Đura Jakšić najveći je liričar srpskog romantizma i jedan od najdarovitijih i najznačajnijih srpskih slikara 19. veka. Strastven, izuzetne imaginacije, snažne osećajnosti, buntovan i slobodarski, pisao je za romantičarskim zanosom pesme o slobodi, protiv tiranije, rodoljubivu liriku, ali i stihove lirskog posvećenja i dubokog bola. Kontroverzan, posvetio je zbirku pozije Knezu Milanu Obrenoviću. Jakšić je začetnik i najistaknutiji predstavnik anakreolske poezije kod Srba, ali i autor brojnih dosetki, aforizama, poetskih minijatura. U duhu epohe u kojoj je živeo i stvarao, Đura Jakšić je imao svoje uzore, među pesnicima Petefija i Bajrona, a među slikarima Rembranta. Često je obrađivao iste motive i u književnim delima i na slikarskim platnima. Iako uspešni pesnik i dramski pisac, Jakšić je za srpsku književnost važan i kao pripovedač. Oglasio se u trenutku kada se kod nas javljaju nagoveštaji realizma, posebno vidljivi u prodoru savremene tematike. Pisao je nekoliko vrsta pripovedaka. Najpre one u kojima je idealizovao naš srednji vek, prikazujući nemanjićka vremena. Drugu grupu čine pripovetke o životu banatskog sela, a među njima je najpoznatija ’Sirota Banaćanka’, koja i govori o stradanju naroda tokom burnih događaja iz 1848, 1849. Treću grupu čine pripovetke inspirisane srpsko-turskim ratom, i u njima je rodoljubiva tematika iz Jakšićevih pesama dobila svoj prirodni produžetak. Napisao je oko 40 pripovedaka, tri drame u stihu: Stanoje Glavaš, Seoba Srbalja i Jelisaveta. Ostavio je nezavršen istorijski roman Ratnici o srpsko-turskom ratu 1876-1878. Jakšić je stvarao lirsku, epsku i dramsku poeziju. Svoje lirske pesme objavljuje skoro po svima srpskim časopisima. Za života je objavio zbirku svoje lirike Pesme.
Ah životu
Gde je
Gospođici… u spomen
Jednoj nestašnoj devojci
Kroz ponoć
Kao kroz maglu
Ljubičica
Mila
Noć u Gornjaku
Na Liparu
Nebo
Nedelja
Nagrada
Osmeh
Otadžbina
Otac i sin
Osili se…
Orao
Pijem
Ponoć
Padajte braćo
Raja
Staze
Sunce
Spomen
Siroče
Veče
Zbogom!
_______________________________
Ah životu
Ah, životu i bijeli svetu!
Zašto ste mi na takvom teretu?
Što oči ‚vake jade gledu?
Koje volim – ti mi bolujedu,
Koje ljubim – ti mi umiredu,
Najmiliji nisu mi na svetu –
Ah, životu, moj teški teretu!!!
_______________________________
Gde je
Gde ja šećer sijem,
Tu otrov izrasti;
Gde ja pevat‘ mnijem,
Tu ću u plač pasti.
Gde na druga brojim,
Tu krvnika imam,
Gde ja lovor svojim,
Trnom venac primam.
– Skoro sveća kraju,
Danak crnoj noći,
Al‘ kraj mome vaju
Nikad neće doći.
_______________________________
Gospođici… u spomen
Mnogi me je dosad zapitkiv’o:
Sa čega sam srca obolela?
Sad nek znade moja družba cela:
Rana j‘ ljubav, što sam od njih skriv’o.
Tebe ljubim, čelo ponošljivo,
Ti si rane srcu mi nanela.
Pa što si se od mene ponela?
Što li gromom biješ srce živo?
Grom je riječ, kojom zboriš, hola,
Da me nećeš nikada ljubiti,
K’o Gromovnik sa svoga prestola.
Verujem ti kao tvorcu svome;
Veruj i ti — da ću te ljubiti,
Kapi dok je srcu bolanome.
_______________________________
Jednoj nestašnoj devojci
Zar poljubac meni starcu,
Daješ mlada sa usana?
Zar na moje staro rame
Pada ruka usijana?
