Enes Kišević

Enes Kišević, bosanski pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. god. u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD. Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a. Igrao je u više kazališnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Živi radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.

 

Baš ta
Brzo se sakrij u mene
Bijeli sni
Buđenje
Gradski akvarel
Između dva krika
Jabuka
Jutarnja molitva
Korijen s krilima
Neki stid
Nakit za dragulje
Noćno kupanje
Oprosti im gospode ne znaju što rade
Otvoren kavez
Ode naša ludost divna
Profesor povijesti
Pa to je krasno
Prisutan kao svjetlost bez glasa
Poslije kruga
Sonata od sna
Sve je kao
Sijeda djeca
Sunce vjetar i ti
Smrtne ruže
San bez snivača
Snijeg u očima
Samome sebi
Svjetlost
Starinski mirisi
Ti pišeš
Točka izvan kruga se ruga
U nama samo su oči žive
U Budimpešti
Velik kao dijete
Valcer kiše
Vatra vatru ne gori
Valovi
Zašto se djeca ne smiju
Zajedno ćemo svući tijela

___________________________________ 

Baš ta

Ti. Koji sad ovo čitaš. Tko si ti? Poznajemo li se? Ili lakše – poznaješ li ti sebe? Hajde, opiši se malo, upoznajmo se, dođi i ti u moju priču. Nabroji mi prvih pet osobina kojima se opisuješ. (Ili kojima bi te opisali starci kad ih spopadnu slične želje za darivanjem.) Sve krasno, jel’ da?
* * * * *
Strašni smo – ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. – no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo – ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ”Mogli ste me i bolje iskoristiti!”
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak’ nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak – tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!

___________________________________   

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da neznam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

___________________________________  

Bijeli sni

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Skrguta.
Škripi.
Prosinac bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bjezi
Cijepa se lavež pasa.

A negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar – vepar vije,
Gdje vučije oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.
Krhki leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rže,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na nekoj divljoj plaži
Još za njom uzdišu vali,
More je obalom traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I vjetar – vepar vije…
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko luđak u kožulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se ruši,
More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

___________________________________ 

Buđenje

Da l’ to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

___________________________________ 

Gradski akvarel

Stari park sjene zmijulje
Iz oka žarulje kaplje mrak
Usahlo jezero u riblje škrge
Nad gradom kašlje zrak.

Drveće tako teško diše
Iz pluća lišća sapinje dah
Uz hrast se breza savija stišće
Kroz struk joj struji samrtan strah.

U krošnjama oblaci hriplju
Krvavi mjesec niz granje plače
sipljiva zora u gnijezdu neona
Ulicom zeleni ispljuvak skače.

___________________________________ 

Između dva krika

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih

___________________________________ 

Jabuka

Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.
Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.
Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k’o sunce iznad grada.
O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?
Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.
I svijet se kupi, rukave suče,
“Tresite!”-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.
Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo

___________________________________ 

Jutarnja molitva

Blagosiljam Te
što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usnuše sa mnom,
jutros već nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.

Sve što si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.

Blagosiljam Te
što si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok i Ti mene nosiš.
Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju
i onda kada me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca Sunca.
Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlo
zanijemilo je pred Tobom.
drveće nema riječi:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema riječi:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema riječi:
u cvijetu Ti se smiješi.
I usta moja,
te rane otvorene,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraća očima svojim.

___________________________________ 

Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.
Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.
Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jasen šumi u meni.

___________________________________ 

Neki stid

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.
Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.
Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.

___________________________________ 

Nakit za dragulje

Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.

___________________________________ 

Noćno kupanje

Dišu dva otoka
Potopljena
U svili haljine njene.

Dvije lune od pjene
Pod morem.
Dvije polulune
Na valu.
Jedna je luna nebeska.

Na stijeni mokre sjene.

Nečije grimizne šake
Od slanih suza kristala.

I kaplje med od smole
U mlijeko raspukle smokve -
I vino u tijelima pjeva:
Zbog nas je more slano.

___________________________________ 

Oprosti im gospode ne znaju što rade

Kao da nikad umrijeti neće
toliko su se oni Gospode osilili
Ne daj im Bože, kada bi mogli
ruku bi svoju i na Tebe digli.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidiš, Ti sve dobro znaš
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
ali ne odustaju od nauma svog.
Toliko su oni pohlepni za zemljom,
da i mrtvi će se u tudji proširiti grob.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
no ipak od krvavog ne uzmiču cilja.
Oprosti i meni, grešnom kad uzdahnem
Da Bog da im zemlja kosti izbacila.
Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidis, Ti sve dobro znaš.
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.
___________________________________ 

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.
I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.
Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.

