Rafael Alberti

Rafael Alberti  (Puerto de Santa Marija, 16. 12. 1902 – Puerto de Santa Marija,27. 10. 1999).  Rafael Alberti, toranj na ničijoj zemlji, neuništiv poput kiše ili vjetra, dugovječan poput kornjače sa Galapagosa, proveo je pola života u egzilu, da bi se 1977., nadživjevši svoje prijatelje i neprijatelje vratio u Španjolsku. Predratni komunista i borac u španjolskom građanskom ratu; njegovih devet mačjih života spasili su ga od sudbine Lorce i Hernandeza. Pablo Neruda ovako piše u svojim Memoarima: “Poznavao sam Albertija kada je hodao ulicama Madrida u plavoj košulji i crvenoj kravati. Poznavao sam ga dok se borio u redovima naroda, kada je mali broj pjesnika slijedio taj teški put. Zvona još nisu zazvonila za Španjolsku, ali on je znao što dolazi. On je čovjek s juga, rođen uz pjevajuće more i podrume pune vina, zlatnožutog poput topaza. Tu je njegovo srce primilo vatru sa grozda i pjesmu od vala. Oduvijek je bio pjesnik, samo on to nije znao u ranijim godinama. Kasnije će to cijela Španjolska saznati, i još kasnije, cijeli svijet.”

 

Anđeli gnjeva
Ako mi glas zašuti na kopnu
Anđeoski anđeo
Bijeg
Djevojčica koja je na more pošla
Dobri anđeo
Govorio sam ti zastavicama
Juanu Antoniju Espinosi
Karibi
Kazne
Moja srna
Madrigal o Snjeguljici
Nenastanjeno tijelo
Nanovo, more
Penaranda na Dueru
Pirat
Prevarila se golubica
San
Sjeti me se na pučini
Tko će jahati konja
Umre li mi glas
Žive vode

___________________________

Anđeli gnjeva

Vjetar protiv vjetra.
Ja, toranj na ničijoj zemlji.
Vihori gradova padaju nizvodno
planinskim klancima.
Gradovi južnog vjetra,
koji su me vidjeli.

S mećavom na snježnim padinama,
kotrljaju se sela.
Sela i ljudi koje ne poznajem,
koji me nikada nisu vidjeli.

Horde mora i horde zemlje,
imena, pitanja, sjećanja,
licem u lice.
Brda ledenog gnjeva,
prsa u prsa.
Ja, toranj na ničijoj zemlji,
bezbojni toranj sav izvješen
mrtvim dušama koje su me vidjele,
i koje me nisu vidjele.

Vjetar protiv vjetra.

Prevod, Tomica Bajsić

___________________________ 

Ako mi glas zašuti na kopnu

Ako mi glas zašuti na kopnu,
odnesite ga na more
i spustite na žalo.
Odnesite ga do samog mora
i imenujte zapovjednikom
bijelog ratnog broda.
Oh, glasu moj, okićeni
mornarskim znamenjem :
na srcu sidro,
na sidru zvijezda,
na zvijezdi vjetar,
a na vjetru jedro !

___________________________

Anđeoski anđeo

Bi more i ime mu dade,
vjetar prezime
oblači tijelo
oganj dušu.
Zemlja, ništa.
To pokretno kraljevstvo,
što orlovi objesiše,
zemlja ne poznaje.
Sjena njegova nikad ne ocrta
figuru čovjeka.

___________________________ 

Bijeg

Ni sa kim se ne bih mijenjao ja,
znajući da me tamo na moru,
da me tamo na dnu mora,
očekujes ti.

Ni ti se ne mijenjaj ni sa kim,
kad znaš da tamo na kopnu,
da tamo prikovan na kopnu,
očekujem te ja.

___________________________ 

Djevojčica koja je na more pošla

Kako bijelu suknju ima
djevojčica koja je na more posla.

Oh, djevojčice, da ti je ne zamaže
crnilo kalamara. !

Kako su bijele ruke tvoje, mala,
i nek ti je put bez uzdisaja !

Oh, djevojčice, da ti ih ne zamaže
crnilo kalamara.

Kako je bijelo srce tvoje
i kako je bijel pogled tvoj.

Oh, djevojčice, da ti ih ne zamaže
crnilo kalamara.

___________________________

Dobri anđeo

Dođe onaj koga sam ljubio,
koga sam dozivao.
Ne onaj što mete nebesa bez zaštite,
zvijezde bez koliba,
lune bez domovine,
snjegove.
One snjegove što padaju iz neke ruke,
nekog imena
nekog sna,
nekog čela.
Ne onaj što je za svoju kosu
privezao smrt.
Onaj koga sam ljubio.
Ne grebući zrak,
ne ranjavajući lišće, ne mičući stakla.
Onaj što je za svoju kosu
privezao tišinu.
Da mi, bez ozljede,
izdube brazdu drage svjetlosti u grudima
i dušu mi učini plovnom.

