WEB SITE NEWS »

Salvatore Quasimodo

Salvatore Quasimodo (Modica, Sicilija, 20. kolovoza 1901. – Napulj, 14. lipnja 1968.), talijanski pjesnik i prevoditelj. Salvatore Quasimodo rođen je u Modici na Siciliji 1901. godine; do 1935. radio je kao inženjer, no tada napušta to zanimanje i posvećuje se predavanju talijanske književnosti u Milanu. Kao mladi pjesnik djelovao je u skupini pjesnika okupljenih oko časopisa Solaria, da bi se razvio u vodećeg pjesnika hermetične lirike. Quasimodo je pisao nedorečenim rječnikom, suzdržanost njegovih stihova otkrivaju duboka značenja njegovih riječi i pjesničke poruke. Prevodio je djela grčkih tragičara (Eshila i Sofokla) te je, prema njihovim uzorima, razvijao stilsku čistoću i funkcionalnu jednostavnost izraza. 1959. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Umro je u Napulju 1968. godine.

 

A tvoja haljina je bijela
A veče je već tu
Boja kiše i željeza
Epitaf za Bice Donetti
Kao brodolomac pri tvojoj svjetlosti
Kao madrigal
O krošnje vrba
Riječ
Sada kada se rađa dan
Snaga vremena i neumitnost smrti
Thanatos athanatos 

___________________________ 

A tvoja haljina je bijela

Pognuta ti je glava i gledaš me;
a tvoja haljina je bijela,
i grud proviruje iz čipke
razriješene na lijevom ramenu.

Prestiže me svjetlo; trepti
i dira tvoje nage ruke.

Gledam te. Riječi su ti
bile zatvorene i brze,
stavljahu srce na uteg života
koji sam znao iz cirkusa.

Duboka cesta
gdje se spuštao vjetar
izvjesnih noći marta
i budio nas
kao prvi put.

___________________________

A veče je već tu

Svatko stoji sam na srcu zemlje
proboden zrakom sunca:
a veče je već tu.

___________________________  

Boja kiše i željeza

Govorila si: smrt, tišina, osamljenost;
život kao ljubav. Riječi
naših nestalnih slika.
A vjetar se podizao lagan svakoga jutra
i vrijeme s bojom kiše i željeza
prošlo je nad kamenjem,
nad prigušenim mrmljanjem nas prokletih.
Još je daleko istina.
Reci mi, čovječe raspeti na križu,
i ti ruku teških od krvi,
kako da odgovorim onima koji pitaju?
Sada, sada: prije nego druga tišina
zađe u oči, prije nego drugi vjetar
nadode i druga rđa procvate. 

___________________________ 

Epitaf za Bice Donetti

S očima u kiši i utvarama noći
tamo je, na polju petnaest u Musoccu,
žena Emilijanka koju sam volio
u tužno vrijeme svoje mladosti.
Nedavno se njome smrt poigrala
dok je spokojno gledala kako vjetar jesenski
trese grane platana i lišće
sa sive kuće u predgrađu.
Njeno je lice još živo od čuđenja,
kao što sigurno bijaše u djetinjstvu zapanjeno
zbog visokog gutača plamena na kolima.
O ti, koji prolaziš, privučen od drugih mrtvih,
pored groba jedanaest šezdeset,
zastani jedan časak da pozdraviš onu
što se nikada nije potužila na čovjeka
koji je ovdje zastao, mržen, sa svojim stihovima,
jedan između mnogih tvoraca sanja.

___________________________

Kao brodolomac pri tvojoj svjetlosti

Kao brodolomac rađam se pri tvojoj svjetlosti,
večeri bistrih voda.

Od spokojna lišća
izgara utješeni zrak.

Od živih iskorijenjen,
srce privremeno,
varljiva sam međa.

Tvoj strahoviti dar riječi,
Gospode,
ustrajno otplaćujem.

Preni me od mrtvih:
svatko je uzeo svoju zemlju
i svoju ženu.

Ti si me pogledao do dna
u tamu utrobe:
nitko kao ja nije očajan
u svome srcu.

Samo sam jedan čovjek,
samo jedan pakao. 

___________________________

Kao madrigal

Suncokret se prigiba k zapadu
i dan se u propast srozava
u svome oku, a ljetni zrak s
e zgušnjava te povija lišće i dim
sa škverova. Odmiče sa suhim
tokom oblaka i praskanjem munja
ta posljednja igra neba. Još uvijek,
i godinama, draga, privlači našu pažnju
mijenjanje jarbola zbijenih u krugu
Naviglia. Ali naš dan uvijek traje
i uvijek to sunce koje odlazi
s pređom svojih umiljatih zraka.

