WEB SITE NEWS »

Tomica Bajsić

Rođen u Zagrebu 1968. godine. Pjesnik, prozaik i prevoditelj. Školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Sa suprugom i troje djece živi u Zagrebu. Honorarno radi i kao restaurator i kao crtač.  Primio nagrade »Goranovo proljeće« za zbirku Južni križ (1998) i »Dobriša Cesarić« za neobjavljeni rukopis Zrak ispod mora (2008). Prevođen na francuski, engleski, njemački, španjolski, poljski, ruski, slovenski, slovački. Poezija i proza objavljena u raznim antologijama, časopisima, na radiju, u zemlji i inozemstvu. Urednik je prijevodne proze u časopisu Poezija i osnivač Naklade Druga priča, koja se bavi poezijom.

Objavio:

•Južni križ, poezija (Goranovo proljeće, 1998)
•Pjesme svjetlosti i sjene, poezija (AGM, 2004)
•Dva svijeta i još jedan, putopisna proza (Naklada Ljevak, 2007)
•Ana i vila Velebita, slikovnica, crtež i tekst (NP Velebit, 2007)
•Pobuna obješenih, poezija i prozni zapisi (Fraktura, 2008)
•Zrak ispod mora, poezija (Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić 2009)

Važniji prijevodi:

•Španjolske pjesme ljubavi i progonstva, izbor poezije, preveo i pripremio (DHK, Zagreb, 2002)
•Sve do srca svijeta, izabrane pjesme Blaisea Cendrarsa, preveo i pripremio (Naklada MD, Zagreb, 2003)
•U Patagoniji, prijevod putopisa Brucea Chatwina (SysPrint, 2006)
•Južna pošta, putovanje kroz poeziju Latinske Amerike, u biblioteci časopisa Poezija (VBZ, 2008)

Anđeo mraka bez krila
Dvadeset i sedmi dan
Kardinal Kuhariä na telefonu 9827
Nakon što sam spustio telefon
Noć u prirodoslovnom muzeju
Ranjenik iskušava Boga
Svaki dan novi dan
Skupljači kostiju
Šest godina čekanja
Titan
Toledo
U krugovima

Anđeo mraka bez krila

Svinja trči ispred tenka
Veselo uzmiče gusjenicama.
Zamalo! Na čas posrnula
Izvlači se iz gliba poput feniksa —
Stigni je! Brže! Vičem u
Otvor na kupoli.
Jer svinja
Iako naizgled nezgrapna životinja
nije neiskusan trkač
I zavlači nas ulijevo i desno
Da stvori priliku i izbije van
Iz utonutog korita ceste
Na polja, u kukuruze,
Na svoj teren.
Držeći se za cijev topa
Saginjem se preko oklopa —
Tako smo blizu! Gusjenica je
Skoro dodiruje …
Ovo je moćna mašina:
Gusjenica sama teži u tonama.
Ali svinja ne gubi dah za
Stvarno —
Poigrava se s nama
I lukavim kovitom
Izbija van dohvata.
Luda od zavisti
Svinja je jedini anđeo mraka
Koji nema krila.
Pluća joj dišu nostalgijom
Za svodovima pakla
Sačinjenim od čistog kisika.
Ovo je njezino vrijeme — vrijeme gozbe
Svečano vrijeme vrijeme slave
Kuće čuvara su prazne
Zviježđa su uzdrmana
Vode su potrovane
Tijela mrtvih napuštena od duša.
Kako si lijepa! Svinjo.
Dopusti da ti pružim znak moje
Najdublje ljubavi:
teško je nišaniti stojeći na tenku
Ali imam je na križu bacača.
Njezino prazno oko osvrće se prema meni
Kao šuplja zraka sa dna mrtvog mora
Bolesno sunce ponoći
Emitira
Hladnoću
Ravno u moje srce.
Svinja koja se hrani ljudima
Jedini je pravi gospodar rata.
Trava kojom se šulja ima
Moć jezika i svi jezici govore
o gladi
koja se ne može zatomiti —
o taštini i o ponosu; o pohlepi
požudi
zavisti
proždrljivosti
bijesu
lijenosti
o strpljivosti, ni nebeskoj
ni zemaljskoj —
(Ne dodirujući tijela
U kojima se krv još nije
Osušila, svinja čeka
I vraća se
Kada vene mrtvih postanu
Koridori sumpornih
Oblaka)
Spustio sam bacač —
Uplašio se u zadnji čas —
Pomislio sam: može biti kobno
U ovim opasnim vremenima
Raznijeti biće
Natprirodnih moći.
Katkad se budim noću
Pun kajanja zbog
Svog kukavičluka.
Uništenje te svinje
Moglo me učiniti herojem,
Poput Prometeja.

