Vicente Aleixandre

Visente Aleisandre (šp. Vicente Aleixandre) (26. april 1898 – 14. decembar 1984) je bio španski pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1977. godine.Visente Aleisandre je rođen u Sevilji (Španija) 26. 04. 1898. godine. Djetinjstvo je proveo u Malagi, a od 1909. godine je živio u Madridu. Studirao je prava na Univerzitetu u Madridu i na Madridskoj ekonomskoj školi. Od 1925. godine potpuno se posvetio književnosti. Njegova prva zbirka poezije, Polje, objavljena je 1928. godine. Nakon te godine napisao je i objavio mnoštvo knjiga. Godine 1933. dobio je Nacionalnu književnu nagradu za djelo Razaranje ili ljubav. Tokom Španskog građanskog rata (1936-1939) živio je u republikanskoj zoni. Razbolio se i ostao u Madridu po okončanju rata, ućutkan od novih vlasti četiri godine. Godine 1944. objavio je knjigu Sjenka raja, držeći se podalje od političkog establišmenta. Godine 1950. postao je član Španske akademije. Njegove knjige i antologije se i dan-danas objavljuju. Švedska kraljevska akademija nagradila ga je Nobelovom nagradom za književnost za cjelokupno stvaralaštvo 1977. godine. Umro je u Madridu 14. decembra 1984. godine. Aleisandreova rana poezija, pisana slobodnim stihom, snažno je nadrealistička. Ona takođe slavi ljepotu prirode korišćenjem simbola koji predstavljaju zemlju i more. Većina Aleisandreovih ranih pesama je ispunjena tugom. One odslikavaju njegovo osećanje da su ljudi izgubili strast i slobodan duh koji je video u prirodi. Njegove rane zbirke poezije su između ostalog Polje (1928), Razaranje ili ljubav (1933) i Strast zemlje (1935). U knjizi Sjenka raja (1944) njegova poezija se usredsređuje na teme kao što su prijateljstvo, bliskost i duhovno jedinstvo. Njegove kasnije knjige poezije su Istorija srca (1954) i U doba velike vlasti (1962).

 

Fray Luisu de Leonu
Jedinstvo u njoj
Moje lice u tvojim rukama
San
Svjetlost
Tebi život
 

_______________________________

Fray Luisu de Leonu

Kakav to blagi fluid, grob i čedo
mrazeva gordih, hladnoću razbija
nad mirnom ravni i bujicom šija
noseći svjetlost, topeć nebo vedro?

Kakav orkestar vode nijemo stenje
pod zrakom, koji kipi i razlijeva
obilje pjene šuštave što pjeva:
čisti dijalog, svjetlost i znamenje?

Noć uzvišena svoju krošnju širi
(dična li stabla!) u nebo visoko,
njen rast i grane u tišinu rone.

A mladi lahor neba strasno piri
i njenu slavu grli na široko,
a u visini zvijezde jekom zvone. 

_______________________________ 

Jedinstvo u njoj

Sretno tijelo što teče medu mojim rukama,
lice voljeno u kojem svijet promatram,
u kojem se drage ptice u bijegu ogledaju
leteći prema području gdje se ništa ne zaboravlja.

Tvoj vanjski oblik, dijamant ili tvrdi rubin,
sjaj sunca što blista medu mojim rukama,
krater koji me mami svojom prisnom glazbom,
onim zagonetnim dozivanjem tvojih zuba.

Umirem jer se predajem, jer hoću da umrem,
jer hoću da živim u ognju, jer ovaj zrak izvana
nije moj, već toplo disanje koje mi,
kad se približim, žeže i zlati usne iz dubine.

Pusti, pusti da gledam, obojen ljubavlju,
dok mi je lice rumeno od tvog grimizna života,
pusti da gledam posljednji kliktaj tvoje utrobe,
gdje umirem i gdje se odričem života zauvijek.

Hoću ljubav ili smrt, hoću potpuno umiranje,
hoću da budem ti, tvoja krv, ta lava što riče,
što, zatvorena, natapajući krajnje lijepe udove,
osjeća tako divne granice života.

Taj poljubac na tvojim usnama kao spori ubod,
kao more koje je poletjelo, pretvoreno u ogledalo,
kao svjetlucanje krila,
i još ruke, prelaženje tvojih šuštavih kosa,
praskanje osvetljive svjetlosti,
svjetlosti ili mača smrtonosna koji vreba nad mojim
vratom,
ali nikada neće razbiti jedinstvo ovog svijeta.

_______________________________

Moje lice u tvojim rukama

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.