Je l‘ to ljubav?… Je li šala?
Te je tvoja ruka mala
Na ramenu sedog starca
Zadrhtala, zatreptala?
Il‘ si došla zluradice,
Da me varkaš, da me jedis?
Izmučene stare grudi
Da povrediš, da pozlediš?
– Ja te ljubim!… Tvrdiš, mlada,
Puna jada, puna nada –
Ali ljubav sedom starcu
Veruj, dušo, teško pada…
Uvele su grudi moje,
Tvoja ljubav vatra živa –
Pa se bojim, starac sedi,
Od plamena i goriva.
_______________________________
Kroz ponoć
Kroz ponoć nemu i gusto granje
Vidi se zvezda tiho treptanje,
Čuje se srca silno kucanje –
O lakše samo kroz gusto granje!
Tu blizu potok daljinu para,
Tu se na cveću cveće odmara,
Tu mene čeka ašikovanje-
O lakše samo kroz gusto granje!
Pašću, umreću, duša mi gore,
Rastopiće me do bele zore,
K’o grudu snega vrelo sunčanje-
O lakše, lakše, kroz gusto granje!
_______________________________
Kao kroz maglu
Kao kroz sivu maglu
Što samo sine zrak,
A gušći oblak dođe,
Da veći bude mrak.
I ona samo sinu,
Da opet dođe hlad,
Da veća tama bude,
Da veći bude jad…
_______________________________
Ljubičica
I
Pod snegom je uzdisala:
»Kad će doći maj?«
Al‘ je zima isisala
I taj uzdisaj.
Slušala je, sevajući,
Njenih želja red,
Sipala je, levajući,
Sa vihorom led;
Sa mržnjom je prodirala
Do u koren čist,
Pakosno je razdirala
I najmanji list.
A sirota ljubičica
I njen miris mek
Trajala je, kâ ubica
Na robiji vek…
II
Ali dođe njena duša,
Dođe mili maj,
Pa i majska zora sluša
Isti uzdisaj:
»Oh, devojko, dođi, rubi!
Uzberi me sad!
Zadahni me i poljubi,
Dok je život mlad!…«
Pa sad vetar zalud peva
Uz njen tugopoj,
O ljubavi zalud sneva
Neopisanoj.
Glava joj je malaksala,
Čeka samo čas;
Na grudma se talasala
K’o prebijen klas.
III
Mrka gora grmi, ječi —
Krvav ide gost;
Strašne su mu gromke reči
Kao nemilost.
Toke mu je isparao
Od kuršuma tres,
Grudi mu je išarao
Krvaviji bes:
»Za poljubac sa usana
Nju sam molio…
Žeđ mi beše usijana,
Krv sam prolio…
Eno, gledaj, po planini
Čitav leži strv,
Tamo, opet, u dolini
Usirena krv…«
IV
Ranjen soko razgovara,
A sluša ga cvet,
Mirisom bi iz nedara
Da okadi svet:
»Sloboda je lepa deva
K’o najlepši san,
Puna milja i osmeva
Kao dobar dan.
Slobodi te srpskoj dajem,
Njen je danas pir,
Da sa njenim uzdisajem
Sipaš miomir…«
Ljubičica glavu diže
Iz duboka sna,
Pa sad više ne uzdiše,
Zaboravlja zla.
_______________________________
Mila
„Vina, Mila!“ orilo se
Dok je Mila ovde bila,
Sad se Mila izgubila.
Tuđe ruke vino nose.
Ana toči, Ana služi,
Al‘ za Milom srce tuži.
Nema nama Mile više!
Ono malo veselosti,
Što imaše dobri gosti,
To kod Mile ostaviše.
Ana toči, Ana služi,
Al‘ za Milom srce tuži.
Iz Milinih ruku malih,
– Ma se rasto bela sveta –
Meto čaše od bermeta
Otrova bi progutali –
Ana toči, Ana služi
Al‘ za Milom srce tuži.
Ko da igra, ko da peva,
Ko da žedni, ko da pije,
Ko li brigu da razbije…?
Nesta Mile, nesta ćeva!
Ana toči, Ana služi,
Al‘ za Milom srce tuži.
