Danilo P. LOMPAR je rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je knjige poezije: Dukljanski dvori i anđeosko lice bogova, Dignitas, Cetinje 1997; Mistična tišina bitisanja, Dignitas, Cetinje 1998; Tragovi ruža, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 1999: Svjedočenje noči, Dignitas, Cetinje 2000; Dodir bezmjerja, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2001; Umaknuti bezdanu, DUKS, Podgorica 2003; Biblijska tuga, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2004; Tako su mislili pjesnici, samostalno izdanje autora, Cetinje-Obod 2006; Objavljen mu je i cd poezije (prvi u Crnoj Gori jednog pjesnika) „Dok sanjah o tebi Ana Marija“ Montenegrin Universal Theatre – Podgorica 2007- (četrnaest pjesama od kojih je većina prevedena u slovenačkom časopisu «Dialogi») izabrane iz gotovo svih njegovih knjiga, u interpretaciji poznatog crnogorskog glumca Slobodana Marunovića i muzičke pratnje poznatih crnogorskih muzičara (profesora gitare) Srđana Bulatovića i Darka Nikčeviča. Objavljivao je poeziju u mnogim časopisima, a najznačajniji su: „ARS“ časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja (Crna Gora) i „SVESKE“ (Srbija). Zastupljen je u izboru savremene poezije u Crnoj Gori („FLUID“ Juventas – Plima 2006.) sa još devet mladih pjesnika i izboru savremene poezije devedesetih – BIBLION, CDNK, Podgorica 2006; Učesnik je značajnih festivala poezije. Živi u Podgorici. Član je Crnogorskog PEN Centra, Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Mediteranskog kulturnog centra Crne Gore.
Biblijska tuga
Bez poveza za oči
Da bi jedni drugima gledali u oči
Dodir bezmjerja
Hram vaznesenja
Jezik uzrok postojanja
Jedino nas riječi mogu pomiriti s Gospodom
Kad pjesnik sanja da živi pjesmu
Lažni idoli
Lavirinti vremena i biblioteke
Marija Magdalena
O tome će se govoriti
Opčinjenost imaginacijom
Proviđenja II
Pozitivna apokalipsa
Primamljiva nedokučivost
Pismo lovcima na ljudske glave
Rade Šerbedžija
Snoviđenja prolaznosti
Šekspirov predsmrtni monolog
Zaziv bistre duše
Biblijska tuga
1.
.
i na kraju bićeš
znaš
na početku
Lavirinta
Biblioteke
i jedno jedino
pitanje
neće dobiti odgovor
(svijet je nestalan od početka)
ali će postojati
trag
(međ mnoštvom)
da pokušao si
bitisanjem
ne biti iluzija postojanja –
stravičnog kruga…
2.
Biblijska tuga
(koju Hrist ostavi
raspećem
kao moć rijetkima)
spasava u trenucima
neproslovljene pustinje papira
riječi su blizu
samo trebaš ostati
budan do kraja
naravno pod uslovom
da u tebi ima
sjećanja na prethodne
Lavirinte – Živote
da u tebi ima
Biblijske tuge
____________________
Bez poveza za oči
ako pozeliš
kroz poeziju
da umakneš
iz nevješto prikrivenog
logora mozgova
osjetićes devet krugova
Danteovog pakla
tvoj bijeg će biti
upisan
i sve će učiniti
ključari sudbina naših
da tvoje tijelo predaju
u ruke Gospoda
(naši nas neprijatelji
tjeraju pravim putevima)
a ti ćes i dalje
misliti na stihove
i na nju
koja će biti ponosna
(ako se probudi
iz magle vremena)
što nijesi pristao
na ovaj Aušvic
Jevreji su
oduvijek znali ko su
i kad bi se nalazili u logorima
svojih tijela
duše su im uvijek bile slobodne
a ovdje –
ako nekom slijepcu
i došapneš
da mu je stavljena
žuta traka oko ruke
slobodnog tijela
a zarobljene duše
otrčaće
svom dželatu
(začuđen sto si jos živ)
i reći
da se opet šetaš
bez poveza za oči
2006.