___________________________________

Ode naša ludost divna

Kao da neko guske čerupa -
Nebo se zaperja
Ne znam što mi bi,
Podigoh ruku
I rekoh:
“Ode moj šal!”
“Ode moj šešir”
Ti prihvati igru,
I zakači šešir u zrak.
“Ode moja knjiga”,
Uzvratih mirno.
Prestrašen graknu mrak.
“Ode moja tišina”,
Ti radosno ciknu
“Adieux mon sher rochar!”
“Ode moja šubara”
Učtivo viknuh
“Moj kroljik daragoj,
Prašćaj!”
“Ode moj ogrtač”,
Ti šapnu stidno,
Plešući valcer divljinom.
“Ode”, zanijemih.
Gle, noć se gluha ogrnu pelerinom.
“Ode moj hubertus”,
Naglasih značajno.
“Što je to za jednog kralja”.
“Ode moja ogrlica”,
Ti uzdahnu nježno -
I poprska krv koralja.
“Ode moj opasač”
“Ode moj pas”.
U snu se osmijehnuše breze.
I haljina tvoja u slapu skliznu:
Dva uštapa prekriše zvijezde
Strepeći da ne vrisneš:
“Ode moje tijelo”,
Povukoh te put kućnog dima.
Za nama snijeg je tragove meo..
O, ode naša ludost divna.

___________________________________ 

Otvoren kavez

Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.
___________________________________ 

Prisutan kao svjetlost bez glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak tvoj u blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
Kao da ću te izgubiti,
Sad,
Ovoga časa.
___________________________________ 

Profesor povijesti

Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
- Zvijeri! – dobacivali su učenici -
To su bile zvijeri!
- Ne, djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikada učinile ne bi.
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili…
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

___________________________________ 

Pa to je krasno

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njzinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pjetla.
Pričam joj pjesme….
Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti…
A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno….
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.
___________________________________ 

Poslije kruga

Da sam te sreo poslije kruga
kad sam se vraćao tebi
bio bih tvoj vjerni sluga
ništa se mijenjalo ne bi.

Al ja sam bio radoznao
htio sam spoznati krug
letjet još nisam znao
a put je bio predug.

I letio sam kao pčela
omamljen mirisom cvijeta
duša mi je pobjeći htjela
od tijela i od svijeta.

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
uzdižući se padao sam
pa sad i koračati znam.

Al još mi duša mira nema
još kružim navikom kruga
još uvijek pjesmom pripradam svima
al’ samo orla imam za druga…
___________________________________ 

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.
- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.
- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!
- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima…
- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?
- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?
- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

___________________________________ 

Sve je – kao…

Dan je kao sunčan
Ti si,kao veseo
Prolaziš,kao,ne vide te
Svima je jako lijepo
Svima je,kao,dobro
Svima je,kao,ludo..
I ti si,kao,sretan!
Živi se,kao u moru
Ptice su,kao slobodne
Budućnost,kao na dlanu
Savjest je ,kao ,čista
I sunce je,kao jasno
O srce,kao,pjevaj
Svi,kao brinu o svima
Svatko je prijatelj,kao
Svima je,kao stalo do tebe
I do svijeta..
I dan,kao ode
I ti se,kao smiješiš
I ništa te,kao ne boli….

___________________________________ 

Snijeg u očima

Ne kloni mi, moja glavo,
to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne tazi me, vino žarko,
da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.
Ne nosi me, moj očaju,
ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.
I kada mi dušu sruše,
što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.
Ne smiješi se, moja glavo,
što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,
snijeg je pao,
snijeg je pao.

___________________________________ 

San bez snivača

Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.

___________________________________ 

Sijeda djeca

Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.
Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
i ruci koja je skrši
Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.

___________________________________ 

Sunce vjetar i ti

Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.
 
Vrijeme će mirisati pred kišu.
Žito će snivati Van Gogha.
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.
Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišenosti neke slobode,
Nedjeljiva od svega što vidiš:
od zraka, od zemlje,od vode.
Jablani dizat će glave.
Ružama dah će stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Svi će se okretati.
I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvoga lika zavrti.
I u tome, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljet neće,
Za kosu će te ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat.
“MOJA SI”, siktat će vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacivat ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.
“NE BJEŽI”, bjesnut će vjetar,
“NEĆEŠ SE OTETI LAKO”
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.
Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim ću,tiho,u pjesmi,
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.
Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut.
Od nožnog palca do čela
Nevidljiva vatra će liznut.
Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih grudi
Dvije maline divlje će rasti.
Osjetit ćeš pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamenčić
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
krv će širiti se vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.

___________________________________ 

Smrtne ruže

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.
Na krevetu ležiš od sna ispijena.
Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.
Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.
Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi žena.
Sva si u snu ljepota.