_______________________________
Nebo
Nebo moje, sunce moje,
Zagrli me, poljubi me!
Željan sam ti pusta raja:
Zagrljaja, uzdisaja;
Zagrli me, raju moj!
Tude bele ruke sklopi,
Tako! Čekaj! Ljubi! Ljubi,
Dok se teret ne izgubi,
A srce ne rastopi –
Ne izgori život moj!
_______________________________
Na liparu
Jeste li mi rod?… siročići mali
Il‘ su i vas, možda, jadi otrovali,
ili vas je slabe progonio svet?
Pa dođoste samo – da kad ljude znamo,
Da se i mi malo bolje upoznamo,
U dvopevu tužnom pevajući set…
Mi smo male,
Al‘ smo znale
Da nas neće
Niko hteti,
Niko smeti
Tako voleti
Kao ti;
– Ćiju ći
Moje tice lepe, jedini drugari,
U novome stanu, poznanici stari,
Srce vam je dobro, pesma vam je med;
Ali moje srce, ali moje grudi,
Ledenom su zlobom razbijali ljudi,
Pa se mesto srca uhvatio led.
S belom bulom,
Sa zumbulom,
Šaren – rajem,
Rajskim majem,
Cvećem, mirom,
Sa leptirom,
Letimo ti mi
Srca topiti –
– Ćiju ći
Moje tice male, jadni sirotani
Prošli su me davno moji lepi dani,
Uvelo je cveće, odbego me maj,
A na duši osta, ko skrhana biljka,
Il‘ ko tužan miris uvelog bosiljka,
Jedna teška rana, težak uzdisaj.
_______________________________
Noć u Gornjaku
Kao bedem tvrdi crna ponoć stoji,
Preko koga preći pust se život boji.
Pobožna obitelj svetog manastira
Grešnome je telu davno našla mira.
Onemeše stene, što neme bejahu,
Umuknupe zveri u divijem strahu. —
Ne miče se listak, šuma ne šumori,
Mrka ponoć preti mrkoj pustoj gori…
Pa i Mlava pusta uzdiše potmulo,
Da se ne bi njeno uzdisanje čulo.
Sama u svom strahu priroda se grozi,
Strahovite tajne nema ponos nosi…
Uzdrma se kula, zvono se zanija,
U crkvi se čuje molitvica tija,
Užegu se same pogašene sveće,
Kroz nemo dvorište neki duh proleće.
Na čelu se bledom, gde je kruna sjala,
Svetiteljska svetlost divno zablistala…
Tihim hodom prođe kroz dvoranu staru,
Pokloni se triput svetome oltaru,
Pa iščezne opet u ponoćnom mraku…
Tako care Lazo dohodi Gornjaku.
_______________________________
Nedelja
Sa toronja nedeljicu
Prvo zvono kad označi,
Svaka majka svoju decu
U svečano preoblači.
Drugo zvono kad zazvoni,
Majka s decom u hramu je;
Pobožno se mole oni —
I Bog njine molbe čuje.
Kad oglasi nedeljicu
Zvono treće, starac stari
Slabu vodi on dečicu,
Kojom tuga gospodari.
Kuda starac decu vodi?
Kuda li će za njim, mladi?
Ide ćerku da pohodi
sa sedmoro unučadi.
Groblju ide, Boga moli
Sa sedmoro siročadi:
Sebi ćerku da izmoli,
Njima majku da povrati.
Tu se silna suza roni,
Gde se majka oplakuje.
Pobožno se mole oni —
Al‘ im molbe Bog ne čuje.
_______________________________
Nagrada
»Za ljubav sam — veli Mirza —
Istinitu ljubav dav’o,
A mrzost sam ja mrzošću
I osvetom nagrađav’o.«
Lepo veli, dobro zbori,
Ponajviše ima pravo;
Jer je samo svoju Selmu,
Nije Tinku on poznav’o.
Da je srećom nju upozn’o,
K’o ja bi je obožav’o,
Njenu mrzost, preziranje,
Ljubavlju bi nagrađav’o.
_______________________________
Osmeh
Volem slušat morskijeh talasa
Strahovitu smrtonosnu jeku,
I noževa krvožednu seku,
I lajanje nesnošljivih pasa;
Volem čuti groma lelek pusti,
I urlanje lavova svirepo:
Nego osmeh umereni lepo
S čovečijih tankih slušat usti.