___________________________

Juanu Antoniju Espinosi

Slobodni čovječe, uvijek ćeš voljeti more.
Baudelaire

Na tvom brodu, zelenom ležištu za alge dubina,
za mekušce, školjke, zvjezdanog smaragda žar,
o kapetane vjetrova, lastavica i modrina,
udar mora ti bješe odlikovanje i dar.

Kad se sa svojim plugom pojaviš iz daljina,
obale zmijastih čela razviju pjevanja čar:
Mornaru, slobodni čovječe, što svijaš snagu pučina,
svoje polarne zvijezde radiogram kaži nam bar.

Dobri mornaru, sine jauka sjevernjaka,
gorki limune juga, zastavo hitra i laka
pjenušavog dvora vode, o lovce na sirene;

sve dokučene obale svijeta, širokih voda,
tražimo, da nam jednom u brazdi svoga broda
na more poneseš naše okove polomljene.

___________________________ 

Kazne

To je kada zaljevi i uvale krvi,
zgrušani mrtvim i osvetoljubivim zvijezdama,
poplave moje snove.
Kada zaljevi i uvale krvi
prevrnu krevete koji su jedrili,
i, svijetu zdesna, jedan anđeo umire zaboravljen.
Kada vjetrovi nose dah sumpora
i noću usta imaju okus kosti, stakla i žice.
Čujte me.

Nisam znao da se vrata miču s mjesta na mjesto,
da se duše mogu zacrvenjeti zbog svojih tijela,
niti da na kraju tunela svjetlo donosi smrt.
Čujte me još.

Spavači hoće pobjeći.
Ali ovi grobnice u moru nisu nepomične,
ovi grobovi koji se otvaraju zbog nemara i zamora nebesa
nisu stabilni,
i zore zapinju za urušena ljudska lica.
Čujte me tek. Ima još.

Postoje noći kada se sati pretvaraju u kamen u prostoru,
kada žile ne teku
i kada se iz tišina dižu stoljeća i bogovi u dolasku.
Udarac groma miješa jezike i zapliće riječi.
Pomislite na prodrmane sfere,
na puste orbite nenapučenih ljudi,
na nijemi milenij.
Još više. Čujte me.

Može se vidjeti da tijela nisu gdje su bila,
da mjesec postaje hladan od zurenja u njega,
da dječji plač može iskriviti sazviježđa.
Orošena neba korodiraju rubove naših pustinja,
gdje svaka minuta sahranjuje svoj bezimeni leš.
Čujte me zadnji puta.

Jer uvijek postoji zadnji puta koji slijedi iza pada
beskrajne pustoši,
silaska hladnoće u zaboravne snove,
bezumnih posrtanja smrti preko kostura ništavila.

Prevod, Tomica Bajsić

___________________________

Govorio sam ti zastavicama

Govorio sam ti zastavicama,
pekarska kćeri,
što te poput kruha
među sobom dijele mornari.
Izgubih se na kopnu,
daleko od mora.
Zvao sam te, zvijezdama sjajnim,
mjesecom iz ogledala
zvijezde jedne
što je plovila.
Daleko od mora,
izgubih se na kopnu.

___________________________ 

Karibi

I.

Karibi, plamen što plače.
Karibi, quena što pati.
Karibi, luna što izlazi,
smrt što sluša,
koža se svija.

Karibi, usnule vode.
Karibi, savijena jedra.
Karibi, blijedi otoci,
okrugle mreže,
obale trome.

Karibi, crnjaci ranjeni.
Karibi, Indijanci umorni.
Karibi, krv u kriku,
glad što sanja,
vjetar neobuzdani.

II.

Karibi, ruka što pjeva.
Karibi, ljupkost što leti,
Karibi, lahor što pleše,
vrag što skače,
trska što drhti.

Karibi, trska što drhti.

___________________________ 

Moja srna

Moju srnu, dobri druže,
moju bijelu srnu.

Vukovi je usmrtiše
u dno vode.

Vukovi, dobri druže,
i niz rijeku pobjegoše.

Vukovi je usmrtiše
unutra, u vodi.

___________________________ 

Madrigal o Snjeguljici

Snjeguljica se na more otisnula,
Sigurno se već otopila !
Snjeguljica, cvijet sjevera,
na južno je more otišla
da tijelo svoje okupa.
Sigurno se već otopila !
Snjeguljice, bijela i hladna,
zašto si moru otišla,
da tijelo svoje uroniš ?
Sigurno si se već otopila !

___________________________ 

Nenastanjeno tijelo

Udarajući o dovratke,
u stabla.
Svjetlost ga ne vidi, ni vjetar,
ni stakla.
Čak ni stakla.
Ne poznaje gradove.
Ne sjeća ih se.
Hoda mrtvo.
Mrtvo na nogama, po ulicama.
Ne zapitkujte ga. Uhvatite ga!
Ne, pustite ga.
Bez očiju, bez glasa, bez sjene.
Čak bez sjene.
Nevidljivo za svijet,
za nikoga.

___________________________ 

Nanovo, more

I.