___________________
Da bi jedni drugima gledali u oči
stišajte sumnju
u moje riječi –
dobronamjernost
otkrivanja vremena
ne proglasite
naglašenost emocija –
za ludilo
(ljubav se mora
i izgovoriti
za nju moraju čuti
i oni što mrze
ne bi li se predomislili)
stišajte ljutnju
kad osuđujem nepravdu
laž
ili pohlepu…
to je i sopstvena
opomena –
neophodnost
da bih vam gledao u oči
stišajte strah
jer priznaću vam grješnost
(dovoljnu –
moje izdvojenosti)
tu sam
na zemlji
sa vama
i vrijeme
odgovoriće
da htjedoh
prizvati
potrebu
za osjećanjima
(da bi jedni drugima
gledali u oči)
voljeli
i kad saznamo
za one
što ljubav ne govore
____________________
Dodir bezmjerja
činilo nam se
da vrijeme miruje
samo onima
koji žele stvarati
(ili već stvaraju)
naslutili smo
sve ostalo je
– puka
vjekovna igra čekanja
bespovratnog sna
pored toliko čudesnih
stvari prolazismo
i u njima opažasmo
smislenost –
lijek
ili huk vječnosti
našeg postojanja
život je ogromni san
iz kog se rijetki
probude pred
konačni…
dodir bezmjerja
s pomenom
ili bez
____________________
Hram vaznesenja
1. «Tako sam tužan naučio odricanje:
ničega nema tamo gdje riječ nedostaje»
Stefan George
proći će i posljednji dan
kao što i ovaj dan prođe:
s čim ću pred smrt uzaludan
valja mi strpljivo čekati da dođe
stih kroz noć u kojoj moram
da bih se usredsredio biti sam
– privremena samoća ključ je svih zora
u kojima stanuje: Poezija – Hram
odvajkada posjećivan sanjarima slova
slogova i zvijezda jezika bogosluženja
ljudima s priviđenjem Bez sopstvenog krova
nad glavom. Samo nebo. Hram Riječi – Vaznesenja
2.
koja je vječnog govora tajna?
tišina je moja najbolnija daljina!
kuda vodi nijemost beskrajna
praznina da li je? – kazna zemaljskog čina
zato ne skidaj pjesničku togu!
rekoh ti «odrekni se i bićeš srećan»
vrati se hramu uz zahvalnost Bogu –
što omogući da ne budeš sasvim sjetan
____________________
Jezik uzrok postojanja
1. «Jezik je uzrok svemu,
a ne djelovanje»
uzalud si pokušavao pobjeći Sofokle
od života –
neraskidivog od pjesme
tugu si prihvatio
kao neminovnost čovjeka
koji razmišlja u stihovima
tek sada počinješ živjeti
da bi pisao
(na početku si pisao
da bi preživio bol svakodnevice)
shvatajuć
nemogućnost čovjeka
da bude istovremeno prisutan
u različitim mjestima svjetovima vremenima:
uvidio si da to mogu samo Pjesnici
2.
tvoje nemirenje
da čovjeka jednom neće biti
(zar ni na prašnjavim
policama
gradskih biblioteka)
prizvalo je neprestano
razmišljanje o Tragu
i Jeziku
od tada pišeš
znajući
da je Jezik
glavni uzrok postojanja
i razlog
da se izdrži – odživi
pjevajući njemu u čast
____________________
Jedino nas riječi mogu pomiriti s Gospodom
dok pitasmo se
čijim bismo imenom –
djelom
mogli izmjeriti
našu udaljenost od Gospoda
sve što učinismo
uglavnom
bješe lako dokazivo
da je zbog sopstvenog zadovoljstva
zato
naša tuga
nadvladavaše sreću
sve drugo je iluzija
iz koje sebičnost
crpi snagu
za život
jedino nas riječi
mogu pomiriti
s Gospodom
(u radostima čitanja
mogu uživati svi)
naše postojanje
u dva svijeta
učiniti jednako smislenim –
izusti jedan od prvih pjesnika
2007.
