WEB SITE NEWS »

Vladimir Nazor

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski političar za vrijeme Nove Jugoslavije, pjesnik, prozaist i prevoditelj. Predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječjeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.) Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) – djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.Na izborima 1934. Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike. Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene,1915., Nazor se sve više zatvara u svoj unutarnji svijet; u njegovu stvaralaštvu postaju dominantne teme unutarnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je očitija (ep Utva zlatokrila, 1916.; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922.; Pjesme o četiri arhanđela, 1927.). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zamjetna stalna težnja za promjenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji avangardni stilovi, posebice ekspresionizam, Nazor je — tražeći nov izraz i nove motive — pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali nove kvalitetne domete u svojem stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na otoku i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izvještačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa medu njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je knjiga poezije Niza od koralja,1922 te dvije zbirke autobiografske novelistike — Priče iz djetinjstva,1924 i Priče s ostrva, iz grada i sa planine,1927. Crikveničke proze (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, 1929.; roman Šarko, 1930.) tematski i kronološki znače nastavak njegova pričanja o samome sebi. Pokušavajući progovoriti o sebi „sada i ovdje” Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutarnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izoliranosti i samotarske udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio oblikovati kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okreće motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj literaturi prevladavaju socijalne teme (Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini, 1931.; ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije – Zagrebačke novele, 1942), a na području stiha dosta eksperimentira, varira razne ritmove i strofe (Deseterci, 1930.; Topuske elegije, 1933.). Usto počinje pisati dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (O hrvatskom jedanaestercu 1838.-1900., 1935.), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijskoj povijesti rodnog mu otoka (Pastir Loda, 1938., 1939.), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su dokraja bile iscrpljene. No, priključivši se partizanima, Nazor je revitalizirao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju (Pjesme partizanke, 1944., živopisni dnevnik S partizanima, 1945.). Istina, tu ima i podosta patetičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, no valja reći da je i to izljev Nazorova bujnog mediteranskoga temperamenta i vitalističkoga zanosa, a ne programatsko piskaranje po naruždbama komunističkih vlastodržaca među koje je stari pjesnik upao kao Poncije u Credo. Treba napomenuti da je to razdoblje u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (Hrvatski jezik, 1944.) , ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istaknuo i kao prevoditelj s nekoliko jezika (Dante Alighieri, Shakespeare, Heine, Carducci,..).

 

Ako se ikada vratim
Cvrčak
Crvena moruzgva
Ko božica mora
Kad sva si život
More nade
Nešto pluta
Ono što me nadahnjuje
Ovdje u srcu
Oči mi je začarala
Pero vuko
Prskaju se morem
Potraži me
Spajajući zemlju i nebesa
Stražari morski
Uz bregove
Uvala mala
Voljela je kao i ja

_________________________ 

Ako se ikada vratim

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude -
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.

_________________________ 

Cvrčak

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni teški jamb…
Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.

I pjeva: “Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dvije stijene, dva obronka postaše moji boc
i A glava – gorski vrh”.

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam.
….
… O, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
… Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan!

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.

_________________________  

Crvena moruzgva

Jedna crvena moruzgva
Pod samom površinom mora
Diše i uzdiše, rasteže se – steže
Ko da se nekud odseliti mora.
I dok je bunaca i lahor plažu
Pogled upire u plavu daljinu onu
Kud morska je privlači struja,
Za horizontom gdje snovi joj tonu.
Ne mari što prirasla je uz rivu
I znana što nije joj morska pučina,
Ipak bi rado otplovila tamo –
A kako kad plivati se – nije naučila?
Podne – samo na pučini,
Ko u gustoj paučini
Jedro se je neko bijelo
U sunčanom tkivu splelo.

