vraćaju još zeleniji.
Avala viri iza brdovitog beogradskog reljefa, visoko je podigla periskop, onaj televizijski toranj, i gleda šta se radi u gradu čiji je ona poetski simbol.
Gde je, na primer, ona prva sirotinjska i proleterska iz Prokopa?
Eno je, na Kanarevom brdu. Od rana jutra pije pivo i puši.
A gde nam je ona druga, sirotinjska i proleterska, iz Jatagan – male?
Ko zna gde je. Možda na Bulevaru San Mišel u Parizu.
Subota, 2. avgust
Na nebeskom roštilju Zemlja se vrti oko svog zamišljenog ražnja i peče na Suncu koje se ne gasi.
Sunce je jutros uranilo da ga trošimo na ono od čega živimo, a dokolice mogu i u mraku. Suncokreti ga prate kao radari.
Jedna zgrada u Kondinoj ulici liči na mašinu za pranje rublja. U nju su sinoć ušla prljava deca. Očekujemo da se jutros pojave čista.
Da bi toj deci bio jasniji Pobednik na Kalemegdanu, možda je vreme da mu zamenimo rekvizitu. Mogao bi u jednoj ruci da drži loptu za košarku. To su poslednje bitke koje smo vodili i pobedonosno završili.
Jutros rano, jedan trolejbus sa linije 11 izgubio se i nestao. Zelene je boje i odaziva se na ime Cane. Ako ga negde primetite, javite najbližim putnicima.
Kuda ćete za vikend?
Ako su vam majka ili otac u staračkom domu, mogli biste da ih posetite.
Raspitajte se gde su i svakako otidite.
Na Slaviji, na kraju Nemanjine ulice, visoko pod krovom oronule zgrade, suše se pelene.
Dvadesetak belih pelena greje jako sunce. Blago onom koga u njih jutros budu povili.
Volite se kad niste zajedno.
To je prava ljubav.
Ko ume da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje s kim je.
Ponesite na more sajlu.
Da vas možemo dovući kad za to dodje vreme.
Lako je nekim radnicima kafilerije da hvataju pse, kad nema za šta pas da ih ujede.
Ponedeljak, 4. avgust
Danas ćemo doručkovati ono što je ostalo od juče: malo mlakog i kiselog jutra.
Nebo nad Beogradom se ubajatilo.
Ako ćemo pošteno, Beograd ovog jutra ne izgleda bogznakako.
Gledamo ga upitno a on nevoljno sleže ramenima Karaburme i Banovog Brda: danas mu ne ide, Beograd danas nema svoj dan.
Kroz maglu naziremo kako, uz tanku pritku krana, raste ogroman soliter -siledžija, medju niskim i pitomim dušanovackim kućama i dvorištima.
Šta li će on tu, tako besmisleno veliki i nezgrapan?
Možda Dušanovac podiže spomenik Bori i Mandori, hrabrim i nesrećnim momcima, junacima prvih mirnodopskih tabanja i šorki, koji su orali drumove kad to nije bilo popularno.
Sava sve više protiče kroz Beograd, a Dunav i dalje otiče pored Beograda.
Ispod nas su velike košnice savezne i republičke administracije. Med će se deliti putem štampe, radija i televizije.
Na Cvetnom trgu cveta cveće bez korenja. U strogom centru našlo se malo mesta samo za cvetove. Korenju je mesto na periferiji.
Stanarima solitera od petnaest i više spratova predlažemo da stalno drže taoce, odgovorne drugove iz zajednice stanovanja i servisa za liftove.
Pa kad im stane lift, da mogu da ih streljaju, makar očima.
Oni koji mnogo znaju – malo govore. I obrnuto – najviše govore oni koji ništa ne znaju. To ima veze. Samo mišljenje može čoveka sprečiti da govori.
Subota, 9. avgust
Dan je i ovoga jutra krenuo uzbrdo, ulicama – Batutovom , Ruzveltovom, Takovskom, Cetinjskom, Francuskom, Sedmog jula, Tadeuša Košćuškog …
Kad posvršava poslove i kad se umori, spustiće se polako – Pariskom, Balkanskom, Nemanjinom, Birčaninovom, Vojvode Milenka, Miloša Pocerca …
Sve polako i nizbrdo, za suncem.
Na krovove Beograda sletela su nova jata televizijskih antena. One kljucaju nevidljive televizijske talase i nose crno – bela i šarena jaja.
Na Čuburi se žuti saće improvizovanog zanatskog bazira. Stari beogradski majstori piju pivo i gledaju drvo koje raste na humci Kikevca.
Ne da se stari Beograd. Dva ilegalca sa periferije probila su se u strogi centar i na krovu stare i otmene zgrade podigla golubarnik. Iz njega svakog jutra ispaljuju rafale golubova u nebo iznad Terazija.
Zašto se kod nas ne otvore javne kuce? Bilo bi znatno jeftinije nego ovako.
Samo onaj, ko nije bio u prilici da proba, ne zna koliko košta jedna obična i manja uvertira.
