Zal Kopp

Kako opisati svoj život? Rođen sam 1956. godine, u godini majmuna kako kažu Kinezi. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno lijepim trenutcima. Zato su sjećanja na te dane vrlo tiha i nježna. Uvijek sam se igrao sa svojim vršnjacima. Posebnost tome je što smo se svi voljeli igrati pokraj najdražeg prijatelja, rijeke Drave. Kad god se sjetim tih trenutaka moj osmjeh postane nekako djetinjast. Učini mi se da sunce zajedno s pticama u njemu pjeva. Nakon djetinjstva i njegovog sanjanja stiglo je buđenje. Zakoračio sam u pravi život. Školovanje je bilo duže od mog djetinjstva, ali ne dovoljno za sve ono što sam želio učiniti. U međuvremenu stizala su i razmišljanja o budućnosti u kojoj su se nazirali posao i stvaranje vlastite obitelji. Danas znam da su mi sva ta iskustva pomogla bolje razumijeti sebe i uživati u svijetu koji me okružuje. Nakon svih godina shvatio sam zašto Kinezi govore kako je život kratak za učiniti mnoge stvari, i da nije važno jesmo li svinje ili ljudi u tom životu. Važno je znati kako otvoriti srce i dušu. Cijenim razmišljanja ljudi koji su oduvijek bili osjećajni. U svom hodanju kroz život često sam primjećivao kako zajedno sa mnom hodaju riječi. Šetnje s njima ponekad su bile šutljive, ponekad glasne. Iz tih naših druženja nastajali su stihovi koje sam obznanio u svoje četiri knjige poezije i jednu knjigu proze. Najteži korak bio je započeti ispisivati te duge razgovore. Nakon uvjeravanja samog sebe kako to mogu, tiskao sam 2005. godine prvu knjigu poezije Pod mostom moga tijela . Odmah, nepunu godinu dana nakon nje izašla 2006. godine druga knjiga poezije Govorim poljupcem. Treća knjiga Dragocjeno trajanje izlazi 2007. godine, a na nju se nadovezuje Osijek, moj lega dnevnik mojih intimnih razgovora sa gradom u kojem sam odrastao, u kojem živim i koji me najbolje poznaje. Knjiga poezije Otmjeno obnaženi izlazi 2008. godine. U pripremi su knjiga poezije, Kušati nagost i drugi dio eseja posvećenih mom gradu Osijeku, Osijek, moj lega 2. Osim svojih knjiga, uredio sam ili napisao predgovore za tridesetak knjiga. Drago mi je što su me ljudi prepoznali i odlučili mi povjeriti svoje rukopise. To prijateljstvo kroz pisanje, druženje sa knjigama, internetom, a posebno poezijom, dragocjeno je iskustvo, jer mi između ostalog, pomaže razumjeti vlastite osjećaje.

Čitanje pjesme
Čežnja
Imam te, imaš me
Jedno obećanje, jedna molitva
Miris ljubavi
Pod mostom moga tijela
Početak večeri
Pod svodom
Poslije ljubavne noći
Sve ti nudim
Ti, ja i nitko između nas
Vrsta mira

____________________________

Čitanje pjesme

Što ti, mila, ovom pjesmom želim reći?
Naša ljubav lutalica nije, niti se ona skita
baš u onom času, kada pomišljamo leći,
ona u nama Pjesmu nad pjesmama čita.

Nas dvoje bez i riječi jedne, usred tame,
kao dvije rajske ptice širimo posteljom krila
i polijećemo nebom među zvijezde same,
u sazviježđe, gdje se oduvijek  ljubav pila.

Medom iz saća svojih naše usne poji,
sa izvora njenih strasti ona nama daje.
Slatke sokove pravi, pa nas nježno doji,
donosi miris vječnosti i u nama traje.

Tebe, zaručnicu moju, poput bijelih snova
prinosi na njedra, meni, zaručniku tvom,
pa nas u zagrljaje tihog jutarnjeg zova
na počinak prima, u mirnom osmjehu svom.

Jedino nas ona dalje smije voditi i može,
jer po svemu onom što u nama jest i vidi,
Pjesmom nad pjesmama njeni stihovi se množe,

jer snagom našom nijedan od njih se ne stidi.

____________________________

Čežnja

Svakog me jutra  probude jablani i lipe
i u drvorede svoje povedu, pa s ravnicom zapjevamo.
Tada, niz brazdu, zvukovi poteku i njivom melodije kipe,
a suncokreti s klasjem dodirnu bogato prostranstvo samo.
U mom osmjehu, što među krošnjama sa izvora lagano teče,
ispletu vijenac i u tvojoj ga kosi zlatnim nitima vežu.
Tako iz dana u dan ponavljaju svaku veče’,
pa u mislima mojim s tobom liježu.

