Srečko Kosovel

Srečko Kosovel (Sežana 18. mart 1904. — Tomaj 27. maj 1926.) neobična je životna i pjesnička sudbina Srečka Kosovela, koji, do smrti , sa tek navršene dvadeset i dvije godine,nije uspio objaviti knjigu pjesama, a danas, neosporno, spada među najznačajnije pjesnike slovenačke poezije uopšte. Djetinstvo je proveo u Krasu, a školovao se u Ljubljani, gdje je završio realku, 1922, pohađao studije slavistike, romanistike i filozofije i živio sve do neposredno pred smrt.Ostao je trajno vezan za rodni kraj, kojem se, neprestano, u mislima i poeziji vraćao.Ljepota kraškog krajolika budi radost u njegovom oku, ali i tugu u srcu, jer, ponajčešće, predvečernja i jesenja atmosfera sela, taj suton poznog godišnjeg doba mijenja njegova raspoloženja i preovladava svijest da će sunce zaći, zagasniti sjaj i žar, a on ostati sam, putnik na putu samotnih, koji ne zna kamo se uputio, ali zna, osjećajući neizljećivu bolest na smrt, da je kraj tog puta izvjestan i neizbježan. Njegovu smrt natkriljuje sve tamnija hladnija sjenka smrti. Motiv smrt, postaje i ostaje, crno sjeme i mračno jezgro Kosovelove poezije, a neprestana slutnja smrti i stalni dosluh s njom uspostavljali su mjeru njegovog odnosa prema životu. Njegov ekstatičan doživljaj prirode i života preobratio se u ekstazu smrti, te je tankoćutni pjesnik krasa bio, istodobno, i tamnosluti lirik smrti. Razotkrivao je sve prisustvo haosa, “haosa u nama i oko nas”, ali nije rezimirao, nego ga je smatrao životom koji proživjeti. Za njega je realizam bio junaštvo gledati život kakav jeste, a ipak ga živjeti.  Pisao je i imresionističke i realističke, ekspresionističke i konstruktivističke pjesme, ogledao se u vezanom i slobodnom stihu, preuzima tradicionalne obrazce, ali unosi brojne inovacije, a pri tome ostajao samosvojan i prepoznatljiv, umjetnički svjež i trajno aktuelan i moderan. U pjesmi Otvoreno stoji: “U vječnost je moje srce otvoreno: iz Haosa u Kosmos”, i ta otvorenost i usmjerenost čini njegovu poeziju, pogotovo imamo li na umu dužinu ljudskog vijeka, uistinu vječnom. Intelektualno zrenje plod je neutoljive radoznalosti, stečenog širokog znanja i, za njegove godine, bogatog životnog iskustva, upliva raznorodne, ali, njegovim potrebma i zahtjevima, selekcionirane lektire, te kulturnog društvenog i stvaralačkog angažmana. Duha podjednako sklonog analizi i sintezi, nadnesen nad bezdan duše i kosmosa i, tačke njihovog sjecišta, zagledan u prošlost i u budućnost, zalažući se za nepatvorenost Istine, Pravde i Ljepote, odgonetao je tajnu Života i Umjetnosti, ostavljajući sve vidljiviji pjesnički i ljudski trag. Bio je uvjeren da je jedino kultura ona koja može da obnovi i preobrazi čovjeka i smatrao da je pravi smisao u umjetnosti za čovjeka. Srečko KosovelU Kosovelovim pjesmama u prozi, u tom lirskom-epskome žanru, u kojem se, mada to dosada nije dovoljno uočeno i istaknuto, takođe sa uspjehom nadahnuto i poetski životvorno okušao manje ili više uočiti, uočiti i romantičarsku i simbolističku baštinu i svijetsku i evropsku tradiciju pjesništva te vrste. Ponovo se srećemo sa intimnom neraskidivom, snažnom vezanošću za Kras, koji je pleneristički mizanscen, u gotovo svim tim pjesmama, ne samo ljubavi prema zavičaju i porodici, posebno majci, čiji ga glas neprestano poziva i uvjerava da će samo tu naći ozdravljujući lijek za svoju nezacjeljivu ranu, nego ljubav prema voljenoj dragani, koju naziva sestrom Lijepe Vide, kao i njegove opšte svemirske ljubavi. Napisao je: Zlatni čun, Integrali, a posthumno su objavljena Sabrana djela (1977). U pismu svojoj prijateljici Panici Obid-Mirijam, kojoj se u pismima ispovjedao, Kosovel je, 1923. godine, pisao: “Zašto živim i sad ne znam”. Stalno lažem samoga sebe da život ima velikog smisla.” U poslednjem pismu Mirijam , 1926, nekoliko mjeseci pred smrt, napisao: “A ipak živim, možda radi jedne tople zrake sunca”. I u tome nema protivuriječja, pogotovo ne za pjesnika koji je, kako kaže, volio da živi ali nije znao, i uzvikivao: “O logiko, ti strašna nelogiko života!”, potvrđujući tu logiku/ nelogiku svakim svojim stihom. U eseju Kriza čovječanstva, Kosovel piše: “A ne znaju tek preko smrti vodi u novi život”.