Večeras će se ponovo odigrati jedna od ranijih utakmica izmedju Crvene Zvezde i Partizana .Prodavaće se one iste pogačice i kafa.
Od kako postoji svet, danas je prvi put osvanula subota, 9. avgust 1975.
Za našu planetu to je jedinstven rekord.
Ponedeljak, 18. avgust
Negde neko troši i rasipa ovaj avgust, a on se računa i nama, koji smo ostali u Beogradu.
Električni merači vremena, na hotelu Slaviji, na Albaniji i u Brankovoj ulici, odbrojavaju nam impulse života.
Iznenadićemo se kad za rođendan ili Novu Godinu dobijemo račun. Odakle im te cifre?!Nigde nismo bili, ništa nismo radili, nismo imali našta da utrošimo toliko života.
Zaista: neki žive na sto strana io račun im je isti kao i nama, koji, takoreći, ne živimo.
U prvim jutarnjim trolejbusima ima tri puta više žena nego muškaraca.
Da li su sinoć uspele da pogledaju Gole i mrtve, ili su već kod golih mrtve zaspale?
Neko je jutros srećan, presrećan, jer je našao mesto za parkiranje.
Neko drugi je tužan i žalostan, jer mu se rodilo žensko dete.
S one strane vam je sve što je bilo, ceo vaš život, od rođenja do ovog jutra.
S ove strane vam je ono što će tek biti,od ovog jutra na dalje.
Vreme prolazi i pretače život i slatko vino uspomena.
Požurite.
Neko je krenuo ko zna odakle, možda čak iz Hamburga, da se sudari sa vama.
Sve vam u braku i kući škripi ali biste mogli da podmažete bar vrata.
Kad čujemo ta vrata, imamo utisak da se radi o braku strave i užasa.
Sreda, 27. avgust
Ovo kvarno jutro kao da je iščupano iz vilice noći, u zubnoj ambulanti, u Ivana Milutinovića ulici.
Tumaramo po kalendaru, jedan dan dodaje nas drugom, nigde suvog mesta i sunca. Spopale nas neke magle i kiše, sve neki pogrešni, promašeni dani.
Za svoje godine, Beograd ovog jutra izgleda mnogo stariji.
U parku kod Jugoslovenskog dramskog pozorišta neko je prepoznao drvo iz svog kraja i sada se jadaju jedno drugom:
šta će ovde, gde se čak i voda plaća?
U lepoj zgradi Geološkog zavoda, na ružnom mestu, ispod starog mosta, lonče već vri …
Šećer su stavili, još samo kafu.
Kada ispiju kafu, analiziraće talog. Da vide – kome stoji nafta, a kome magnezit.
Ako vam se danas ne radi, to je na vreme, mnogi se na to žale.
Ovih dana, neke beogradske tetkice poćiće po trideseti put u osnovnu školu. Od silnog posla, nikako da je završe.
Čuli smo da Novobeograđani iz milošte zovu četiri svoja solitera – četiri idiota.
Gledamo odavde i nemožemo da pogodimo koji su. Svi su nam sumnjivi.
Nemojte biti sebični.
Udelite malo svojih žena i muževa onima koji ih nemaju.
Četvrtak, 28. avgust
Kiša je kapala, i rosila, i padala, i lila, i pljuštala …
Samo još nije prestala.
Stojimo na najvišem prozoru Palate Beograd, posmatramo naš grad pod jakom kišom i mislimo: ima li života na Marsu i je li čemu?
Beogradski lekari okupljaju se polako po ambulantama, bolnicama i klinikama, navlače bele mantile i dogovaraju se šta da nam rade.
Na poslužavniku Novog Beograda i ovog jutra služe napolitanke novih stambenih zgrada.
Ako nije rano, pozajmite negde u komšiluku kafu, šećer i neku cigaretu. Sedite, smirite se i razmislite – kod koga biste danas mogli ručati. Ako vam deca kažu da su gladna, recite im da bi bilo bolje da uče. Ispričajte im ponovo kako ste se vi mučili dok niste stigli dotle da pozajmljujete tek 28. u mesecu.
Na uglu ulica Narodnog fronta i Balkanske, u minijaturnoj prodavnici, manjoj od lifta, od rana jutra dežura prodavac srećaka i sreće. On sačekuje one koji su krenuli nizbrdo. Možda bi im jedna srećka mogla promeniti životni pravac.
Nije teško biti toliko nesrećan da bi čovek počeo da pije.
Ljude treba odvikavati od nesreće, a ne od alkohola.
Nesreća je veći porok.
Ima mnogo rasparenih ljudi i mnogo neparnih kombinacija.
To je česta životna priča.
Ili ste sami ili ste suvišni.
Naš grad se pretvorio u veliku čekaonicu.
Svi čekamo lepše dane.
Petak, 5. septembar
Četvrtak je prozviždao kao metak. Nigde ga nema. Ovo je opet početk dana koji se zove petak. Petak, peti septembar.