Kad rijekom u odlomljenom ledu pođem,
nestanem pod vodom i  zajedno sa njenim valom,
u naručju zimskog sjaja, tvojim nježnim obalama dođem.
Visinom se planina raširi i dolinu ispune boje svojom hvalom,
utihnu vinogradi, pa se tebi potoci sokovima primaknu
i iz svog sna ples započinju, ne bi li rasplamsali strasti
da s našim dodirima blaženstvo ljubavi dotaknu,
jer samo u nama, s našom dušom mogu rasti.

Dogodi mi se tako, da u srebrnoj lađi stojim,
te iz okvira neba ukradem pomalo od leta ptica,
pa preko mora, iznad tvojih misli, mirisom doplovim
i u praskozorje zastanem, dok si još nijema, pokraj tvog lica.
Usred oblaka i vjetra, kao mornar, tada razvijem jedra,
tu na početku, gdje se tvoje oči odmaraju snene,
pristanem i zagrlim nježno usnula tvoja njedra,

i spustim tiho dušu svoju na pučine njene.

____________________________

Imam te, imaš me

Imam te kako bih upoznao sebe,
željan  i topao od kože meke,
obrazima, mila, služim tvoje ruke.
Noćas iskrim čežnjom tvoga tijela,
u svijetu mom uvijek si dobrodošla,
i san moj jednak požudi u tebi,
bjelinom bedara tvojih teče.

Imaš me da ti poljupce točim,
i željna mene nanosiš svoje prste,
usnama, draga, slatke mirise vezeš.
Noćas u tvoju kosu uzdahe stavljam,
u svijetu tvom oduvijek sam sretan,
jer snom svojim dišeš usred mene,
i mojim bedrima mjesečinom šumiš.

Imamo sad dovoljno uzavrele krvi,
licem u lice, u srcu zagrljeni nježno,
kao boja daha ispod zaljubljena neba.
Između nas su krupne oči zvijezda,
i pretvaraju misli u kristalne strasti,
a taj žar beskrajne ljubavi naše
imamo na postelji životom cijelim.

____________________________

Jedno obećanje, jedna molitva

Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći
i dodirnuo sam nebeske bisere tvoga tijela.
Ali zar je uopće potrebno spominjati hrabrost!?
Buduća se svjetlost kao voda ljeskala u meni,
i poput lahora sam putovao preko tvojih usana,
a ploveći tobom sve se otvaralo poda mnom,
u tvom mirisnom tijelu bio sam bliže svemu.
Ispunjen  toplom bjelinom blistave utrobe,
posebno pamtim kako sam od snova rastao
dok si mi u nedjelju slijetala grudima na obraze.

I mogao bih redati zvijezde koje tad upoznah,
mogao bih iz tvojih prepona poslagati iskre,
ali snažno nastavljam rukama rubom tvoga bića
i šećući po mekoći što treperi mojim prstima,
širim tako uzdahe kroz obilje ustreptale čežnje.
Pjena tvog obrisa još je u meni i nebeski buja,
pa se jedva suzdržavam u prostranstvu dodira,
koristim noć provedenu s tobom kao postelju
a tvoja znatiželja u mojoj sve jače podrhtava
i naručje naše postaje dom ljubavnih zagrljaja.

Jedno obećanje, jedna molitva jedne noći,
dovoljni protiv svih probdjevenih iluzija sna.
Različito usamljeni hodamo plavim jutrima
i s ostalima ne hvatamo tanke sjene istine,
već od tvojih očiju do mog pogleda ležimo,
a jesen spaja naše daleke poljupce u cvijeće,
i hoće zaživjeti isti zrak ispod naših vjeđa,
ali prvo moramo srcem neba tiho zadrhtati
i zajednički se otisnuti kroz usjeke horizonta,
tek toliko da s pticama uspavamo daljinu oblaka.

____________________________

Miris ljubavi

Zamišljam da tražim raskoš cvijeta u beskraju noći,
pa me misao odvodi na kraj pravca svjetlosti,
gdje nalik nejaku leptiru iznad mraka izvodim let
i usavršavam svoje putovanje putenim snovima.

Pogledaj sada ovo, budan nasred suhog dana stojim,
nešto iz mog tijela tjera jecaj i nikoga ne zovem,
stavljam na usne suzu i plač nagriza boju lica,
tuga mi se poput koštice u grlu igra osjećajima.

Zamišljam svoj hod muškarca kako se tvojim bićem širi,
činim sve da oskudne godine odjednom nadoknadim,
pustinje sklanjam, a rijetkim oazama donosim više vode,
nebom se moje oči slade i mjesto u srcu čistim.