____________________
Kad pjesnik sanja da živi pjesmu
tužan
(čini mi se vjekovima)
do beskraja
kao skitnica koja nikad
ne prestaje da skita
i vječito se nešto pita
čak i u sreći
zamišljen
nad svijetom koji spava
da bol preobrati
u ljubav
riječ
i san
jeste:
tuga ga (tjera)la
na pjesmu
al pjesma će probuditi
vaš duh
da kad kiša pada
(a čovjek je kao kiša)
osjetite i čovjekov pad –
sjetu
ali i nesebičnost:
svjetlost bdjenja nad njim
da tišina
ne bude praznina
spokoj da vlada:
svima zvijezda
na grudi da padne
da se svaki čovjek
može osjetiti pjesnikom
(jer je jačinom duha
počeo da sanja)
a svaki pjesnik
i izvan pjesme čovjekom
(jer je kao nekolicina pjesnika
počeo da živi plemenitost
sopstvenih stihova)
____________________
Lažni idoli
uvidjevši
da nećemo odustati
odbaciše nas
kao neznavene
proglasiše jereticima
znajuć
da većina
neće istraživati
a malobrojni
dok otkriju
naše riječi
oni će postati
neprikosnoveni
sudionici
imaginacije
i stvarnosti
ipak
znali su
da vrijeme
ne griješi
bila im je dovoljna
i sadašnjost
u kojoj
(sladostrasno prihvatajuć
iluziju
uljuljkivanja)
misle da izgledaju
i drugima
kao konačna mjera
svijeta
barem na tren
da su nečiji idoli
____________________
Lavirinti vremena i biblioteke
s vremena na vrijeme
živjeli smo
u snovima
koji ne bijahu uvijek
bliski bajkama iz djetinjstva
košmari
(odsanjani kosturi
budućnost našeg obličja –
brzometna stvarnost)
i tek kad obneviđe
shvatismo
to nesvjesno nestajanje –
život na javi
1997.-1998.
2.
ispisivali smo
sudbinu sjećanjem
(a proglašavali su nas
za proroke)
i to je bio znak
da vratili smo se
na početak kruga –
zatočeništva
duše u tijelu
sanjari
u krugu vremena
kroz lavirinte biblioteke –
nađosmo (s)misao
umoru
od sjećanja
beskonačnog…
12.VI 2008.
____________________
Marija Magdalena
oprost se može
zadobiti pokajanjem –
ali pogled neće promijeniti
svoj izraz
shvatih
Majstor je odlučio
prekriti joj oči
a krvlju tijelo –
tu neutješnu ljepotu
zemnog trajanja
i poraza požude
(neizbrisivog
tereta prošlosti)
– grijeha
od kojeg ne odustajasmo
a onda
u snovima
pročitasmo poruku krvi
na njenim dojkama:
mukotrpno
pokajanje kurtizane
(kojoj je dat oreol svetosti)
pretvara i šopenhauerovski pesimizam
u vjerovanje – volju
za iskupljenjem
2009.
____________________
O tome će se govoriti
1.
čovjek posmatra rijeku
srećan jer Bog mu podari oči
čovjek čuje muziku duše
srećan jer Bog mu podari um
čovjek okrenut ka ženi
srećan jer Bog mu podari ljubav
2.
čovjek posmatra rijeku
ali u njoj vidi
i tok svoje prolaznosti
čovjek za tren bješe srećan
čovjek čuje muziku duše
ali zna da je duša beskraj
bez konačnog odgovora
čovjek za tren bješe srećan
čovjek okrenut ka ženi
ali zna (i kada ne bi nosila tajnu)
da je ljubav nepredvidiva
čovjek za tren bješe srećan
3.