Sunce, belo i hladno kao petodinarka, kotrlja se nebeskom nizbrdicom. Ko ga nađe – njegovo je.
Na beogradskim pijacama ovog jutra možete dobiti svež i hladan luk, sveže i hladno cveće, sveže i hladne novine, sveže i hladne cigarete.
Nisko nebo, ružno jutro.
Deco, ako vam je otac došao jutros umesto sinoć, evo vam razbrajalice kojom ćete ga malo razonoditi: ECI-PECI-PEC, JA SAM MALI ZEC, TI SI MALA PROPALICA, ECI-PECI-PEC!
Na železničkoj stanici nosači i taksisti naplaćuju ulaznice svima koji na ta vrata ulaze u Beograd.
Autobusi Jata, pre nego što prebace putnike u avione, naprave jedan krug ispred Crkve Svetog Marka. Za svaki slučaj.
Beogradske ulice liče na nogavice farmerki, sa belim štepom preko šavova.
Malo para kvari telo a mnogo para kvari dušu.
Čovek je na velikoj muci.
U čemu da čuva dušu ako pokvari telo? Šta da čuva u zdravom telu ako ostane bez duše?
Blago babama i dedama, koji imaju unuke. Teško nama, koji imamo decu.
Dan je okrugao kao Zemlja.
Iznenadićete se kada na kraju današnjeg puta ugledate krevet iz koga ste jutros krenuli ili tek treba da krenete.
Petak, 12. septembar
Beograd je već toliki da jedva može ceo da stane u jedan dan.
U Višnjici je novo jutro, petak, u Bariču nagađaju da li je sreda ili četvrtak.
Neko je sinoć na Zvezdari ostavio otvorena vrata. A neko u Surčinu nije zatvorio prozor. I napravila se promaja.
Lišće se umorilo i stari.
Ono se naživelo svog malog i skromnog života.
Autobusi – samousluge jure gradom i skupljaju jučerašnje kusure.
Na prozorima ženskog internata u Ulici proleterskih brigada sinoć je otvorena izložba srednjoškolskog standarda: maramica, peškira i drugih lepih stvari.
Pošto ih sunce i košava osuše, izložba će biti zatvorena do večeras, kada se otvara nova.
Poslednji je dan druge školske nedelje. Đaci još nisu stigli da ne uče, nisu imali dovoljno vremena.
Jedan mali Beograđanin, sa visoke mansarde u centru grada, pitao je mamu – kada će i oni imati kuću na zemlji. U Beogradu je sve manje kuća na zemlji. Beograd se potrpao u liftove i krenuo uvis.
Zašto u apotekama ne dozvoljavaju da se probaju lekovi, kao sir i kajmak na pijacama? Ljudi imaju para. Kupili bi kilo ili dve kile leka ako im se dopadne.
Dan se budi, ali se leto lagano gasi. Pre nego što ponovo legnemo, moraćemo ustati. Takav je red.
Sunce i hoće i neće, ali mi moramo.
Ponedeljak, 15. septembar
Jutros je nisko sunce preseklo svilenu traku Dunava i tako svečano otvorilo novi dan, prvi dan nove nedelje.
Sunce se svakog jutra zaleti prečicom, međutim, kad primeti kafileriju i deponiju na Karaburmi, izbaci levi migavac i skrene na Kružni put.
Šta li rade oni naši u Zoološkom vrtu? Možda misle kako smo mi uspeli u životu, a kako su oni ostali tamo gde su i bili.
Na uglu ulica Ivana Milutinovića i Maršala Tolbuhina srušena je prizemna kuća, nečiji dom i draga uspomena.
Ako vam večeras nestane svetla, zapalite sveću za njenu dušu.
U samouslugama je prošla prva gužva. Kasirke doteruju frizure, pričaju šta su noćas sanjale i ogovaraju muževe.
Pred Narodnom bibliotekom je red, ali za tramvaj.
Red je i pred Narodnim muzejem, ali za autobus.
Žene koje su se dobro udale, jutros idu kolima na posao.
Voze ih muževi koji su se loše oženili.
Oni koji nemaju ni škole ni kvalifikacija prvi se ujutru bude i žure da zauzmu kakve – takve položaje.
Kancelarije se polako pune. Otvaraju se fioke i rolo – ormani, podmazuju zumbe, popravljaju gajtani od rešoa. Kad proradi ona ljuta administracija, imaće privreda da se puši.
Petak, 19. septembar
Evo nas u petkovom jutru, sa petkovim suncem na lepom petkovom nebu.
Ovako su nekada izgledale samo nedelje i praznici, i to retko.
A danas, evo, i petak blista vedar i ozaren.
Zaista možemo biti ponosni onim što smo za ovo kratko vreme postigli.
Ko ima lepe zavese, otvorio je prozore.
A ko ima i lepu posteljinu, naslagao je preko prozora, pa nam se čini da se negede lepota i dobrota prelivaju, kao naraslo testo.