 

Balada
Borje
Buđenje
Ekstaza smrti
Finale
Impresija
Jeza je jedna
Kraj
Predsmrtnica
Sjeta
Starci

__________________________

Balada

U tihi jesenski čas
drozdak doleti na Kras.

U polju se
više nitko ne sreće,
tek drozdak
nad jalovim pašnjakom
lijeće.
I samo se lovac
za njim okreće.

Prasak u mir.
Sitan krvavi mlaz.
Drozdak je pao,
pao na Kras.

__________________________ 

Borje

Borje, borje, u tihoj jezi,
borje, borje, u nijemoj jezi,
borje, borje, borje, borje!

Borje, borje, tamno borje
ko stražari podno gore
preko kamenita dola
teško, umorno mrmori.

Kad se bolna duša nagne
jasnom noću preko gora,
čujem tajanstvene glase
i ne mogu usnut više.

Trudno borje sanjajuće,
umiru li moja braća,
umire li moja mati,
zove li me to moj otac?

Bez odziva borje šumi
ko u trudnim, mrtvim snima,
ko da umire mi mati,
ko da moj me otac zove,
ko da su mi bolna braća?

__________________________ 

Buđenje

Izašao sam iz biblioteke.

Volim ih: to su tihi, davni grobovi, pritajeni
koraci duša, davnina koja je za sobom zastrla zavjesu
i živi sama za sebe. Katkad volim knjige više
od ljudi.

Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davnina
je lijepa.

Tiha je poput onog prozirnog ozračja ispred
muzeja. Sunce stoički mirno sija – posvud žive
živahne riječi se prelivaju, blistaju; tu nešto živi
svoj tihi, pokopani život.

Govorili su da taj život nije život. Ko u njega
ulazi postaje tih i umire poput davnine.

Izašao sam iz biblioteke. Poljubio me oštar vjetar,
ozdravljivao me od svijetlih, mirnih snova
koji su živjeli tamo u polumraku.

A ipak mi se činilo veoma lijepim.

Kada sam se rasanio, činilo mi se da me
poljubila bijela djevojka u čelo; hladan poljubac,
činilo mi se da umirem.

I sjetio sam se da sam se rasanio u život.

__________________________ 

Ekstaza smrti

Sve je ekstaza, ekstaza smrti!
Zlatni tornjevi zapadne Evrope,
bele kupole – (sve je ekstaza) -
sve tone u usijanom, crvenom moru;
sunce zalazi i njime se opija
hiljadu puta mrtav evropski čovek.
- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -

Lepa, o kako će lepa biti smrt Evrope:
kao raskošna kraljica obučena u zlato
leći će u sarkofag tamnih stoleća,
umreće tiho, kao kad bi stara kraljica
sklonila zlatne oči.
- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -

Ali, iz večernjeg oblaka (poslednjeg
glasnika koji još objavljuje Evropi svetlost!)
lije krv u moje umorno srce
joj, ni vode nema više u Evropi
i mi ljudi pijemo krv,
krv iz slatkih večernjih oblaka.
- Sve je ekstaza, ekstaza smrti. -

Tek rođen, a već goriš u ognju večeri,
sva su mora crvena, sva mora
puna krvi, sva jezera, a vode nema,
vode nema da opereš svoju krivicu,
vode nema da njom ugasiš
žeđ sa tihom, zelenom jutarnjom prirodom.