__________________________

Dvadeset i sedmi dan

Mari, dvadeset i sedmi dan od tvojeg rođenja

Svjetlost i sjena: razdvajaju se …
A do prije 27 dana, bili su jedno!
Tvoje crne kose oči sada traže rubove.

Rođena u ovaj svijet s ničim
Od opreme — toliko si mala da ne poznaješ
Ni svoje ime — želiš nas osvojiti tim
Osmijehom novostvorenog neba.

Kakav je to osmijeh! Sve pčele Alpa
I sve šumske vatre Mongolije
I svih 350 crkvenih tornjeva Salvadora i
Svi planktoni Atlantika nalaze utočište
U nebu tvog osmijeha iskovanog na tajnom
Mjestu koje je poznato samo pojedinim,
Levitirajućim svecima.

Gledaš uokolo i svemu se čudiš, ali
Moram ti reći da u tvojim crnim očima
Starim deset tisuća godina još uvijek
Mogu vidjeti odraz onog tihog jezera
Čija dubina se ne može izmjeriti.

Meni je to tiho jezero nepoznato sjećanje
Znanstvenici ga zovu crnom rupom prostora
Neki ga jednostavno zovu vrećom ugljena
A religiozni ljudi — oni to jezero zovu Duh.

Na tom su tihom jezeru tvoje crne oči
Još do nedavno bile dva indijanska kanua
Koja bezbrižno veslaju beskrajem svemira.

__________________________

Diktatori

Diktatori defiliraju
poput figurica u mehaničkom cirkusu.
Taj vrtuljak ne pokreće električna
ili neka druga umjetna energija
pokreće ga naša volja, ili
nedostatak volje.
Budu svrgnuti
od zamora materijala
ili od sebi sličnih
budu pojedeni, ubiju se
ili žive mirnu starost.
Ali, naša ih pohlepa reciklira
utjelovljeni su promašenim nadama
naših mladosti.

__________________________

Kardinal Kuhariä na telefonu 9827

Badnja večer je
i banda pijanaca degustira šipone i
silvance u ilegalnoj vinariji na groblju
pune se plastične i staklene flaše svih dimenzija
i auti se zalijeću preko rubova ulica
večeras kada šume staklene kosti staraca
u crkvi je propuh jer netko je ostavio
vrata otvorena
babe se opravdano ljute
broji se tko je zapalio više lampica
i ja bih isto da sam star
palio lampice i pravio se
lud
govori se da je ta predblagdanska
potrošačka groznica
uvezena s materijalističkog zapada
i da se gubi smisao
onog svetog dana kada se riječ utjelovila
a meni se čini da je najgore prošla perad
koja je redom ostala bez glava
prije šest godina hranili su nas
pečenim volovima
a sada nam spremaju masovni spektakl
s besplatnim kobasicama i
estradnim zvijezdama
i Tito nas je hranio
svinjskom glavom koju je
ukrao s tavana
i od toga nas je dugo
bolio trbuh
počinje padati snijeg i ja sam isto
pijan kao i drugi čestiti
Hrvati
naš put u budućnost je
nacionalhumanizam
mrtva
priroda sa svinjskom glavom
faraon
duboko diše u spokoju
svoje zimske palače
razmatra možda opet neku osvetu

a kardinal Kuharić je na telefonu 9827
samo snimljena božićna poruka –
ne odgovara na pitanja.

__________________________

Nakon što sam spustio telefon

vidim te: otvaraš dvostruka vrata
koja vode na terasu i sjediš
u stolici okrenuta borovima
djeca slažu tvrđavu od kocki
na četvrtini deke
kling, dižeš slušalicu s kavom

skoro je noć: zvijezde su vani
dječak ti trči u krilo i govori
“volio bih vidjeti što ima tamo gore”
zajedno čekate da mu se smiri srce
puhnuo je vjetar i misliš o džemperu
taktak, muhe se zabijaju u lampu