Dva časovnika, jedan na Albaniji, drugi na hotelu Slavija, utrkuju se – koji će pre stići do kraja.
U fudbalskom klubu Partizan danas će se uvežbavati spasonosna kombinacija: ovako, pa ovako, pa ovako i – gol. To je najjednostavnije i najefikasnije.
Neko jutros sedi na klupi u Pionirskom parku, nema šta drugo da radi, pa misli ono što ga se ne tiče.
Najveći beogradski ćorsokak, Bulevar Crvene armije, stao je kod benzinske pumpe u Grčića Milenka ulici i nema kuda dalje.
Danas će profesori ponovo krišom pušiti Zetu da ih ne primete učenici koji puše Kent.
Ako već tučete decu, tucite ih bez razloga, jer su svi drugi razlozi gluplji.
Počela je sezona šljiva i knedli sa šljivama.
Pošto jedu samo ono što ostane, majke i žene obično spreme malo više.
Subota, 20. septembar
Ono što ste sanjali bio je san. A ovo je sada java – lepi, blagi, vedri, topli, sunčani dan.
Danas bi vam moglo biti lepo i dobro. Ako hoćete. Ako nećete – daleko vam lepa kuća. Na Petlovom brdu ili još dalje.
Balkan počinje pred semaforom, u delu Auto – puta koji se zove Ulica Stevana Prvovenčanog.
Tamo je od rana jutra skup Balkanaca. Što ispred semafora, što oko vulkanizera, što oko lubenica, što onako, bez veze i razloga, balkanski i najlepše.
Ustanove za dnevni boravak očeva i muževa rade i danas. Medju prvima je otvorena Kasina na terazijama.
Julino brdo pita Ulicu Majke Jevrosime: šta je sa Baba-Višnjinom?
Sve je u redu. Baba-Višnjina se dobro drži. Trenutno je na Kalenića pijaci, sprema zimnicu.
Uniformisani čobani Gradskog saobraćajnog preduzeća isterali su stada automobila na beogradske trgove.
Sa visoke katarke Palate Beograd gledamo i tražimo-ima li kraja ovoj lepoj, plavoj i sunčanoj suboti? Ne vidimo ga. Biće je za svakog zdravog i gladnog.
Ova subota dušu je dala za lep i dobar život. Te subote, 20. septembra 1975. godine, više nikad neće biti.
Utorak, 23. septembar
Svaki dan sviće zbog nečega. To se još ujutro ne mora znati. Ali će večeras mnogima biti jasno-zašto je morao svanuti i ovaj utorak, 23. septembar.
Pod jedan vodoravno je i ovog jutra-Sava. Pod jedan uspravno-Palata Beograd, iz koje vas pozdravljamo.
Pred šalterima Zavoda za zapošljavanje neko je i ovog jutra poranio i peva: Ima dana kada ne znam šta da radim… Ganute službenice lepe mu na čelo preporuke i adrese umesto hiljadarki.
Danas će u Obrenovcu i Mladenovcu vršiti upis dece u pubertet. Prednost imaju deca koja nisu vukovci.
U nekim beogradskim ulicama biće posečeno staro drveće. Na njihova mesta posadiće lepe mlade milicionare.
Jutros budale pretiču idiote, jer ispred idiota nekim kretenima ne rade štop-svetla.
Ringišpil na Slaviji radi. Automobili se vrte oko zelenog ostrva. U njima sede bivša deca, oni koji su počinjali na ringišpilima ispod Terazija, na Taš-majdanu i Zvezdari.
Setite se, drugarice i drugovi, tih dalekih lepih dana i nasmešite se jedni drugima.
Subota, 27. decembar
Noćas je neko na Slaviji izgubio novčanik.
Rano jutros neko ga je našao, otvorio i sa ogorčenjem pljunuo u njega.
Bio je prazan.
Neko ima tu sreću da izgubi prazan novčanik, a neko nesreću da baš takav novčanik nađe.
U naselju Lipov lad ruše zaostale, ostarele kuće i kućerke.
Tužna slika ispražnjenih, napuštenih domova, povađenih prozora i vrata.
Teško je gledati i kad kuća umire.
I ove Nove godine biće dodeljen televizor najboljem beogradskom milicionaru.
Pripazite se ovih dana, takmičenje je u toku.
Neka naša deca imaju kod kuće samo tatu.
A neka samo tatu nemaju, a imaju sve drugo.
To je neku decu dovelo do velikih dilema, a mnoge očeve pod veliki znak pitanja.
Roditelji ženske dece teško se rešavaju da ih puste same na doček Nove godine. Roditelji muške dece smatraju da to nije fer sa njihove strane.
Beogradski ugostitelji još se ne drže propisa i obaveze – da pijanim gostima ne služe piće, a debelima jelo.
Ono što ste radili samo subotom, više nećete raditi u ovoj godini.
Sreda, 31. decembar
Kao da je poslednji dan života, a ne stare godine.