I sve je veče, a jutra neće biti,
dok ne pomremo svi koji nosimo
krivicu umiranja, dok ne pomremo
do poslednjeg…

Joj, onaj kraj, onaj još zeleni,
orošeni zeleni kraj, njega još,
sunce večernje, hoćeš li obasjati
toplim zracima? Još njega?

More preplavljuje zelena polja,
more večernje vrele krvi,
a izlaza nema pa nema,
dok ne padnemo i ja i ti
dok ne padnemo i ja i svi,
dok ne umremo pod teretom krvi.

Zlatnim zracima sijaće sunce
na nas evropske mrtvace.

__________________________ 

Finale

Sam sam u sobi, ali ne samotan. Uz tiho svijetlo
se sabiram. Hoću dalje od ljudi, da im se približim.
Sam kao što sam.
Znam, moja svjetiljčica je mala, ali je topla.
Dovoljno topla da nas oboje zagrije, da se upoznamo
uz njenu toplotu. Hoću tvoje srce, takvo, kao što
je u samoći.

*
Pisao sam TI: Ako je život prokletstvo, onda
je samo za onoga ko ne pozna ljubav, za onog ko
je uzalud traži, za onog ko ju je izgubio.
Ti si mi odgovorila:”Živjeti – znači smijati se
krvarećih rana.”
Smijao sam se.

*
Ulice su isprane jesenjom kišom, a kestenja je
pao poslednji list. Moje srce je prazno. Bolestan sam
od smijeha, bolestan od riječi. Bolestan od ljubavi.
Vraćam se sebi. Kraj stola sjedim, uz svjetlo,
s mišlju na tebe. Juče je bila jesenja oluja. Vjerovatno poslednja.
Noćas sam sam. Umro bih, ali ne bih zaplakao.
A nisam tužan.
Samo sam tih.
I lijepo je.
Ispred prozora su crni kestenovi.

__________________________ 

Impresija

Bura je prozore raskrila.
Tople zvijezde
padaju u polja.
Proljeće.
Proljeće.

Bijela lica su zasjala
u modrini,
svila zašaptala
po dolini.

Stakalca neba
se razbila,
nad nama meki, tamni oblaci.
Svila.

__________________________ 

Jeza je jedna

Jeza je jedna, a ona je biti —
sred kaosa, sred mraka nijema,
tražiti izlaz i slutiti
da spasa nema i nema.

Ponekad se u ranjeno stijenje
razlije tih, zlaćani osvit
jutarnje zore — dalje, ah, htijenje,
pa makar već ćutiš — svoju mrtvu bit.

Kao da jutro rani
kad razgrne svoju koprenu,
kad razlije goruće slapovlje,
vikne ti pod gorom: Ustani,
gle, već gori raspuklo gorje!
Ti ga osjećaš i ne vjeruješ mu.

__________________________

Kraj

Dižem ti spomenik, hodočasnice,
hodočasnice, tumaralo!
Znam tvoje ranjeno srce
i tvoje isušene žile.
Dižem ti spomenik, hodočasniče.

Tvoja je riječ umirala
prije nego si je izrekao,
i tvoje djelo se rasulo
prije nego si ga započeo.
Tvoja je muka bila skrita
svijetu i tihoj, toploj riječi.

Umro si na putu, s glavom
na mrzlu kamenu,
i ne bi blizu čovjeka brata
da ti zaklopi oči.
U tvoje mrtve, otprte oči
usanjao se dan, grozan i sur.
Zato ti dižem spomenik, hodočasnice.