Nemam više uspomena, neću da se sjećam;
sjećanje iz smrti dolazi,
život je beskonačan. Svaki dan
je naš. Jedan će zauvijek stati,
i ti sa mnom, kad pomislimo da je kasno.
Tu, na brani kanala, njišući
nogama kao dječaci,
gledamo vodu i prve grane u njenoj
zelenoj boji koja tamni.
A čovjek što se nečujno primiče
ne sakriva nož u rukama
nego cvijet geranija.

___________________________  

O krošnje vrba

Pa kako smo mogli mi pjevati
s tuđinskom nogom na srcu,
usred mrtvih napuštenih trgova
na travi tvrdoj od leda, pri tužaljci
dječjeg janjeta, pri crnu jauku
majke što je išla ususret sinu
raspetu na telefonski stub?
O krošnje vrba, radi zavjeta,
i naše citre bile su obješene,
njihale se lake na tužnom vjetru

___________________________  

Riječ

Ti se smiješ što se srozavam zbog riječi
te svijam bregove i nebesa, plavu ogradu
meni uokolo, i šum brijestova
i glase ustreptalih voda;
što mladost zavaravam
oblacima i bojama
koje svjetlost prosjeda.

Znam te. U tebi sva izgubljena
podiže grudi ljepotica,
gnijezdi se u bokovima i ljupkom kretnjom
širi preko plaha brežuljčića
pa opet silazi u skladu oblika
do lijepih nogu sa deset školjaka.

Al primim li te, evo;
riječ si mi ti takođe i tuga.

___________________________ 

Sada kada se rađa dan

Prošla je noć i mesec
se polako izdvaja na jasnom nebu
i nestaje u kanalima.

Tako je živahan septembar u toj zemlji
u ravnici, livade su zelene
kao u dolinama na jugu u proleće.
Napustio sam prijatelje,
sakrio srce u starim zidinama,
da posve sam samo mislim na tebe.

Koliko si samo dalja od meseca,
sada, kada se rađa dan
i na pločnik udaraju kopita konja!

___________________________

Snaga vremena i neumitnost smrti

Kako li samo kliziš mi iz ruku!
O dobi moja, kako bježiš laka!
O hladna smrti nečujna koraka,
ti sve izravnaš, dolazeć u muku.

Okrutna, gradiš slaba zdanja gnjila,
u koja luda mladost povjeruje,
a srce moje dan posljednji čuje
I let mu sluša, ne videć mu krila.

Kakav nas zakon, kakva sudba stiže!
Ne mogu željet da i sutra živim,
a smrti svojoj da ne budem bliže!

I ljudski život svojim tokom sivim
svakog trenutka daje mi na znanje
da je sve pustoš i jadno trajanje.

___________________________ 

Thanatos athanatos

Zar ćemo morati da te zaniječemo, Bože
izraslina, Bože živoga cvijeta,
i da započnemo govoriti ne mračnoj
stijeni »ja jesam«, i da se složimo sa smrću
i na svaku grobnicu da upišemo jedinu
našu sigurnost: »thanatos athanatos«?
Bez imena koje bi podsjećalo na snove
suze srdžbe ovog čovjeka
poražena još uvijek otvorenim pitanjima?
Naš se dijalog mijenja; sada
besmisao postaje moguć. Tamo
preko raspušene magle, u stablima
budna je snaga lišća,
stvarna je rijeka koja pritišće obale.
Život nije san. Stvarni čovjek
i plač njegov ljubomoran na tišinu.
Bože tišine, rastvori samoću.

___________________________

Colore di pioggia e di ferro

Dicevi:morte, silenzio, solitudine;
come amore, vita. Parole
delle nostre provvisorie immagini.
E il vento s’è levato leggero ogni mattina
e il tempo colore di pioggia e di ferro
è passato sulle pietre,
sul nostro chiuso ronzio di maledetti.
Ancora la verità è lontana.
E dimmi, uomo spaccato sulla croce,
e tu dalle mani grosse di sangue,
come risponderò a quelli che domandano?
Ora, ora: prima che altro silenzio
entri negli occhi, prima che altro vento
salga e altra ruggine fiorisca.

Zadatak poezije je preodgojiti čovjeka“ – Salvatore Quasimodo

 

 

AUDIO

Forse il cuore

Alle fronde dei salici