_________________________  

Ko božica mora

Iz mora je ishodila
Vitka, čvrsta, uspravljena
Ko božica mora prava,
Ko rusalka, ko sirena,
Ko djevojka –
Koju oko vječno traži,
Ko djevojka čije draži
Mame više od najslađeg vina.
Sto bačava onog trena
Vina – ja bih za nju dao
Jer tko ima ko Božica
Tako lijepa dva obla ramena
Dva koljena dunjom zaobljena
Vitak struk i uzak bok,
Zato nije teško reći:
Ko božicu pravu
Stvorio je bog.
Gole, male dvije sise
Na grudima bijelile se,
Žutile se, zlatile se
Ko dva bijela obla žala,
Ko dvje krafne, breskve dvije
Žute, kasne – vinogradske.
Pa pomislim:
Otkud usporedbe takve,
Zbog čega joj grudi
Morskom sliče žalu –
Valjda zato što se kipar
Svemogući namučio
Dok je njih i bijele žale
Savršene izradio.
Zašto ko rumene krafne –
Stoga, što za njima
Ko za krafnama što prste peku
Kad ih majka prži o Božiću,
Usne žude
Srce željno sanja.
A zbog čega breskve kasne –
Žute vinogradske,
Zbog toga što voća slađeg
Na svijetu od njih nema.
Po sredini malih grudi
Nasred svake malina je zrela,
Rujem zore, tajanstvom užitka
Sokom čežnje poglede mamila.
Sitni kostim na bedrima
Tek što iz mora izašla
Božica je malo popravila
I zatresla bujnom kosom –
Misli sredit će se sama,
Pa po rivi prepunoj kupača
Put tuša se uputila.
Gleda pravo, ni lijevo ni desno,
Bolje grudi ističu se tako –
Iako ih nema zašto
Isticati.
Jer sve oči i onako,
Dok je rivom prolazila
Uprte su u nju bile.
Muške oči širom raširene –
Ženske gledale iskosa –
Da se sva omotala ručnikom
Opet bi se za njom okretale.
Dok korača i dok se tušira
Ispod hladna okreće se tuša,
Mati mila, kakova ljepota
Okružena šarenilom ljeta
Sunca, žala, veselih kupača –
Dok lak lahor lagana majstrala
Svježinom je sa pučine – ljubi.
Jedno noćno more, koje ne zna za san,
Muči se i stenje u dnu moje biti.

_________________________ 

Kad sva si život

Volim te kada si nepokretno topla
I ležiš uz mene tiha i mirna
Ko ljetna u srpnju bunaca,
Ko nepomični zeleno-modri borovi
Okovani sparinom mora, sumaglicom
I strašću sunca – ljetnog, žarkoga.
Kad sva si smirena dok ti ni jedan
Mišić na tijelu ne miruje.
Sva potajni pokret – sva život
Sva ljubav i skrivena strast.
Volim te kad sva se ljuljaš
Pod mojim željnim prstima,
Kad si ko more zatronuto
Lahorom jutarnjim laganim.
Volim te kada si podatna,
Uzburkana i topla
Ko bistro ljetno more
Kada ga popodnevni majstral
U sitne valove uvija.
Volim te kad se uskomešaš
Ko more po tramuntani,
Pa bijesniš, otimaš se
Ko moja mala barčica
Kada je zahvate
Zapjenjeni valovi
Tramuntane.
Sretne me i žena pa mi kliče: Dragi,
Pogledaj me! Ja sam lijepa, ja sam slatka.
U šatoru mome meki, topli sagi,
A na dlanu koža kao svila glatka.

_________________________

More nade

More zlobe, more tuge,
More jada i očaja –
Sačuvaj me dobri bože
Tako tužnih izričaja!
Zašto more punit jadom,
Zašto more tugom zvati,
Koga takva u životu
Zla sudbina samo prati?
Popet ću se na čičimak
Prelistat ću brda građe,
Gdje da moja topla iskra
Nesretnika toga nađe?
Da ga zagrlim u hodu
Pokažem vidike veće
I uvalu nade plavu –
More ljubavi i sreće.
Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