__________________________

Oproštaj od izbe

Ti, čovječe čemerna srca,
sada odlaziš.
Snovi o njenoj zlatnoj kosi
još lebde u večernjem svjetlu.
Napuštaš li nas, sada?
A ono je bilo jednom.
Svi intimni šaptaji povjerljiva tajanstva.
Utrnuo sam svjetlo.
Zatvorio sam vrata.
Otišao sam u tihu polumraku
i vrata su zaplakala.

__________________________

Predsmrtnica

Svatko će se domoći svog cilja,
samo ga ja ne ću doseći…
Prepun ognja, pun sila
neiskorišten u grob ću leći.

Oganj je da bi mi grudi žgao,
i ne će sve smoći ižgati,
bez umora, ja bih rado zaspao tada,
i ne ću moći zaspati.

__________________________ 

Robijaši

Putem crni jablani
kao udovice u crno zavite —
njihove kosturne ruke
žućkaste
kao grane zapuštene.

I ma kud krećemo,
krećemo kao u potpunu redu,
kao kažnjenici
usred nevidljivih stražara.

Idemo i umiremo,
ali moramo ići,
biti poniženi, prebiti,
i dobro je što imamo
mnogog vraga drugara. 

__________________________ 

Sjeta

Miriše zlatno voće.
Slamnati krovovi
kao zgrbljeni starci.
I samotni u polju
sivi zidovi,
a još samotniji
crni lugovi.

Tamo iza vrtova
sunce tone.
Žalosni psi gone
stranca i laju.
I ponovo usnu.

Večer je kao
zlatni lijes.
Lezimo u nj. 

__________________________ 

Starci

Starci, kažete nam,
starci, bolni i crnogledi,
starci u hodu,
u smijehu, u besjedi…

Tko je bio
koji nam prerano dao spoznati?
Gle, kako žalosno gleda ovaj konj!
Mati, mati, o mati!

Žalosne su slike prolazile kraj nas
svaki dan; svaki dan
vojnici su umirali, konji umirali;
plakasmo; utaman.

Sada su ove riječi bez suza,
riječi kao mrtvi slapovi
naša mladost potrošena,
naša sjećanja grobovi.

__________________________ 

Ekstaza smrti

Vse je ekstaza, ekstaza smrti!
Zlati stolpovi zapadne Evrope,
kupole bele – (vse je ekstaza!) -
vse tone v žgočem, rdečem morju;
sonce zahaja in v njem se opaja
tisočkrat mrtvi evropski človek.
- Vse je ekstaza, ekstaza smrti. -

Lepa, o lepa bo smrt Evrope;
kakor razkošna kraljica v zlatu
legla bo v krsto temnih stoletj,
tiho bo umrla, kot bi zaprla
stara kraljica zlate oči.
- Vse je ekstaza, ekstaza smrti. -

A, iz oblaka večernega (zadnjega
sla, ki oznanja Evropi še luč!)
lije kri v moje trudno srce,
joj, in vode ni več v Evropi
in mi ludje pijemo kri,
kri iz večernih sladkih oblakov.
- Vse je ekstaza, ekstaza smrti. -

Komaj rojén, že goriš v ognju večera,
vsa morja so rdeča, vsa morja
polna krvi, vsa jezera, in vode ni;
vode ni, da bi pral svojo krivdo,
da bi opral svoje srce ta človek,
vode ni, da pogasil bi z njo
žejo po tihi, zeleni jutranji prirodi.

In vse je večer in jutra ne bo,
dokler ne umremo, ki nosimo
krivdo umiranja, dokler ne umremo
poslednji…

Joj, v to pokrajino, še v to zeleno,
rosno zeleno pokrajino, še v to,
sonce večerno, boš zasijalo
s pekočimi žarki? Še v to?

Morje preplavlja zelene poljane,
morje večerne žgoče krvi,
in rešitve ni in ni,
dokler ne padeva jaz in ti,
dokler ne pademo jaz in vsi,
dokler ne umremo pod težo krvi.

Z zlatimi žarki sijalo bo sonce
na nas, evropske mrliče.

 ”Prijatelje stvara sreća, a nesreća proverava.” Seneka