__________________________

Noć u prirodoslovnom muzeju

Noć prije Ruske invazije 1968.,
u Prirodoslovnom muzeju u Pragu
mapirao sam primjerke sabljastih riba,
sedmoprugih divovskih kornjača
koje izranjaju na Jadranskom moru
jednom u 50 godina.
Po rednim brojevima
slagao sam leptire svilenih boja
prikupljao školjke iz sedam mora
iz podruma vadio spužvaste okamine
i zaboravljene skeletone dupina.
Prije nego su mi oduzeli ključ muzeja
pustio sam hobotnicu plesati
u staklenkama vječnosti.
Sada me pitaju
kako ja kao profesor biologije podnosim
dodijeljeno mi mjesto grobara na mjesnom groblju,
ništa čudno, odgovaram, vi ćete razumjeti,
što dublje zabijam lopatu u zemlju,
bliže sam izvoru života.

__________________________

Ranjenik iskušava Boga

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od
Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu
kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava
koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako
slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
“vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije”

Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke

želim otimati i držati lekcije pokradenima
želim lagati i smijati se prevarenima
želim svoje mjesto u arci kako bih mogao
gledati poplavu sa koktelom u ruci
jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen
bolje je ponižavati nego biti ponižen
zato stavimo karte na stol – život je samo jedan

daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea
daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti
daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog
otrova u krvnim žilama ljudi
daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca
bubrege
moje su ruke kipara žedne rada
– osmijehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja,
osmijehom žeteoca

a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planete
željezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za proždrljivost druga za pohlepu
treća za kukavnost
umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje
crvenu za krv Kristovu mineralnu
krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi
bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju
plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput
onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje
ponekad naiđu ribari kada im mreže zalutaju
dosta duboko
ali mačke su došle noću i izvele podli trik
crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela za
pohlepu plava za kukavnost

zato, prijatelji, jedno je izvjesno,
i na vratima drugog svijeta one su čuvari
te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad
preoblače u političare, mačke koje i dalje
kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu
kisik planete

__________________________

Svaki dan novi dan

u šumi gorkih plodova
plastično – metalnih malih smrti
prvo sunce je kocka
par – nepar
jedan od nas neće se vratiti

svaki kraj novi početak
budim se u postojanim zidovima
prvo sunce je muha koja traži kutove

iznova upoznajem mirna lica naše djece

- ali moja ljubav je otrovna
ti hodaš u sjenama prašine
na sebi nosiš čestice propadajućeg mora
lovim te
kao hobotnica crnom pjenom koja zatvara dan

__________________________

Skupljači kostiju

Skupljači kostiju bijelom kredom na livadi
svake večeri podijele krug na četiri strane
iznesu kosti za koje misle da im pripadaju
iako nisu njihove koriste ih kao žetone na ruletu
jer u ovoj je igri zabranjeno brojati po viđenom
licitira se u imaginarnom polju želja.
Skupljači kostiju svake večeri dokazuju
zašto samo jedne kosti vrijede spomena
i povlače se onda u tamu
kako ne bi nitko vidio odakle su došli.
Kada bi svaka žrtva rata imala ista prava
skupljače kostiju odnijela bi kiša
a bijele im krede ostale zaboravljene
u ladici vremena.

__________________________

Šest godina čekanja

Koliko već noći za redom
Liježeš u krevet pod rubom zvona
Pritisnuta kubicima stvari
Koje su nas odijelile od života
I glava ti pada na madrac
Udarcem sidra u nespokojno dno.
Tri tisuće noći, petsto,
Tisuću?

Dvije tisuće i više.

__________________________

Titan

ponoć u Zagrebu
na radiju neka djevojka iz sljedbe
izvjesnog Ši Či Mana
na sav glas slavi svog gurua
izgjeda da je taj Ši Či Man momak od iznenađenja
članovi obitelji su ga zvali Titan još u djetinjstvu
sve što bi poduzeo poprimalo je divovske razmjere
njegova zadnja akcija za postizanje globalnog mira
zove se “Sedam milijuna ptica”
preko šest godina crtao ih je na papirima raznih veličina