Sve što smo imali, i što smo ukrali, i što smo pozajmili, i što smo podigli na kredit – sve smo uložili u ovu noć. Zaboravili smo: nećemo samo dočekati novu godinu, već ćemo i živeti u njoj.
Kad to čudo prođe, dogovorićemo se: šta više nikada nećemo raditi, kuda više nikada nećemo ići, koga više nikada nećemo poslušati i šta nam se poslednji put dogodilo i nikad više.
Neka deca već su dobila od Deda – Mraza male automobile, neka lutke, a neka batine, kad se sinoć vratio umoran i nervozan.
Nekima nove godine samo dolaze i dolaze, dok drugima samo prolaze.
Neki menjaju nove godine kao mala deca pelene.
Čim u jednoj godini urade onu stvar, odmah traže novu i čistu godinu.
Da nema boga u nekim zemljama na zapadu, mnoga naša deca ne bi videla svoje roditelje za novogodišnje praznike.
Za decu razvedenih roditelja doček Nove godine biće organizovan u Dragstoru i podzemnim pešačkim prolazima.
Biće im lepo. Njih niko ne čeka i ne traži. Oni će, ako imaju gde, moći da se vrate kad hoće.
Jedna Jelena iz Pete beogradske najzad je našla dečka.
Pitala ga je: Ko si ti?
A on joj je lepo rekao: Ja sam tvoj dečko.
Sreda, 7. januar 1976.
Mlade vaspitačice u beogradskim obdaništima pričaće deci i ovog jutra bajke. To su setne priče o tome – šta se stalno dešava princezama, a nikad vaspitačicama.
Sve smo bliže polugođu.
Bivši loši đaci daju jedinice sadašnjim đacima, a najgori ih grde i biju kod kuće.
Poslednji je trenutak da deci kupite školske knjige. Mogu svakog časa početi da uče.
Kupite im knjige, ali ih nemojte terati da uče. Jer ako ih vi terate da uče baš kad su i sama mislila da uče, deca se uvrede i neće da uče.
Ispunjavajte svoja obećanja.
To je jedino časno i moralno.
Ali zato ne obećavajte više nego što možete da učinite.
Ne preterujte ni sa pretnjama.
Ružno je i kad takvo obećanje ne ispunite.
Seljaci su još na godišnjem odmoru.
Provode ga u najlepšim krajevima naše zemlje, dovoljno zaostalim da mogu normalno i dugo da žive.
Za one koji su mislili da umru pošteni ovaj život se otegao i nema mu kraja. I oni što su shvatili: ne može se dugo i pošteno.
Može kratko, ali ne bi bilo pošteno da pošteni ljudi žive kratko.
Mnoge beogradske prodavnice ne rade zbog inventarisanja.
Nema problema. Ono što ne nađu u izlogu, naći će u radnji. A ono što ne nađu u radnji, naći će u garažama i na štednim knjižicama.
Ništa ne može da nestane. Sve je tu negde.
Subota, 17. januar
Temperatura u Beogradu je ispod svake nule.
Na vedrom i hladnom januarskom nebu noćas je briljirao Mesec.
Spustio se nisko, veći nego ikad ranije. Činilo nam se da će, zbog nekog kvara, prinudno sleteti.
Neko čudo, možda ne baš toliko, jesmo zaslužili.
Međutim, ni čuda nas neće.
Subota je dan kad se radi nešto drugo.
Ko ima da bira.
Ko nema, neka čeka ponedeljak, kad se radi ono isto.
Neki ljudi nas ponižavaju svojom dobrotom.
Odvikli smo se od dobrote.
Ne razumemo zašto nam neko nešto čini ako ne traži nikakvu protivuslugu.
Dobrota se ne može vratiti jer se i ne daje.
Dobri ljudi su dobri zbog sebe a ne zbog drugih.
Gore od subote i nedelje može biti još samo na godišnjem odmoru.
Ukiselite se onako kako samo vi umete i prosipajte to sirće u šolje, šoljice i tanjire svojih najbližih.
Čuli smo zanimljiv predlog:
muž koji u jednoj godini skupi dve stotine kesica za supu, bilo kog proizvođača, stekao bi pravo na pokretanje brakorazvodne parnice.
Dajte i nama neku veću, društvenu ili državnu, brigu da se malo odmorimo.
A vi malo brinite o deci i porodici.
Dečaci su čitavo prvo polugodište uzalud zviždali pod prozorima devojčica. One se nisu odazivale, morale su da uče. Počeo je zimski raspust.
Sad devojčice uzalud dozivaju one iste dečake.
Pravi dečaci uče samo za vreme zimskog i letnjeg raspusta.
Petak, 30. januar
Sneg još pada, mada mu je rečeno da neće padati.
Posvađala se dva dečaka na prostranoj snežnoj padini:
– To je moj sneg! Meni je tata kupio sneg umesto sanki!
– Nije tvoj, moj je! Meni je tata kupio sneg umesto zimskog kaputa!
Žene će vam ovih dana zapevati stari refren:
Svi muževi vode svoje žene… samo ti mene ne!