_______________________________

San

Ima časova samoće
kada srce s čuđenjem spoznaje da ne ljubi.
Prestajemo družiti se, umorni: da je taman.
Netko još spava, bezazlen, u onom krevetu.
Ali možda mi spavamo… Ah, ne, mičemo se.
I tužni smo, šutljivi. Kiša je uporna.
Jutro s tromom, nemilosnom maglom. Kako smo
sami!
Gledamo kroz stakla. Rublje popadalo;
zrak težak; voda šumi. A soba,
hladna u toj tvrdoj zimi koja je vani drugačija.

Tako ostaješ šutljiv, s licem među dlanovima.
Laktovi ti na stolu. Stolac posve tih.
Samo odzvanja nečije sporo disanje,
disanje one što tamo, smirena, prelijepa, spava
i sanja da je ne voliš a ti si njen san. 

_______________________________ 

Svjetlost

More, zemlja, nebo, oganj, vjetar,
neprestani svijet u kojem živimo,
predaleke zvijezde koje nas gotovo mole,
koje su katkada gotovo ruka koja miluje oči.

Taj dolazak svjetlosti koja se odmara na čelu.
Odakle stižeš, odakle dolaziš, ljubavni obliče kojemu
disanje osjećam,
koji osjećam kao grudi u kojima je glazba zatočena,
koji osjećam kao zvuk anđeoskih harfi,
koje su gotovo kristalne, kao zvuk svjetova?

Odakle dolaziš, nebeska tuniko, koja u obliku sjajne
zrake
miluješ čelo koje živi i pati, koje ljubi kao živo?
Odakle ti što se tako brzo prikažeš kao sjećanje na
gorući oganj poput usijana željeza koje žigoše,
dok se smiruješ nad umornim postojanjem jedne glave
koja te shvaća?

Tvoj bezglasni dodir, tvoj nasmijani dolazak poput
usana odozgo,
šapat tvoje tajne u napetom sluhu
zadaje bol ili budi snove kao izgovor nekog imena
koje mogu izreći samo usne pune sjaja.

Motreći upravo sada one nježne životinjice koje kruže
okolo po zemlji,
okupane tvojom prisutnošću ili tihim ljestvama,
otkrivene svom postojanju, čuvane nijemošću
u kojoj se čuje samo kucanje krvi.

_______________________________

 Tebi život

 Kada promatram tvoje tijelo ispruženo
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa.

 Kada se gledam u tvojim očima,
koje su kao duboka smrt ili život što me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslućujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi.

 Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća.

 Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda,
s onom radosnom dobrotom večernjače,
koja ne traži niti more u koje bi se spustila.

 Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama
osjeća da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj čelik užaren i pomaman
i da čezne samo za blistanjem svjetlosti.

 Svemir svjetluca. Smirena sreća
prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela.

 Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku muziku što se rađa među pticama,
u vodama, u šumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama.

_______________________________

Mano Entregada

Pero otro día toco tu mano. Mano tibia.
Tu delicada mano silente. A veces cierro
mis ojos y toco leve tu mano, leve toque
que comprueba su forma, que tienta
su estructura, sintiendo bajo la piel alada el duro hueso
insobornable, el triste hueso adonde no llega nunca
el amor. Oh carne dulce, que sí se empapa del amor hermoso.

Es por la piel secreta, secretamente abierta, invisiblemente entreabierta,
por donde el calor tibio propaga su voz, su afán dulce;
por donde mi voz penetra hasta tus venas tibias,
para rodar por ellas en tu escondida sangre,
como otra sangre que sonara oscura, que dulcemente oscura te besara
por dentro, recorriendo despacio como sonido puro
ese cuerpo, que ahora resuena mío, mío poblado de mis voces profundas,
oh resonado cuerpo de mi amor, oh poseído cuerpo, oh cuerpo sólo sonido de mi voz poseyéndole.

Por eso, cuando acaricio tu mano, sé que sólo el hueso rehúsa
mi amor ?el nunca incandescente hueso del hombre?.
Y que una zona triste de tu ser se rehúsa,
mientras tu carne entera llega un instante lúcido
en que total flamea, por virtud de ese lento contacto de tu mano,
de tu porosa mano suavísima que gime,
tu delicada mano silente, por donde entro
despacio, despacísimo, secretamente en tu vida,
hasta tus venas hondas totales donde bogo,
donde te pueblo y canto completo entre tu carne.

_______________________________

 Čoveku se ne može dogoditi ni jedna nesreća koja ne bi bila ljudska nesreća.(Marko Aurelije)

 

 

 AUDIO

Mano Entregada