___________________________________ 

Samome sebi

Sve što niže padam
sve više svijet se veseli
u padu se masovno dopadam
svatko me gazit poželi.

Slobodno gazite onako svojski
bez milosti bez dobrote
ja padam madam za vašu sreću
za kulisu vaše ljepote.

Samo bez nježnosti molim
ne snježite gazite jače
stvarno me ništa ne boli
probajte čizmom dapače.

Bez bojazni krzneni zimzeleni
divljač je na banketu
zdušnije zdušnije ingeniozni
do guše mi zarijte petu.

Nešto premeko gazite krhki
u padu vrlo smo bliski
učeni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.

Ne libite se gazite jače
koliko srce vam voli
u ime čiste duše što plače
ja pozdravljam sve ljudske boli.

Zdravo gradski čistači jave
ne lopatom sam ću se dići
već oblak bijelom gestom zove
bez traga ću smrtnog otići.

___________________________________ 

Svjetlost

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mjenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

___________________________________ 

Starinski mirisi

Naša soba miriše po tamjanu,
Po starom vinu,
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zore
Slute se obrisi tijela što gore.

___________________________________ 

Ti pišeš

Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
-Sakupljaj te igračke! -
Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa
ni bijele mačke.
Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!’ – vičeš.
Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru…
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

___________________________________ 

Točka izvan kruga se ruga

Od jedan se uvijek broji
Od jedan sve drugo postoji
I prije početka
Jedan bi
Jedan će doći i poslije svih
Jedan što sve drugo sadrži
Kako da se tog jednog
Riješimo
Množine je dug
Uhvatimo početaki beskraj
I vežimo
Dobili smo krug
I evo metaforosfera:
Vasiona je bezbroj krugova
U rukama nevidljivog žonglera
Koji hita i hvata
Svaki od nas
Osim kruga u kojem se okreće
Ima i krug u kojem se kreće
I svaki vapi
Ište
Kruga središte
A samo poneko od nas sanja
Iskočiti iz kruga
I ostati na nogama
S navitkom kretanja
Jedan je protiv sviju
Svi protiv jednog se biju
A ne smiju
A ne smiju
Ni jedan
Da budu svi
Ko jedan
Vaseljena pod svodom
Na jedan svedena
Smije se jedinstvena
Točka izvan kruga se ruga.

___________________________________ 

U nama samo su oči žive

Nismo mi to
Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.
Ko oka dva
Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

___________________________________ 

U Budimpešti

- I košaru želite?
- I košaru dakako.
Zajedno s đurđicama.
Žofiku, ipak – šapnuh u sebi -
ne viđaš svakoga dana.

Zakoračih u kišu.
Đurđice dišu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?

- Nothing – izustim.
I cvijece pružim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.

Naiđoh na staricu.
Trotoar mete.
Priđoh bez riječi. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuče u moje srce,
svim prolaznicima
prilazih redom.
Đurđice sitne svima darivah -
svi lice imahu jedno.

Žofiki žurim.
Oči mi guču.
Budimpešta pod kišom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,
pješke bi došao da je vidi.
___________________________________ 

Velik kao dijete

Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.

Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar…
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos’o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat’ dijete.

___________________________________  

Valcer kiše

Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče…

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

___________________________________  

Vatra vatru ne gori

Pod tvojim pasom -
korice vruće.
Pod mojim pasom
jatagan go.

U tvojim očima -
modar grom guče.
U mojim očima
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuće zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.

___________________________________  

Valovi

Valovi, valovi,
dođite k meni,
Enesu.
Na moju obalu,
obalu moju
nebesnu.
Valovi, valovi,
oči vas moje
žedne su.
Valovi, valovi
dođite k meni,
Enesu.
Ne tamo valovi!
Pazite! Pazite.
Stijene su.

___________________________________  

Zašto se djeca ne smiju

To što prolaze starci zamišljeni,
Što misli im o smrti obraze piju,
To još razumijem, al’ ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

I to što pored zrelih žena
Prolazi svijet umornih očiju -
I na to sam se navik’o, al’ ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?

To što se u metrou ni riječ ne čuje,
Što parovi ruke u džepovima kriju -
To je već normalno, al’ mene plaši,
Zašto se djeca ne smiju?

To da um služi jedino za to:
da o novcu sanja i plod u embriju -
I to sam prošao, al’ ne znam zašto,
Zašto se djeca ne smiju?
___________________________________  

Zajedno ćemo svući tijela

Ne guši krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noć
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svući tijela
i smijat ćemo se
i smijat ćemo se i plakati
zajedno
još samo malo
još samo malo se drži
za moje ruke od svjetla

Moj znak prepoznavanja su ljudi. (Enes Kišević)

 

AUDIO

Pa, to je krasno

Moja i tvoja Bosna

Pjesma Sarajevu