Ovoga puta na FEST. Dakle:
Svi muževi vode svoje žene na Fest, samo ti mene ne!
Ko hoće da vidi najbolje beogradske muževe na jednom mestu, neka ih potraži na Festu.
Sutra se udaje još jedna vaspitačica.
Ne znamo ko im to dozvoljava. Žene koje brinu o našoj deci ne bi smele imati svoju.
Ne možemo svi biti srećni. Nema toliko sreće.
Odustanite danas od neke velike gluposti, pa proglasite petak svojim intimnim praznikom i slavite ga svake sedmice.
Dobra beogradska deca provode školski raspust van Beograda.
Ovaj lepi sneg ostavljen je na milost i nemilost lošoj deci.
Plašimo se da će ga upropastiti kao i sve drugo do sada.
Vodite računa: ovaj život ne traje milion godina, već izvestan, ograničen broj petaka.
Svaki je petak jedan mali imetak. Ovim petkom možete zakrpiti neku manju rupu u svom životu.
Petak, 6. februar
Topi se velika zimska igračka beogradske dece.
Deci ništa ne može da traje duže od sedam-osam dana.
Neko će danas otići iz Beograda, što nije loše. A neko će se vratiti, što je još bolje.
Svi ostali dele se – na one kojima će se neko vratiti, što nije loše, i na one kojima će neko otići, što je još bolje.
Ako vam je majka sama, snimite ploču a ona neka kupi tranzistor.
Mnogi sinovi se samo tako dopisuju sa svojim majkama, preko radio-talasa:
Ti si, mila majko, na Voždovcu sama, a ja gorko plačem na Terazijama!
U Beogradu ima više tranzistora nego ptica.
Preduzete su mere za ozdravljenje jedne radne organizacije.
Uklonjen je šofer koji je mnogo znao.
Neko je jutros obuvao cipele drškom kašike za supu, pa se odjednom setio: otkad nije pojeo ništa kuvano i toplo! U zamagljene oči navrla su mu sećanja na majku, detinjstvo, na one žute i tople supe, na one tanke, guste i slatke rezance, na svečanu zvonjavu kašika u dubokim i punim tanjirima…
Rasplakao se naš sugrađanin u polumraku antrea i nekoliko vrelih suza kanulo je u davno ohlađenu i zaboravljenu kašiku.
Deco!
Tata vam je na preferansu, mama na Festu, večera u frižideru, a šerif Meklaud na prvom programu.
_____________________________
1. januar 1982.
Danas je prvi dan, početak.
Želim vam da vas ne boli ono što vas je bolelo
a da vas voli ono što vas nije volelo.
Želim da vam deca budu bolja od vas, da se
više vi hvalite njima nego oni vama.
Želim da vas dobro služe noge, da na njima
provedete veći deo nove godine, da imate više
posla nego vremena.
Želimo vam da budete potrebniji drugima
nego oni vama.
Da želite i možete više nego što vam treba a da
sve što vam pretekne podelite sa onima koji ne mogu kao vi.
Nemojte uzimati mnogo više nego što dajete.
Mislite malo na one kojima će morati da uzmu
ono što vama budu dali.
Želimo vam da dobijete stan ako ga nemate ili
da umete da se radujete ako ga već imate.
Da vam ono što imate ne bude manje od
onoga što nemate.
Želimo vam, na kraju, da ova godina ima više sreće
sa vama nego prethodna!
_____________________________
Bio jednom jedan stvor
Bio jednom jedan stvor…
čučao na čuči,
sedeo na sedi,
gledao na gledi,
čekao na čeki,
kopao na kopi,
kljucao na kljuci,
plakao na plaki,
svirao na sviri,
skakao na skaki,
pevao na pevi,
dremao na dremi
spavao na spavi.
_____________________________
Čudna slika
Nasred jednog čudnog rama
Ukaza se slika nama:
Kroz kišu što pada,pada,
Leti ptica ponad grada.
Al kroz trenut:nema više
Ni te ptice,ni te kiše.
Iz istog rama sada:
Sija sunce iznad grada.
(Još da dodam:sliku ovu
Svi sem mene prozor zovu.)
_____________________________
Jesenja pesma
Sve je pošlo naopačke
za vrapce i mačke,
kad je jesen okačila
svoje žute značke,
kad je vetar zapevao
novembarske tačke…
Pažnja! Pažnja!
Velika jesenja kupoprodaja!
Prodajemo suncobrane
– kupujemo kišobrane!
Prodajemo staro lišće
– kupujemo pahuljice!
Prodajemo trotinete
– kupujemo sanke!
Kupujemo šubare
– prodajemo mašne!
Prodaćemo sokne
– kupićemo rukavice.
Prodaćemo sejalice
– kupićemo grejalice.
Prodaćemo sladoled
– popićemo čaj.
Jer:
Sve je pošlo strmoglavce
za ptice i cveće,
kad je sunce odustalo
na krov da nam sleće.
Kao da je žuto, ljuto,
kao da nas neće!