_________________________ 

Nešto pluta

Sjećam se djetinjstva, dok s ocem
Ribu smo lovili po bistromu moru.
Krenuli rano bi još po mraku
I usred konala čekali zoru.
Sjećam se, bunaca okolo barke
Ko led da je sledio kono cijeli.
Daleko okolo ni barke ni broda
Tek jarbol koji bez jedra – bijeli.
I dok bi sunce peklo nam leđa
Dok s ribom smo se vraćali kući
Kono bi blistao čistoćom mora
Svud kud nam pogled mogao pući.
A tad bih odjednom viknuo ocu:
Gle, tata, onamo nešto pluta,
Okrenimo barku da vidimo što je
Pa makar malo skrenuli s puta.
Da nešto u moru pluta bilo je čudno
Pravi je doživljaj za nas to bio –
Pa zapri u vesla nek barka juri,
Ta mlad si, snažan, veseo, čio.
I kad bi znojni doveslali začas
Do točke što sred bistra se mora crni,
Otac bi rekao: trula greda, borova grana -
Ajde polako opet put kuće obrni.
I opet od trule grede, od suhe borove grane
Zapri, pa sijeci bistrinu plavu,
Da ćeš još nešto vidjet u moru
Uzalud zuriš, uzalud okrećeš glavu.
Danas vesla ne tjeraju barku
Motor konalom valove stvara –
Al pazi da se ne omota oko propele
Kakova plastika, vrećica il krpa stara.
I kad bi moj stari u barci bio
Viknuo bih: Gle tata, onamo ništa ne pluta,
Okreni motor tamo, jer iz prljavštine ove
Nema kroz smeće drugog nam puta.
Daleko, daleko na otoku plavu
Znam hridinu suru sa česvinom stoljetnom,
Nju vjetrovi ljube u zelenu glavu,
U jesenjoj tmini i prozorju proljetnom.

_________________________  

Ono što me nadahnjuje

Ono što me nadahnjuje
Nisu pjesme
Ono što me nadahnjuje
Da mislim u ritmu
U strofama i rimama,
Već uspomene
Što ih još lišaj
Potpuno prekrio nije.
One se otrgnu iz prošlosti –
Misao sjetno uzbude
Kao da žele mahovinu, prašinu
Sa sebe stresti, otruhnuti
I opet koji slatki čas,
Koji trenutak usnuli –
Tužni il radosni
Kroz pjesmu oživjeti.
Zeleni se lijepi vinograd mojega oca,
Ovjenčan maslina vijencem, pod njime sanjari dječak,
Grožđe dok zre i sve jače pijev cvrčka se glasa, i more
Krkoči negdje daleko i nebeskom plove vedrinom
Dva oblaka bijela, tanka…

_________________________

Ovdje u srcu

Ovdje u srcu osjećam buru,
Ovdje u srcu osjećam jugo,
Ovdje u srcu nitko me neće
Spriječit da volim te dugo – dugo.
Ovdje u srcu nešto me peče,
Nešto me hladi, nešto me grije,
Ovdje u srcu osjećam: ništa
Nije kao što bilo je prije.
Ovdje u srcu osjećam nadu,
Osjećam čežnju, osjećam radost,
Ovdje u srcu osjećam sretan
Da mi se s tobom vratila mladost.
O vile vi naše, o sestrice bijele,
Još dakle, na zemlji vas ima,
Još vodite kolo gdje šumore jele
U planinskim luzima tima.

_________________________  

Oči mi je začarala

Na krevetu ležala je gola
I ruke mi oko vrata svila,
A ja sam se malo odmaknuo –
I gledao kako leži gola.
Sto godina kao da je prošlo
A bilo je danas – rano jutros,
I od tada svud je ispred mene –
Svuda leži na krevetu gola.
Dok sjedim za stolom, pišem pismo –
Ona leži nasred pisma gola,
Knjigu uzmem, čitati bih htio
A ona na svakom listu – gola.
Pogledam na ormar –
Pred ormarom stoji gola,
Na fotelju oko bacim –
Sjedi u fotelji gola
Isto kao na krevetu jutros.
Kad kroz prozor zagledam se
Ona – pred prozorom gola,
Oči zažmem, obuzme me tama
Usred tame – pojavi se gola.
Pa se čudim
Kako mi je oči začarala
Misli, pamet i htijenje svako
Ko da mi je malo jutros bilo,
Ko da čeznem da je još i sada
Na krevetu ispred mene –
Rasprostrta gola.
Sići ću k njoj u trščaku
S ključem od zlata,
Da otvorim vrata svim kulama vitim,
Svim dvorima skritim – u mraku.