i opet će čovjek
srećan biti
pronađe li riječ pravu
o tome će drugi govoriti
kad ga više ne bude – da je srećan zauvijek
jer ostavi trag a više ne osjeća svoju mudru glavu
____________________
Opčinjenost imaginacijom
kažem
imaginacija je
spas od ravnodušnosti
prema tekstu:
koračamo
i pokušavamo
da pobjegnemo od stvarnosti
(pravdamo –
bez mašte nema umjetnosti)
svjesni –
istina jedino
ne mora biti bolna Gospodu –
tako je rođena Nada
u Jezik
nada
da trajanje
opravdava neizbježan bol
kažem
spasonosna je
opčinjenost imaginacijom …
* * *
Vojislavu Vulanoviću
moć koju posjedovasmo –
nadzemaljsku ljubav
nijesmo htjeli napuštati
premda smo znali
da neće biti
uzvraćena
istom jačinom
predavali se riječima
dokazivali
da nada postoji
imenovali
i sopstveno vjerovanje –
da ljubav
izdanak je Jezika
i obratno –
izvan
bješe prazan prostor
i bića
unaprijed osuđena
na doživotnu neprobuđenost
da su barem
umjeli sanjati –
vječiti spavači
moć koju posjedovasmo
ne bi tjerala
tako često
na bliskost samoći –
nas vječite sanjare
uvijek budne
od ljubavi –
jezika
ne odustajasmo…
____________________
Proviđenja II
ničeg izvan sumnje
osim Raspet Bog
i riječi u obliku slutnje:
da sreća rijetko prati dobrog
morah li prerano Gospode da saznam
za plitke namjere čovjekovog hoda
da poslije svake istine ostaću sam
dok ne proslovim Oprost – Tajnu Tvojeg Prohoda
i onda kad pomislim da rekoh sve
ti mi otkrivaš još jednu tajnu
ukazuješ da stihovi najveće su molitve –
za čovjeka dobrog – riječ beskrajnu
svijet bi bez zapisa bio gubilište opravdano
i život se sveo na uzaludan puki bol
zato ljubismo Poeziju – spasenje (do)sanjano –
u riječima nazirasmo jedini prebol
znali smo da postoje iskušenja
da bi prizvala tišinu i riječi
moć stvaranja imenovasmo: proviđenja
slutismo – to Božja ruka nas liječi
____________________
Pozitivna apokalipsa
1.
Prah smo zemni
u rukama
usnulih bogova
napušteno vrijeme
besmrtnih tragova
u nečastivost tmine
zavijeni
rođenjem
preko običnosti nestajemo
u zakon uništenja
duhovnosti –
vjerujemo
umišljeni
da smjernost naših života
– nije krug
2.
doći ce neko
čudno pomračenje
neophodnost božja
kazna
(lakovjernim)
za vjekovne grijehove
(zemaljsko čitilište duša)
likovi sa platna
i uzvišeni
gledaće stvarnost nastanka
carstva nebeskoga
1997.
____________________
Primamljiva nedokučivost
«Panta rei»
a iza svega uvijek
ostaju tri tačke
(na sreću Poezije)
Bog…Smrt…Ekstaza…
i uvijek se iznova otvaraju
Putevi…Znakovi…Slike…
nada da se budite
zbog prelijepe žene:
Poezije
koja vas nije prevarila
time što je nedokučiva
boje posmatrate ustaljeno
s čuđenjem
i strahom
zapravo
nemoguće je znati
da li vas Plava odvlači ka Crnoj
ili obratno –
kao kad se naoblači
i gledate u nebo
da li će kiša zemlju natopiti –
tragom…
tri tačke ne daju ti zaspati ni noćas
«Panta rei»
ali želja za ponavljanjem ekstaze
i nedokučivost
čini primamljivom…
____________________
Pismo lovcima na ljudske glave
U čast Danila Kiša
noćas se
ocrtava život
čovjek
tek je sjenka
taštine –
zašto
kad smo to što jesmo
šta god drugi bili
je li ta strast
za proždiranjem
samo nesigurnost
čovječe
gledaš me zvjerski
kao da od mog (ne)uspjeha
zavisi tvoj domet
duha
ako si već odlučio
da ne odustaneš
u naumu
da pokušaš me uništiti
znaj
da od moje veličine
(pri tom poštuj neprijatelja
jezik je ogledalo
tvog duha)
zavisi tvoja lažna
predstava o sopstvenoj pobjedi
moraćeš ubijediti druge
zašto loviš moju glavu
kad je beznačajna
u suprotnom ćeš se pronaći
u «Času anatomije»
2006.