Znam da sam na moru, a ipak
ne slušam danas njegov glas,
danas ne stiže do mene
niti dah nekog vala.
Što li je ova tišina, što se skriva
u ovoj produženoj šutnji,
u ovom snu ili možda
istinskoj smrti ?

II.

Dodirujem pijesak djevičanski.
Vjetar, trenutačni, briše
moje tragove.
Što se dogodilo u meni ?

Nitko ne zna.

III.

Nikad more nije bilo pusto
za mene. Nikad nije bilo more
kao ovog jesenjeg dana :
vali, vali i ništa više.

IV.

Uvijek je more za mene bilo
životno. Ako lađa nije bilo,
ja sam ih izmišljao.

V.

Što li se danas događa moru,
- pitam se – jer, niti me gleda
niti me želi slušati ?

VI.

Zar je nekome važno,
što kažem ja : sanjao sam te
i sanjao sam da si more.

___________________________

Penaranda na Dueru

Zašto me gledaš tako ozbiljno,
kočijašu?

Imaš četiri riđe mazge,
pred njima jednog konja
i cijelu cestu
za sebe,
kočijašu.

Što hoćeš više?

___________________________

Pirat

Pirat mora i neba,
nisam li bio, bit ću.
Nisam li ukrao zoru mora,
nisam li je ukrao,
ukrast ću je.
Pirat neba i mora
na kakvom razaraču,
sa šest snažnih mornara,
razvrstanih tri po tri.
Nisam li ukrao zoru neba,
nisam li je ukrao,
ukrast ću je.

___________________________ 

Prevarila se golubica

Prevarila se golubica.
Varala se.
Htjela je na sjever, a došla na jug.
Mislila je da je pšenica more.
Varala se.
Mislila je da je more nebo;
da je noć jutro.
Varala se.
Zvijezde je zamijenila za rosu;
snijeg za toplinu.
Varala se.
Tvoju suknju za tvoju bluzu,
tvoje srce za tvoju kuću.
Varala se.
(Ona je zaspala na obali.
Ti, na vrhu grane.)

___________________________ 

Povratak proklete sjene

Hoće li biti teško, majko, k tebi se vratiti?
Podivljali smo mi, tvoji sinovi. Znaš
da te nismo dostojni, da nas neka
prokleta sjena dijeli, da nas rastavlja
od tvog slomljenog srca, i pada
okrutna, tvrda, smrtonosna, na tvoja platna,
kao mračna sjekira.

Mi više nemamo ruku, zaista, nemamo ih,
jao, nemamo ruke nego pandže
uvijek spremne da razbiju
one česme koje se, za tebe samu,
zgrušavaju u plaču.

Isto tako nemamo zube nego šiljke,
divlje, nabrušene vrške, nesposobne
da shvate tvoje usne i tvoje obraze.

O sjeno bez svjetlosti,
ti radariš u dubinama
dvadeset grobova, dvadeset
vjekova praznih, bez zraka,
bez zraka, zraka, zraka.

Sjeno, na vrhove, sjeno,
na, vrhove istine zraka,
zraka, zraka, zraka.

___________________________

San

Na vesla, veslači!
Gil Vicente

Noć.
Mjesec, zeleni puž.
Na svim terasama
bijele djevojke gole.

Veslajte, veslači!
Iz zemlje kugla izranja,
u moru će umrijeti.

Zora.
Snivajte, djevojke bijele,
dokle kugla ne padne
u naručje valova.

Veslajte, veslači,
dokle kugla ne zaspi
u grudima mora.

___________________________

Sjeti me se na pučini

Sjeti me se na pučini,
draga, kad odeš
i ne vratiš se.
Kad oluja, draga, zabije
koplje u jedro.
Kad kapetan na straži
u kip se pretvori.
Kad telegrafski poziv
ostane bez odjeka.
Kad prednji jarbol
progutaju vali.
Kad na dnu mora
budeš sirena.

___________________________

Tko će jahati konja

Tko će jahati konja
od plave morske pjene !
Tko će u skoku jednom
prejahati more !
Vjetre, rastrgaj mi odoru !
Odbaci je, vjetre, u more.

Želim u skoku jednom
prejahati more.

Priveži me za kosu,
grivu vjetrova morskih !
Jer u skoku jednom,
pobijediti more hoću.

___________________________ 

Umre li mi glas
Umre li mi glas na kopnu,
ponesite ga dolje k moru
i pustite ga na obali.

Ponesite ga dolje k moru,
imenujte ga kapetanom
jednog bijelog ratnog broda.

O moj glase, ukrašen si
svim pomorskim znakovima;
iznad srca stoji sidro,
iznad sidra jedna zvijezda,
iznad zvijezde eto vjetar,
iznad vjetra bijela jedra!

___________________________ 

Žive vode

I.

Ponekad iz mora izbijaju
svi ružni snovi, što ih krije,
kad ne može pjevati.

Žive vode,
na obali,
Mrtve vode,
na pijesku.

Šuti more.

II.

Žive vode,
noću,
Mrtve vode,
danju.

Šuti more.

Ništa nije više zastrašujuće od poduzetnog neznanja. J. W. Goethe