More davi, strasno lav ujeda,
Sablja seče, grmeć grom obara –
Al‘ toliko pokora ne stvara,
Kao osmeh čovečijeg jeda.
_______________________________
Otadžbina
I ovaj kamen zemlje Srbije,
Što preteć suncu dere kroz oblak,
Sumornog čela mračnim borama
O vekovečnosti priča dalekoj,
Pokazujući nemom mimikom
Obraza svoga brazde duboke.
Vekova tavnih to su tragovi-
Te crne bore, mračne pećine;
A kamen ovaj, ko piramida
Što se iz praha diže u nebo,
Kostiju kršnih to je gomila,
Što su u borbi protiv dušmana
Dedovi tvoji voljno slagali,
Lepeći krvlju srca rođenog
Mišice svojih kosti slomljene,
Da unucima spreme busije,
Oklen će nekad smelo preziruć
Dušmana čekat čete grabljive.
– I samo dotle, do tog kamena,
Do tog bedema…
Nogom ćeš stupit, možda, poganom?
Drzneš li dalje?… Čućeš gromove,
Kako tišinu zemlje slobodne
Sa grmljavinom strasnom kidaju,
Razumećeš ih srcem strašljivim
Šta ti sa smelim glasom govore,
Pa ćeš o stenja tvrdom kamenju
Brijane glave teme ćelavo
U zanosnome strahu lupati,
Al‘ jedan izraz, jednu misao
Čućes u borbe strasnoj lomljavi
„Otadžbina je ovo Srbina!…“
_______________________________
Otac i sin
Jedanput ide stari Amidža
Ko neki sedi mandarin –
A za njim tapka, trči, skakuće
Junačke krvi najmlađi sin.
Vašar je bio – a na vašaru
Sablje, pištolji, arapski hat;
Tuniske kape, srebro i zlato,
Mletačka svila, ženevski sat.
A šta ćeš sine da kupi babo? –
Deteta sklonost kušaše svog;
‚Oćes li sablju tu britku, sjajnu,
Il‘ voliš hata misirskog?
Il‘ mozda želis od svile ruho?
Neka ti bude svileno sve
Govori sine govori brže,
Da kupim one toke zlaćane?
Dete se česka rukom po glavi,
Kao da ne zna šta bi od sveg –
– Ah, babo, babo, kupi mi, babo,
Pečenja kupi jarećeg…
Sad se i babo češe po glavi,
Gledajući dugo sina svog –
– E, ja sam volo sablje i koplja,
A sin mi jarca pečenog
_______________________________
Osili se…
Osili se tigar, ljuta zveri,
S kraja na kraj sveta pretrčava,
Korakom ga krvavijem meri,
Granice mu ognjem označava.
U purpur se čelik obukao,
Na njemu se sitna zrna siju:
Crven purpur u krvi je tkao,
Sitan biser hara iz očiju.
Cvili, pišti malena nejači,
Krv kosovska teče sa noževa;
Na Mohačkom lomidu se mači,
Već na Beču živi oganj seva…
Sad još Gora Crna mu ostaje,
Nju da krvlju đaurskom išara —
Silnog cara krvav presto da je,
Oklen grešnu zemlju da pokara.
Sindžir nosi, roblje da okiva;
Britku palu, da glave odseca;
Još o roblju srnogorskom sniva,
A o steni slaba noga kleca.
Pa gde htede prestola da steče,
Tu se, silan, na koleni gledi;
A gde htede sabljom da poseče,
Svoga srca kap potonju cedi.
A na steni krševite gore
Orlovići razmahuju krila,
O krvavim vekovima zbore:
»Ko je silan, ne zna šta je sila!«…
_______________________________
Orao
Blizo do neba gora je čarna,
ne treba orlu tek jedan let,
Samo da pusti krila nemarna –
Prezro je davno prezreni svet.
Po tamnoj magli teškog vihora
Neće na zemlju ni nebo, hol!
Nebo mu s‘ čini da pasti mora,
A pusta zemlja sam jedan bol.