____________________
Rade Šerbedžija
u crnoj košulji i s šeširom nakrivljenim
šarmer pjesnik glumac buntovnik
s čeznjom za vremenima duha zaboravljenim
i u kazivanju poezije – bješe prevratnik
tako obožavan od mnoštva a katkad usamljen
odlazi u mističnu tišinu pomišljajuć svijet je robija
pred užasima rata (ravnodušnosti) posramljen
boemijom liječi a jedino njegova istinski opija
sirene vozova brodova – zvuci melanholije
pretopljeni u riječi u glas u svjetlost – bude
u nama sjetu al ljubav i miris magnolije
i u ludom generalu milostivost probude
misao o ljepoti uvijek bješe polazište
i pored saznanja o njenoj ukletosti
duhovnost mu nove probuđenosti ište
nezadovoljna postojećim letom zavodljivosti
____________________
Snoviđenja prolaznosti
melanholija prolaznosti
što budi iz sna
je li tuga
za voljenima
(odbjeglima iz predvorja
pakla)
i onima koji će tugovati
za nama
potom složenost
njihovih života
što tjera
da se posvete
borbi sa nametnutim
i tuga
kad osjete
da su nas na tren
zbog toga zaboravili
(kao i mi naše)
pa bliskost
sa ravnodušnošću
uzaludnošću
prazninom
neznanje je uslov
svakog započinjanja sreće –
kažem
svaki
i smisleni korak
samo je otisak patetičnog
čupanja od bačenosti
u svirepi svijet
tuge
ako nijesi zvijer
a i tada nesrećan
posmatran
očima mislećih
možda je bolje
ne roditi se
nego biti (ne)svjestan toga –
kažeš
čujem te
i u snu –
izvanvremenskim
odajama svevidećim
2009.
____________________
Šekspirov predsmrtni monolog
jedan sam od rijetkih
koji znaju da nijesu
dugog vijeka
(jedno
od važnijih saznanja
poslije onog da malo znamo)
za mene je ljubav
i poezija
ista rijeka
vjerujem u čovjeka
koji od čitanja –
samoće
mač mudrosti kuje
a ljude usrećuje
jer gnjev nam
patnju produbljuje
sreća je
kad i pored svih nesreća
(pa i samog rođenja)
nađemo ljepotu
u iskušenju neminovnosti
i stvaramo
trag bi mogao biti
jedini iskaz ljepote
u našoj smrti
zato
moramo biti blagi
prema našim mrziteljima
jer kad nas mrtvi
vječito žive
budu ispraćali
(opet nezadovoljni
zbog pominjanja naših imena)
plakaće nad sobom
utjehu
od svake nepravde
u smrti naći ću
– mir
neka je
u dušama
i mojih neprijatelja
jer ne bijah uzaludan
zato su lišeni imenovanja –
ovjekovječenja
potpisa
mog
____________________
Zaziv bistre duše
«Čovječe tajno
feniks je jedina istinska ptica»
Branko Miljković
«čovječe tajno» vječita
na pola puta
povlačiš se
otkrivajući do kraja
jedino
kako se samoća osvaja
u bolnom saznanju
prizivam riječi –
nauk što liječi
lažnu uzbunu srca
od čovjekove varke
nadu u izbavljenje:
postojanje Nojeve barke
shvatam kao nagovijest –
zaziv duše
što ne plovi mutno
već se plavi
predajuć se drugoj
hrabro
najteže je istinu govoriti o sebi!
da li bih te volio
pisao Poeziju
i vjerovao u vječnu ljubav
kada bi mi otkrio
i posljednju Tajnu
pitam se čovječe?