Dopusti mi da isklijam iz tebe i jabuku ljubavi ti dam,
kao dobra stara navika krasiti ću ljepotu kojom sjajiš,
posjećivati ugasle tokove, nicati njihovim izvorima
i krvotokom nagovještavati plavu boju dubokog svemira.

Zamišljam da nigdje kao u tebi neću mjesečinu ubrati,
glazbom tvoje kose harmoniju svog tijela uljepšati
i neću jezik zemlje bolje razumjeti u govoru kiše,
jer samo sa mene uvijek silaziš zrela i vječno žensko.

Iskoristiti ću naviku mora i tiho ukrasti vještinu oluje,
donijeti mir ravnice po kojem vjetrovi urezuju brazde,
brojnim prstima kretati se sa zviježđem milog tijela
i raskošnim dodirima tvoja bedra ovjenčati strastima.

Ako zamislim sad sve to, u meni pticu, a u tebi nebo,
pjesmu što odjekuje šupljinom nekadašnjih kaveza
i slobodu kako se zrcali našim dvjema sretnim dušama,
postati ću beskonačni miris ljubavi tvog vremena.

____________________________

Pod mostom moga tijela

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.
Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.
Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.
Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tvoje tijelo nudi
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa sa usana tvojih želju skidam.
Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog stomaka unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.
Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

____________________________

Početak večeri

Večeras, draga, slavimo našu ljubav iznad zvijezda.
Ne žurimo, mila, naša sreća nikamo neće uteći.
Postavimo prvo stol i na njega zdjelicu crvene riže,
tom hranom života dostići ćemo beskonačnost sna.
Upalit ćemo dvije svijeće na svijećnjaku neka sjaje,
dok uživamo besmrtnost kraj pšenice i suncokreta.

Prije večere lice ću ti srebrnom mjesečinom umiti,
zatim bijelom zrakom vitki vrat ogrlicom ukrasiti
i s osam dragulja poljupcima latica je optočiti.
Sjesti ćemo i nazdraviti nektarom od ljiljana i ruža
i  tako spravljeni napitak čist iz lotosovog cvijeta,
vrući poput prepelice naiskap s uživanjem popiti.

Dok budemo večerali  pjevom ću ti u srce zasjesti,
blagim drhtajem primaknuti sve svoje ustreptale misli
i da mene muškarca prihvatiš u tebi želju razgrnuti.
Nježnim ću zanosom obasuti tvoje lice trepavicama,
napojiti kapima bistrog narančinog soka vrele usne
i natopiti polja tvojih grudi nebeskom rosom žada.

Zagrliti i usred zlatnih vrtova horizonta te dovesti,
milovati tvoja meka bedra rajskim mirisima narda
i na proplanke stomaka tiho pustiti medene uzdahe.
A zatim ćemo kada završimo s jelom voditi  ljubav
u kraljevstvu, gdje ćeš se ženom i kraljicom osjećati
i pod tijelom svoga muža i podanika uživati i vladati.

____________________________

Pod svodom

Kad pored mene prolaziš u oku mi se prozor otvori,
napnu me strasti i nezadrživo tijelom protutnje.
Poslije toliko godina proljeće u meni naraste,
sjene nestanu i poput oluje muškarac iz mene progovori,
napokon ti tada , iz tijesnog mraka i podmukle šutnje,
spokojno mogu prići i povesti u horizonte plavičaste.

Tamo, pod oblacima tišine, da nas ljubav ne bi mimoišla,
prostrijeti te pored srebrnog mora i s mirisima okupati.
Milovati, dok ti još slaba krila za toplinom visine žude,
primiti za ruke i kad u odsjaje kasnih večeri budeš ušla,
primaknuti sebi, zagrliti, a svoje tijelo i svoj život predati.
Osjetiti ćeš, u trenutku, kako nam se prostor i vrijeme nude.

Moja ljubav i odjeci njeni, parkovi, polja i ravnica čista,
zgusnute želje, tokovi rijeka i šume razgranatih krošnji,
obale tvoje s krikom galeba, u tragovima planina i njihovih voda,
sve će se to, poput poteza sudbine i njenog maestralnog kista,
predati zauvijek nama, u prvoj od vječnih jutarnjih košnji,
kad se budemo izvijali u zanosu slasti, ispod modrog svoda.

____________________________

Poslije ljubavne noći

Poslije ove ljubavne noći
gledam tvoje umorno tijelo.
Ljubav, što smo dobili,
tiho dozrijeva u našim pogledima.

Tu gdje ti snivaš, mila,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
i tu, dakle, pokraj tebe, spuštam glavu.

I dok osjećam tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, tebe.

Kako da ti kažem, izabranice moja,
vrijeme među nas nikada neće stići
i tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač upornošću nestaje.

Ne boj se, draga, ovdje sam ja,
budan drhtim nad tvojim polusnom.
Od početka te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje.