Tiho se vije, oblake goni,
Preziruć gleda u sunčan zrak…
Strelovit posle na zemlju roni
I krvlju kaplje zemaljski mrak.
_______________________________
Pijem
Pijem, pijem…al‘ u piću
Još se nikad ne osmenu‘ –
Kao da je rujnim vinom
Bog polio hladnu stenu!
Posrne l‘ mi katkad noga,
Družina se ludo smije –
Al‘ se brzo smeha trza
K’o od jeda ljute zmije.
A ja pijem, jošte pijem –
A tom mi se srcu para –
Ćuteći se samo igram
Ljutim vrhom od andžara.
_______________________________
Ponoć
…Ponoć je.
U crnom plastu nema boginja;
Slobodne duše to je svetinja…
To gluvo doba, taj crni čas –
Al‘ kakav glas?
Po tamnom krilu nema ponoći
Ko grdan talas jedan jedini
Da se po morskoj valja pučini –
Lagano huji – ko da umire,
Il‘ da iz crne zemlje izvire?
Možda to duši zemlji govore?
Il‘ zemlja kune svoje pokore?
Il‘ nebo, mozda, dalje putuje,
Da moju kletvu više ne čuje?
Pa zvezde plaču, nebo tuguje,
Poslednji put se s zemljom rukuje…
Pa zar da neba svetu nestane?
Pa zar da zemlji više ne svane?
Zar da ostane –
Tama?…
I hod se čuje –
Da l‘ ponoc tako mirno putuje?
Ni vazduh tako tiho ne gazi –
Ko da sa onog sveta dolazi?
Il‘ kradom oblak ide naviše?
Il‘ bolnik kakav teško uzdiše?
Il‘ anđo melem s neba donosi?
Il‘ oštru kosu da ga pokosi?
Da ljubav ne(j)de?… Da zloba nije?…
Možda se krade, da nam popije
I ovu jednu čašu radosti?
Il‘ možda, suza ide žalosti?
Da nas orosi tužna kapljica?
Ili nam mrtve vraća zemljica?
. . . . . . . . . . . . . .
Vrata škrinuše…
O, duše O mila seni
O, majko moja O, blago meni
Mnogo je dana, mnogo godina,
Mnogo je gorkih bilo istina;
Mnogo mi puta drhtaše grudi,
Mnogo mi srca cepaše ljudi;
Mnogo sam kajo, mnogo grešio
I s hladnom smrću sebe tešio;
Mnogu sam gorku čašu popio,
Mnogi sam komad suzom topio …
O, majko, majko O, mila seni
Otkad te, majko, nisam video,
Nikakva dobra nisam video …
Il‘ možda misliš: Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne čuje,
Što pauk veze žicom tananom
Nad onim našim crnim tavanom,
Među ljudma si – među bližnjima -“
Al‘ zlo je, majko, biti međ njima
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laž se uvek onde nahodi
Gde ih po svetu podlost provodi;
Laska ih dvori, izdajstvo služi,
A nevera se sa njima druži…
O, majko, majko, svet je pakostan –
Život je, majko, vrlo žalostan…
_______________________________
Padajte braćo
Padajte, braćo! Plin’te u krvi!
Ostav’te sela, nek gori plam!
Bacajte sami u oganj decu!
Stresite s sebe ropstvo i sram!
Ginite, braćo, junaci, ljudi!
Za propast vašu svet će da zna…
Nebo će plakat dugo i gorko,
Jer neće biti Srbina…
Mi nesmo braća, mi Srbi nesmo!
Ili vi neste Nemanjin soj?
Ta da smo Srbi, ta da smo ljudi —
Ta da smo braća — oh, bože moj!…
Ta zar bi tako s Avale plave
Gledali ledno u ognjen čas?
Ta zar bi tako — oh, braćo draga!
Ta zar bi tako prezreli vas?
Prezrite bratstva, pokor i kletvu!
Što nebo dade, pogaz’te vi!
Ta nije l‘ grešno, nije li grozno —
Krv dece vaše gledamo mi!…
A gde je pomoć, il‘ suza bratska?