bih
zbog hrabrosti
da budeš drugačiji
i laž kao oslonac
prepustiš bezličnima
____________________
Misaonost, filozofska zapitanost, lirsko poniranje u sopstvenu tugu, jesu segmenti Lomparove poezije. Ali osim ovih postoje, što isprepleteni, što izolovani, i Ljubav: znao sam / (da ni u snovima) / ne bi mogla napustiti vrijeme / pogled nikad nije / zadržala na zvijezdama… I bunt: Poezijo – / Čarolijo /više te nikone čita / za pamet vezuju prizemljenost / meni se i noćas među zvijezde skita… Pjevajući o sopstvenom svijetu Danilo Lompar pjeva o univerzalnom Ja. Biblija, kao velika enciklopedija čovječanstva, pjesniku daje oslonac sa koga on neprestano traga za smislom: Biblijska tuga / (koju Hrist ostavi / svojim raspećem / kao moć rijetkima) / spašava u trenucima / neproslovljene pustinje papira. Iz tog makrokozmičkog svijeta prepunog simbola izvire jedan lokalni krug koji poezija demistifikuje. I na kraju, poezija kao neminovost, kako reče Danilo Lompar: Panta rei/a iza svega uvijek / ostaju tri tačke / (na sreću poezije)… Vukica Martinović
…Lomparova knjiga potvrđuje zrelu poetsku fazu, a poetsko promišljanje karakteriše modernistički izraz koji slijedi ono što je najbolje u evropskoj i svjetskoj književnosti. U ovoj zbirci poezije očitava se duboko pripadanje simbolici evropske kulture sa naglašenim humanističkim tonom kao i pjesnikova fascinacija svjetlosnim fenomenima tako karakteristična za pjesnike i slikare podlovćenske Crne Gore. Danilo Lompar svojom najnovijom zbirkom poezije ukazuje da je pjesništvo za njega sveta djelatnost, stanje duha koji živii shvata svijet oko sebe na poetski način. prof. dr Sonja Tomovic –Šundić
Poetiku Danila Lompara treba tražiti u ravni: jezik – vizija – etika. Osnovni držeći potpornici Lomparove poezije su: upitanost, nepristajanje na datost (realnost i irealnost) te iza svega – snažna etička komponenta. Danilo Lompar već je povodom njegovih prethodnih knjiga primijećeno, pravi zaljubljenik
poezije – posvećenik poezije. U njegovom odnosu prema pisanju poezije nema naivnog.On ima utemeljen stav prema svom radu, prema životu, prema istoriji i vremenu. akademik Vojislav VulanovićDanilo Lompar je stekao status jednog od najdarovitijih crnogorskih pjesnika mlađe generacije. Poetska praksa ovog autora u znaku je kontinuiteta pozitivne transformacije njegovih lirskih refleksija. Lompar je pjesnik po suštini svoga bića, specifične nostalgije koja je posljedica nastojanja da istovremeno bude prisutan na različitim mjestima, u različitim vremenima. No, umjetnost nije referencijalna i eto Lomparu prostora u kojemu su sva čuda moguća. Lompar pripada onom sloju stvaralaca čije pjevanje ima uzlaznu putanju, a to je, kada je crnogorski lirizam u pitanju, rijetkost. U nas je, na žalost, dosta uobičajeno da pjesnik objavi valjanu prvu knjigu, kvalitativno je inovira drugom a potom ostatak života reciklira te rane sveščice. Lomparove pjesme su rezultat njegove pjesničke reakcije na svijet, život, stvarnost, na smisao i besmisao ljudskog trajanja na ovoj planeti. Motivi njegovih pjesama imaju uvijek i isključivo univerzalnu, opšteljudsku dimenziju. Lompar kontinuirano istražuje razloge koji ga nagone na pisanje i izgrađuje svoj život prema toj neminovnosti. Umije da efektno poentira, završi pjesmu, koja tako nastavlja da živi u svijesti čitaoca. Djela koja Danilo Lompar stvara su dragocjena, prvenstveno, jer su nastala iz neminovne potrebe da se progovori ne interesujući se za nagrade koje bi mogle doći spolja. To Danila Lompara čini drukčijim od nas koji nijesmo poetski senzibilizirani i više cijenimo pogovore. Ne krivim nikoga, takva pozicija je lagodnija. Pjesnici odgovore pronalaze uznutra ponirući u svoj sopstveni svijet. Ostali odgovore očekuju spolja. Danilo Lompar je izrazit individualist. Obdaren je sposobnošću da emocije zajedničke svim ljudima prenese upotrebljavajući jezik kao materiju i lirsku pjesmu kao formu kroz koju reprezentuje inicijalni nadražaj. U više navrata među koricama ovih knjiga sugerisano nam je da je imaginacija spas od ravnodušnosti. Ovim knjigama preporučuje nam samoanalizu u borbi sa svakodnevnim nužnostima, poeziju kao bolan ali pravi put do životne ispunjenosti, poeziju kao način da se pitanja postavljaju i sebi i drugima. Vlatko Simunović