u početku je bilo najteže -

prve godine ih je nacrtao samo tristo tisuća
a zadnji milijun je završio za šest dana
(nismo mogli vjerovati kada nam je to rekao,  kaže
djevojka, prošlo je samo šest dana od kada smo svi zajedno
proslavili šesti milijun)
u prosjeku je crtao 1.350 000 komada godišnje
raznih formata
od velikih zidnih murala pa sve do sićušnih ptičica
na jednom papiru izbrojano je čak 8643 komada
A TKO BROJI PTICE? pita voditeljica
o imamo posebnu ekipu zaduženu za brojanje  ptica
ZAŠTO BAŠ SEDAM MILIJUNA PTICA?
u početku ih je trebalo biti šest, ali
jednog dana dok smo ručali ustala je jedna od djevojaka
I rekla: učitelju, sanjala sam noćas da ste nacrtali
sedam milijuna ptica
PRIPREMA LI NOVU AKCIJU?
za sada još ne znamo ništa osim
da neće biti price to nam je rekao
inače on se bavi i sportom
trči i igra tenis i skače u vis (ili u dalj)
diže teret od 3,2 tone i lijevom i desnom rukom
jednom je dignuo 2000 pojedinaca
među kojima je bio velik broj nobelovaca i predsjednika
iako je Indijac piše na engleskom birajući
riječi koje ni Englezi ne poznaju
napisao je 1200 knjiga i ispjevao
preko milijun pjesama
naslikao je 150 000 slika u akriliku
i vodenim bojama on
nikada ne spava odmor je za njega
samo promjena aktivnosti

__________________________

Toledo

Vozili smo kroz duboku noć ulicama Toleda.
Toledo, grad relikvija visokih zidina,
brdo zaokruženo jednim koritom suhe rijeke,
spavao je.
Japanska filharmonija spavala je.
El Greco živ poput žive u rječicama uskih uličica,
spavao je. Nije bilo ni traga od sivo-bijelo
crne oluje. Crkveni tornjevi,
duguljasti poput El Greca
u toj tamnoj vrućini, spavali su zaogrnuti
hladom mira.
Toledo ljepotice, violinistice
studentice Japanske filharmonije spavale su.
Karmelićanski samostan u svojoj geometriji
rešetaka i kružnih otvora, spavao je.
Spavali su i kipovi velikana pomoraca
ukotvljenih u mraku.
Vozili smo putanjom grada pod dugim svjetlima.
Uzanim kosim ulicama i plošnim trgovima, među
kućama s vežama nepremostivim utihnutim u noći,
naš je auto jedrio poput fantoma iz budućnosti.
Portreti-ulja na platnu svih biskupa Toleda
spavali su pod ključem. Alcázar
je spavao isto, starorimska utvrda planina
kobna u svojoj tmini, kameni slon u bjelini:
Negdje unutra, vrtjela se gramofonska ploča
Iz vremena opsade u građanskom ratu …
autos da fe —
ti mali trgovi koji kruže i kruže
nekada su jutrima bili tržnice
a poslijepodne sudnice
inkvizicije
zlatne kopč    e crni ogrtači kapuljače
puno ljudi i ritualnih bikova utopljeno u kamenom moru
ne čuje se nijedan od glasova tih trgova
nijedan od koncerata u noćima predivnih vrtova
koji prštali su bojama i zvukovima
u zadnjih petsto godina
kao prekriveni voskom od svijeća
sa ulica —
U brzim mrljama tamnim svjetlima Toleda
Na tvojoj dugoj svijetloj kosi dok ti spavaš,
Mala Nina — mala Mara i Martin još budni —
ja vidim crte/navigacijske mape
Puta rjeđe putovanog
Kojim smo prošli kao obitelj
nosimo dvanaest unikatnih pločica zanimljive
Toledo keramike jednu žilavu praćku za Martina
i razvijamo jedra s vjetrom u leđa
Tragovima Albertia&Machada&Hernandeza
Tri pjesnika ljubavi i izgnanstva
Orihuela Granada Casares Ronda Tarifa Segovia
Puerto de Santa Maria zaljev Cadiza i
Vidim van dometa svjetionika brod solomon leví Co.
Ogrlicu od afričkog drva, otok vjenčanih i
Gibraltar, posljednju točku
Europe.
Ti mala točkice sunca
Od tebe svjetovi se stvaraju.
Za malu Ninu koja svira violinu i onda,
njena duga plava kosa slijeva se nekako
tvori akustični zaklon slapu svjetlosti,
što njenu glazbu čini unikatnom.

__________________________

U krugovima

čovjek hoda mirnije prema noći
koji u svom srcu nosi mnoge ponoći
Edvin Rolfe

kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
smrt.

kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek svježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
bez cilja, bez cilja.

Čovjek ne može biti preoprezan u biranju neprijatelja.  Oscar Wilde