_____________________________
Kišobran
Sedim pod kišobranom.
Kiša pada.
Mislim: kako je lepo imati kišobran
baš tada
kad kiša pada.
_____________________________
Lepo je sve što je malo
Čim se nešto malo, malo rodi,
na kamenu, grani ili vodi,
prvi dan mu uz ljuljašku tepa:
Budi lepo kao što je lepa…
…Svaka buba od hiljadu buba,
svaka ptica od hiljadu ptica,
svaka riba od hiljadu riba!
Čim se nešto uspravi nad travom
– lupi glavom po prostranstvu plavom,
dan ga bodri: rasti i ne strepi,
bićeš lepo kao što su lepi…
…Svaka zvezda od hiljadu zvezda,
svaka klica od hiljadu klica,
svaka pesma od bezbroj pesama!
Čim se nešto oglasi u svetu,
u pokretu, glasu ili cvetu
– sluti, čuje kroz damare slepe:
već sam lepo kao što su lepe…
…Svaka buba od hiljadu buba,
svaka klica od hiljadu klica,
svaka ptica od hiljadu ptica!…
_____________________________
Mali život
„Dok neko pije
– ja pijuckam.
Dok neko grize
– ja samo grickam.
Dok neko glođe
– ja samo glockam.
Dok neko bode
– ja samo bockam.
Dok neko peva
– ja pevuckam.
Dok neko drema
– ja dremuckam.
Dok neko radi
– ja raduckam…
I tako malo, sitno živuckam.“
_____________________________
Mali prst
Maloj deci je dosadno.
Protiv decje dosade izmisljaju se igračke.
Jedne igračke su makaze. Makazama se mogu seći: knjige, haljine i
prsti.
Druga igračka je čekić. Čekicem se mogu kucati: ekseri, zidovi i
takođe prsti.
Treća igračka su šibice. Šibicama se mogu izgoreti: haljine,
prostirke i opet prsti.
Deca su mala a prsti su najmanji.
Bio tako jednom jedan prst i zvao se Ðura. Imao je mnogo braće.
Mnogo, to je sigurno više od šest.
Jednom su braca povela Ðuru u fioku. Ðura je išao poslednji i
priklještio je nokat.
Drugi put su ga vodili u rernu. Da vide da li je vruće. I Ðura se
ispekao.
Treći put igrali su se iglom. Svi su se izmakli a Ðura se izbo.
Ðuro, Ðuro, nisi ti valjda najgori prst?
Jeste!
Kad treba da se čačka nos – hajde ti, Ðuro.
Kad treba u hladnu vodu – guraj Ðuru.
A kad treba zamočiti dva prsta u pekmez, onda su to neki drugi
prsti, a ne Ðura.
Dosadilo Ðuri. Dosta je. Neće više.
Tog Ðuru imaju sva deca. To je onaj peti, najmanji.
I kod vas sigurno ništa ne radi. Čuči ili sedi. Skupi se, kao
da mu je hladno.
Nije za rad, ali je za veselje.
Uze da svira na klaviru, šegači se i mazi.
Neka ga, kad je mali.
_____________________________
Najbolja mama na svetu
Najbolja mama na svetu?
Moja mama!
Najbolja mama na svetu?
Moja mama!
Odakle nam oči?
Rodila ih majka!
Odakle nam uši?
Rodila ih majka!
Odakle nam ruke?
Rodila ih majka!
Sve na svetu rodila je majka!
Leti pesma oko sveta,
lepa, lepša nego bajka:
nema deteta ni cveta,
nema dok ne rodi majka!
U životu ja sam srela
mnoge, mnoge dobre žene,
al‘ je samo jedna majka
htela da rodi baš mene!
Dobra mama,
lepa mama,
samo jedna
naša mama!
Blago vama,
blago nama,
blago svima
sa mamama!
_____________________________
O stidu i sramoti
Jedan se stideo da pita gde je klozet.
I šta je bilo?
Ništa. Upiškio se u gaće.
Jedan se stideo da kaže gde ga boli.
I šta je bilo?
NIšta. Nisu ga izlečili.
Jedan se stideo da kupi u radnji gaće.
I šta je bilo?
Ništa. Išao je bez gaća.
Jedan se stideo da kaže devojci da je voli.
I šta je bilo?
Ništa. Udala se za drugog.
_____________________________
Plavi žaket
Baš sam bio u plavom žaketu
kada sretoh Vasiljević Cvetu.
Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, okrete se Cveta.
Ja joj rekoh:-“Dobar večer, Cveto,
s’ dopuštenjem – malo bih prošeto…“
Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se i pristade Cveta.
Taman sve to – kad zalaja pseto!
Ja joj rekoh: -“Drž se mene, Cveto!”
Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, pridrža se Cveta.
Beše leto kad je božur cveto,
ode pseto, ja u polje skretoh.
Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se pa skrete i Cveta.
I logično, s’ obzirom da skretoh,
plavi žaket na livadu metoh.
Da l’ zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se i spusti se Cveta.