_________________________ 

Pero vuko

Trčao sam s djecom ispod platnja.
Svi veselo vikali smo –
Lovili jedan drugoga.
I kada sam zaostao nešto
Jedan me je dječak
Udario otpozadi.
Hitro na zemlju sam pao
I očajno u plač udario.
Djed pred kućom
Promatrao dječju graju,
Moj plač naljuti ga
Pa otpaše kajiš
I juriti počne
Djecu oko platnja.
Al star je i polagan bio.
Djeca hitro
Ispred njega jure –
Djed ih ulovit ne može.
Kad su dječki to vidjeli
Svi se složno
Djedu rugat stali:
Pero Vuko!
Pero Vuko – vikali su.
Djeda su u selu tako zvali
Jer je bio širok – osrednjega rasta.
Ja sjedio plačući na zemlji
Djed jurio djecu oko platnja
A dječaci – svi vražiji
Sve su brži, veseliji,
Sve su jače «Pero Vuko»
Trčeći vikali.
Gledajući tu veselu trku
Sve su boli odjednom prestale.
Graji sam se dječjoj pridružio,
Skupa s ostalima
Pred djedom trčao
Iz sveg glasa «Pero Vuko»
S drugim dječacima
Djedu se rugao.
Goloj vili Marko u trnjaku
Vlas za vlasom s drača razvezivo,
Srh je treso žilicu joj svaku,
Put joj sjala ko od svile tkivo.

_________________________ 

Prskaju se morem

Prskaju se dvije
Ljepotice mlade
Stojeći do koljena u toplom moru
U majstralu i u suncu,
A nad njima nadvile se
Starog bora znatiželjne grane.
Prskaju se
A kapljice zvonkog smijeha
Miješaju se s kapljicama mora
I razliježu na sve strane.
Naokolo dječja vika
Odjekuje s pune plaže,
Dok kliktavim smijehom svojim
Dvje djevojke sve kupače
I bor stari – vesele i draže.
Na tri metra razmaknute
Zasiplju se kapljicama
Zasiplju se smijehom,
Još su mlade – netaknute
Niti friškom tramuntanom,
Nit istočnim –
Nit zapadnim grijehom.
A kose se crnim slapom
Kapljica niz leđa cijede.
Koliko će proć vjekova
Dok posive i posijede?!
Ma tko sada na to misli
Misli sviju pune su radosti
Pune sreće sa njihovih lica
I bezbrižne njihove mladosti.
A smijeh njihov i dalje se ori
Dok polijeva jedna drugu,
Kapljice se pune smijeha
Raznošene suncem i majstralom
Sve oko njih pletu
Zapliću se o borove grane
Ko svačiju žele rastjerati tugu,
Ko da žele kupače i plažu
Utkati u meku, baršunastu dugu.
Tamo u zatonu nasred pijeska slana
Bijelo jato spava mojih mladih dana.

_________________________

Potraži me

Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubòku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

_________________________

Stražari morski

Plamsalo podne nedjelje srpanjske,
Velmože kada k njemu doploviše
S makarske luke i župe duvanjske
I novoj kruni dare pokloniše.

Rastočki župan veli:-Gospodaru,
Hrasta ti odsad i mi smo ogranak.
Bog opet dignu našu snagu staru;
Opet će Mlečić plaćati nam danak.-

A kralju reče:-Neretvani!Moje
Kraljevstvo sad je tvrđava od mjedi.
Zavidnim okom Venecja nas gledi.

Hrvatska vama širi krilo svoje.
Vas,sinke župe junačke i stare,
Postavljam mora našega za čuvare.-