____________________________

Sve ti nudim

Sve ti nudim, što se ponuditi može,
varku sunca, da te osmjehom razbudi,
zrno uzbuđenja i klicu radovanja.
Ne nudim ti možda, već kičmu svoju
sa mramorom, u stijeni što je srasla.
Ushite preko polja i jablanovih krošnji
mirisne obrise otvorenih šuma nudim.
Zajedno ti nudim poljupce u kosi
i na obrazima zagrljaje mojih ruku.

Sve što ti nudim ponuditi želim,
jer ne smiješ ući u maglu gustu,
niti bez mene kroz horizont proći.
Uzdignuti moraš i trebaš vidike svoje
i u snovima vrh ove pjesme osjetiti.
Zavjetrinu nudim i toplinu njihovu,
da tijelo tvojih misli prihvati sjaj
i nad proplankom osmišljene duše
otkrije mjesto pradavne istine.

Sve sam i sebe ti nudim,
da uz mene ženom se osjetiš
i u meni muža i razum pronađeš.
Dobro ti nudim za našim stolom
i kad posteljom raširimo tijela.
Cijelu vječnost nikako uzalud
već onako, najdraža moja, stvarno.
Nudim, da ti godi zauvijek
i onda kad nas stigne starost.

Sve nudim tebi, drugo i ne želim,
ništa mi i ne treba, sve u tebi imam,
ja ne štedim sebe i zato se nudim.
Ne nudim, jer ne znam,
već znam, da imamo, ja u tebi
i ti u meni, ono što nam treba.
Ponuđeno nježnošću prihvati,
i radosno ljubav prigrli,
jer ćeš znati, kako mi uzvratiti.

____________________________

Ti, ja i nitko između nas

U boji sjajne zrelosti, u tišini ispijamo uzdah,
umjesto šećera dodajemo jutarnje poljupce,
u mirisnom pogledu sretni udišemo šaputanje,
nijednom riječju ne ometamo požutjelu jesen,
jer smo prisutni na zlatnim stazama milovanja
ti, ja i nitko između nas u boji sjajne zrelosti.

Rumenilo za vratom od ogrlice jutarnjeg neba,
po obrisu blistavih usana klize uske jagodice,
a iznad lišća kroz tihu škripu gradskog snijega
u prostor tankih prstiju dopiru cjelovi daha,
i drhtimo sljubljeni samom svetošću zagrljaja
ti, ja i nitko između nas i rumenilo za vratom.

Pod očima plavog dana ispovijedamo ljubav,
na čistom suncu udišemo toplo svjetlo života,
i najljepši smo kad u nama dodiri blago trepere,
jer tad započinje tijelo sretno kružiti srcem sna,
pa noć koja se tiho otapa prelijevamo u strast
ti, ja i nitko između nas pod očima plavog dana.

____________________________

Vrsta mira

Vrstu mira s kojim te raspoređujem u sebi
nalazim u pogledu hrasta i šapatu krošnji,
iskonskoj stoljetnoj priči plodnih ravnica.
Ne preispitujem njegov početak, već odsjaje
svih kiša i huk svih vjetrova istinski sanjam
kako tvojom utrobom nižu predivne bisere.

Moram priznati, neiscrpne su visine misli,
neuhvatljive dubine srca iz kojih sada izlazim
i neiskorištena snaga mjesečine kojom klizim.
Sve bogatstvo što me pretače u divne osjećaje
i bezbrojni titraji nastali u pomaku vremena,
izvlače na moje dlanove najhrabrije pokušaje.

Ne uspijevam uvijek potpuno stići tvoje tijelo,
već krugovima plamenog prstena obuhvaćam
tvoj struk što se izvija neponovljivim žarom.
Prstima pomalo udišem toplinu mirisne kože,
oprezno skupljam svaku kap sjajnih uzvisina
i povremeno se vraćam, nudeći nove drhtaje.

Otkrivam, poru po poru, kako rađaš vatru,
kako pred moje dodire trčiš beskrajno zagrljena
i dočekuješ me optočena slatkim strpljenjem.
Uzdišeš preplanula i požudom izvijaš poljupce,
bojom strasti prekrivaš svako moje milovanje
i dušu obogaćuješ neponovljivim sazviježđem.

Kad me tako ovjenčaš ljepotom i skupiš u sebe,
pa ispod mojih vjeđa prisloniš nježni osmjeh,
izmislim način i postelju pretvorim u sanjalište.
Zakoračim pogledom hrasta tvojim obrazima,
dovedem šapat krošnji točno iznad naših pokreta
i zauvijek naše otkucaje srca pretočim u ljubav.

Poeziju pjesnika Zal Koppa možete čitati i na njegovim osobnim stranicama, www.zalkopp.com, ili na stranici blog.zalkopp.com