Il‘ „Juriš, rode, za brata svog!”?…
U veljoj bedi, smrti i krvi
Danas vas, same, ostavlja bog!…
Al‘ opet, grešan, grešno sam pevo —
Ranjeno srce naroda mog!
Ta Srbin kipi — kipi i čeka —
Al‘ ne da đavo… il‘ ne da bog!
_______________________________
Raja
I
Ja vidim bojno polje,
Ravnicu pustu tu;
Ja gledam braću moju,
U boju ranjenu…
Duša mi gnevom plamti,
A krv mi kipi sva,
Sa golim nožem jurim
U bojnu vrevu ja.
Gromovi grme, ječe,
Britkih sabalja lom;
Al‘ junak ne zna šta je
Ni munja, niti grom.
Žerav mi s grive stresa
Beo i krvav znoj,
A ja za braću dajem
I krv i život svoj.
Šest sam ih milih im’o,
Pa svi su pali tu —
Na tome svetom polju,
Svetom bojištu.
Pa nek i sedmi pada
U rani krvavoj;
Oh, neka, neka, Bože!
Pašću za narod moj!
II
Šta pliva gorom, dolom,
Te prlja beli sneg?
Je l‘ suza ono, krv li
Iz srca nečijeg?
Uzmućen potok juri,
Peni se rekom led,
A vihor huči, tamnih
Goni oblaka red.
Ćelava stoje brda,
Gologlav hrast i bor,
Skrhanog granja šušti
Nemio razgovor.
Sa niskih streja kaplje
Lagano kap po kap,
Drumovi pusti — putni
U kutu leži štap.
Al‘ za to ne zna »raja«,
Težak je jaram njoj;
Svako je vreme milo,
Lepo za krvav boj.
III
Do vraga s plačem!
Dok ima krvi,
Nek se proleva!
Ne kukaj, ženo,
Mač neka seva!
_______________________________
Staze
Dve preda mnom staze stoje:
Jedna s cvećem, druga s trnjem;
Gvozdene su noge moje:
Idem trnjem da se vrnem…
Ja ustupam cveća staze
Kojima je noga meka;
Nek po cveću žene gaze,
A trnje je za čoveka –
_______________________________
Sunce
Jedno sunce na zapadu seda,
Drugo sunce na prozoru beše;
Pa se sunce suncu ogleda,
A oba se na meneka smeše.
Al`meni je samo jedno sjalo,
Jedno mi je srce razigralo.
-Jug je tamom zabulio glavu,
Sunce pade na zelenu travu
Blizu mene ispod vite jele,
Oko m` vrata s`vila ruke bele,
Grilila me Mila, ljubila me
od večeri pa do zore same…
– Al` sad sunce ne može mi doći,
Izgubi se u nemiloj noći,
Pa se dugo u toj noći bavi-
U večnosti…da mi se pojavi…
_______________________________
Spomen
Mračna mi je tesna soba,
Senka crnog groba.
U sobici ništa nema,
Do tišina nema,
I još jedna tamno gori,
Kraju sveća skori;
Na samrti silno s‘ bori,
Hoće da izgori.
Spomen to je crne noći,
Kad će grobu poći,
Na samrti kad je mila
Majka moja bila.
— Kandilo bi užeženo,
Bledo lice njeno
Beše tamno osvetljeno
Telo pokriveno. —
Počivaše k’o u sanu.
Ah, moj beli danu!
Ah, tek što mi, dane, granu,
Već me, samca, manu!
Sam na svetu, samac bez pomoći,
Sam se verem po crnojzi noći
I uzdišem u teškojzi zloći;
Kad će krajnji — kad će časak doći?
_______________________________
Siroče
Zelen-lisje goru kiti,
Miris-cveće polje šara,
A u lugu sirotašce
Tihu goru razgovara:
»I ti imaš majke svoje,
Goro čarna, goro mila!
Pa te tvoja dobra majka
Danas lepo opremila.
Kadiveli-dolamicu
Obukla ti od miline,
Išarala meke grudi:
Ravna polja i doline.