_________________________  

Spajajući zemlju i nebesa

Zagledan u modro iskričavo nebo
Pokušavam prebrojiti zvijezde
I pronaći poznata sazvježđa –
Modrina mi oči pije
Sjaj sitnijeh zvijezda zamagljuje.
One jarče, ko u moru svjetionik
Jarko sjaje nebom razasute,
Samo rijetke na jugu trepere.
Koju zvijezdu povezat bih mogao
Sa zvijezdama što po zemlji trče?
Kojoj zvijezdi gore u visini
Sjajne zvijezde oko mene liče?
Najprije se prisjetim Marije
O ogromnih njezinih očiju –
One dvije nasred neba
Sigurno su Marijine oči.
A koju bih nazvao Zvjezdana,
Koju Divna a koju Gordana,
Koju Sanja, koju Nikolina,
Koju Višnja a koju Grozdana?
Ajme meni, toliko je sjajnih zvijezda
Ko ptičijih po drveću gnijezda,
Ajme meni, toliko je slatkih djevojaka:
Crnih, smeđih, svijetlih uvojaka!
Ajme meni, kad bih sve mogao
Da zagrlim mislima, željama,
Da povežem zvijezde i djevojke –
Iskričave i plave uvojke!
Ajme meni, kum bih svakoj bio,
Ajme meni, svoj bih život cio
Izmišljao najljepša imena
Stvarao bih svakakva čudesa
Spajajući zemlju i nebesa.
Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka što sav blista od bjeline
Da odrežem dvije plahte mjesečine
Pa da ih stavim na postelju njenu.

_________________________  

Uz bregove

Nekako me noge ne slušaju,
Sve bi htjele uz bregove,
U zelenu maslìnatu
Kuda nedavno je Joze pošla.
A ovdje su Ivka, Jelka i Katica –
Igraju se kazališta
I deku su na prekuću
Ispod palme razapele.
A Joze je pošla uz bregove
Negdje plete sad nove svjetove,
Bunacu promatra i prati vjetrove –
U zelenoj maslinati.
Ja bih tako rado
Iza deke igrao se kazališta,
U ulozi ljepotana
Vragolana nekog – nastupao
Da se vrte oko mene
Ivka, Jelka i Katica,
Al me noge vuku, vuku –
Al me vuku uz bregove
U zelenu maslinatu.
Neodlučno stojim
Gledam put Ivkine kuće,
A noge se same kreću
Hoće cestom uz bregove
I nije im stalo
Što igrat se, lijepo, mogu
Kazališta ispod palme
S Ivkom, Jelkom i Katicom,
Pod deku se zavlačiti.
Noge vragovi su pravi,
Sve se lijepo polako okreću,
Sve lukavo, ko nehote
Sve me vuku uz bregove –
U zelenu maslinatu.
Kao zlatne kule plavih dječjih gatka,
Kao trijem duga iznad cvjetna granja
Blistali su dvorci što ih moja sanja
Zrakama sunčanim u mladosti satka.

_________________________ 

Uvala mala

Od svih pogleda skrivena
Jedna uvala mala
Puna pijeska i plitka mora,
I sitna – u džep bi mi stala.
Sa sjevera, s istoka nad njom
Visoka strma stijena
Kroz sitni ulaz s juga
Plaže je mareta lijena.
Sunce zažeglo u stijene
Blješti po plaži od žala,
Ulaz joj uski brani
Od pulenta, juga, majstrala.
I u toj uvali maloj
Od cijelog svijeta skriveni
Uživali smo u toplomu ljetu
I ja sam u njoj – a ona u meni.
Al jednom bar da mi je
Do sunaca samije’
Visoko na gori
Gdje šumore bori.

_________________________ 

Voljela je kao i ja

Voljela je isto kao i ja
Ležati na stijenama uz more
Gledat igru paukove mreže
Po zaspaloj površini mora
Kad se tihi južni vjetar
Odseli daleko negdje za pučinu.
Vjetrić utihnuo – tišina se
Usred ljetnog neba ugnijezdila
Al ostale razigrane oči paukove mreže
Pa sve plove, plove – u mjestu stojeći
Sa zrakama igraju se sunca,
čudne šare igrajuć se pletu.
Voljela je isto kao i ja
Punit oči duginim bojama
Plavetnilom mora što ga nebo zlati
Paukovom mrežom morem razasutom
Što u srce zapliće ljepotu
Osjećaja čudnih budeći toplotu
Dahom mora, tajni neslućenih
Koje više od bujice slatkih
Uzdaha, usklika, riječi
Više nego sto vedrih pjesama -
Jedno s drugim sa morem nas spaja.
O duše vi žarke, sve prastare varke
Iz vaših ograda ganjajte –
I sanjajte, sanjajte, sanjajte!

 Oznaka modernog vremena je metafizična zaglupljenost čovjeka. Franz Werfel