Prođe leto i još pet-šest leta,
sad se Cveta mojom kućom šeta,
iz razloga ekstra kvaliteta
da li mene ili mog žaketa.
_____________________________
Plavi zec
Tri sam zemlje prelazio,
i tri gore pregazio,
i tri mora preplovio –
dok ga nisam ulovio.
Plavog zeca,
čudnog zeca,
jedinog na svetu!
Ovaj zec
zna da svira,
ovaj zec
zna da plete,
ovaj zec
ručak kuva,
ovaj zec
kuću mete.
Ovaj zec
plesti ume,
ovaj zec
žeti ume,
ovaj zec
šiti, piti,
i francuski govoriti
– sve razume!
Plavi zec,
čudni zec,
jedini na svetu!
Ja ga htedoh vama dati
da vas mije,
da vam šije,
da vam kroji,
da vam broji,
da vam plete,
da vam mete,
da vam kuva,
da vas čuva,
da vam peva,
slike šara
i francuski razgovara.
Plavi zec,
čudni zec,
jedini na svetu!
Stavih zeca u torbak
pa požurim svojoj kući.
Al‘ kad bismo ispred kuće
stade zečić da šapuće:
– Pusti me, lovče,
hrabri lovče,
da očešljam kosu,
da umijem lice,
da isečem nokte,
da ispravim stas,
da udesim glas.
Nek‘ vide deca
plavog zeca,
čudnog zeca,
jedinog na svetu!
Pustih zeca iz torbaka
al‘ se zec ne očešlja,
al‘ se zec ne umi,
nit‘ iseče nokte,
nit‘ ispravi stas,
nit‘ dotera glas.
Već pobeže, oj nesrećo,
na kraj sveta, oj nevoljo!
Plavi zec,
čudni zec,
jedini na svetu!
_____________________________
Podsećanje
„Neki kapetani rešili su da potonu zajedno sa brodovima.
Mogli smo spasti i njih i brodove, ali oni ne daju krmu.“
„Subotom odlazimo na groblje da žalimo jedni druge.“
„Rodoljubi su oni koji se sećaju kako je bilo.
Neprijatelji su oni koji znaju kako će biti.“
„Jedan čovek je umro preko veze.“
„Nad našom decom biće izvršena još jedna školska reforma.“
„Tako je malo ljubavi među ljudima.
Ko ume da voli ne bi trebalo ništa drugo da radi.“
_____________________________
Strašan lav
Bio jednom jedan lav…
Kakav lav?
Strašan lav,
narogušen i ljut sav!
Strašno, strašno!
Išao je na tri noge,
gledao je na tri oka,
slušao je na tri uva…
Strašno, strašno!
Ne pitajte šta je jeo.
Taj je jeo šta je hteo
– tramvaj ceo
i oblaka jedan deo!
Strašno, strašno!
Zubi oštri, pogled zao,
on za milost nije znao!
Strašno, strašno!
Dok ga Brana
jednog dana
nije gumom izbrisao.
Strašno, strašno!
_____________________________
Tužna pesma
Živela jedna gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara…
I nije imala ni mamu, ni tetu,
nikoga, nikog svog na svetu.
Gospođa Klara je šest mačaka čuvala
na jastucima od žute svile.
Mašne im je krojila, mleko kuvala
pa su site i srećne bile –
belih mačaka šest.
A kad je umrla gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara
– jastuke od žute svile niko nije prao,
na doručak niko nije zvao,
a loviti miševe niko nije znao!
Tužne su, tužne i gladne bile,
zaspale su na jastucima od žute svile
i nikada se,
ah, nikada se više nisu probudile –
belih mačaka šest.
_____________________________
Zdravica
Sve što raste
htelo bi da raste…
– Neka raste,
i treba da raste!
Sve što cveta
htelo bi da cveta…
– Neka cveta,
i treba da cveta!
Neka gleda
sve što ima oko,
svako krilo
nek‘ leti visoko!
Leteti, leteti, lepo je leteti!
Živeti, živeti, lepo je živeti!
Sve što leti
htelo bi da leti…
– Neka leti,
i treba da leti!
Sve što peva
htelo bi da peva…
– Neka peva,
i treba da peva!
Neka skače
sve što ima nogu,
neka trče
svi koji to mogu!
Skakati, skakati, lepo je skakati!
Živeti, živeti, lepo je živeti!
Sve što trči
htelo bi da trči…
– Neka trči,
i treba da trči!
Sve što kljuca
htelo bi da kljuca…
– Neka kljuca,
i treba da kljuca!
Neka peva
sve što ima glas,
niko lepše,
vedrije od nas.
Pevati, pevati, lepo je pevati!
Živeti, živeti, lepo je živeti!
„Mi mnogo volimo da imamo, ali ne umijemo da živimo od onoga što imamo. Ništa što imamo ne može nas učiniti toliko srećnim koliko nas može učiniti nesrećnim ono što nemamo.“(Dušan Radović )
AUDIO