Pa kada je u samoći
Tvoga srca želju čula,
Mirisom te duše svoje
U milosti zadahnula…«
I još dete mekim glasom
Tužnoj gori zborit‘ poče,
Al‘ uzdahnu gora čarna:
»… O, siroče!… O, siroče!…«
Samo čovek, tvrda srca,
Mirno sluša, hladno ćuti;
Tek od gladi kad premine,
Na grobu će uzdahnuti…
_______________________________
Veče
Kao zlatne toke, krvlju pokapane,
Dole pada sunce za goru, za grane.
I sve nemo ćuti, ne miče se ništa,
Ta najbolji vitez pade sa bojišta!
U srcu se život zastrašenom taji,
Samo vetar huji… To su uzdisaji…
A slavuji tiho uz pesmicu žale,
Ne bi li im hladne stene zaplakale.
Nemo potok beži — ko zna kuda teži!
Možda grobu svome — moru hlađanome?
Sve u mrtvom sanu mrka ponoć nađe;
Sve je izumrlo. Sad mesec izađe…
Smrtno bleda lica, gore nebu leti:
Poginuli vitez eno se posveti!…
_______________________________
Zbogom!
Zbogom, goro i dubravo,
Tvrdi klanci, mrko stenje,
Samo jedno utešenje
Ucveljene duše moje!
Oh, tamo se jošte pruža
U ravnome nedogledu
Niz hrapavih, čarnih gora
U sumornom svome redu!
Onde Rtanj ledom svojim
Plamenite munje para;
A Malinik groznim smehom
Gromovima odgovara.
Iz daljine huči pena,
Sa biserom hladnih grudi
Mrko stenje prskajući;
Rikom lava, ili zvukom
Ratoborne trube, Timok
U šareno ravno pada.
A kad pogled s Gamzigrada
U ravnicu nemu prne,
Čini mu se zmija bleda
Od sumornog stenja preda.
Tude putnik vrele kapi
Sa bledoga čela tare
I u senci prošlih dana
Zaboravlja groznu javu.
A kome je svet nepravdom,
Jedom, zlobom i otrovom,
Očajano srce vređ’o —
Taj u tami mrkog stenja
Srcu traži utešenja.
Glas umire na usnama,
Samo mračne misli blude
Po pustošnim planinama,
Jed i otrov skupljajući
Sa dna duše uvređene;
Pa kad gnevom lava grmne:
»Haram mleko materino!«
— Haram! Haram! — stokratno mu
Pusto stenje odgovara.
Ili čelo usijano
O sumornu stenu lupa,
Plače, kune — il‘, već proklet,
Iz nedara život čupa.
Zbogom, zbogom, stara slavo,
Mračna goro i dubravo,
Gorki dani očajanja!…
Ja se nadam!… Zbogom! Zbogom!
_______________________________
The Birthland
This rocky pile of Serbian earth, which thrusts
Up through the cloud, and menaces the sun,
By the dark wrinkles of its sullen brow
Tells of times infinitely far away
And shows us, as in a silent mimicry,
The deep-sunk furrows on its face engraven.
Ages of darkness-here behold their print
In those black wrinkles, in those pits of gloom.
This pile of stone is like some pyramid
That springs out of the dust towards high heaven,
A heap, no more, of craggy skeletons
Which, in their mortal combat with the foe,
Thy fathers of their own free choice had raised,
Cementing with the blood of patriot hearts
Their shattered bones and sinews – to prepare
For their sons‘ sons a place of ambuscade
Whence they, with scornful valor, should hereafter
Await the foe, with all his ravening bands.
Thus far, no farther, to this pile of stone
This mighty ramparts,
Thy unclean foot may chance to penetrate!
Wilt thou dare farther?…Thou shalt hear the thunders
Breaking the quiet of this land of freemen
With horrible clamor; thou shalt understand
Then, in thy coward soul, their dauntless voice;
And then, upon that hard and rocky wall
Shalt break the bald crown of thy shaven pate
In wild distraction and dismay; and yet
Through the dread crash and rattle of that warfare
Shalt hear one single utterance, one thought: –
‚Behold the Serbians‘ birthland, now their own!‘
Otadžbina, Đura Jakšić
Pašću, umreću, duša mi gore,
Rastopiće me do bele zore
Ko grudu snega vrelo sunčanje –
O, lakše, lakše kroz gusto granje!
(Đura Jakšić)
AUDIO